Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-300/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 2. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 2.052,51 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 30,51 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,49 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,47 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,45 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,43 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,41 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,39 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,37 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,34 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,32 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,30 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,28 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,25 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,23 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 30,21 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 49,06 EUR od 01.05.2009.g. pa do isplate

- 49,02 EUR od 01.06.2009.g. pa do isplate

- 48,98 EUR od 01.07.2009.g. pa do isplate

- 48,95 EUR od 01.08.2009.g. pa do isplate

- 48,91 EUR od 01.09.2009.g. pa do isplate

- 48,88 EUR od 01.10.2009.g. pa do isplate

- 48,84 EUR od 01.11.2009.g. pa do isplate

- 48,80 EUR od 01.12.2009.g. pa do isplate

- 48,76 EUR od 01.01.2010.g. pa do isplate

- 48,72 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate

- 48,68 EUR od 01.03.2010.g. pa do isplate

- 48,63 EUR od 01.04.2010.g. pa do isplate

- 48,59 EUR od 01.05.2010.g. pa do isplate

- 48,55 EUR od 01.06.2010.g. pa do isplate

- 48,51 EUR od 01.07.2010.g. pa do isplate

- 48,46 EUR od 01.08.2010.g. pa do isplate

- 48,42 EUR od 01.09.2010.g. pa do isplate

- 48,38 EUR od 01.10.2010.g. pa do isplate

- 37,93 EUR od 01.11.2010.g. pa do isplate

- 37,88 EUR od 01.12.2010.g. pa do isplate

- 37,84 EUR od 01.01.2011.g. pa do isplate

- 31,43 EUR od 10.01.2011.g. pa do isplate

- 6,39 EUR od 10.02.2011.g. pa do isplate

- 37,77 EUR od 10.03.2011.g. pa do isplate

- 37,73 EUR od 11.04.2011.g. pa do isplate

- 37,69 EUR od 10.05.2011.g. pa do isplate

- 27,39 EUR od 10.06.2011.g. pa do isplate

- 27,36 EUR od 11.07.2011.g. pa do isplate

- 27,33 EUR od 10.08.2011.g. pa do isplate

- 27,30 EUR od 11.10.2011.g. pa do isplate

- 27,27 EUR od 10.11.2011.g. pa do isplate

- 12,04 EUR od 12.12.2011.g. pa do isplate

- 12,02 EUR od 10.01.2012.g. pa do isplate

- 12,01 EUR od 10.02.2012.g. pa do isplate

- 8,61 EUR od 09.03.2012.g. pa do isplate

- 3,38 EUR od 10.04.2012.g. pa do isplate

- 11,97 EUR od 10.05.2012.g. pa do isplate

- 11,95 EUR od 12.06.2012.g. pa do isplate

- 11,94 EUR od 10.07.2012.g. pa do isplate

- 11,92 EUR od 06.08.2012.g. pa do isplate

- 11,89 EUR od 10.09.2012.g. pa do isplate

- 11,88 EUR od 10.10.2012.g. pa do isplate

- 11,86 EUR od 09.11.2012.g. pa do isplate

- 11,85 EUR od 14.11.2012.g. pa do isplate

- 11,82 EUR od 07.12.2012.g. pa do isplate

- 11,80 EUR od 09.01.2013.g. pa do isplate

- 11,78 EUR od 08.02.2013.g. pa do isplate

- 11,77 EUR od 11.03.2013.g. pa do isplate

- 11,75 EUR od 10.04.2013.g. pa do isplate

- 11,73 EUR od 10.05.2013.g. pa do isplate

- 11,71 EUR od 13.05.2013.g. pa do isplate

- 11,69 EUR od 10.06.2013.g. pa do isplate

- 11,66 EUR od 10.07.2013.g. pa do isplate

- 11,65 EUR od 09.08.2013.g. pa do isplate

- 11,62 EUR od 11.09.2013.g. pa do isplate

- 11,61 EUR od 10.10.2013.g. pa do isplate

- 11,59 EUR od 12.11.2013.g. pa do isplate

- 11,56 EUR od 12.12.2013.g. pa do isplate

- 11,55 EUR od 08.01.2014.g. pa do isplate

koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski

trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 9.711,37 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 0,24 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 5,78 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 10,78 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 15,71 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 4,14 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 0,92 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 4,44 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 5,92 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 38,65 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 13,75 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 43,24 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 45,10 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 46,99 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 41,37 EUR od 19.11.2020.g. pa do isplate

- 42,35 EUR od 01.05.2009.g. pa do isplate

- 35,99 EUR od 01.06.2009.g. pa do isplate

- 28,54 EUR od 01.07.2009.g. pa do isplate

- 31,61 EUR od 01.08.2009.g. pa do isplate

- 37,00 EUR od 01.09.2009.g. pa do isplate

- 31,75 EUR od 01.10.2009.g. pa do isplate

- 31,24 EUR od 01.11.2009.g. pa do isplate

- 37,48 EUR od 01.12.2009.g. pa do isplate

- 42,49 EUR od 01.01.2010.g. pa do isplate

- 49,04 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate

- 47,46 EUR od 01.03.2010.g. pa do isplate

- 58,73 EUR od 01.04.2010.g. pa do isplate

- 56,29 EUR od 01.05.2010.g. pa do isplate

- 58,96 EUR od 01.06.2010.g. pa do isplate

- 88,95 EUR od 01.07.2010.g. pa do isplate

- 75,13 EUR od 01.08.2010.g. pa do isplate

- 6,30 EUR od 10.08.2010.g. pa do isplate

- 90,52 EUR od 01.09.2010.g. pa do isplate

- 16,75 EUR od 10.09.2010.g. pa do isplate

- 82,02 EUR od 01.10.2010.g. pa do isplate

- 12,13 EUR od 12.10.2010.g. pa do isplate

- 82,70 EUR od 01.11.2010.g. pa do isplate

- 103,18 EUR od 01.12.2010.g. pa do isplate

- 9,66 EUR od 10.12.2010.g. pa do isplate

- 102,27 EUR od 01.01.2011.g. pa do isplate

- 26,79 EUR od 10.01.2011.g. pa do isplate

- 82,63 EUR od 10.01.2011.g. pa do isplate

- 39,05 EUR od 10.02.2011.g. pa do isplate

- 56,29 EUR od 10.02.2011.g. pa do isplate

- 54,67 EUR od 10.03.2011.g. pa do isplate

- 44,71 EUR od 10.03.2011.g. pa do isplate

- 62,91 EUR od 11.04.2011.g. pa do isplate

- 29,18 EUR od 11.04.2011.g. pa do isplate

- 91,17 EUR od 10.05.2011.g. pa do isplate

- 16,74 EUR od 10.05.2011.g. pa do isplate

- 118,15 EUR od 10.06.2011.g. pa do isplate

- 4,06 EUR od 11.07.2011.g. pa do isplate

- 118,48 EUR od 11.07.2011.g. pa do isplate

- 36,16 EUR od 29.07.2011.g. pa do isplate

- 163,97 EUR od 10.08.2011.g. pa do isplate

- 42,06 EUR od 09.09.2011.g. pa do isplate

- 81,79 EUR od 09.09.2011.g. pa do isplate

- 64,03 EUR od 11.10.2011.g. pa do isplate

- 53,81 EUR od 11.10.2011.g. pa do isplate

- 87,50 EUR od 10.11.2011.g. pa do isplate

- 31,23 EUR od 10.11.2011.g. pa do isplate

- 107,02 EUR od 12.12.2011.g. pa do isplate

- 11,74 EUR od 12.12.2011.g. pa do isplate

- 125,42 EUR od 10.01.2012.g. pa do isplate

- 11,42 EUR od 10.02.2012.g. pa do isplate

- 117,38 EUR od 10.02.2012.g. pa do isplate

- 37,52 EUR od 09.03.2012.g. pa do isplate

- 91,68 EUR od 09.03.2012.g. pa do isplate

- 62,10 EUR od 10.04.2012.g. pa do isplate

- 64,72 EUR od 10.04.2012.g. pa do isplate

- 87,96 EUR od 10.05.2012.g. pa do isplate

- 40,18 EUR od 10.05.2012.g. pa do isplate

- 115,70 EUR od 12.06.2012.g. pa do isplate

- 14,24 EUR od 12.06.2012.g. pa do isplate

- 137,66 EUR od 10.07.2012.g. pa do isplate

- 1,37 EUR od 06.08.2012.g. pa do isplate

- 137,32 EUR od 06.08.2012.g. pa do isplate

- 16,04 EUR od 10.09.2012.g. pa do isplate

- 115,86 EUR od 10.09.2012.g. pa do isplate

- 28,84 EUR od 10.10.2012.g. pa do isplate

- 127,52 EUR od 10.10.2012.g. pa do isplate

- 2,14 EUR od 11.10.2012.g. pa do isplate

- 4,56 EUR od 31.10.2012.g. pa do isplate

- 13,81 EUR od 09.11.2012.g. pa do isplate

- 147,36 EUR od 09.11.2012.g. pa do isplate

- 6,32 EUR od 12.11.2012.g. pa do isplate

- 8,23 EUR od 12.11.2012.g. pa do isplate

- 96,03 EUR od 14.11.2012.g. pa do isplate

- 48,81 EUR od 07.12.2012.g. pa do isplate

- 110,65 EUR od 07.12.2012.g. pa do isplate

- 12,94 EUR od 10.12.2012.g. pa do isplate

- 28,37 EUR od 09.01.2013.g. pa do isplate

- 133,23 EUR od 09.01.2013.g. pa do isplate

- 14,61 EUR od 10.01.2013.g. pa do isplate

- 6,12 EUR od 08.02.2013.g. pa do isplate

- 7,94 EUR od 08.02.2013.g. pa do isplate

- 138,68 EUR od 08.02.2013.g. pa do isplate

- 17,16 EUR od 08.02.2013.g. pa do isplate

- 126,59 EUR od 11.03.2013.g. pa do isplate

- 26,75 EUR od 11.03.2013.g. pa do isplate

- 13,87 EUR od 12.03.2013.g. pa do isplate

- 108,99 EUR od 10.04.2013.g. pa do isplate

- 65,86 EUR od 10.04.2013.g. pa do isplate

- 82,61 EUR od 10.05.2013.g. pa do isplate

- 72,57 EUR od 10.05.2013.g. pa do isplate

- 14,06 EUR od 13.05.2013.g. pa do isplate

- 56,58 EUR od 10.06.2013.g. pa do isplate

- 94,82 EUR od 10.06.2013.g. pa do isplate

- 13,85 EUR od 11.06.2013.g. pa do isplate

- 30,71 EUR od 10.07.2013.g. pa do isplate

- 116,76 EUR od 10.07.2013.g. pa do isplate

- 13,84 EUR od 11.07.2013.g. pa do isplate

- 5,62 EUR od 09.08.2013.g. pa do isplate

- 135,06 EUR od 09.08.2013.g. pa do isplate

- 5,90 EUR od 12.08.2013.g. pa do isplate

- 7,82 EUR od 12.08.2013.g. pa do isplate

- 135,11 EUR od 11.09.2013.g. pa do isplate

- 147,99 EUR od 10.10.2013.g. pa do isplate

- 147,61 EUR od 12.11.2013.g. pa do isplate

- 153,88 EUR od 12.12.2013.g. pa do isplate

- 146,53 EUR od 08.01.2014.g. pa do isplate

- 139,02 EUR od 10.02.2014.g. pa do isplate

- 140,04 EUR od 10.03.2014.g. pa do isplate

- 139,38 EUR od 10.04.2014.g. pa do isplate

- 136,42 EUR od 12.05.2014.g. pa do isplate

- 136,68 EUR od 12.06.2014.g. pa do isplate

- 139,70 EUR od 11.07.2014.g. pa do isplate

- 141,81 EUR od 07.08.2014.g. pa do isplate

- 141,86 EUR od 11.09.2014.g. pa do isplate

- 143,70 EUR od 10.10.2014.g. pa do isplate

- 147,60 EUR od 11.11.2014.g. pa do isplate

- 148,49 EUR od 11.12.2014.g. pa do isplate

- 149,04 EUR od 12.01.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.02.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.03.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.04.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.05.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.06.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.07.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.08.2015.g. pa do isplate

- 149,33 EUR od 01.09.2015.g. pa do isplate

koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 5.721,59 EUR , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu od EUR 1.607,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- EUR 81,92 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 81,76 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 81,6 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 81,45 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 81,28 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 81,12 od 02.07.2014. pa do isplate,

- EUR 80,96 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 80,79 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 80,62 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 80,46 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 80,28 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 80,12 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 79,94 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 79,77 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 79,6 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 79,42 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 79,25 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 79,07 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 78,89 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 78,7 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka,

Jadranski

trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 4.337,84 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2025.. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 4. travnja 2005., . sklopio ugovor o kreditu kojim je podigla kredit od 114.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom banke. Navodi da je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, a što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), te je posljedica toga ništetnost, a osim što je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i ništetna po Zakonu o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba ZOO-a jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također dovodi do ništetnosti u smislu čl. 269. do 272. ZOO-a. Navodi da je ujedno tužena s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i posljedica je ništetnost te ugovorne odredbe. Navodi da je VTSRH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio odredbu o valutnoj klauzulu nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stop, a radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Navodi da je tužiteljica 17. veljače 2016. s tuženom bankom sklopila Aneks Ugovora o kreditu kojim Aneksom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je čl. 5. 3. Aneksa utvrđeno da tražbina tužiteljice prema tuženoj, nakon provedene konverzije iznosi 6.667,00 kn, koji iznos je tužiteljici vraćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita.

Navodi nadalje, da bez obzira što je tužiteljica konvertirala kredit i na ime konverzije dobio određenu isplatu kroz umanjenje rata kredita, njeno potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega postavlja i tužbeni zahtjev za vraćanje onoga što je tužena primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa, pa do isplate.

Nadalje navodi da je obzirom na nezakonitu promjenu kamatnih stopa došlo do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva je bila po početnom tečaju odbije otpis glavnice kojeg je priznala tužena u konverziju, a naštetu tužiteljice pa i taj iznos potražuje u ovom postupku.

U tužbenom zahtjevu u tužbi tužiteljica potražuje ukupni iznos od 105.000,00 kn sa zz kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

1.2. Tužiteljica je podneskom od 23.9.2024. (str. 257 spisa) povisila odnosno preinačila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka tako da potražuje na ime preplaćenih kamata iznos od 2.052,52 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose, na ime preplaćenog tečaja iznos od 9.711,37 EUR kn sa zz kamatom tekućom na pojedine iznose, zatim na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 5.721,59 EUR sa zz kamatama tekućim od 1. 10. 2015.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 16. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa da je za suđene nadležan Općinski sud u Rijeci.

Nadalje navodi da je između stranaka 17.2.2016. zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulo u EUR, da je tim Aneksom dakle promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatna u stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je sukladno odredbama ZID ZPK/15 tuženik dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a sukladno odredbi čl. 19.c. t. 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenje početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR po tečaju na datum uplate, i pri izračunu konverzije je uzeta valuta kredita (CHF- EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Nadalje navodi da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a da je tužitelj je bio taj koji je odlučivao da li želi ili ne želi promijeniti osnovni ugovor s tuženikom, a tužitelj je slobodnom voljom odlučio sklopiti Aneks.

Nadalje ističe prigovor zastare te navodi da se ima primijeniti trogodišnji zastarni roku u smislu čl. 230. ZOO-a, a imajući u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Nadalje navodi da kada se radi o presudi VTS da zaključci iz te presude u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući je sud u toj presudi ocjenjivao samo okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne i u fazi pojedinačnih pregovora.

Navodi da je tužitelj u fazi pregovaranja oko sklapanja osnovnog ugovora o kreditu bio informiran u pogledu valute za koju se veže kredit, da su tužitelju bile dostupne sve informacije prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za švicarski franak, da su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule i promjene tečaja, da je tuženik tužitelja i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, na više načina, pa je tako iz ugovora o kreditu vidljivo da sadrži posebnu odredbu Valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF, zatim iz Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalni potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama, a da u navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, da navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet eur, zatim iz brošure Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz "Novi list" a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj i gdje je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF ili američkim dolarima. Navodi da je svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. u do 2004., a iz koje je vidljivo da se tečaj CHF u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kn do 1 CHF=5,2 kn. Nadalje navodi da je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF pa na tu okolnost predlaže saslušanje djelatnice tužene banke IK, te svjedokinje ZK direktorice filijale tužene u [adresa] u to vrijeme . Nadalje navodi da tužena nije ostvarila i ne može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF tako da trpi isti tečajni rizik. Navodi da ugovorna odredba kojom se glavnica veže za CHF nije bila nepoštena i ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kuna u odnosu na CHF podložan promjenama.

