Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-846/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Koraljke Bumči, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog TK, zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K- 1490/2021 od 5. rujna 2024., objavljene 9. rujna 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025., u nazočnosti branitelja u zamjeni optuženika, Jakova Zimaja, odvjetnika iz [adresa],
p r e s u d i o j e
Žalba optuženog TK odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-1490/2021 od 5. rujna 2024., objavljene 9. rujna 2024., činjenično i pravno opisano izrekom te presude, optuženi TK proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 2. KZ/11., kažnjivo po članku 227. stavka 2. KZ/11. pa je na temelju članka 227. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11., primijenjena je uvjetna osuda, na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP-a), optuženik je dužan nadoknaditi trošak postupka provedenih vještačenja po prometnom vještaku i vještaku sudske medicine iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP-a u ukupnom iznosu 603,61 euro te paušalni trošak iz članka 145. stavka 1. točke 6. ZKP-a u iznosu 500,00 eura, što ukupno iznosi 1.103,61 euro kojeg je dužan platiti u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude te trošak opunomoćenika oštećenog ĆK iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 8. ZKP-a u iznosu koji će se odrediti posebnim rješenjem nakon što u spis budu zaprimljeni podaci o tim troškovima.
2. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio optuženik po branitelju Rafaelu Krešiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presudu preinači na način da optuženika oslobodi optužbe ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak
(članak 474. stavka 1. ZKP-a)
5. Na javnu sjednicu vijeća pristupio je branitelj u zamjeni Jakov Zimaj, odvjetnik iz Zagreba, dok nije pristupio uredno pozvani optuženik, a ni državni odvjetnik, nakon čega je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti. Prisutni branitelj optuženika u cijelosti je ostao kod navoda u žalbi.
6. Žalba nije osnovana.
7. Optuženik izrekom ne navodi bilo koju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali iz sadržaja žalbe može se razabrati kako ističe da prvostupanjski sud nije primijenio pravilo „in dubio pro reo“, na koji način upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi sa člankom 3. stavka 3. ZKP-a.
7.1. Međutim, nije došlo do povrede citirane zakonske odredbe, jer nakon provedenog dokaznog postupka, niti jedna odlučna činjenica nije ostala u dvojbi, zbog čega nije bilo potreba za primjenom ove zakonske odredbe.
8. Bez osnove je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, koje nalazi u pogrešnom (utvrđenju) i zaključivanju prvostupanjskog suda da je ostvario obilježja kaznenog djela koje mu se (izmijenjenom) optužbom stavlja na teret. Vrlo jasno (i određeno) je iskazao „…kako je njegov pogled u smjeru pješačke staze kojoj se približavao, oštećenik bio zaklonjen zaustavljenim kombi vozilom, koje se djelom nalazilo na pješačkom prijelazu, koje vozilo je pripadalo radnicima koji su na tom mjestu izvodili radove“. Njegova vožnja nije u uzročnoj vezi s prometnom nesrećom. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanja nalazi u tome što je prvostupanjski sud trebao provjeriti njegovu obranu, na način da je od „obližnje benzinske postaje“ trebao pribaviti „video zapis“, ali i „građevinski dnevnik“, iz kojih dokaza bi se utvrdilo koje osobe i s kojim vozilom su se na mjestu događaja nalazile te da se „provede rekonstrukciju na mjestu događaja“, da bi se utvrdila gdje se točno nalazilo kombi vozilo.
8.1. Nasuprot takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na raspravi izveo sve potrebne dokaze, s tim da je obranu optuženika temeljito analizirao i savjesno cijenio, dovodeći je u međusobnu vezu sa svim drugim izvedenim dokazima, nakon čega je na temelju takve ocjene rezultata izvedenih dokaza, obranu s pravom otklonio kao neosnovanu. Ovo iz razloga što suprotno proizlazi iz iskaza oštećenika HK, koji je iskazao da kritične zgode nije bilo parkirano bilo kakvo vozilo na mjestu događaja, tako da je imao „preglednost“ s desne strane gledano u pravcu njegovog kretanja. Ova utvrđenja ne ostavljaju mjesta bilo kakvoj dvojbi o postojanju kaznenog djela i krivnje optuženika. Ništa nije ukazivalo na potrebu izvoditi dokaze na koje upire žalba.
8.2. Sasvim opravdano prvostupanjski sud utvrđuje odlučne činjenice na temelju iskaza svjedoka oštećenog HK, kojeg pravilno cijeni vjerodostojnim i istinitim, povezujući ga s pročitanim i pregledanim ispravama, posebno s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka Miše Barića i vještaka medicinske struke dr. Pere Bubala (koji su dani na temelju pročitanih i pregledanih isprava). Upravo iz tih razloga pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik prilikom uključivanja u promet (s osobnim automobilom) na istočni kolnik Heinzelove, propustio upravljati oprezno i prikladnom brzinom da se pravodobno može zaustavi ispred pješačkog prijelaza, uslijed čega je prednjim desnim vrhom automobila naletio na lijevu stranu prednjeg kotača bicikla, kojim je upravljao oštećeni HK, krećući se ravno preko obilježenog pješačkog prijelaza u smjeru jugoistoka, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede opisane u izreci pobijane presude.
8.3. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja stvari, optuženik je prilazeći pješačkom prijelazu, propustio upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da se u slučaju potrebe, može pravodobno zaustavit ispred pješačkog prijelaza. Stoga, uzrok prometne nesreće je postupanje optuženika protivno članku 38. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud. Sve te važne i odlučne činjenice je valjano i argumentirano obrazložio, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, na koje se upućuje žalitelj. Zbog toga, nije bilo razloga za primjenom pravila „in dubio pro reo“, koje pravilo je usko povezano s pitanjem pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja, što u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima.
8.4. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite presude, nakon čega je na tako utvrđene činjenice, ispravno primijenio odredbe kaznenog zakona, utvrdivši da je optuženik na način i pod okolnostima pobliže opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo, zbog kojeg je pobijanom presudom proglašen krivim.
9. Iako se optuženik izrekom ne žali zbog odluke o kazni, ali je ta žalbena osnova sadržana u njegovoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9.1. Razmatrajući odluku o kazni, prvostupanjskom sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje su utjecale na odabir vrste i visine kazne, nakon čega je opravdano optuženiku kao olakotno cijeni da je dosad neosuđivan i prekršajno nekažnjavan, da je pokazao brigu za oštećenika i da mu je odmah pružio pomoć, dok mu kao otegotno ništa nije našao utvrđenim, koje okolnosti je pravilno cijenio i vrednovao kao prilikom određivanje visine kazne zatvora, tako i prilikom primjene uvjetne osude s rokom povjeravanja u trajanju dvije godine.
9.2. Uz navedene okolnosti pri odmjeravanju kazne, prvostupanjski sud je očito uzeo u obzir jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, njegova težina i način počinjenja djela, stupanj krivnje, pogibeljnost djela i svrhu kažnjavanja (u skladu sa člankom 47. i 56. KZ/11.), što sve u svojoj ukupnosti opravdava da mu se izrekne uvjetna osuda, zbog čega izricanje neke blaže kazne od one izrečene, ne bi bilo opravdano.
9.3. Stoga, samo izricanjem uvjetne osude koju je izrekao prvostupanjski sud, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na optuženika i na druge da ne čine kaznena djela, tzv. specijalna i generalna prevencija).
10. Kako nije utvrđeno postojanje povreda zakona na koje ovaj sud (sukladno članku 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP-a), pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 482. ZKP-a, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 20. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Gordana Mihela Grahovac
