Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3367/2022-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Ringo Špaleta, odvjetnik u Drnišu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 10. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Juraja Vrankovića, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Krešimira Slunjskog, 20. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 4. i članku 9. Ugovora o kreditu broj: 41137/06, kojeg su tužitelj i prednik tuženika zaključili 29. svibnja 2006., u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te članka 10. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita i otplata mjesečne rate vežu za valutu švicarskog franka.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.359,65 EUR te zatezne kamate koje teku na iznose od:

- od 0,25 EUR od 29.06.2006.

- od 0,25 EUR od 26.10.2006.

- od 0,19 EUR od 06.03.2008.

- od 0,17 EUR od 12.04.2008.

- od 2,57 EUR od 14.10.2008.

- od 0,27 EUR od 13.12.2008.

- od 0,27 EUR od 12.12.2008.

- od 9,85 EUR od 07.02.2009.

- od 7,85 EUR od 01.05.2009.

- od 7,03 EUR od 03.09.2009.

- od 5,71 EUR od 10.11.2009.

- od 8,26 EUR od 05.01.2010.

- od 9,81 EUR od 26.02.2010.

- od 11,22 EUR od 25.05.2010.

- od 17,15 EUR od 25.06.2010.

- od 17,39 EUR od 30.07.2010.

- od 23,04 EUR od 30.09.2010.

- od 26,74 EUR od 08.12.2010.

- od 29,88 EUR od 19.01.2011.

- od 29,99 EUR od 25.02.2011.

- od 26,49 EUR od 09.04.2011.

- od 32,01 EUR od 17.05.2011.

- od 39,14 EUR od 09.07.2011.

- od 40,99 EUR od 14.09.2011.

- od 36,94 EUR od 19.11.2011.

- od 42,75 EUR od 16.02.2012.

- od 41,63 EUR od 16.03.2012.

- od 41,65 EUR od 14.04.2012.

- od 42,31 EUR od 16.05.2012.

- od 43,26 EUR od 12.06.2012.

- od 41,97 EUR od 14.07.2012.

- od 41,07 EUR od 15.08.2012.

- od 38,64 EUR od 15.09.2012.

- od 41,34 EUR od 16.10.2012.

- od 42,17 EUR od 15.11.2012.

- od 41,24 EUR od 15.12.2012.

- od 40,17 EUR od 16.01.2013.

- od 39,09 EUR od 15.02.2013.

- od 40,96 EUR od 20.03.2013.

i to po stopi do 31.prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 5.276,49 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 67,79 eura, zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

V Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 1.315,45 eura parničnih troškova, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj 41137/06 na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit za učešće za kupnju stana iz programa POS-a, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.092,00 CHF, prema srednjem deviznom tečaju za valutu švicarskog franka (CHF) kod HVB Splitske banke d.d. važećem na dan korištenja kredita. Navodi da predmetni ugovor sadrži nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime su povrijeđena potrošačka prava tužiteljice. Kao dokaze je predložila Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i svoje saslušanje. Konačno specificiranim zahtjevom od 1. travnja 2025. zatražila je donošenje presude kako je i navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, osnovu i visinu zahtjeva, kao i status potrošača tužitelja. Istaknuo je prigovor zastare i tvrdnju da odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj obvezi nisu ništetne. Kao dokaze je priložio financijsku dokumentaciju. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužiteljica je na temelju preplaćenih razlika zbog valutne klauzule zatražila tužbenim zahtjevom isplatu 6.636,14 eura što je nakon vještačenja smanjila na 1.359,65 eura, a tom smanjenju se tuženik protivio.

4. Tijekom postupka pročitana je Ugovor o kreditu (str. 14-16) financijska dokumentacija (str. 30-48, 64-103), provedeno je financijsko vještačenje (111-120) te je saslušan tužitelj (199).

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu, broj 41137/06 na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit za učešće za kupnju stana iz programa POS-a, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.092,00 CHF.

6. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje tužitelj traži naknadu. Sporno je i može li se izvršiti prijeboj potraživanja stranaka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica, a to je švicarski franak te promjenjive kamatne stope.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

10. U svom je iskazu tužitelj naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi stana u kojem je živio sa ženom i dvoje djece. Stan nije nikad iznajmljivan niti korišten za poslovne svrhe. U to vrijeme je imao stomatološku ordinaciju na adresi [adresa]. Stan kupljen kreditom je na adresi [adresa], taj stan nije nikad korišten vezano uz obavljanje poslova stomatološke ordinacije. Splitsku banku je izabrao jer im je bila blizu, a i iz POS-a su im sugerirali da uzmemo tu banku. Kredit u CHF je uzeo jer su im tako preporučili u banci, čak može reći da su nas i nagovorili. Ugovor o kreditu je pročitao, a na pitanje je li ga razumio navodi: "Donekle". Tad je na svim kreditima bila valutna klauzula, to je bilo obično pa nije ništa ni pitao za to. Za promijenjivu kamatnu stopu su mu rekli da je u ugovoru, to je isto bilo uobičajeno, ali drugačije se nije moglo a htio je riješiti svoje stambeno pitanje. Nije baš razumio promijenjivu kamatnu stopu kako se računa, nije mu padalo na pamet da bi rate kredita mogle porasti koliko su mogle porasti. Da je znao da mogu ovoliko porasti, ne bi mu palo na pamet uzeti ovaj kredit, u banku je išao s povjerenjem u sustav. Ugovor je bio pripremljen i nije se moglo utjecati na njegov sadržaj. Radi kredita je izgubio stan, kredit još nije otplaćen. U banci ga nisu upozorili da HNB ne štiti kunu prema CHF. Naprotiv, nagovarali su ga da uzme u CHF kredit i jer će mu rata biti manja. Misli da se u to vrijeme nije ni mogao uzeti kredit u kunama, bez valutne klauzule, koliko se sjeća, odnosno nije bilo riječi o drugim kreditima u drugoj valuti. S djelatnikom banke je razgovarao vrlo malo, gotovo ništa, ciljano ga je nagovarao da uzme ugovor u CHF. Razgovor je išao u smjeru da je to najbolja opcija, Nije siguran da je bilo riječi da je to i najsigurnija opcija. Bili su tipski ugovori bez mogućnosti utjecanja, po principu uzmi ili ostavi i pitao je za visinu rate i dužinu otplate. Misli da nisam prigovarao o promjeni kamatne stope banci jer bi ostao bez stana što se na kraju i dogodilo. Na pitanje je li se informirao o kretanju tečaja CHF navodi da mu je na licu mjesta u banci rečeno koliko tečaj iznosi i da je stabilan. Kredite je dizao i prije, ali u eurima i ovo je prvi put da mu je nuđen u CHF. Ne sjeća se visina kamatnih stopa u trenutku sklapanja ugovora.

11. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz ovog iskaza i utvrđeno da je potrošač.

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 10.244,50 HRK, odnosno 1.359,65 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -510,84 HRK, odnosno -67,79 EUR. Sve navedeno zajedno s anuitetima od datuma kako je navedeno u nalazi u mišljenju. U izračunu razlika anuiteta su prikazani samo anuiteti koji su plaćeni u cijelosti prema dostupnoj dokumentaciji.

13. Nalaz i mišljenje navedenog financijskog vještaka prihvaćeni su u cijelosti, jer je vještačenje provedeno nepristrano i stručno, u sskladu s priloženom dokumentacijom, a stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti su tražile da se vještaka dodatno sasluša.

14. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

15. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice

17. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

18. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

19. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od strane istih da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

20. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

21. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

22. Zbog svega do sad navedenog ovaj je sud utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kako ja navedeno u točki I izreke.

23. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., očito je da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g., a u odnosu na Sberbank d.d. je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Pž- 6632/17 od 14.06.2018, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i istekla je 14.06.2023.

24. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

25. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

27. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

28. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

29. U odnosu za pitanje uračunavanja tzv. negativnih razlika manje plaćenih iznosa rata od početno ugovorenih i to prebijanjem, ističe se da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

30. Nadalje, kad bi se i uzelo da tužitelj ima pravo izjaviti prigovor radi prijeboja, u ovom postupku se ne bi moglo postupiti po tom prigovoru radi prijeboja. Naime, članak 202. ZOO-a propisuje da kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja. Nadalje, članak 172. ZOO-a određuje da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Odnosno, s obzirom na to da bi u ovom slučaju trebalo uračunati prvo kamate, a tek onda glavnicu, trebalo bi provesti dodatno financijsko vještačenje što tuženik nije predložio.

31. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude s tim da o prigovoru radi prebijanja koristi sa štetom sud nije odlučivao jer nije određen.

32. U odnosu na odbijeni dio pod točkom III izreke presude, riječ je o iznosu za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, ali kako se tuženik protivio povlačenju, sud je navedenu razliku odbio u iznosu u kojem premašuje iznos koji tužitelju pripada.

33. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom predanom 9. travnja 2025. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (br. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 16. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (br. 8/1 Tarife), podneska od 1. travnja 2023. u iznosu od 50,00 eura (br. 8/4 Tarife) te trošak pristupa na ročišta održana 18. siječnja 2023., 1. prosinca 2024. i 9. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife), Navedeno kad se zbroji iznosi 1.050,00 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura što sve zajedno iznosi 1.315,45 eura.

34. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19) jer se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj kao potrošač mogao odvratiti od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i zaštite svojih prava.

35. S obzirom da nije uspio u sporu tuženiku nisu priznati troškovi postupka.

36. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte