Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-491/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-640/2018-40 od 17. siječnja 2022., 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-640/2018-40 od 17. siječnja 2022. u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 2.131,72 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama i naknada troškova postupka u iznosu od 1.900,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka za iznos od 4.975,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 660,29 eura (slovima: šestošezdeseteuradvadesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.131,72 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kuna sa zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč.1. i 3. u vezi s čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže djelomično odbacivanje i djelomično odbijanje žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11.ZPP-a, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i razloge zbog kojih sud prihvaća II. Dopune nalaza i mišljenja vještaka, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, budući da je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti, a sukladno čl. 467. st.1. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (27. srpnja 2018.) presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ovog zakona, dakle ne i zbog bitne procesne povrede iz čl. 354.st.2. toč.14. ZPP- a.

7. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao carinskog službenika na radnom mjestu carinika - Područni carinski ured Split, za isplatu razlike plaće za razdoblje od kolovoza 2013. do travnja 2015. s osnove prekovremenih sati rada, u iznosu od 2.131,72 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće do isplate, pozivom na odredbu čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17., dalje: KU/13).

9. U ovoj fazi postupka sporna je tražbina tužitelja za svibanj i lipanj 2014. godine.

10. U konkretnom slučaju nije sporno da je rad tužitelja bio organiziran u turnusu, u ciklusima 12-24-12-48 sati naizmjenično, dok prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje:

- da je Dopunom II. nalaza i mišljenja vještaka od 8. lipnja 2020., a kojom je izvršen obračun neplaćenih prekovremenih sati na temelju evidencije radnih sati i pod pretpostavkom prebijanja sa slobodnim danima i „neosnovanosti odrađenih sati na dane blagdana kao prekovremenih sati“, utvrđeno da tužitelju u utuženom razdoblju nisu obračunati i isplaćeni odrađeni prekovremeni sati u ukupnom bruto iznosu od 2.131,72 kune,

- da je Dopunom III. nalaza i mišljenja vještaka od 23. listopada 2020. koji je izvršen po prigovoru tuženika kako je vještak pogrešno utvrdio evidentirane sate rada tužitelja za svibanj 2014. i lipanj 2014., utvrđeno da prema mišljenju vještaka zabunu unosi tzv. donos sati, a da za prijeboj sati nisu priložene isprave u spis, s time da u slučaju kada bi bile osnovane tvrdnje tuženika o broju prekovremenih sati rada tužitelja sa sporne mjesece, tužitelju nisu isplaćeni prekovremeni sati u utuženom razdoblju u ukupnom bruto iznosu od 1.910,90 kuna.

11. Cijeneći da tuženik nije dostavio odluku o „prijeboju sati“, prvostupanjski sud prihvaća Dopunu II. nalaza i mišljenja vještaka od 8. lipnja 2020. o neplaćenim prekovremenim satima u ukupnom iznosu od 2.131,72 kuna, slijedom čega pozivom na odredbe čl. 44. st. 1. st. 10. i 12. KU/13 prihvaća konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama u cijelosti.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa), dok očito odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

13. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Naime, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima pravilno primijenio mjerodavne odredbe čl. 44. st. 10. i 12. KU/13 koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, a kojima je propisano da se prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve - 2 druge - 2 treće - 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati (st.10) te da redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati (st.12.), kada je zaključio da tužitelju u utuženom razdoblju nisu obračunati i plaćeni prekovremeni sati rada u ukupnom iznosu od 2.131,72 kuna, kako je to utvrđeno Dopunom II. nalaza i mišljenja vještaka.

14.1. Naime, vještak je tom dopunom nalaza i mišljenja obračunao neplaćene prekovremene sate rada u skladu s čl. 44. st.10. i 12. KU/13, što tuženik niti ne osporava, međutim tvrdi da je vještak za sporne mjesece svibanj i lipanj 2014. broj odrađenih sati pa tako i prekovremenih sati utvrdio suprotno službenoj evidenciji o korištenju radnog vremena te da je posljedično tome prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio Dopunu II., a ne Dopunu III. nalaza i mišljenja vještaka. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud pravilno prihvatio Dopunu II. nalaza i mišljenja vještaka koja je također izrađena na temelju službene evidencije o korištenju radnog vremena (u kojoj je u posljednjem stupcu obrasca za svibanj 2014. navedeno ukupno sati 176 i višak 8 sati, a za lipanj 2014. ukupno sati 160 i višak sati 8, kako je to i vještak utvrdio), s obzirom da tuženik svoju tvrdnju o pogrešno utvrđenom broju evidentiranih radnih sati za te mjesece nije ničim obrazložio, a niti je pojasnio na što se odnosi „donos sati“ koji je naveden u evidenciji, a zbog kojeg je prema mišljenju vještaka došlo do razlike u broju utvrđenih evidentiranih radnih sati što tuženik nije osporio, pa obračun prekovremenih sati izrađen Dopunom III. nalaza i mišljenja vještaka po prijedlogu tuženika prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio.

