REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Posl. broj: P-417/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, OIB: 27672461276, po sutkinji Suzani Korva, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja FĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Mletačka ulica 12, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici Miroslav Leko i Katarina Prelec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri, Zagreb, Domagojeve 18, radi: utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 11. travnja 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice i njezina punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, objavljene dana 20. svibnja 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I.Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice FĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

" I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 9010945831, koji je zaključenizmeđu tužitelja i tuženika dana 11.01.2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

« koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan korištenja kredita.»,

zatim sadržane u odredbi čl. 4. koja glasi:

«Kamata se obračunava u CHF»

zatim sadržane u odredbi čl.5. koja glasi:

« Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate »,

zatim sadržane u odredbi čl.6. koja glasi:

« Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate », zatim sadržane u odredbi čl.7.2. koja glasi:

«CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. »

zatim sadržane u odredbi čl.12.9. koja glasi:

«Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju iznos od 4.726,13 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 6,35 EUR počev od 25.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,87EUR počev od 25.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,50 EUR počev od 28.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,86 EUR počev od 25.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR počev od 28.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,94 EUR počev od 25.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,38EUR počev od 27.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,91 EUR počev od 23.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,86 EUR počev od 25.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,65 EUR počev od 25.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,86 EUR počev od 25.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,59 EUR počev od 25.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,94 EUR počev od 25.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od10,33EUR počev od 25.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,64EUR počev od 29.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,59 EUR počev od 26.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,97 EUR počev od 30.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,16 EUR počev od 20.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,32 EUR počev od 25.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,31 EUR počev od 29.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,69 EUR počev od 27.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 63,88 EUR počev od 22.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 60,59 EUR počev od 25.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 49,44 EUR počev od 27.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 63,29 EUR počev od 26.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 88,41 EUR počev od 25.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 76,81 EUR počev od 25.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,25 EUR počev od 25.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 77,30 EUR počev od 26.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 77,13EUR počev od 28.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,34 EUR počev od 27.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 106,41 EUR počev od 25.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 130,23 EUR počev od 28.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,03 EUR počev od 31.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,46 EUR počev od 27.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od102,35 EUR počev od 25.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 103,27 EUR počev od 25.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,73EUR počev od 25.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 119,22 EUR počev od 25.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 121,10 EUR počev od 25.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 120,23 EUR počev od 25.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 116,96EUR počev od 25.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,22 EUR počev od 25.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 120,78 EUR počev od 27.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,76 EUR počev od 28.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 117,24 EUR počev od 25.8.2012. godine do isplate,

- na iznos od 107,75 EUR počev od 25.9.2012. godine do isplate,

- na iznos od 118,80 EUR počev od 27.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 121,52 EUR počev od 27.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,45EUR počev od 25.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,82 EUR počev od 25.1.2013. godine do isplate,

- na iznos od 114,69 EUR počev od 26.2.2013. godine do isplate,

- na iznos od 117,09 EUR počev od 26.3.2013. godine do isplate,

- na iznos od 118,85 EUR počev od 25.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 106,97 EUR počev od 25.5.2013. godine do isplate,

- na iznos od 108,62EUR počev od 27.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 106,20 EUR počev od 25.7.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,06 EUR počev od 27.8.2013. godine do isplate,

- na iznos od 115,34 počev od 28.9.2013. godine do isplate,

- na iznos od 115,58 počev od 30.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 116,73 EUR počev od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 117,02 EUR počev od 8.1.2014. godine do isplate,

- na iznos od 116,84 EUR počev od 8.1.2014. godine do isplate;

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.077,95 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.547,65EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.825,00EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

i

r i j e š i o  j e

VI. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 26,81EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.Tužiteljica FĆ ( u nastavku: tužiteljica ) je dana 27.siječnja 2022.godine podnijela tužbu protiv tuženika Privredna banke Zagreb d.d.(u nastavku: tuženik / PBZ d.d.) u kojoj zahtijeva da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost odredbe Ugovora o kreditu br. 9010945831, koji je zaključen

između tužitelja i tuženika dana 11.01.2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

« koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke

važeće na dan korištenja kredita.»,

zatim sadržane u odredbi čl. 4. koja glasi:

«Kamata se obračunava u CHF»

zatim sadržane u odredbi čl.5. koja glasi:

« Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate »,

zatim sadržane u odredbi čl.6. koja glasi:

« Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate », zatim sadržane u odredbi čl.7.2. koja glasi:

«CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke

važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. »

zatim sadržane u odredbi čl.12.9. koja glasi:

«Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, te zahtijeva isplatu preplaćenog kredita za iznos od tadašnjih 35.811,00HRK / 4.752,94EUR, odnosno, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku, tužitelj u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu zahtjeva isplatu preplaćenog iznosa kredita 4.726,13EUR/35.608,86 HRK, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno utužene iznose od dana dospjelosti pa do isplate. Zahtjeva i naknadu troškova ovoga postupka.

2.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 11.01.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 9010945831, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 46.700,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor isplaćen je u cijelosti od strane tužitelja. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu podružnice Banke (članak 11. Ugovora ),koja se za područje Istre nalazi u Puli.

2.1.Tužitelj navodi da Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 46.700,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, za adaptaciju stambenog objekta. Odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF. Odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Odredbom članka 6. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Odredbom članka 7.2 Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita odnosno tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja.

2.2.Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

2.3. Tužitelj tvrdi da nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF- a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. Navodi da je CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. Da je MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Navodi da je CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta.

2.4. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (13.01.2006.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,7 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle,navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka,a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 9010945831 utvrdi ništetnim odredbu čl.1. koja glasi « koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl.5. koja glasi: «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.» zatim utvrdi ništetnim dio odredbe čl.6. koja glasi «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.» zatim utvrdi ništetnom odredbu čl.7.2. koja glasi: « CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.» zatim utvrdi ništetnim odredbu čl.12.9. koja glasi «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 4. koja glasi «Kamata se obračunava u CHF » Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora - 4,7. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 35.811,00 kn. Dakle, iznos od 35.811,00 kn predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.

3.Tuženik je putem pravnog zastupnika dana 7.veljače 2022. godine podnio podnesak –odgovor na tužbu u kojemu je tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva po više osnova, te ističe prigovor zastare potraživanja. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“.

3.1. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

3.2.Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.

3.3.Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ 3.4.Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

3.5. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

3.6.Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

3.7. Tuženik je stajališta da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. U odnosu na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 04.srpnja 2013. god. koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.god. (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.god), utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, za navesti je da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna.

3.8.U odnosu na početak tijeka zastarnog roka za navesti je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (Vrhovni sud Republike Hrvatske Revx-183/11, Županijski sud u Zagrebu Gž-6858/16-2 od 21.veljače 2017.godine i Gž-8026/16-2 od 11. travnja 2017.godine, Županijski sud u Osijeku broj Gž-1680/16 od 14.12.2017.god.).

U tom smislu, izjasnila se i pravna teorija, pa tako i mr.sc. JĆ u svom stručnom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (Pravo i porezi br. 9/18) navodi sljedeće: „13. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. To je potrebno naglasiti jer ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ …

„Zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.“

…

„Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare traže se određene formalnosti. Traži se:

(a) podnošenje tužbe ili druge radnje (kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i slično),

(b) tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe nije sudionik konkretnog obveznog odnosa), (c) tužba mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu

(d) tužba mora biti podnesena protiv dužnika i

(e) zahtjev mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine …“

U tom kontekstu, autor dalje navodi:

„18. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan (niti to može biti) zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora.“

Identično stajalište o navedenom pitanju zauzimaju i prof.dr.sc. TĆ i doc.dr.sc. ĆĆ u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19):

„Kao što je navedeno, i VSRH nedvosmisleno navodi da nema posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i

prava. Ne bi trebalo biti niti sporno da se u tome slučaju, kada navedeno pitanje nije izrijekom uređeno, mogu primijeniti samo važeća opća zakonska rješenja, bez obzira na to što bi netko smatrao…“

„Dakako, sve ovo ne znači da legitimna i na pravnom sustavu utemeljena zadaća sudova nije na odgovarajući način tumačiti pravne propise pa i popunjavati pravne praznine….No, to nikako ne smije prerasti u stvaranje propisa jer je njihovo donošenje isključivo u nadležnosti zakonodavca.“ ...

„Da je hrvatski zakonodavac doista želio da se početak zastarnog roka ili pak prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drukčije nego li prema općim pravilima, takvo što izričito bi uredio mjerodavnim zakonskim propisom.“

(prof.dr.sc. TĆ i doc.dr.sc. ĆĆ u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“, Pravo i porezi, br. 3/19, str. 10., 12.)

Citirani pravni teoretičari su izravno i jasno argumentirali stav koji se tiče međusobnog odnosa podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i zastare ostvarivanja restitucijskog zahtjeva u individualnim tužbama, pa tako navode: „Iz odredbe čl. 502. c ZPP-a koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može „nadomjestiti“ tužbu vjerovnika iz konkretnoga obveznog odnosa.“

3.9.Iz citiranih dijelova jasno proizlazi da se zastara, a kako je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje. ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. U konkretnom slučaju, takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila, stoga je prigovor zastare, a uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovan.

4. U podnesku od 29. travnja 2022. kojim se očitovao na navode sadržane u odgovoru na tužbu, tužitelj ističe da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.09.2003.god. do 31.12.2008.god. a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako predmetni ugovor o kreditu sklopljen 11.01.2006.god. sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presude donesene u kolektivnom sporu imaju se primijeniti na konkretan slučaj. I naposljetku potrebno je napomenuti da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH, te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela. Deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – da se ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka utvrde ništetnima, te kondemnatornog kojim se zahtjeva isplata novčanog iznosa nastalog povećanjem tečaja švicarskog franka, dok će se preciznija visina novčanog iznosa odrediti nakon dostave potrebnih podataka od strane tuženika te nakon provođenja odgovarajućeg vještačenja. U posebnim parnicama tužitelji se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnici na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Nadalje, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje odluke jasno navodi na koji način ista proizvodi pravne učinke u postupcima individualne pravne zaštite. Presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je kako su odredbe o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka nepoštena i kao takva ništetne. Svaka promjena mjesečnog anuiteta u odnosu na početno ugovoreni predstavlja razliku u anuitetu koju je tuženik neutemeljeno stekao, što čini iznos zatražen u kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

4.1. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. 3 Dakle, CILJ ništenosti je da se vrati SVE što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani SVE što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada govorimo o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (13. lipnja 2014.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (14. lipnja 2018.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju to znači sljedeće. U odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž7129/13 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 13. lipnja 2014.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 14. lipnja 2014.god., što bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. 4 U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtjevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018.god., što bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. Zbog navedenog tužitelj se protivi saslušanju svjedoka predloženih po tuženiku, no ukoliko sud usvoji navedeni dokazni prijedlog tada je potrebno saslušati i tužitelja kao parničnu stranu.

4.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik smatra kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj se navodi cit. « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ».Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene su ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nema stručnih znanja, a svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: Cit. « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. »

4.3.Tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga banka nesporno ima financijska znanja koja potrošač nema. Dužnost je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač a da to nije niti znao. 7 Banke su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012). MMF je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u. Također, nesporno je da u predmetnom ugovoru, koji sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala je u trenutku sklapanja ugovora. Banke su znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače, te je potrošač već u trenutku sklapanja ugovora na sebe preuzeo taj rizik a da to nije niti znao. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor prijeboja tužitelj prije svega ističe u odnosu na navedeno potraživanje tuženika prigovor zastare, budući da se prekid zastare po kolektivnoj tužbi ne odnosi i na tuženika. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno Ugovoru kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga ugovorna strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga, a ne i tuženik koji je ugradio takve ugovorne odredbe. Ukoliko tuženik trpi štetu, temeljem vlastitih ugovornih odredbi, onda je za to sam odgovoran, te ne može potrošač biti odgovoran jer on nije sastavio ugovor niti nametao nepoštene ugovorne odredbe. U trenutku sklapanja ugovora tužitelju je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 46.700,00 CHF, da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 585,68 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke obzirom da je jedino navedeni parametar tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, valja primijeniti gore navedeni parametar. Izračun treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta pomnoži s tečajem na dan sklapanja predmetnog ugovora. Dobiveni iznos predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj trebao plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg je tužitelj trebao plaćati.

5.U tijeku dokaznog postupka izvedeni su dokazi i pročitani su: Ugovor o kreditu broj 9010945831 sklopljen između tužitelja i tuženika 11.1.2006., otplatna tablica od 11.1.2006., plan otplate, knjigovodstvena kartica, pregled uplata po kreditu, dopis od 9.6.2015. sa planom otplate i druge isprave (sve listovi 9-69),pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl. oec. Od 2.9.2022. (listovi 103-118),pročitan je iskaz tužiteljice saslušan u svojstvu parnične stranke od 11.4.2024.

