REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-58/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika DH zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2022. broj K-Us- 18/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 10. rujna 2024. broj I Kž-Us-48/2023-7, u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika DH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2022. broj K-Us-18/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 10. rujna 2024. broj I Kž-Us-48/2023-7, DH proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora od osam mjeseci.
2. Osuđenik DH je pravovremeno po branitelju, odvjetniku Bojanu Doneskom, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „ … zbog toga što je povrijeđeno njegovo pravo na obranu na raspravi, zbog toga što su počinjene povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, te što mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok su provedenim kaznenim postupkom sudovi povrijedili Kazneni zakon na štetu okrivljenika.“. U zahtjevu se predlaže „ … da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-Us-48/2023-7 od 10. rujna 2024. godine i presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: K-Us-18/2021 od 17. listopada 2022. godine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“.
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP).
4. Zahtjev osuđenika DH nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da nije mogao biti proglašen krivim za kazneno djelo kako je ono činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude jer da su sudovi propustili utvrditi da je 13. listopada 2023. nastupila zastara za prekršaj za koji je propustio podnijeti optužni akt u zakonskim rokovima, čime da je zlouporabio svoj položaj i ovlasti. Pritom se ističe da o ovoj okolnosti sudovi, kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski, uopće nisu iznijeli razloge. Na ovakav način osuđenik, premda to izričito ne navodi, očigledno smatra da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon te ističe povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a.
5.1. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu. Naime, za ostvarenje elemenata kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude nije ni od kakvog utjecaja je li u međuvremenu nastupila zastara prekršajnog progona koji on nije, a bio je dužan pokrenuti. Ta okolnost može biti od utjecaja na pokretanje i nastavak prekršajnog postupka u kojem su pravna osoba i odgovorna osoba trebale biti kažnjene zbog prekršaja iz članka 236. stavaka 3. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a za što ih je osuđenik propustio procesuirati, no, ne i za osuđenikovu kaznenu odgovornost za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11.
5.2. Pritom se drugostupanjski sud u svojoj presudi referirao na pitanje zastare u prekršajnom postupku u odlomcima 7.2., 10.1. i 10.2. To što osuđenik nije zadovoljan argumentima iznesenim u drugostupanjskoj presudi, se tiče njegovog nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem u pravomoćnoj presudi. Međutim, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. ZKP-a i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ovaj izvanredni pravni lijek nije dopušteno podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Jednaka je situacija i s daljnjim navodima u osuđenikovom zahtjevu, kojima upire na iskaze svjedoka ispitanih u tijeku postupka, na razlike u njihovim iskazima te vjerodostojnost njihovih iskaza. I tim navodima osuđenik nedopustivo pokušava dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude.
7. Osuđenik smatra i da mu je u tijeku postupka povrijeđeno pravo na obranu na raspravi zbog neprovođenja pojedinih personalnih dokaza koje je predložio da se provedu, a riječ je o ispitivanju svjedoka koji bi trebao iskazivati o svjedocima koji bi, prema mišljenju osuđenika, mogli imati neposrednih saznanja o njegovom postupanju u inkriminirano vrijeme, pri čemu se ti svjedoci niti imenuju niti se obrazlaže na koje bi konkretne okolnosti trebali biti ispitani. Ovu povredu osuđenik nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, zbog čega je, u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP-a, ne može po prvi puta isticati sada u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Osim toga, i kroz ovu povredu osuđenik zapravo dovodi u sumnju potpunost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Međutim, to, kao što je već više puta navedeno u ovoj presudi, nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.
8. Osuđenik u zahtjevu tvrdi i da mu je „ … provedenim kaznenim postupkom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to iz razloga što su sudovi prilikom donošenja pravomoćne presude propustili primijeniti osnovno načelo kaznenog prava načelo in dubio pro reo ...“.
8.1. Budući da osuđenik u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude nije, bilo zakonskom odredbom, bilo sadržajno, isticao povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP-a i to niti u jednom od zahtjevom istaknutih aspekata, to u skladu s odredbom iz članka 517. stavka 2. ZKP-a, niti ovu povredu u odnosu na prvostupanjsku presudu ne može isticati u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Slijedom toga, u tom dijelu zahtjeva navedena povreda uopće nije razmatrana. Drugačija je situacija u odnosu na ovu povredu eventualno učinjenu u drugostupanjskom postupku, no, o tome će više riječi biti u nastavku.
8.2. Ovdje prije svega treba navesti da in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo (vidi odluke ovoga suda: I Kž 265/2015., I Kž 288/2013., I Kž-Us 94/2013., I Kž 769/2013., III Kr 222/2010., I Kž 530/2013., III Kr 640/2020., III Kr 69/2022., I Kž 20/2021., III Kr 30/2024). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP-a postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje o tome nije riječ. Prvostupanjski sud je imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da je osuđenik počinio djelo i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. Raščlanjujući sve dokaze, prvostupanjski sud je ocijenio vjerodostojnim dokaze za osudu osuđenika, dajući pritom razumne razloge utemeljene na logičnoj ocjeni izvedenih dokaza, a tu je činjeničnu ocjenu ispitao i prihvatio drugostupanjski sud.
8.3. Pritom je drugostupanjski sud na žalbene navode odgovorio jasnim, dostatnim i razumnim razlozima, koji nisu proizvoljni nego se temelje na podacima u spisu predmeta, otklanjajući žalbom istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a (odlomci 7. i 7.1.), povredu kaznenog zakona (odlomak 7.2.) te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (odlomci 9. -9.8.), a također je presudu ispitao i po službenoj dužnosti (odlomak 7.2.). Stoga drugostupanjska presuda nije arbitrarna pa nema govora o povredi prava na pravično suđenje.
8.4. Osim toga, iz navedenog jasno proizlazi da nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da je „ …drugostupanjski sud povrijedio zakon na njegovu štetu prilikom donošenja odluke povodom žalbe protiv prvostupanjske presude, jer nije na zakonom propisani način sankcionirao propuste prvostupanjskog suda na koje je ukazano žalbom. “.
9. Slijedom svega navedenog, budući da se u zahtjevu u pretežitom dijelu ističu povrede koje nije dopušteno isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, dok one koje su dopuštene u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.), odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 20. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos
