REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5658/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Neven Kapiten, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 8. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Maše Berić, odvjetnice u Zagrebu te punomoćnika tuženika Krešimira Slunjskog, odvjetnice u Zagrebu, 20. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu br. broj 95233/05 od 22. studenog 2005. koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika koje glase: a) „Kredit se otplaćuje u 84 (slovima: osamdesetičetiri) mjesečnih anuiteta i to:

83 (slovima: osamdesetitri) jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 359,70 CH (slovima: tristopedesetidevetšvicarskihfranakasedamdesetcentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 361,16 CHF (slovima: tristošezdesetijedanšvicarskifranakšesnaestcentima)

d) 1. Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. 2. Ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreidtor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primjenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 2.622,36 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od:

− 6,13 eura od 11.12.2005.

− 3,15 eura od 11.01.2006.

− 1,45 eura od 11.02.2006.

− 1,21 eura od 11.04.2006.

− 1,98 eura od 11.05.2006.

− 1,68 eura od 13.06.2006.

− 0,34 eura od 11.07.2006.

− 0,96 eura od 12.09.2006.

− 1,98 eura od 11.10.2006.

− 0,44 eura od 11.03.2008.

− 4,66 eura od 11.11.2008.

− 2,60 eura od 11.12.2008.

− 14,33 eura od 13.01.2009.

− 18,80 eura od 11.02.2009.

− 24,28 eura od 11.03.2009.

− 14,66 eura od 11.04.2009.

− 12,95 eura od 12.05.2009.

− 11,98 eura od 11.06.2009.

− 13,92 eura od 11.07.2009.

− 10,05 eura od 11.08.2009.

− 9,89 eura od 11.09.2009.

− 10,43 eura od 13.10.2009.

− 11,54 eura od 11.11.2009.

− 14,71 eura od 11.12.2009.

− 18,61 eura od 12.01.2010.

− 19,05 eura od 11.02.2010.

− 24,95 eura od 11.03.2010.

− 24,29 eura od 13.04.2010.

− 28,82 eura od 11.05.2010.

− 40,92 eura od 11.06.2010.

− 36,00 eura od 13.07.2010.

− 39,04 eura od 11.08.2010.

− 39,04 eura od 11.09.2010.

− 55,43 eura od 12.10.2010.

− 66,35 eura od 11.11.2010.

− 59,96 eura od 11.12.2010.

− 59,43 eura od 11.01.2011.

− 59,43 eura od 11.02.2011.

− 54,64 eura od 11.03.2011.

− 62,09 eura od 12.04.2011.

− 82,42 eura od 11.05.2011.

− 74,86 eura od 11.06.2011.

− 109,87 eura od 12.07.2011.

− 109,87 eura od 11.08.2011.

− 1.363,17 eura od 30.08.2011.

po stopi koja teče do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu br. broj 95233/05 od 22. studenog 2005. koji je sklopljen između tužitelja i tuženika koja glasi:

1. Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 23.826,00 (slovima: dvadesettritisućeosmastotinadvadesetišestšvicarskih franaka.

2. Kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 146,21 eura zajedno sa zateznim kamatama na te iznose.

V Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.485,70 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je je u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2023. naveo da su tužitelj i tuženik su 22. studenog 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 95233/05, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.826,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe koje se odnose na valutu u kojoj je nominirana glavnica kredita, te na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, poziva se na presudu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Smatra da su mu povrijeđena potrošačka prava zbog ugovaranja nepoštenih odredbi. Predložio je kao dokaze ugovor o kreditu. financijsku dokumentaciju i svoje saslušanje. Zatražio je konačno specificiranim zahtjevom donošenje presude kako je i navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužitelj nema svojstvo potrošača u ovom ugovornom odnosu, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, ističe prigovor zastare, ugovorne odredbe nisu ništetne, uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati, presuda „Potrošač“ nije primjenjiva u ovom postupku. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku, a na pripremnom ročištu je istaknuo i prigovor prijeboja.

3. Podneskom od 18. srpnja 2024. tužitelj je preinačio tužbu s obzirom da je povećao svoj tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi. Sud je preinaku dopustio na ročištu 8. travnja 2025. u skladu s odredbom čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao precizno postaviti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka pročitana je financijska dokumentacija (9-21, 23-38), Ugovor o kreditu (21-22), provedeno je financijsko vještačenje (129-135) te je saslušan tužitelj ()

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 22. studenog 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 95233/05, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.826,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Nije sporno ni da odredbe ugovora glase kako su navedene u izreci ove presude.

6. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi te plaćene naknade. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži isplatu. Sporan je i status potrošača tužitelja te visina zahtjeva.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Pri tome sud nije posebno ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne. Stranke su na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

8. U svom je iskazu tužitelj naveo da je govor o kreditu uzeo za tekuće potrebe i vraćanje jednog duga jer je posuđivao za stanarinu. Inače je bio časnik HV-a, obrt nije nikad imao. OTP banku, odnosno prednika Splitsku banku je odabrao jer su nudili povoljnije kredite. Vidio je u letku banke da nude kredit u CHF i da je povoljniji od ostalih kredita. U banci mu nisu nudili druge kredite, a sam je bio određen što traži. Ugovor o kreditu je pročitao ali površno. Znao je da rata kredita može varirati, ali nije znao da može toliko varirati, očekivao je 3-4%, a ispalo je 40%. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, ugovor je bio pripremljen. Da je znao koliko rata kredita može varirati ne bi uzeo taj kredit. Tražio je pojašnjenja neka, ali u banci su mu rekli da je kredit-kredit a ugovor da je ugovor.Da uzme ovaj kredit je prevagnulo s jedne strane visina rate, a s druge visina iznosa koji može uzeti što je bilo povoljnije nego u drugim bankama. Nije proučavao odnos valuta međusobno. Vezano uz pojam tržnišni uvjeti, nije se raspitivao jer to ulazi u pojam struke. Veći dio kredita je potrošio na najam, a ostatak na svakodnevne životne potrebe.

9. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju u potpunosti materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije ničim osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužiteljica potrošač te je stoga i utvrđeno da je tužitelj navedeni ugovor o kreditu sklopio u statusu potrošača. Sud nije ispitivao tko je vršio uplate banci rata kredita jer je nesporno da su vršene uime tužitelja, a ako ih je vršio netko drugi, to se tiče odnosa tužitelja i te treće osobe, a ne odnosa tužitelja i banke.

10. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 19.757,97 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.622,36 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi - 1.101,72 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -146,21 EUR. Sve navedeno prema anuitetima navedenima u nalazu i mišljenju.

11. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao točan jer je proveden stručno, pbrazložen detaljno i na njegov matematički izračun nije bilo prigovora stranaka.

12. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja. U odnosu na navedeni prigovor ističe se da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalim i prema tuženiku pa zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13. Tek pravomoćnošću te presude tužitelj kao potrošač je stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19. S obzirom na to da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. znači da do podnošenja ove tužbe 7. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a te zastara utuženog potraživanja na ime isplate uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

14. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe.

15. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

18. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je u skladu s citiranom odredbom, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. To proizlazi i iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

19. Ovaj sud je utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

20. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

21. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

22. S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti odredbe čl. 2. i 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

23. Zbog svega navedenog ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika i oni to sadržani u odredbama kako je navedeno u točki I izreke.

24. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

25. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovornih odredaba koje su utvrđene ništetnima, na temelju te citirane odredbe ZOO-a dužan je vratiti ih tužitelju.

27. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2.

ZOO-a sukladno izmjenama navedenog članka.

28. Još jednom se ističe da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

29. U odnosu na odbijeni dio pod točkom III ističe se da nije ništetna odredba kojom je kredit uzet u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od iznosu CHF (čl. 1. Ugovora), već samo u dijelu da se rate kredita otplaćuju po tečaju CHF na dan dospijeća (čl. 10. Ugovora). Naime, nije bilo protivno odredbama uzeti kredit čija je visina određena u kunskoj protuvrijednosti strane valute. Navedeni odbijajući dio nije utjecao na omjer uspjeha u sporu jer se o njemu nije ni posebno raspravljalo niti je utjecao na odluku o obvezi isplate.

30. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice iznosa nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primila niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka.

31. Nadalje, čak i kad bi se uzelo da postoji pravo na prijeboj tuženika, sud ne bi mogao postupiti po izjavljenom prigovoru prijeboja bez provedenog financijskog vještačenja koje bi uzelo u obzir pravila iz čl. 202. ZOO-a prema kojem kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja. S obzirom na to da tuženik nije predložio provesti vještačenje navedenog, prigovor radi prijeboja treba odbiti i po toj osnovi.

32. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), prema troškovniku predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (br. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 10. svibnja 2024. i 8. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife) te sastav podnesaka 18. srpnja 2024. i 22. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 8/1 Tarife). Navedeno iznosi 1.000,00 eura, odnosno, s PDV-om, 1.250,00 eura. Tome je dodan trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,70 eura i trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura. Dakle, ukupno je riječ o 1.485,70 eura.

33. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku