Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1348/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, Ante Starčevića 2, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81 i drugi, radi isplate, vrijednost predmeta spora 62.066,29 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 8. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice VD i zamjenika punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužiteljici VD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati: 62.049,29 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,90 € od 10.11.2008 do isplate

- na iznos od 6,08 € od 04.01.2009 do isplate

- na iznos od 4,91 € od 05.02.2009 do isplate

- na iznos od 5,20 € od 05.03.2009 do isplate

- na iznos od 3,43 € od 07.04.2009 do isplate

- na iznos od 3,33 € od 07.05.2009 do isplate

- na iznos od 0,28 € od 03.06.2009 do isplate

- na iznos od 0,75 € od 07.12.2009 do isplate

- na iznos od 2,65 € od 08.01.2010 do isplate

- na iznos od 5,30 € od 08.02.2010 do isplate

- na iznos od 4,24 € od 03.03.2010 do isplate

- na iznos od 8,30 € od 03.04.2010 do isplate

- na iznos od 6,45 € od 04.05.2010 do isplate

- na iznos od 7,83 € od 03.06.2010 do isplate

- na iznos od 17,35 € od 03.07.2010 do isplate

- na iznos od 15,85 € od 03.08.2010 do isplate

- na iznos od 22,20 € od 03.09.2010 do isplate

- na iznos od 19,36 € od 05.10.2010 do isplate

- na iznos od 16,48 € od 03.11.2010 do isplate

- na iznos od 23,15 € od 03.12.2010 do isplate

- na iznos od 33,39 € od 04.01.2011 do isplate

- na iznos od 26,69 € od 03.02.2011 do isplate

- na iznos od 26,44 € od 03.03.2011 do isplate

- na iznos od 26,27 € od 07.04.2011 do isplate

- na iznos od 25,95 € od 07.05.2011 do isplate

- na iznos od 39,49 € od 07.06.2011 do isplate

- na iznos od 39,42 € od 07.07.2011 do isplate

- na iznos od 51,32 € od 07.08.2011 do isplate

- na iznos od 45,88 € od 07.09.2011 do isplate

- na iznos od 38,64 € od 07.10.2011 do isplate

- na iznos od 39,29 € od 08.11.2011 do isplate

- na iznos od 37,57 € od 07.12.2011 do isplate

- na iznos od 41,67 € od 08.01.2012 do isplate

- na iznos od 44,14 € od 07.02.2012 do isplate

- na iznos od 41,61 € od 07.03.2012 do isplate

- na iznos od 42,76 € od 07.04.2012 do isplate

- na iznos od 42,50 € od 08.05.2012 do isplate

- na iznos od 44,71 € od 07.06.2012 do isplate

- na iznos od 41,98 € od 07.07.2012 do isplate

- na iznos od 43,73 € od 07.08.2012 do isplate

- na iznos od 42,73 € od 07.09.2012 do isplate

- na iznos od 39,30 € od 07.10.2012 do isplate

- na iznos od 42,90 € od 07.11.2012 do isplate

- na iznos od 42,59 € od 07.12.2012 do isplate

- na iznos od 43,20 € od 08.01.2013 do isplate

- na iznos od 38,87 € od 07.02.2013 do isplate

- na iznos od 38,43 € od 07.03.2013 do isplate

- na iznos od 42,87 € od 07.04.2013 do isplate

- na iznos od 40,09 € od 07.05.2013 do isplate

- na iznos od 36,94 € od 07.06.2013 do isplate

- na iznos od 35,63 € od 07.07.2013 do isplate

- na iznos od 37,93 € od 07.08.2013 do isplate

- na iznos od 39,69 € od 07.09.2013 do isplate

- na iznos od 40,78 € od 16.10.2013 do isplate

- na iznos od 40,88 € od 07.11.2013 do isplate

- na iznos od 40,43 € od 18.12.2013 do isplate

- na iznos od 42,79 € od 09.01.2014 do isplate

- na iznos od 43,42 € od 21.02.2014 do isplate

- na iznos od 40,42 € od 19.03.2014 do isplate

- na iznos od 44,32 € od 16.04.2014 do isplate

- na iznos od 41,46 € od 08.05.2014 do isplate

- na iznos od 42,37 € od 18.06.2014 do isplate

- na iznos od 41,21 € od 15.07.2014 do isplate

- na iznos od 44,26 € od 22.08.2014 do isplate

- na iznos od 45,67 € od 12.09.2014 do isplate

- na iznos od 43,91 € od 22.10.2014 do isplate

- na iznos od 46,60 € od 21.11.2014 do isplate

- na iznos od 45,89 € od 24.12.2014 do isplate

- na iznos od 46,94 € od 25.01.2015 do isplate

- na iznos od 47,07 € od 26.02.2015 do isplate

- na iznos od 36,44 € od 10.03.2015 do isplate

- na iznos od 40,35 € od 11.04.2015 do isplate

- na iznos od 39,04 € od 16.05.2015 do isplate

- na iznos od 20,17 € od 16.06.2015 do isplate

- na iznos od 19,52 € od 16.07.2015 do isplate

- na iznos od 20,17 € od 15.08.2015 do isplate

- na iznos od 19,37 € od 08.09.2015 do isplate

- na iznos od 18,74 € od 07.10.2015 do isplate

- na iznos od 19,37 € od 07.11.2015 do isplate

- na iznos od 20,04 € od 08.12.2015 do isplate

- na iznos od 20,71 € od 16.01.2016 do isplate

- na iznos od 20,71 € od 14.02.2016 do isplate

- na iznos od 18,62 € od 16.03.2016 do isplate

- na iznos od 19,91 € od 16.04.2016 do isplate

- na iznos od 19,26 € od 14.05.2016 do isplate

- na iznos od 25,96 € od 16.06.2015 do isplate

- na iznos od 27,02 € od 13.07.2016 do isplate

- na iznos od 27,49 € od 13.08.2016 do isplate

- na iznos od 24,94 € od 16.09.2016 do isplate

- na iznos od 24,88 € od 15.10.2016 do isplate

- na iznos od 25,86 € od 08.11.2016 do isplate

- na iznos od 27,21 € od 16.12.2016 do isplate

- na iznos od 28,59 € od 08.01.2017 do isplate

- na iznos od 28,21 € od 07.02.2017 do isplate

- na iznos od 25,72 € od 11.03.2017 do isplate

- na iznos od 28,29 € od 07.04.2017 do isplate

- na iznos od 26,56 € od 10.05.2017 do isplate

- na iznos od 26,24 € od 10.06.2017 do isplate

- na iznos od 25,04 € od 11.07.2017 do isplate

- na iznos od 22,45 € od 11.08.2017 do isplate

- na iznos od 22,02 € od 07.09.2017 do isplate

- na iznos od 22,05 € od 07.10.2017 do isplate

- na iznos od 21,76 € od 09.11.2017 do isplate

- na iznos od 21,06 € od 08.12.2017 do isplate

- na iznos od 21,27 € od 02.01.2018 do isplate

- na iznos od 20,85 € od 01.02.2018 do isplate

- na iznos od 18,89 € od 01.03.2018 do isplate

- na iznos od 19,32 € od 13.04.2018 do isplate

- na iznos od 17,11 € od 08.05.2018 do isplate

- na iznos od 20,94 € od 06.06.2018 do isplate

- na iznos od 19,67 € od 10.07.2018 do isplate

- na iznos od 20,24 € od 01.08.2018 do isplate

- na iznos od 22,79 € od 14.09.2018 do isplate

- na iznos od 22,35 € od 06.10.2018 do isplate

- na iznos od 22,49 € od 06.11.2018 do isplate

- na iznos od 21,95 € od 06.12.2018 do isplate

- na iznos od 23,06 € od 02.01.2019 do isplate

- na iznos od 22,14 € od 23.02.2019 do isplate

- na iznos od 20,75 € od 01.03.2019 do isplate

- na iznos od 24,38 € od 05.04.2019 do isplate

- na iznos od 22,02 € od 07.05.2019 do isplate

- na iznos od 24,10 € od 05.06.2019 do isplate

- na iznos od 24,15 € od 04.07.2019 do isplate

- na iznos od 25,19 € od 01.08.2019 do isplate

- na iznos od 25,87 € od 03.09.2019 do isplate

- na iznos od 25,71 € od 01.10.2019 do isplate

- na iznos od 25,60 € od 06.11.2019 do isplate

- na iznos od 23,57 € od 04.12.2019 do isplate

- na iznos od 25,33 € od 01.01.2020 do isplate

- na iznos od 26,75 € od 05.02.2019 do isplate

- na iznos od 28,57 € od 03.03.2020 do isplate

- na iznos od 33,12 € od 07.04.2020 do isplate

- na iznos od 31,41 € od 06.05.2020 do isplate

- na iznos od 32,77 € od 02.06.2020 do isplate

- na iznos od 31,82 € od 03.07.2020 do isplate

- na iznos od 31,14 € od 04.08.2020 do isplate

- na iznos od 31,01 € od 01.09.2020 do isplate

- na iznos od 30,03 € od 03.10.2020 do isplate

- na iznos od 32,28 € od 03.11.2020 do isplate

- na iznos od 26,30 € od 07.12.2020 do isplate

- na iznos od 26,72 € od 05.01.2021 do isplate

- na iznos od 27,51 € od 06.02.2021 do isplate

- na iznos od 23,70 € od 04.03.2021 do isplate

- na iznos od 25,39 € od 07.04.2021 do isplate

- na iznos od 24,73 € od 04.05.2021 do isplate

- na iznos od 25,89 € od 01.06.2021 do isplate

- na iznos od 24,81 € od 01.07.2021 do isplate

- na iznos od 27,35 € od 07.08.2021 do isplate

- na iznos od 26,90 € od 03.09.2021 do isplate

- na iznos od 25,83 € od 05.10.2021 do isplate

- na iznos od 28,70 € od 04.11.2021 do isplate

- na iznos od 29,29 € od 07.12.2021 do isplate

- na iznos od 30,94 € od 02.01.2022 do isplate

- na iznos od 31,08 € od 02.02.2022 do isplate

- na iznos od 28,39 € od 03.03.2022 do isplate

- na iznos od 32,21 € od 05.04.2022 do isplate

- na iznos od 31,59 € od 06.05.2022 do isplate

- na iznos od 34,64 € od 01.06.2022 do isplate

- na iznos od 35,86 € od 02.07.2022 do isplate

- na iznos od 40,09 € od 02.08.2022 do isplate

- na iznos od 43,35 € od 02.09.2022 do isplate

- na iznos od 45,02 € od 01.10.2022 do isplate

- na iznos od 41,79 € od 03.11.2022 do isplate

- na iznos od 60,80 € od 01.12.2022 do isplate

- na iznos od 66,39 € od 01.01.2023 do isplate

- na iznos od 60,62 € od 02.02.2023 do isplate

- na iznos od 85,35 € od 03.03.2023 do isplate

- na iznos od 93,58 € od 01.04.2023 do isplate

- na iznos od 93,85 € od 03.05.2023 do isplate

- na iznos od 123,37 € od 01.06.2023 do isplate

- na iznos od 56.817,76 € od 28.06.2023 do isplate

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice VD koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužiteljici VD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati: 17,00 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,71 € od 06.10.2004 do isplate