15. Međutim, osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

16. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u kojoj nije označio vrijednost predmeta spora niti je određeno naveo iznos koji traži da mu tuženik isplati, već da će isti odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja, pa se sukladno čl. 40. st.5. ZPP-a ima smatrati da je vrijednost predmeta spora iznosila 50.000,00 kuna. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 10. rujna 2019. zatražio isplatu iznosa od 10.024,24 kuna, a nakon Dopune II. nalaza i mišljenja vještaka izvršene sukladno primjedbama tuženika podneskom od 19. veljače 2021. postavio je konačni tužbeni zahtjev u skladu s tom dopunom kojim je zatražio isplatu iznosa od 2.131,72 kune, dakle smanjio je tužbeni zahtjev. Tuženik je u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev zatražio naknadu troškova postupka sukladno čl. 158.st.1. ZPP-a. Prvostupanjski sud je prihvatio konačni tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezao je tuženika na naknadu troškova postupka tužitelju prema vrijednosti predmeta spora konačnog tužbenog zahtjeva, dok je očito odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka zauzevši stav da tužitelj nije povukao tužbu, nego smanjio tužbeni zahtjev pa da nije jasno u kojem iznosu tuženik smatra da bi mu tužitelj trebao naknaditi parnični trošak primjenom čl. 158.st.1. ZPP-a.

17. Takav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, u odnosu na koje o troškovima parničnog postupka sud odlučuje primjenom odredbe čl. 158. st. 1.ZPP- a, prema kojoj tuženiku pripada naknada troškova postupka ako povlačenje tužbe nije uslijedilo odmah nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu, kao što je u ovom predmetu slučaj. Dakle, tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Revx-254/2014 od 10. prosinca 2014. i Rev-80/2022 od 5. rujna 2023.).

18. U konkretnom slučaju troškovi postupka tuženika do smanjenja tužbenog zahtjeva prema prema vrijednosti predmeta spora (50.000,00 kuna, odnosno 10.024,24 kuna ) sukladno čl. 155.st.1. ZPP-a i Tarifi iznose ukupno 6.500,00 kuna ( odgovor na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna – Tbr.8.t.1., ročište 3. ožujka 2020. u

iznosu od 1.000,00 kn – Tbr.9.t.1., ročišta 7.veljače 2019., 30. listopada 2019. i 15. listopada 2020. u ukupnom iznosu od 1.500,00 kuna – Tbr.9.t.2., tri podneska u ukupnom iznosu od 3.000,00 kuna – Tbr.8.t.1.), dok prema vrijednosti predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva (2.131,72 kuna) iznose 1.525,00 kuna, dakle troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva veći su od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva. Stoga, sukladno prethodnom pravnom shvaćanju, tuženiku pripada naknada troškova postupka na temelju čl. 158.st.1. ZPP-a u iznosu od 4.975,00 kuna (razlika između 6.500,00 kuna i 1.525,00 kuna) pa kada se od dosuđenih troškova tužitelja u iznosu od 6.875,00 oduzmu troškovi tuženika u iznosu od 4.975,00 kuna, pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.900,00 kuna.

19. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na odredbu čl. 154.st.2. ZPP-a nisu osnovani, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačni tužbeni zahtjev pa je za odluku o troškovima postupka mjerodavna odredba čl. 154.st.1. ZPP- a. Također, tuženik se neosnovano poziva na odredbu čl. 157. ZPP-a s obzirom da se ne može smatrati da nije dao povoda za tužbu time što je u odgovoru na tužbu učinio nespornim dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.910,90 kuna, a niti je u tom dijelu priznao tužbeni zahtjev prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Konačno, tuženik neosnovano osporava pravilnost primjene čl. 155. st.1. ZPP-a u odnosu na trošak zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude, budući da je u smislu čl. 335. ZPP-a procesna dispozicija tužitelja da njegov punomoćnik pristupi na ročište za objavu presude pa je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a.

20. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373.toč.3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka kojom je tužitelju dosuđen iznos od 4.975,00 kuna (660,29 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna), kao u točki II. izreke.

22. S obzirom da je tuženik uspio sa žalbom djelomično i to u odnosu na troškove postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka, kao u točki III. izreke.

U Rijeci 20. svibnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Bučković