REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-2031/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 09. travnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice SR, odvjetničkog vježbenika, te zamjenice punomoćnice tuženika IR, odvjetničke vježbenice, dana 20. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23. Ugovora o kreditu broj: 3205355016/05 zaključenog između tužitelja i tuženika 07.10.2005.g., u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 191,80 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 06. travnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 829,64 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 07. listopada 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 23. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio tužitelju izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita su ništetne kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

Tužitelj je dana 06.04.2011.g. uvećanom uplatom od 19.179,77 EUR / 144.509,94 kn zatvorio glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatio predmetni kredit. Tužitelj ističe da mu je tuženik dana 06.04.2011.g. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 191,80 EUR / 1.445,09 kn (tzv. izlazna naknada). Tužitelj ističe da je predmetna uvećana uplata na ime prijevremene otplate kredita, kao i naknada koju je naplatio tuženik, vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika.

Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Prednik tuženika je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Poziva se na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača te ističe kako se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza. Također, tužitelj ukazuje na nepoštenost prednika tuženika pri ugovaranju, jer Ugovor sadrži i točku 5. sa naslovom iznad te točke:

NAKNADE, u kojoj točki nije izričito navedena sporna naknada, već su specificirane samo administrativna naknada za odobrenje kredita te naknada za izvršenu konverziju. Stoga je tužitelj kao prosječni potrošač svakako imao opravdanog razloga zaključiti da osim te dvije naknade u vezi ugovornog odnosa sa prednikom tuženika neće imati obvezu plaćanja nikakve druge naknade, što se naravno ispostavilo pogrešnim razmišljanjem. Dodatno se poziva i na odredbu čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, navodeći kako je cijena/činidba neodrediva. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredba čl. 23. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 191,80 eur / 1.445,09 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći kako je potraživanje tužitelja u zastari, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, da naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu nije ništetna, a osporava i visinu postavljenog zahtjeva. Ističe da je naknada za prijevremenu otplatu kredita valjano ugovorena, ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te nije pouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, potvrdu o plaćenim naknadama od 29. rujna 2023.g., izvadak iz odluke o Tarifi naknada za usluge od 2011.g., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na ročištu održanom 09. travnja 2025. godine tuženik je istaknuo kako visina naplaćene naknade proizlazi iz potvrde o plaćenim naknadama s lista 11.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 07. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisniku kredita, stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 20 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj sukladno odredbi članka 23. predmetnog Ugovora o kreditu prilikom prijevremene otplate navedenog kredita uplatio određeni iznos naknade.

7. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita ništetne, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja te visina.

8. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 23. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena prijevremena otplata kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o prijevremenoj otplati kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kao klijent Zagrebačke banke razgovarala o uvjetima samog kredita. Dobila je tri varijante i u tom trenutku je kredit u CHF za nju bio jedini moguć, s obzirom na primanja i potrebu za sudužnicima. Nakon što je izabrala kredit u CHF, dobila je tipski ugovor. Tom prilikom joj nisu posebno objašnjavane naknade. Iako je pročitala Ugovor, nije razumjela baš sve. U trenutku sklapanja Ugovora nije znala koliku bi naknadu trebala platiti u slučaju prijevremene otplate. Bitno joj je bilo da ima uvjete za kredit te kolika joj je mjesečna rata. Kredit joj je bio potreban za kupnju nekretnine, u kojoj i danas stanuje. Nije imala mogućnost sklopiti kredit bez sporne odredbe o izlaznoj naknadi. Nije mogla zatvoriti kredit bez plaćanja izlazne naknade. Prilikom zatvaranja kredita nisu joj objasnili na koje se troškove odnosi izlazna naknada koju je platila. U banci nije bilo postavljeno na način da bi mogli nešto izmijeniti u ugovoru. Banka ne daje mogućnost pregovaranja jer ona određuje svoje uvjete i dobijete tipski ugovor te je jedino što možete napraviti otići u drugu banku. Nije pokušala pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Izlazna naknada joj je naplaćena prilikom zatvaranja kredita. Ne zna da li je tada pročitala Opće uvjete poslovanja. Vjerojatno je, ali ne razumije te izraze. Nije pitala na koje se troškove odnosi izlazna naknada, jer je situacija bila takva da nije imala drugog izbora nego zatvoriti taj kredit, s obzirom da joj je rata kredita u tom trenutku bila veća od njezine plaće. Zato je morala posuditi novce da pod svaku cijenu zatvori kredit. Ne sjeća se da li je bila vlasnik nekog posebnog paketa u banci. Plaćanje ove izlazne naknade financijski ju je ugrozilo jer je morala posuditi novce, a i ta naknada je bila skoro kao njezina mjesečna plaća.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, obzirom je isti životan i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid. Provedenim dokazima nije utvrđeno da se o spornoj odredbi u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo.

13. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 23. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna prijevremena otplata kredita, za što je platio naknadu u iznosu od 191,80 eur / 1.445,09 kn, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a istu je nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac.

14. Stoga tužitelj, potrošač, nije niti imao utjecaja na njezin sadržaj, te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena samo na način da je upućeno na Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Drugim riječima, iako je tuženik, trgovac, prilikom prijevremene otplate kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022. godine utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

18. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 23. Ugovora o kreditu i ujedno naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 191,80 eur (što predstavlja protuvrijednost iznosa od 1.445,09 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. travnja 2011. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

19. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da se na sve što nije ugovoreno u toj odredbi primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 26.06.2024.g. - 200,00 eur, te za zastupanje na ročištu 09.04.2025.g. - 200,00 eur, što ukupno iznosi 600,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 150,00 eur ukupno iznosi 750,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu 53,09 eur, tako da ukupno trošak tužiteljice iznosi 829,64 eur.

21. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.