- na iznos od 2,04 € od 05.11.2004 do isplate

- na iznos od 6,45 € od 07.12.2004 do isplate

- na iznos od 5,07 € od 08.01.2005 do isplate

- na iznos od 1,60 € od 01.02.2005 do isplate

- na iznos od 1,13 € od 01.03.2005 do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31. srpnja. 2015.g.; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužiteljici VD iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 € sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 20. svibnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica VD odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice VD koja tvrdi da je sa prednikom tuženika Addiko Bank d.d. tj. Hypo Alpe-Adria bank d.d. dana 8. srpnja 2004.g. sklopila Ugovor o kreditu broj: 306-6752004. Visina odobrenog kredita, uz ulaganja u investicijski fond, iznosila je 152.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji je banka tužiteljici VD isplatila u kunskom iznosu u visini od 735.350,92 kn dana 3. srpnja 2004.g. Naglašava se da se radi o stambenom kreditu za kupnju stana i dovršenje stana s rokom otplate do 31. srpnja 2039.g. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica VD očekuje priznanje tuženika Addiko Bank d.d. te podredno predlaže uvid u: a) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004., b) zatim predlaže se da preslike uplata, zatim specifikacija isplata, početni otplatni plan, realizirani otplatni plan te knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu zatražiti od tuženika Addiko Bank d.d. i c) saslušanje tuženika Addiko Bank d.d. Prema tvrdnjama tužiteljice VD do nepovoljne situacije za nju u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je, između ostalog, uslijed ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), valja istaći sljedeće: Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP). Sukladno čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/131 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu. Kada je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj poslovni subjekt može obračunati razinu mjesečnih rata otplate koje mu duguje potrošač na temelju važećeg prodajnog tečaja tog poslovnog subjekta za stranu valutu te koja dovodi do toga da se na prvi pogled bez gornje granice povećavaju troškovi financijske usluge na teret potrošača iz čl. 3. i 5. Direktive 93/13 kao i iz točke 1. podtočaka (j) i (l) te točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj Direktivi proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, prema tvrdnjama tužiteljice VD proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, kako to pogrešno tumači Visoki Trgovački sud u svojoj presudi posl. br. Pž- 1729/13, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da se uslijed ugovorene valutne klauzule radi o povećanju troškova financijske usluge bez gornje granice; d) da u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni: i. razlog ugovaranja određenog mehanizma, ii. pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu, iii. odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita; e) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita! Tužiteljica VD tvrdi da na temelju predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004., a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora bile poznate tuženiku Addiko Bank d.d. Naime, tuženik Addiko Bank d.d. nije tužiteljici VD učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora, i to: a) Tuženik Addiko Bank d.d. nije obavijestio tužiteljicu VD, iako izričito upitan, o predvidivom rastu švicarskog franka. Naime, iz Ocjene Izvršnog odbora MMF-a od 4. lipnja 2007. proizlazi da je slabi tečaj švicarskog franka tek privremenog karaktera te da postoji rizik od spillovera naročito u zemljama Istočne Europe gdje je upravo švicarski franak najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Izvršni odbor MMF-a je podržao strogi nadzor takvih zaduženja kako bi se ograničili rizici. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik Addiko Bank d.d. znao da su i od strane MMF-a ugovori u švicarskim francima označeni kao visoko rizični i to upravo zbog privremeno slabog švicarskog franka, a koje izvješće je objavljeno na internet stranicama MMF-a 4. lipnja 2007. Isto proizlazi i iz ekonomskog izvještaja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Također i svjetske su novine upozoravale još u lipnju 2007. da je Švicarska podigla kamate te će da navedeno imati teške financijske posljedice za zemlje Istočne Europe. U dokaz navedenog tužiteljica VD predlaže uvid u: a) IMF Public Information Notice (PIN) No. 07/63, June 4, 20072 -2007 OECD Economic Survey of Switzerland i b) The Telegraph, 15 June 2007 „Swiss rate turns screw on east Europe“ b) Tuženik Addiko Bank d.d. nije obavijestio tužiteljicu VD da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ova informacija bila bi dovoljna tužiteljici VD da ne zaključi predmetni Ugovor. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica VD predlaže uvid u dopis HNB-a od 7. lipnja 2013. Ur.broj 417-810-ŽI/MK-2013 koji se nalazi u spisu P- 1401/12, Trgovačkog suda u Zagrebu i c) Tuženik Addiko Bank d.d. nije obavijestio tužiteljicu VD o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. godine, a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika Addiko Bank d.d. budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone. U dokaz navedne tvrdnje predlaže se uvid u TD and ČD, „Possible Effects of European Monetary Union on Switzerland: A Case Study of Policy Dilemmas Caused by Low Inflation and the Nominal Interest Rate Floor“, March 1997, IMF Working paper. Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku Addiko Bank d.d. bile poznate, a koje je prešutio reći tužiteljici VD. Čak suprotno, tužiteljica VD je sklopila Aneks Ugovora o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti max 200,00 kn do 300,00 kn. Sve navedeno prema tvrdnjama tužiteljice VD upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku Addiko Bank d.d. koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužiteljici VD. Naglašava se da potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i izraženo stajalište Europskog suda pravde u presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, tužiteljica VD ističe kako odredbe o valutnoj klauzuli nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je dopušteno ocjenjivati poštenost ugovorene valutne klauzule. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa je stoga nepoštena (čl. 81. ZZP). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a 1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika Addiko Bank d.d. banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama. Naglašava se da kako je to utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužena banka je potpuno izvjesno predviđala da će u međuvalutarnom odnosu CHF/EUR doći do slabljenja EUR-a uz istovremeno jačanje CHF-a, razumno predvidiv je bio blagi do umjereni rast tečaja, no isto tako ona je na temelju prethodnih 13 godina od uvođenja kune 1994.g. pa sve do 2004.g. uvidjela da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF pa je stoga zaključila, isto što i HNB u prije citiranoj potvrdi, da će predvidivo slabljenje Eura prema švicarskom franku, uz istovremeno bitno nepromijenjeni tečaj kune prema euru, nužno dovesti do slabljenja kune prema švicarskom franku, pa će na temelju ugovorene valutne klauzule potrošači, a time i tužiteljica VD, isplaćivati povećani iznos u kunama, a s kojim će tuženik Addiko Bank d.d. moći, zbog nepromijenjenog tečaja kune prema euru, kupiti veći iznos EUR-a. Stoga je tuženik Addiko Bank d.d., ugovaranjem valutne klauzule u uvjetima bitno nepromijenjene vrijednosti kune prema EURu, ostvario dobit koju ne bi mogao ostvariti da je ugovorio valutnu klauzulu vezanu uz EUR, a pogotovo to ne bi bilo moguće kod čistog kunskog kredita. Da je tuženik Addiko Bank d.d. upozorio tužiteljicu VD, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, samo o jednoj od prije navedenih činjenica već bi i ta činjenica tužiteljici VD bila dovoljan alarm i ne bi pristupila sklapanju predmetnog Ugovora. Nasuprot tome, tužiteljica VD je uvjerena od strane tuženika Addiko Bank d.d. da je švicarski franak stabilna valuta i da se ne predviđa njezin rast. Tužiteljica VD naglašava da ona nije ekonomski stručnjak da bi mogla ili morlao moći predvidjeti kretanja CHF-a, niti je znala ili morala znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već je nastupala sa povjerenjem prema tuženiku Addiko Bank d.d. da će joj otkriti sve relevantne informacije kako bi mogla donijeti odluku o zaduživanju na rok od 33 godina. Slijedom svega navedenog, tužiteljica VD smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, na štetu tužiteljice VD kao potrošača, te su stoga ništetne sukladno čl. 102. st.1. ZZP-a. Prema tvrdnjama tužiteljice VD valutna klauzula u predmetnom Ugovoru ništetna je i primjenom Zakona o obveznim odnosima. Člankom 7. ZOO-a propisano je načelo