6.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7.U ovoj pravnoj stvari na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, analizom pojedinačno izvedenih dokaza, uvida u priložene spise, analizom svih izvedenih dokaza u njihovoj uzajamnoj vezi, na temelju tako utvrđenog ukupnog činjeničnog stanja, utvrđene su slijedeće pravno relevantne činjenice koje su bitne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari:

- tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu br. 9010945831 dana 11.siječnja 2006.godine kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 46.700,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora važeće na dan korištenja kredita (čl.1.) prijenosom na račun korisnika kredita

- banka je tužitelju odobrila kredit radi adaptacije stambenog prostora- stambeni krediti (članak 2.Ugovora)uz obvezu korisnika kredita da ga koristi za ugovorenu namjenu, sve uz pravo banke da kontrolira namjensko korištenje kredita.

- na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana , a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,75% godišnje ( čl.4.)

- ugovoren je rok vraćanja kredita – glavnice i ugovorene kamate od 96 mjeseci ( 8 godina) koji se otplaćuju u 96 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, s time da prvi anuitet dospijeva u roku od mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno svakog 24-tog dana u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta ( čl.7.)

- čl.5. Ugovora ugovorena je interkalarna kamata koju korisnik kredita plaća banci u razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz čl.4. Ugovora, a koja se obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, s time da dospijeva na naplatu na dan u kalendarskom mjesecu koji odredi korisnik kredita s time da dan dospijeća interkalarne kamate ne može biti određen izvan roka od mjesec dana od dana korištenja odnosno mjesečno na isti dan koji je odredio korisnik kredita ako se kredit koristi dulje od 1 mjeseca, sve uz obvezu banke da o iznosu interkalarne kamate pismenim putem obavijesti korisnika kredita, a ako korisnik kredita plati interkalarnu kamatu u roku 8 dana od dana dospijeća, banka mu neće zaračunavati kamatu na zakašnjela plaćanja a ako je ne platu u navedenom roku kamata na zakašnjela plaćanja obračunati će se od dana dospijeća interkalarne kamate

- na sva dospjela, a nenaplaćena novčana potraživanja, kao i na iznos kredita koji se koristi protivno Ugovoru, ugovorena je kamata u visini zakonom propisane zatezne kamate (članaka 6.Ugovora)

-člankom 12.4. Ugovora određena je obveza korisnika kredita da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, prije korištenja kredita plati 0% naknade na iznos kredita, uz pravo banke kreditora da za slučaj prijevremenog povrata kredita naplati jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke na dan prijevremene otplate

- kao sredstva osiguranja vraćanja kredita korisnik kredita se obvezao kreditoru predati 2 bjanko mjenica indosiranih od korisnika kredita i solidarnog dužnika, izjavu suglasnosti o zaplijeni i ovjerovljene zadužnice uz uknjižbu prava zaloga na nekretnini korisnika kredita

- kredit je u cijelosti otplaćen u ugovorenom roku od 8 godina u visini i na temelju po banci obračunatih mjesečnih anuiteta CHF u kunskoj protutvrijednosti prema tada važećem tečaju ustezanjem od mjesečnih primanja korisnika kredita

- nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku da mu isplati iznose po osnovi preplaćenoga kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli prema početnom tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

9. Među stranka su pitanja prijepora osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne pojedine odredbe navedenoga Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenjivu valutnu klauzulu, te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i da li tužitelj ima svojstvo potrošača. Dakle,predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat novčanog iznosa kojega je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

10. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, u nastavku: ZZP) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

11. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu adaptacije stambenog objekta- stambeni kredit.

13.Tužiteljica je saslušana u svojstvu parnične stranke iskazala da je trebala ishoditi stambeni kredit za adaptaciju stana u [adresa], u kojemu živi. Otišla je u banku, zatražila kredit u iznosu koji bi mogla otplaćivati. Planirala je podignuti kredit na iznos od oko 30.000,00 EUR kako bi adaptirala, stan no u banci su joj rekli da će joj dati kredit u švicarskim francima (CHF) koji uopće nije tražila, rečeno joj je u banci da ona ne bi mogla otplaćivati kredit u eurima. Rekli su da nije kreditno sposobna za plaćati kredit u eurima, ponudili su kredit u CHF jer da je to stabilna valuta, dobra kamata, mala kamata i da će to moći platiti. Rekli su joj da je sve sigurno. U banci su je uvjerili, a tužiteljica je nasjela da je ta kamata vrlo mala 4,75 % i da će se moguće samo malo dizati i spuštati i da će ona to moći plaćati. Da je znala što će se dogoditi sigurno ne bi nasjela na to. Nitko tužiteljici nije rekao da će tečaj ići gore. Toliko razumije da ako tečaj CHF ide gore da će njoj rasti rate koje neće moći otplaćivati, toliko to razumije. Misli da je tada tečaj bio za 1 CHF oko 4 i nešto kn a išao je duplo gore. Navodi da je dobila iznos od 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate na 8 godina sa mjesečnom ratom od 2.700,00 kn a onda je rata narasla na 4.000,00 kn mjesečno te joj se desila katastrofa jer je stalno očekivala koliko će rata ići gore. Kredit je uzela isključivo za adaptaciju stana u kojem živi, a to je sa tim novcem i učinila. Tužiteljica je sam ugovor pročitala prije potpisivanja, a bila je kod javnog bilježnika gdje je na upit "da li mi ga je pročitao i protumačio" odgovara(m): „potpisala i doviđenja“. Ne sjeća se detalja da li joj je javni bilježnik ugovor pročitao i protumačio,“ ne objašnjava on nije ni on znao što će biti sa CHF“. Tužiteljici je ovo bilo prvi puta u životu da je sklopila ugovor o kreditu i to joj je sasvim sigurno zadnji puta. Suprug i ona su isplanirali adaptirati stan, ne sjeća se da li je radila odnosno koliko su joj bila primanja. Tužiteljica vjerojatno ne bi ni digla kredit da joj kćerka F nije bila sudužnik, a isto tako stavljena je hipoteka na stan. U banci je nisu upozorili na nikakve valutne rizike kod sklapanja tog ugovora. Na pitanje da li zna što je valutna klauzula tužiteljica odgovara da joj je to poznat pojam odnos kune prema euru, švicarcu ili nekoj drugoj stranoj valuti, te navodi da je kod sklapanja ovog ugovora prvi puta došla u doticaj sa valutom CHF.

13.1. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio kao istinit, iskren i logičan budući da je iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

14. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije stana u kojemu je živjela sa suprugom, dakle za privatne obiteljske potrebe radi rješavanja i poboljšanja kvalitete stambenog prostora u kojemu je tužiteljičina obitelj živjela, sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj ima svojstvo potrošača.

15. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. ZZP-a ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

16.1.Odredbom članka 327.stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16.2. Odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev kao takav dopušten.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle,u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

19. Ugovor o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana od 11. siječnja 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.godine.

19.1.Naime sukladno odredbi članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

20.1. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

20.2. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20.3. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

21. Nije od utjecaja ni činjenica da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

21.1.Naime,kako je i ranije rečeno, i iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da se radilo o tipskom ugovoru, o ugovoru na obrascu unaprijed sastavljenom od strane banke, na kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, dakle potrošač, te se radilo o stambenom ugovoru, a nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

22. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

22.1. Sud je u ovoj pravnoj stvari izveo dokaz saslušanja tužitelja, a smatra se da je tuženik tijekom postupka odustao od predloženog dokaza saslušanja svjedokinja - osobnog bankara na okolnost informiranja tužitelja, kako putem reklamnih brošura banke o stambenom kreditiranju, tako i po službenicama banke na način da mu je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) jer u spis nije dostavio osobne podatke o svjedoku osim paušalnog navoda „osobni bankar“. Međutim, tuženik nije niti predlagao neke druge dokaze kojima bi dokazao da se sa tužiteljem pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i da je tužitelj u cijelosti bio informiran u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope i promjene tečaja ugovorene valutne klauzule.

23.U ovoj pravnoj stvari izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću sa zadatkom da izračuna razliku preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu / na dan isplate kredita. Sudski vještak je dana 2.rujna 2022. dostavio pisani nalaz i mišljenje.

23.1. Tužitelj je u podnesku od 11.10.2022. u cijelosti prihvatio utvrđenja sudskog vještaka i sukladno nalazu i mišljenju konačno specificirao tužbeni zahtjev.

23.2.Tuženik je u podnesku od 28.rujna 2022. naveo da je predmetni nalaz i mišljenje baziran je na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Iz navedenih razloga tuženik osporava i tužbeni zahtjev specificiran prema nalazu vještaka. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi preplatu kredita zbog promjena u tečaju. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Što se tiče promjene tečaja tijekom otplate kredita i s tim u vezi danog zadatka vještaku da izračuna razliku tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom izračuna anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita ističe se kako je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu. Također, predmetni nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane.

23.3. Sud je stručni nalaz i mišljenje po provedenom financijskom vještačenju sudskog vještaka radi utvrđenja visine pozitivne kamatne tečajne razlike nastale otplatom anuiteta po Ugovoru o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana 11.siječnja 2006. u odnosu na obvezu utvrđenu prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan isplate kredita prihvatio kao stručan i objektivan te izrađen nepristrano i prema pravilima struke.

24.Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da su tužitelj , kao korisnik kredita, i tuženik kao banka, dana 11.01.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj : 9010945831,kojim su, između ostalog, ugovorili, kako slijedi:

- da je korisniku kredita odobren, tj. stavljen na raspolaganje dana 20.01.2006. stambeni kredit uz valutnu klauzulu u visini od 46.700,00 CHF / 221.815,61HRK obračunat po srednjem tečaju Banke važećeg na dan plaćanja kredita 20.01.2006.

- da je tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu iznosio 4,749799 HRK za 1CHF

- da će se otplata kredita vršiti u 96 (8 godina) jednakih mjesečnih anuiteta od CHF uz primjenu valutne klauzule odnosno plativo u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja Banke važećeg na dan odobrenja računa,

- promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 % godišnje s primijenjenom dekurzivnom metodom obračuna

- da je efektivna kamatna stopa iznosila 4,860%

- anuitet prilikom ugovaranja u valuti iznosio je 585,68CHFprema srednjem tečaju banke na dan dospijeća, a prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 2.781,86HRK te dospijeva na naplatu u pravilu 24. - tog dana u mjesecu

- iznos anuiteta na dan puštanja kredita -iznosio je 2.781,86HRK

- kredit je zatvoren prijevremenom konačnom otplatom dana 07.1.2014. godine.

24.1.Utvrđeno je da je tuženik u utuženom periodu otplate kredita pet puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi ( Tablica 2. nalaza i mišljenja):

- od 20.01.2006. do 24.07.2007. - 4,75% - primjena na anuitet dana 24.02.2006.

- 585,68 CHF

- od 24.07.2007. do 24.01.2008. - 5,75% - primjena na anuitet dana 24.08.2007.

- 604,08 CHF

- od 24.01.2008. do 24.11.2010. - 6,50% - primjena na anuitet dana 24.02.2008.

- 617,10 CHF

- od 24.11.2010. do 24.05.2011.- 6,15% - primjena na anuitet dana 24.12.2010.

- 613,74 CHF

- od 24.05.2011. do 24.08.2011.- 5,90% - primjena na anuitet dana 24.06.2011.- 611,70 CHF

- od 24.08.2011. do 07.01.2014. - 5,65% - primjena na anuitet dana 24.09.2011. 609,84 CHF

24.2. Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 24.02.2006. do 24.12.2013. godine. Zatim je, sukladno prijevremenoj otplati kredita koju je tužiteljica izvršila, na odgovarajući datum(07.01.2014.) simulirao prijevremenu konačnu otplatu kredita sukladno preostaloj glavnici i primijenjenoj kamati po inicijalnom otplatnom planu- kako je prikazano u Tablici 3., te je prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana od dokumentacije korišten :

- Ugovor o kreditu broj 9010945831 od 11.01.2006. i

- Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope, pri čemu je utvrđeno da je u razdoblju od 24.2.2006. do 7.1.2014.otplatna kvota iznosila ukupno 46.700,00CHF, kamata -9.523,55CHF odnosno ukupno 56.223,55CHF.

24.3. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 24.02.2006. do 07.01.2014. godine, sa prikazom datuma zatvaranja pojedine obveze u cijelosti, odnosno datuma na koji je banka u potpunosti proknjižila obvezu kao zatvorenu ( prikazano u Tablici 4.), je izrađen na temelju dostavljene dokumentacije:

- Plana otplate(realizirani plan otplate CHF)

- Pregleda uplata po kreditu

- Knjigovodstvene kartice, pri čemu je utvrđeno da je u razdoblju od 24.2.2006. do 7.1.2014.otplatna kvota iznosila ukupno 46.700,00CHF, kamata – 11.649,43CHF odnosno ukupno 58.348,43CHF ( odnosno razlika je – 2.125,88CHF).

24.4. Zadatak vještačenja je utvrditi razliku preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu / na dan isplate kredita. Imenovani stalni sudski vještak financijske struke je u pisanom vještačenju napomenuo da je bio angažiran u predmetu P-460/2019 na Općinskom sudu u Puli- Pola, u kojem je tužiteljica temeljem istog kredita potraživala razlike po preplaćenoj kamati, pa da je s obzirom na utvrđene preplaćene kamate, potrebno umanjiti pripadajući dio tečajnih razlika utvrđenih u ovom Nalazu kako ne bi došlo do udvostručenja potraživanja. Prikaz utvrđenih preplata po kamati u predmetu P-460/2019 Općinskog suda u Puli- Pola sadržan je u Tablici 5. nalaza i mišljenja iz kojega proizlazi da je za razdoblje od 31.8.2007. do 7.1.2014. više plaćena kamata u CHF za ukupan iznos od 2.125,88CHF / 10.775,40HRK.