1 0

jednake vrijednosti činidaba. Prije svega, kako bi se spriječile povrede ovog načela, zakonodavac je 1993. godine Zakonom o obveznim odnosima dopustio ugovaranje valutne klauzule (današnji čl. 22. ZOO-a, ondašnji čl. 395. ZOO-a). Ovo uvođenje u prvom redu je objašnjeno neminovnim obezvređivanjem obveze na štetu vjerovnika uslijed visoke stope inflacija. U dokaz prethodno navedenog tužiteljica VD upućuje ne Obrazloženje Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, prosinac 1993. Prema tome cilj i svrha postojanja valutne klauzule u ZOO-u je: „uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute, kao valute obveze“ Taj cilj i svrha nisu postignuti u konkretnom slučaju. Tužiteljica VD ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora / Aneksa nije postojala visoka stopa inflacije u RH! Čak štoviše, ona ne postoji od 1998. godine. Načelo jednake vrijednosti činidaba štiti obje ugovorne strane, znači i dužnika, a kroz primjenu čl. 22. ZOO-a, koji je 1993. godine uveden u ZOO u bitno drugačijem gospodarskom i ekonomskom ozračju ne samo Republike Hrvatske, nego i svijeta, to načelo se grubo krši. Sudska praksa mora biti spremna prihvatiti izazove društvenih, gospodarskih i socijalnih promjena i norme tumačiti u skladu sa ciljem i svrhom zbog kojih su donesene, a cilj, svrha i razlog donošenja pojedine norme proizlaze iz obrazloženja zakonodavnog tijela. Puko gramatičko tumačenje normi i slijepo držanje sudske prakse, bez uzimanja u obzir vremena u kojem se norma treba primijeniti i u kojem je norma donesena, može dovesti i dovodi do povrede prava stranaka u postupku. Nadalje, načelo monetarnog nominalizma iz čl. 21. ZOO-a propisuje da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Člankom 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Kako bi se postigao cilj načela monetarnog nominalizma i isplata onog broja novčanih jedinica koje je vjerovnik kod ugovora o zajmu dao zajmoprimcu, kao zaštitna klauzula dozvoljena je valutna klauzula. Valutna klauzula štiti zajmodavca od promjene vrijednosti novčanih jedinica koje je on dao zajmoprimcu uslijed mogućeg pada vrijednosti domaće valute. U fokusu čl. 22. ZOO-a je valuta Republike Hrvatske, znači kuna. Tuženik Addiko Bank d.d. kao zajmodavac valutnom klauzulom može jedino štititi iznos kuna koji je pozajmio tužiteljici VD, a ne iznos švicarskih franaka koje tužiteljica VD nikada nije od tuženika Addiko Bank d.d. dobila. Po prosudbi tužiteljice VD potpuno je nelogično i besmisleno da bi tuženik Addiko Bank d.d. štitio valutu, a time i onaj broj novčanih jedinica, koji nije ni pozajmio. Da je tužiteljica VD dobila od tuženika Addiko Bank d.d. švicarske franke, situacija bi bila drugačija. Stoga je ovako stipulirana valutna klauzula kao što je u predmetnom Ugovoru protivna:a) načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), b) načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), c) načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), d) načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) i e) načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a). Nadalje tužiteljica VD tvrdi da primjena valutne klauzule na kamatu je nezakonita! Primjena valutne klauzule ni na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Kamata je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužiteljica VD je od tuženika Addiko Bank d.d. dobio hrvatske kune i koristila je hrvatske kune!

1 1

Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Tužiteljica VD se, prije svega, poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13 te posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., tim više što je, prije podnošenja tužbe, odlučeno (negativno po tuženika Addiko Bank d.d.) o reviziji tuženika Addiko Bank d.d. podnijete protiv presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13. Pravno stajalište koje je zauzeo Sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik Addiko Bank d.d. je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu!! Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502c propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno naprijed navedenom, tužiteljica VD se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništavost odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu! U svakom slučaju, tužiteljica VD smatra da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužiteljica VD apostrofira činjenicu da bi naslovni sud trebao, po službenoj dužnosti, oglasiti cijelim ugovorom ništetnim obzirom su bitni elementi ugovora o kreditu – predmet i cijena a koja se odnosi na pravomoćno utvrđenu ništetnu odredbu za promjenjivu kamatnu stopu, ništetni bez kojih ugovor ne može opstati! Tužiteljica VD je prije podnošenja predmetne tužbe, angažirao vještaka radi preliminarnog vještačenja, te isti temeljem obračuna kojeg dostavlja u prilogu, i preliminarno precizira tužbeni zahtjev. Tužiteljica VD pridržava pravo da, nakon provedenog vještačenja u ovom postupku, konačno precizira visinu tužbenog zahtjeva sukladno provođenju dokaza financijskog vještačenja određenog od strane suda. Također, predlaže se da tuženik Addiko Bank d.d. dostavi svu dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit koja se nalazi u posjedu tuženika Addiko Bank d.d. a koja još nije dostavljena u spis, odnosno onu koja eventualno bude bila potrebna vještaku za potrebe izračuna. Pored već predloženih dokaza tužiteljica VD predlaže uvid u izračun preliminarnog vještačenja, kao i financijsko vještačenje te se također predlaže nalog tuženiku Addiko Bank d.d. da dostavi cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica VD predlaže naslovnom sudu da, nakon što provede predložene dokaze, donese sljedeću presudu: „I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od: 20.295,92 € / 152.919,77 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine specificirane iznose od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa

1 2

zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 25. listopada 2023. tuženik Addiko Bank d.d. ne spori da je s tužiteljicom VD sklopio Ugovor o kreditu br. 306-675/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tuženik Addiko Bank d.d. se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Nadalje, tuženik Addiko Bank d.d. osporava tužiteljici VD svojstvo potrošača. Naime, ugovorom o kreditu tužiteljica VD se obvezala svaki mjesec uplaćivati iznos od 112,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Navedeni špekulativni element ugovora o kreditu predstavlja okolnost zbog čega se tužiteljicu VD ne može smatrati potrošačem koji je ugovor o kreditu sklopila radi zadovoljenja isključivo svojih privatnih potrošačkih potreba. Iz tog razloga, neosnovano je pozivanje tužiteljice VD na Zakon o zaštiti potrošača kao i na presude donesene u kolektivnom sporu. U svakom slučaju, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako se tužiteljica VD ne može smatrati niti prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita na općenitoj razini budući da je tužiteljica VD bila djelatnica tuženika Addiko Bank d.d. te u dokaz navedenog se predlaže saslušanje tužiteljice VD. Stoga je po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. posve jasno da je tužiteljica VD bila upoznata sa svim rizicima valutne klauzule i kao iznadprosječni potrošač, dapače specijalist i ne može reći da joj te odredbe nisu bile poznate odnosno da su joj bile nerazumljive. Posebno je neprihvatljiv navod iz tužbe kako „se zahtjev razumljivosti konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već i šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti“. Imajući u vidu da je tužiteljica VD bila zaposlenica tuženika Addiko Bank d.d., da posjeduje određena specijalistička znanja o bankarstvu, postavlja se pitanje: na koji način tuženik Addiko Bank d.d. može tužiteljici VD pružiti širu obaviještenost? Predsjednik uprave banke osobno ili možda guverner Hrvatske narodne banke? Sudska praksa je primjerice zauzela stav kako već okolnost da je tužitelj po struci diplomirani ekonomist predstavlja razlog zašto ga se ne može smatrati prosječnim potrošačem. Tako Županijski sud u Puli u presudi posl. broj Gž-352/2019 od 29. srpnja 2019. navodi: „(…) a u smislu obrazloženja navedene presude tužitelju odredba nije bila ni nerazumljiva, jer tužitelj očito nije prosječni potrošač i s obzirom na ekonomsku naobrazbu razumije odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezina obračuna“. Naglašava se da nema sumnje da je i ovdje tužiteljica VD, unatoč punoj obaviještenosti, sklopila ugovor o kreditu s odredbama čiju ništetnost sada traži. Također, tuženik Addiko Bank d.d. naglašava kako sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne mogu predstavljati odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbe kojima bi se prouzrokovala značajna neravnoteža u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice VD. Naime, tužiteljica VD je za cijelo vrijeme otplate kredita vraćala samo kamatu te u ovom postupku potražuje preplatu kao da valutna klauzula nije niti ugovorena,

1 3

odnosno kao da je za cijelo vrijeme otplate dužnih iznosa kamata, tečaj CHF bio jednak početnom. S druge strane, tužiteljici VD je upravo zbog porasta tečaja CHF uplaćivao veći iznos na ime sredstava koja su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te je na taj način ostvarila veće prinose nego što bi ostvarila da je tečaj CHF ostao na razini početnog. Stoga nije jasno u čemu bi se sastojalo nepošteno postupanje tuženika Addiko Bank d.d. kada je valutna klauzula u CHF s jedne strane značila za tužiteljicu VD nešto veću mjesečnu obvezu na ime promjene tečaja, a s druge strane omogućila tužiteljici VD stjecanje većeg broja udjela u otvorenom investicijskom fondu. U konačnici, budući da tužiteljica VD traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula; postavlja se pitanje: smatra li tužiteljica VD da joj ne pripada pravo trenutni broj udjela u otvorenom investicijskom fondu budući da je trenutni broj udjela između ostalog rezultat i okolnosti da je tečaj CHF rastao u odnosu na početni. U slučaju da sud ne prihvati gornje navode, tuženik Addiko Bank d.d. se opreza radi, u nastavu očituje kako slijedi. U odnosu na ništetnost valutne klauzule tuženik Addiko Bank d.d. naglašava kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica VD je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogla izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica VD je, samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužiteljicu VD bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik Addiko Bank d.d. ističe da tužiteljica VD pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik Addiko Bank d.d. postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužiteljica VD smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužiteljicu VD u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik Addiko Bank d.d. postupao u skladu sa zakonom pa tužiteljica VD potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik Addiko Bank d.d. bio nepošten. Tuženik Addiko Bank d.d. je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužiteljica VD, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 35 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik Addiko Bank d.d.

1 4

ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik Addiko Bank d.d. mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik Addiko Bank d.d. nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 35 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužiteljici VD upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužiteljici VD bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Na navedene okolnosti predlaže se saslušanje u svojstvu svjedoka UD (ranije V), Poslovni centar Rijeka, Vozišće 5, Rijeka. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da je on o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu VD pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik Addiko Bank d.d. je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik Addiko Bank d.d. vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika Addiko Bank d.d. koja je provodila navedene edukacije tj. VDU, OV-5477/2020 od 24. kolovoza 2020. Nadalje, tuženik Addiko Bank d.d. osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Također tuženik Addiko Bank d.d. u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica VD zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik Addiko Bank d.d. prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužiteljica VD smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna primjenjiva na kunske kredite. U dokaz navedenog predlaže se uvid u kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule. Ističe se da u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Ističe se da nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica VD u tužbi prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. nije ni na koji način obrazložila koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica VD stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik Addiko Bank d.d.

1 5

nudio za ugovore bez valutne klauzule. Pored toga, tuženik Addiko Bank d.d. prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica VD nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik Addiko Bank d.d. prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik Addiko Bank d.d. ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Ističe se da navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Potom tuženik Addiko Bank d.d., opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužiteljica VD isticala pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužiteljicu VD u ovom postupku, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih

1 6

važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužiteljica VD pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužiteljica VD u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika Addiko Bank d.d. kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako se na eventualno potraživanje tužiteljice VD primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice VD, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužiteljice VD na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužiteljica VD nije dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužiteljica VD ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužiteljici VD povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno pravo tužiteljice VD. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužiteljica VD ovdje ne dokazuje. Slijedom navedenog, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice VD te je obveže da naknadi troškove postupka tuženiku Addiko Bank d.d.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj:

306-675/2004 od 8. srpnja 2004. (list sudskog spisa od broja 16 do 26), nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. od 4. veljače 2025. (list sudskog spisa broj 266, 267 i 268). Također u svojstvu stranke saslušana je na ročištu dana 8. travnja 2025. tužiteljica VD (list sudskog spisa broj 266, 267 i 268).

4. Saslušana na ročištu dana 8. travnja 2025. tužiteljica VD je učinila nespornim da je zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. Naime njoj je trebao novac za kupnju stana na adresi [adresa], a kako bi riješila svoje stambeno pitanje. U to vrijeme ona je radila upravo kod tuženika Addiko Bank d.d. na poslovima platnog prometa. U to vrijeme imala je završenu srednju ekonomsku školu, a tek kasnije je završila višu ekonomsku školu, a što je bilo 2014. godine. Naglašava da njima kao djelatnicima banke uprava je priopćila da ako žele mogu i oni podignuti kredit. Što se tiče investicijskog fonda to je također ponudio sam tuženik Addiko Bank d.d. uz obrazloženje da taj investicijski fond će zasigurno ostvarivati neki veći prinos tako da bi na taj način mogli lakše otplaćivati ovaj kredit. Nadalje tužiteljica VD je učinila nespornim da je taj investicijski fond kojeg je njima djelatnicima ponudila sama banka i isti je ostvarivao određeni prinos, ali on nije bio toliko velik kako je to tvrdila uprava banke. Poznato joj

1 7

je bilo da strane valute variraju, ali je ona očekivala neke manje oscilacije, ali nitko je nije upozorio da bi bilo moguće da u dogledno vrijeme tečaj valute CHF u odnosu na kunu naglo i nekontrolirano poraste. Nadalje tužiteljica VD je učinila nespornim da je bila i kod javnog bilježnika radi solemnizacije, ali on ništa nije pojašnjavao u svezi valutne klauzule. Ističe da u to vrijeme kod pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. nisu niti postojali kunski krediti, a bili su još krediti vezani za valutnu klauzulu EUR. Međutim krediti vezani uz valutnu klauzulu CHF bili su povoljniji nego krediti vezani uz valutnu klauzulu EUR, a i sama uprava banke je tvrdila da su to najpovoljniji ugovori koji se trenutno nude na tržištu. Sam ugovor je pripremila banka te je ona mogla istoga samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Prema tvrdnjama tužiteljice VD taj ugovor je u cijelosti otplaćen negdje 2023. godine i to na način da je ona s uzela drugi povoljniji kredit kako bi otplatila ovaj kredit. Ona je prije imala obrt [obrt] koja se bavila posredovanjem u prometu nekretninama te je bila licencirani agent što je i danas. U to vrijeme morala je imati upisano neko sjedište pa je isto upisala upravo na stanu u [adresa] gdje i danas stanuje. To je bio samo period od 2021. do 2024. godine budući je to bio nužni preduvjet da bi uopće mogla registrirati svoj obrt koji mora imati neko sjedište. Međutim, naglašava da u njezinom stanu se nije obavljala nikakva djelatnost budući se ta djelatnost faktički obavlja na terenu. Također ona je imala ugovor sa agencijom Vektor nekretnine na čijoj adresi sjedišta su se obavljali administrativni i svi drugi poslovi. Negdje od listopada 2024. ona je zaposlena u Agenciji za promet i posredovanje nekretninama Orange sa sjedištem u [adresa]. Nadalje tužiteljica VD je iskazala da investicijski fond se zvao Hypo invest i čini joj se da je on tada bio u vlasništvu samoga pravnoga prednika tuženika Addiko Bank d.d. Koliko se ona sjeća početna rata je bila u protuvrijednosti kuna od 350,00 CHF da bi se to popelo na protuvrijednost od oko 850,00 CHF, a što je nju znatno financijski opterećivalo. Prema tvrdnjama tužiteljice VD ona je pročitala Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. prije nego ga je potpisala. Sam ugovor joj je bio jasan, ali tužiteljica VD ponovno naglašava da joj nitko nije objasnio niti je upozorio na valutni rizik koji je ona preuzela. Prije zaključenja tog ugovora o kreditu ona je razgovarala sa njihovom djelatnicom u banci UD i sa njihovim pravnikom GD te su joj i oni objasnili da valuta CHF je stabilna valuta i da tečaj minimalno oscilira tako da se u budućnosti nema što brinuti. Nije niti pokušavala da se neke odredbe ugovora o kreditu izmijene, ali naglašava da ona je ponuđeni ugovor mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Primjera radi ako je kamatna stopa bila 2,25 % godišnje ona nije niti pokušavala da pregovara na način da ista bude za nju 1 % jer joj je bilo jasno da taj ugovor takav kakav je ona može samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Prema kazivanju tužiteljice VD prije toga ona nije imala neki kredit vezano uz valutnu klauzulu, a imala je doduše kredit za kupnju automobila koji je međutim bio kunski kredit. Pokušala je kasnije da se izmijeni taj ugovor o kreditu, ali uvjete koje je nametala sama banka su za nju bili toliko nepovoljni da joj se to nije uopće isplatilo. Na kraju svoga iskaza tužiteljica VD je iskazala da kada bi ona platila mjesečni anuitet kredita kamate bi išle banci, a dio glavnice bi išao u taj investicijski fond.

5. U svom nalazu i mišljenju od 4. veljače 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. naglašava da je njezin zadatak bio: a) izračunati preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita - 03. srpnja 2004.g.

1 8

(CHF – 4,837835), te treba sačiniti izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u eurima tijekom otplatnog perioda. Također treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, b) izračunati po mjesecima i to u eurima tzv. negativne tečajne razlike kada je tečaj valute CHF u pojedinim razdobljima bio niži od onog početnog i c) izvršiti prebijanja između potraživanja stranaka. Pored dokumentacije u spisu, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. ističe da je ona zatražila od tuženika Addiko Bank d.d. i dobila dodatnu dokumentaciju: a) realizirani otplatni plan kredita, b) pregled prometa za klijenta i c) početni otplatni plan kredita.. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. konstatira da VD (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnika kredita, Založnog dužnika i zalogodavatelja dana 08.07.2004. godine s Hypo Alpe-Adria bank d.d. (sada Addiko bank d.d., ovdje: tuženik) Ugovor o kreditu broj 306-675/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (Prilog 2. tužbe) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 152.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke kreditora važećem na dan korištenja kredita, b) U čl. 3. ugovoreno je da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 152.000,00 CHF zaračunavaju kamate, a visina kamatne stope vezana je za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1,50% dekurzivno godišnje. Glavnica kredita se vraća istekom trajanja kredita, a kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno, a sve se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama banke, Korisnik kredita je suglasan da se izvršenim uplatama najprije podmiruju iznosi dospjelih troškova i naknada, zatim iznosi redovne i zatezne kamate, a nakon toga se podmiruje glavnica. Kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno. Kamatna stopa vezana je uz tromjesečni LIBOR CHF, te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog 31.12., 31.03., 30.06. i 30.09. u godini i uvijek se zaokružuje na sljedeću četvrtinu. Kamatna stopa se uvećava za ugovorenu maržu od 1,50%, c) U čl. 4. ugovoreno je trajanje kredita do 31.07.2039. godine, d) U čl. 5. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje da će svakog prvog u mjesecu tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HIbalanced iznos od 112,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF HNB važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u navedenom fondu, počevši od 01.08.2004. godine i d) U čl. 6. ugovoreno je da je kamatna stopa vezana za 3MLIBOR za CHF te će se u skladu s tim mijenjati. Ukoliko srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj EUR na dan plaćanja odnosno dospijeća glavnice i kamate bude za 15% manji od srednjeg tečaja CHF u odnosu na srednji tečaj EUR na dan puštanja u tečaj, banka je ovlaštena u roku od 30 dana ukoliko korisnik kredita ne dostavi banci dodatno osiguranje prema izboru banke, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita u EUR sukladno koeficijentu konverzije na dan izvršenja konverzije, uz pisanu obavijest korisniku, na što korisnik kredita pristaje, te pristaje da sukladno toj izmjeni, valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru počev od dana provedene konverzije veže uz EUR. Korisnik kredita može zatražiti konverziju obveze po ovom Ugovoru u neku drugu valutu sukladno koeficijentu konverzije na dan izvršenja konverzije, uz pisanu obavijest banci 30 dana unaprijed i to najviše jedan put godišnje i uz plaćanje jednokratne naknade od 1,0% za izvršenu

1 9

konverziju prema tarifi banke. Dana 11.01.2006. godine zaključen je Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 306-675/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (Prilog 3. tužbe) kojim je regulirano istupanje založnog dužnika PD iz kreditnog posla. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan (Prilog 1. Nalaza i mišljenja) koji je realizirani otplatni plan kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 19.07.2004. godine u iznosu od 152.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Važeći srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate kredita vještak je utvrdio uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranici tuženika na adresi https://www.addiko.hr/izracuni/tecajnalista/ arhiva-tecajnih-lista/ koji je iznosio 1 CHF = 4,8416770 HRK. Prikaz tečajne liste tuženika Addiko Bank d.d. br. 137 s primjenom od 17-19.07.2004. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosila je 735.934,90 HRK. U izračunu je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. koristio sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 152.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i b) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita = 1 CHF = 4,8416770 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa za klijenta (Prilog 4. Nalaza i mišljenja) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je utvrdila da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 27.06.2023. godine. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan (Prilog 1. Nalaza i mišljenja) koji je realizirani otplatni plan kredita vještak je utvrdio visinu primjenjivanih kamatnih stopa po kreditu, kao i visinu obračunatih mjesečnih anuiteta u valuti kredita do prijevremene otplate kredita u cijelosti dana 27.06.2023. godine. U Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je dala prikaz realiziranog otplatnog plana kredita. Prema realiziranom otplatnom planu obveza tužiteljice VD s osnova redovne kamate iznosila je 51.515,98 CHF, glavnice 152.000,00 CHF, a što čini ukupnu obvezu od 203.515,98 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Datume plaćanja i uplaćene iznose po kreditu u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa za klijenta (Prilog 3. i 4. Nalaza i mišljenja). Primijenjene tečajeve za valutu CHF na dan plaćanja svake pojedine mjesečne obveze angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je potvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika na internet adresi https://www.addiko.hr/izracuni/tecajna-lista/arhiva- tecajnih-lista/. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koji je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine međutim u ovom kreditnom poslu fiksiran je zaključno s 30.04.2016. godine. Naglašava se da izračuni se odnose na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja u izračunu prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. U svezi metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl.

2 0

oec. ističe da u konkretnom kreditu s valutnom klauzulom u CHF tečajne razlike predstavljaju razliku između stvarno plaćene obveze u valuti kredita obračunate po tečaju na dan dospijeća i plaćene obveze u valuti kredita obračunate po tečaju na dan isplate kredita. Izračun se vrši zasebno za pozitivne i zasebno za negativne tečajne razlike. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je provela preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala

povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Izračun preplate s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) kao razlike više plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno izračun pozitivnih tečajnih razlika, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. ističe kako je zadaćom određen početni tečaj na dan isplate kredita - 03. srpnja 2004.g. (1 CHF = 4,837835 HRK), međutim angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. ističe kako kredit nije isplaćen na taj datum i po navedenom tečaju već kako je navela u Nalazu, te će primijeniti stvarni tečaj isplate. Izračun razlike manje plaćenih obaveza u odnosu na obaveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno izračun negativnih tečajnih razlika, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Specifikaciju neto tečajnih razlika, odnosno pozitivnih umanjenih za negativne tečajne razlike angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. utvrdila preplate s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) kao razlike više plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, u ukupnom iznosu od *62.066,29 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3. *obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. utvrdila razlike manje plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno negativne tečajne razlike, u ukupnom iznosu od *740,15 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. utvrdila neto tečajne razlike, odnosno tečajne razlike na način da su pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu od *61.326,14 EUR kako je specificirano

2 1

u stupcu 2 Tabele br. 5. *obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Slijedom svega gore navedenog u nastavku angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. je na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna utvrdila: a) preplate s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) kao razlike više plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *62.066,29 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3, b) razlike manje plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *740,15 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4 i c) neto tečajne razlike, odnosno tečajne razlike na način da su pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne tečajne razlike ukupno iznose *61.326,14 EUR kako je specificirano u stupcu 2 Tabele br. 5.

6. U svom podnesku od 4. ožujka 2025. tužiteljica VD je ustvrdila da prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. od 4. veljače 2025. te je na temelju istog konačno i specificiran tužbeni zahtjev.

7. U svom podnesku od 28. ožujka 2025. tuženik Addiko Bank d.d. je ustvrdio da nema prigovora na matematički izračun vještačenja, međutim osporava metodologiju koju je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TDU dipl. oec. koristila prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Naime, navedenim se načinom predmetni ugovor o kreditu pretvara u kunski ugovor, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena valutna klauzula. Naglašava se da je tuženik Addiko Bank d.d. za različite vrste kreditnih proizvoda nudio različite uvjete pa se niti ne može uzeti kao da je za kunski kredit primijenjena kamatna stopa za kredite s valutnom klauzulom u CHF. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako se u obzir se može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike. Po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. nesporno je da izračun samo tzv. pozitivnih razlika ne odgovara niti tužbi, budući da tužiteljica VD ističe ništetnost odredbi kojima se ugovaraju promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula, te potražuje isplatu razlike uslijed promjena tečaja. Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (kamatna stopa i tečaj), a čemu se tuženik Addiko Bank d.d. izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu! Slijedom istaknutoga, tuženik Addiko Bank d.d. smatra da bi se, ukoliko sud (suprotno tuženikovom stavu) utvrdi da bi predmetne promjene tečaja bile ništetne, u obzir morale uzeti i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni. Da je tuženik Addiko Bank d.d. u pravu potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. kojim prihvaća reviziju u istovjetnom predmetu, a u kojem je zauzeo stav kako se u obračun razlika u obzir moraju uzeti sve, pa tako i tzv. negativne razlike, neovisno o tome što tuženik

2 2

nije postavio protutužbeni zahtjev niti izjavio prigovor prijeboja. Između ostaloga tuženik Addiko Bank d.d. ističe da ostaje kod prigovora zastare i poziva se na argumentaciju iz odgovora na tužbu te dodatno ističe kako tužiteljica VD ni u kojem slučaju nema pravo na preplatu anuiteta dospjelih prije 1. travnja 2007. za koje je nastupila zastara prije pokretanja kolektivnog postupka radi zaštite potrošača.

8. Na ročištu dana 8. travnja 2025. u smislu čl. 7. st. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 8. travnja 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnica tužiteljice VD predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok je zamjenik punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d. predložio odbijanje istog kao neosnovanog.

9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice VD je osnovan u pretežnom dijelu.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda

2 3

Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope pravni prednik tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je

2 4

zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na euro, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i euro između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na euro fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. odbijene su ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. dok rješenjem su odbačene ustavne tužbe

2 5

podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice VD iz čijeg iskaza je evidentno da tužiteljica VD nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. budući joj je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. je bila samo za tužiteljicu VD, a ne i za tuženika Addiko Bank d.d. iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14.1. Sukladno navedenom Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak. Takav pravni stav potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. te se između ostaloga navodi: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi

2 6

utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske je tom odlukom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. između ostaloga ističe: "....„22. Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).... 25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača...“

14.2 Identično navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. gdje se između tvrdi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor."

14.3. U odnosu na informiranost tužiteljice VD i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj

2 7

fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko Bank d.d. na kojem je teret dokaza ničim nije dokazao da je tužiteljica VD bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Naime, po prosudbi ovoga suda saznanje o tome da će izvjesno u dogledno vrijeme doći do znatnog porasta tečaja valute CFH u odnosu na kunu kako tzv. „valutu utočišta“ (jedino je bilo dvojbeno kada će se to točno dogoditi i u kojem omjeru) imali su samo usko specijalizirani stručnjaci bankarskog i financijskog sektora. Tužiteljica VD koja je u to vrijeme imala srednju ekonomsku školu i radila je kod tuženika Addiko Bank d.d. na poslovima platnog prometa očito takvih saznanja nije imala odnosno da ih je imala zasigurno ne bi niti zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. kao i iz iskaza same tužiteljice VD evidentno je da se radi o potrošačkom ugovoru. Također valja naglasiti da teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. To što u čl. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj:

306-675/2004 od 8. srpnja 2004. se je tužiteljica VD obvezala da će svakog prvog u mjesecu tijekom cijelog razdoblja kredita uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 112,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize HNB važećem na dan uplate, a koja će se sredstva koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI-balanced, počevši od 01.08.2004. po prosudbi nema značaj koji mu pripisuje tuženik Addiko Bank d.d. tj. da samim time Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. nije potrošački ugovor. Naime, i tu odredbu je ponudila sama banka svojim djelatnicima kako bi oni kroz ostvarene prihode po tom osnovu lakše otplaćivali Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. Prema tvrdnjama tužiteljice VD taj investicijski fond je ostvarivao i određene prihode ali daleko manje od onoga što je prethodno tvrdila sama banka. Nije sporno

2 8

da u periodu od 2021. do 2023. tužiteljica VD je na svom stanu u [adresa], kojeg je kupila na osnovu odobrenog kredita od pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., imala prijavljeno sjedište obrta [obrt] koje se bavilo posredovanjem u prometu nekretninama. Ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv iskaz tužiteljice VD da je to bilo samo iz formalnih razloga dok stvarno u njezinom stanu se nikada nisu obavljale bilo kakve poslovne aktivnosti. Naime, sama djelatnost se faktično obavljala na terenu dok svi administrativni poslovi su se obavljali u sjedištu agencije Vektor nekretnine s kojima je ona tad bila u ugovorom odnosu.

16. Po prosudbi ovoga suda ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje druga ugovorna strana nije makar naknadno pristala. Tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih

2 9

razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Istaknuti prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. je po prosudbi ovoga suda djelomično neosnovan. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 i 126/2021 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Naime, valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Valja naglasiti prema čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. U predmetu poslovnog broja Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, prvi relevantan datum je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu ''Franak'', a to je 04. travnja 2012. godine. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO-a) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. godine pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok

3 0

za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014. godine, a koji je istekao 14. lipnja 2019. Nadalje, valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „3. „Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: 1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. 2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u

3 1

postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Budući je tužba tužiteljice VD podnesena dana 11. lipnja 2023. to po prosudbi ovoga suda očito da je njezin zahtjev za povratom novčanog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule (osim onih iznosa dospjelih do dana 4. travnja 2007.) nije u zastari. Iz navedenih razloga po prosudbi ovoga suda osnovan je istaknuti prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. u iznosu od 17,00 € pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice VD. Po prosudbi ovoga suda osnovano je iz prethodno navedenih razloga potraživanje tužiteljice VD u iznosu od 62.049,29 €.

18. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj:

306-675/2004 od 8. srpnja 2004. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice VD kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Addiko Bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice VD na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetne odredbe naplaćeno.

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i VD broj: 306-675/2004 od 8. srpnja 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama

3 2

članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka....“

19. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Valja naglasiti da tuženik Addiko Bank d.d. nije niti stavio neki prigovor radi prebijanja ili neku protutužbu tako da ovome sudu nije prihvatljivo tumačenje tuženika Addiko Bank d.d. da bi sud trebao po službenoj dužnosti uzeti u obzir tzv. „negativne tečajne razlike“ i za taj iznos umanjiti potraživanje tužiteljice VD. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od

3 3

potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“

20. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sukladno čl. 151. st. 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužiteljici VD je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicama i to: 1) za sastav tužbe tužiteljice VD od 11.6.2023. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 €, 2) za sastave podneska tužiteljice VD od 6.9.2023., 30.11.2023. i 4.3.2025. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife zatraženi iznos od 500,00 € za svaki od tih podnesaka i 3) za pristupe ročištima punomoćnica tužiteljice VD dana 7.12.2023. i 8.4.2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife zatraženi iznos od 500,00 € za svako od tih ročišta odnosno odnosno ukupno 3.000,00 €. Navedeni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 750,00 € tako da su ukupni odvjetnički troškovi zastupanja tužiteljice Arijane Livić 3.750,00 €. Valja naglasiti da prema čl. 151. st. 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Iz navedenih razloga tužiteljici VD je priznat i trošak preliminarnog vještačenja obrta Lota od 11.06.2023. u iznosu od 112,50 € kao i troškove vještačenja u iznosu od 200,00 €. Iz navedenih razloga tužiteljici VD je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 4.062,50 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

20.1. Ostali podnesci za koje tužiteljica VD traži naknadu su po prosudbi ovoga suda nepotrebni ili ne mogu ići na teret protivne strane. Točno je da po Tbr. 9. točki 3. sada važeće tarife odvjetniku pripada i 50% naknade iz Tbr. 7. točka 1. i 2. tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda, ali ne više od 50 bodova. U svom troškovniku predanom prije zaključenja glavne rasprave dana 8. travnja 2025. punomoćnica tužiteljice VD je zatražila i trošak njezinog pristupa ročištu za objavu presude. U smislu čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Točno je da u smislu čl. 164. st. 6. ZPP-a u slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. Međutim, u ovoj konkretnoj parnici sud je odmah odlučio kako o glavnoj stvari tako i o troškovima postupka, a prilikom predavanja troškovnika punomoćnice tužiteljice VD na ročištu dana 8. travnja 2025. po prosudbi ovoga suda ne može se s sigurnošću znati da li će punomoćnice tužiteljice VD ili njihov zamjenik i biti nazočni na ročištu za objavu presude, a niti ovaj sud može priznavati unaprijed i taj trošak. Osim toga u parničnom postupku se nadoknađuju samo oni

3 4

troškovi koji su neophodni, a po mišljenju ovoga suda pristup punomoćnika stranaka ročištu za objavu presude uopće nije obavezan, a niti za bilo koju stranku mogu nastati bilo kakve štetne posljedice ukoliko ne pristupe na navedeno ročište. Analogno ovakvom razmišljanju ovoga suda može se navesti da svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj nikada ne priznaje trošak odgovora na žalbu stranci koja je napisala takav obrazloženi podnesak iako je žalba protivne strane odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da taj trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Identični pravni stav ima i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji nikada ne priznaje trošak za sastav odgovora na reviziju pa po prosudbi ovoga suda takav pravni stav se tim prije treba primijeniti kod zatraženog troška u svezi pristupa punomoćnika radi usmene objave presude prvostupanjskog suda.

U Rijeci 20. svibnja 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice VD i

- pun. tuženika Addiko Bank d.d.