24.5. Utvrđeno je da je u razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita, a u nalazu i mišljenju vještaka su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice, sukladno zadaći kojom se traže preplate, predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita ( 4,749799 HRK za 1 CHF),umanjeno za pripadajuće tečajne razlike već prikazanih kamata iz predmeta P-460/2019 Općinskoga suda u Puli-Pola prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 4.726,13EUR /35.608,86HRK kako je to specificirano po pojedinačnim iznosima za navedeno razdoblje u Tablici 6.nalaza vještaka.

25. Odredbom članka 1111.Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

26. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl.4.,5.,6.,7.2,12.9. Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,75 % i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,749799 švicarskih franaka (CHF).

27. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 11.10.2022. kojim je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka preciziran tužbeni zahtjev isti je u odnosu na početni tužbeni zahtjev smanjen za iznos od 26,81EUR, a tuženik se nije protivio povlačenju tužbe za taj iznos. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP. Stoga je, a imajući u vidu da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u dijelu povučene tu slobodnu dispoziciju tužitelja utvrditi rješenjem o povlačenju tužbe.

28. Tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

29. Prigovor zastare novčane tražbine tužitelja kojega je istaknuo tuženik nije osnovan.

30. Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

30.1.Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

31.Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31.1.Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 27.siječnja 2022. godine to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

32. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga obveza je tuženika da tužitelju isplati novčani iznos 4.726,13EUR od sa zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinačnog novčanog iznosa pa do konačne isplate.

33. Stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka.

34. Odluka o parničnom trošku stranaka temelji se na odredbi 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, sve uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj:138/2023,u nastavku: Tarifa/odvjetnička tarifa), obzirom da je i tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari zastupao odvjetnik.

35.Tuženik je izgubio spor u ovoj pravnoj stvari u cijelosti, pa je sud kao neosnovan odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parnice u iznosu od 1.825,00EUR.

36. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice koji se sastoje od parničnih radnji poduzetih po odvjetniku kao pravnom zastupniku tuženika za sastav podneska – tužba od 27.01.2022. ( vrijednost predmeta spora : 4.752,94EUR) -100 bodova po Tbr.7/1Tarife, za sastav obrazloženih podnesaka od 28.04.2022.( očitovanje na podneseni odgovor na tužbu tuženika), 5.10.2022.( očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka),22.1.2024.( očitovanje na tuženikov podnesak)- za svaku radnju po 100 bodova ( ukupno 300 bodova), za sastav podneska od 28.06.2022.-po Tbr 8/ 4- 25 bodova, za zastupanje na ročištu dana 6.05.2022. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima –po Tbr 9/2 – 50 bodova, za zastupanje na ročištima koja su održana dana: 12.2.2024. i 11.4.2024.na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojemu su se izvodili dokazi –po Tbr 9/1 –po 100 bodova ( 200 bodova ukupno).

36.1. Mišljenje je suda da je osnovan zahtjev tužitelja za naplatu troškova sastava podneska –opomena pred tužbu, neovisno o tome da je stranka i bez te radnje i izvansudske aktivnosti imala i realizirala mogućnost traženja sudske zaštite svojih prava povrijeđenih u obveznopravnom odnosu sa tuženikom kao davateljem kredita u tzv.J(CHF), a sve obzirom na činjenicu da tužitelj kao potrošač ta svoja prava prvenstveno "crpi" iz činjenice ranije navedenih odluka i pravomoćno okončanog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, i tuženik je kao pravna osoba i novčarska institucija kojoj je to osnovna poslovna djelatnost kao gospodarstvenik i jača strana, putem svojih financijskih službi imala mogućnost i mogla je u svjetlu postojanja pravomoćne odluke u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je sudjelovala kao stranka u postupku ( jedan od tuženika), po izvansudskom zahtjevu tužitelja iznaći prostora i mogućnosti u cilju mirnog razrješenja spornih odnosa povodom postavljenog individualnog restitucijskog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa koji se temelji upravo na utvrđenjima iz pravomoćne odluke suda u sporu zaštite kolektivnih interesa potrošača.

36.2. Zbog navedenog i obrazloženog razloga obveza je tuženika da tužitelju za sastav podneska –opomena pred tužbu naknadi po Tbr.32.u svezi Tbr 7/1 Odvjetničke tarife -50 bodova ili 100,00EUR.

36.3. Tužitelju za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku pripada parnični trošak u iznosu od ukupno 725 bodova ili 1.450,00EUR( vrijednost boda -2,00EUR- Tbr 54. u vezi s Tbr 52/3), te uz pripadajući trošak poreza na dodanu vrijednost(PDV) od 25%-362,50EUR, tužitelju po tom osnovu pripada ukupno 1.812,50EUR.

36.4. U ovoj pravnoj stvari izveden je dokaz financijsko –računovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku radi utvrđenja visine novčane tražbine tužitelja, a taj je dokaz, po ocjeni suda, bio nužan za vođenje ove parnice, pa je obveza tuženika da u tom dijelu tužitelju naknadi cjelokupan trošak u iznosu od 265,45 EUR.

36.5.Tužitelju je na ime troškova ovog parničnog postupka tuženik u obvezi isplatiti ukupan iznos od 2.077,95EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate u smislu odredbe članka 29.stavak 1.ZOO.

37. U preostalom dijelu za iznos od 1.547,65EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice odbijen je kao neosnovan.

37.1. Temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točka 20.Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., u nastavku: ZSP) od plaćanja pristojbi oslobođeni su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe za podnesenu tužbu u elektroničkom obliku u smislu odredbe članka 7.stavak 1.i 2. u vezi s Tbr.7/1 Tarife sudskih pristojbi iz ZSP/1995 i članka 40.ZSP/2018,kao ni trošak sudske pristojbe na presudu po Tbr .2/1 Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.) odnosno iznos od 400,00EUR koliko potražuje u troškovniku.

37.2.U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se naknadi materijalni trošak- izdavanja dokumentacije 70,00EUR, prema podacima u spisu nije vidljivo na što se odnosi taj izdatak, sve uz napomenu da je i u tužbi od 27.01.2022. u troškovniku, među ostalim troškovima za obavljene radnje punomoćnika tužitelja, popisan "materijalni trošak" -500,00HRK / 66,36EUR po Tbr 44. ranije važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., u nastavku: Tarifa / 2012) kojom je bilo propisano da odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova ( stavak 1.), dok je u stavku 2. navedeno da se u troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Istovjetna odredba sadržana je u tbr.48. aktualno važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine.

37.3.Pravni zastupnik tužitelja je u sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem predao tužbu i sve druge podneske, te je jasno da nije imao izdataka za poštanske ili neke druge usluge, koje, uostalom, spadaju u uobičajeni trošak materijalnog poslovanja odvjetničkog ureda, pa onda nije razvidno na što se onda odnosi materijalni trošak odvjetnika.

37.4. U odnosu na zahtjev tužitelja da se naknadi trošak prijevoza odvjetnika na relaciji Pula-Labin-Pula (88kmx 0,40EURx 3) ili 105,60EUR u smislu Tbr. 49. i 50.Odvjetničke tarife, kao i da mu se naknadi trošak izbivanja iz pisarnice po Tbr.39, za svaki započeti sat po 25 bodova ili ukupno 6 sati odnosno 300,00EUR, stajalište je ovoga suda da tuženik nije u obvezi taj trošak naknaditi tužitelju neovisno o činjenici da je praktički u cijelosti i kvantitativno i kvalitativno izgubio spor u ovoj pravnoj stvari. Naime, po ocjeni ovoga suda trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda odnosno Stalne službe pred kojom se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu Stalne službe, te tuženik nije u obvezi naknaditi trošak putovanja i izbivanja iz pisarnice tužiteljeva odvjetnika na ročišta koja su održana u Općinskom sudu u Pazinu, u Stalnoj Službi u Labinu temeljem Rješenja Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. 31 Su 643/2022 od 3. travnja 2023. kojim je određeno je da se Općinskom sudu u Pazinu ustupa 230 parničnih predmeta Općinskog suda u Puli – Pola, a koji su navedeni u tablici od 20. ožujka 2023., među kojima je i predmetni spis koji se ranije u Općinskom sudu u Puli-Pola vodio pod poslovnim brojem P-58/2022.

38.Zbog svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Labinu, 20. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Suzana Korva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba koja se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u četiri (4) istovjetnih primjeraka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljica FĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Mletačka ulica 12,

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732,koju zastupaju punomoćnici Miroslav Leko i Katarina Prelec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri, Zagreb, Domagojeve 18