nadalje navodi da je tužena banka sve promjene kamatne stope izvršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima i da je tužena prije donošenja ZID ZPK (NN 112/12 i 143/13) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način – čl. 175 Zakona o bankama NN 84/02 i 141/06, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama – čl. 308 NN 117/08, tužena je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan a što je tužena uredno i učinila. Nadalje navodi da se zbog izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora tužena u postupanju prema tužitelju rukovodila Direktivom Vijeća europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. 4. 1993., koja sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije inplementirana u odredbu čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od tog zakona Direktiva predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora pa tako ni odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah obavijesti drugu ugovornu stranku u najkraćem mogućem roku i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Nadalje navodi da je tužitelju način obračuna kamate bio dostavljen kod metodologiju koja je izrađena sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju od 2. 12. 2013. i stupila je na snagu 1. 1. 2014. ZID ZPK NN 143/13, te je tužena postupila sukladno svojoj obvezi te donijela metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos te je tužena u novoj metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na koje se obračunava ugovorna kamata provela u skladu s vrijednošću parametra na dan 1. 12. 2013. s primjenom 1. 1. 2014. te je tužena tek kod stupanja na snagu metodologije kojom je sukladno Zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblje promjena kamatnih stopa, tj. od 1. 1. 2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope.

Nadalje tužena je u odgovoru na tužbu istaknula i prigovor radi prebijanja, te navodi da obzirom tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti čl. 8 Ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene kamatne stope, pa ukoliko sud utvrdi ništetnom tu odredbu, da tužena ima protutražbinu prema tužiteljici jer bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,30% i postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita, pa u tom slučaju tužiteljica više ne bi uživala zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, pa traži da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici koja iznosi 1.607,00 CHF sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose od različitih datuma.

2.1. U zadnjem podnesku od 10.2.2025. ( str. 282 i 283 spisa) tužena je prigovor radi prebijanja postavila u eurima tako da traži da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.607,00 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose od različitih datuma.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je knjigovodstveno vještačenje po vještaku iz RKR d.o.o. [adresa], te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 23.11.2020. na tr. 155 do 171 spisa, te u pismeno očitovanje vještaka od 23.1.2025. na str. 269 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. O prigovoru mjesne nenadležnosti.

5.1. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci.

5.2. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa],

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da ¸je osnovni ugovor o kreditu od 4. 4. 2007. (str. 4 do 11 spisa) solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa],

-da su stranke istim ugovorom (čl.16. st.7. ) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Banke,

-da je na Aneksu ugovora o kreditu od 17. 2. 2016. (str. 20 do 25 spisa) na kraju ugovora kod potpisa štambilj banke "Ersteseiermarkische bank d.d." Rijeka, time da je vidljivo da je aneks solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa].

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu zaključila i potpisala o u poslovnici Erste banke u [adresa], da bi joj bilo otežano ići na rasprave u Rijeku kada bi se tamo vodio postupak jer ima dvoje djece i samohrana je majka bez osobnog vozila.

5.3. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu 11. studenog 2019. odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).

5.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003- dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

5.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

5.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

5.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.12. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1.

ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

5.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.14. Ovaj sud je stajališta, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.16. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle [adresa] u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen, a što je utvrđeno temeljem iskaza tužiteljice), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.17. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

5.18. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.19. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužiteljica) nije imala utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužiteljica sada ima u postupku, te da bi tužiteljica koji ima prebivalište u [adresa] i nema osobno vozilo, radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Rijeku, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Rijeku i natrag, dodatno vrijeme, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Rijeku

5.20. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

5.21. I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

5.22. Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.).

Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).

5.23. Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.

O preinaci tužbe.

6. Tužiteljica je u tužbenom zahtjevu u tužbi potraživala iznos od 13.935,89 EUR (105.000,00 kn) sa zz kamatama.

6.1 Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 23.9.2024. (str. 257 spisa) povisila odnosno preinačila tužbeni zahtjev usklađujući ga se nalazom vještaka.

6.3. Iako se tužena (na ročištu 26. studenog 2024.) protivila povišenju odnosno preinaci, sud je na ročištu dopustio preinaku tužbe.

6.4. Člankom 39. ZID ZPP-a (NN 70/19), koji je stupio na snagu 1. 9. 2019., izmijenjen je dosadašnji čl. 190. tako da je iza stavka 1. dodan novi stavak 2. koji glasi: »Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.«

6.4. Odredba čl. 39. ZID ZPP-a, a prema prijelaznim i završnim odredbama (čl. 117. st.2. ZID ZPP-a) primjenjuje se i na postupke u tijeku.

6.5. Ovaj sud je dopustio preinaku tužbe, jer smatra da su ispunjeni uvjeti iz citiranog čl. ZID ZPP-a, jer tužiteljica nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev u pogledu visine do zaključenja prethodnog postupka, već je tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine zahtjeva mogao preinačiti tužbeni zahtjev (a koje vještačenje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka), jer je tek vještačenjem saznala kolika je stvarna visina zahtjeva tj. da je veća od one koju je utužio, te ovaj sud smatra, iako se tuženik protivio preinaci, da je dopuštenje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sve ovo u smislu čl. 190. st.2. i 3. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici (jer je banka pogrešno u postupku konverzije izračunala preostalu glavnicu), kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Aneks br. 1. ugovora o kreditu).

8. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

9. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica, kao korisnik kredita, te tužena kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 4.4.2007. (str. 4 do 11 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 114.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, a radilo se o stambenom kreditu građana – stambeni kredit za kupovinu nekretnine,

- da se je rok vraćanja kredita 300 mjeseci, kroz 300 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,3 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke (čl. 8. ugovora),

- da su tužiteljica i tužena banka dana 17.2.2016., zaključili Aneks br.1. ugovoru o kreditu (str. 20 do 25 spisa) kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR

10. Nesporno je da je tužena banka u nekoliko navrata za trajanja otplate osnovnog kredita povećavala kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

11. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje prednik tužene banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa.

17.1. Tužena u postupku nije predlagala personalne dokaze na okolnost da je tužiteljica u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znala i mogla znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita, tj. saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali na strani banke u sklapanju ugovora.

17.2. Naime, tužena je u postupku odustala od saslušanja predloženih svjedokinja (GK i ZK) .

17.3. U postupku je saslušana samo tužiteljica koja je iskazala:

-da je predmetni kredit iz 2007. bio stambeni kredit,

-da je nakon što se zaposlila postala kreditno sposobna i željela je kupiti stan i riješiti stambeno pitanje i osamostaliti se, da je obilazila nekoliko banaka u [adresa] radi kredita, a u Erste banci su imali najpovoljnije uvjete, nudili su kredit sa rokom otplate 25 godina i kredit je predstavljen kao najpovoljniji,

-na pitanje kada je došla u banku što joj je rečeno, je li znala da podiže kredit u švicarcima sa promjenjivom kamatnom stopom i je li znala što to znači tužiteljica je iskazala da je znala da je kredit u švicarcima, time da bankarski rječnik baš ne razumije, sada u ovim godinama ipak malo bolje zna i razumije, bilo joj je jasno da će morati redovito otplaćivati rate kredita ali nije znala da će rate toliko narasti, da joj je početna rata bila 2.800,00 kn da bi kasnije narasla na 4.200,00 kn,

-na pitanje jesu li joj u banci ponudili kredit u eurima tužiteljica je iskazala da se raspitivala za najpovoljniji kredit i ponudili su joj taj kredit u švicarcima, da joj je u to vrijeme obzirom na profesorsku plaću važno bilo da može pokriti ratu kredita, platiti režije i da joj nešto ostane za život,

-da je poslije kredit konvertirala iz straha da neće moći otplaćivati rate kredita.

17.4. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. U izostanku personalnih dokaza od strane tužene (saslušanje djelatnika tužene koji su sudjelovali u sklapanju ugovora) , ovaj sud nalazi da tužena banka nije dokazala da je tužiteljica bila informirana o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila prednici tužiteljice sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, ni da je tužiteljica mogla utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora, a kao što je rečenu tužena u postupku nije predlagala personalne dokaze kojima bi dokazala suprotno.

Kod toga je neodlučno pozivanje tužena banke i navodi da je potencijalnim korisnicima kredita u poslovnicama tužene banke bio dostupan reklamni materijal, brošure i sl., jer dostupnost reklamnog materijala, brošura i dr. u poslovnicama banke ne znači pojedinačno pregovaranje ni tom pravcu mjerodavno informiranje tužiteljice jer pojedinačno pregovaranje i pružanje potrebnih informacija mora i treba biti usmjereno na konkretni ugovorni odnos i konkretni ugovor koje stranke sklapaju.

18. Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tužena banka dana 17.2.2016. zaključile Aneks 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojih slijedi da je tužiteljica kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristala na konverziju kredita radi promjene valute temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je je tim Aneksom

(str.20 do 25 spisa) utvrđeno:

-da nedospjela glavnica kredita iz osnovnog ugovora o kreditu iznosi 82.297,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja,

-da obveza korisnika kredita iz osnovnog ugovor u CHF po provedbi konverzije na dan 30.9.2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 57.458,05 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja,

-da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 6.667,00 kn čija isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio ovog Aneksa koji čini sastavni dio Aneksa –čl. 5.3. aneksa,

-iz Sporazuma (čl. 7. Aneksa) proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da će se dio više uplaćenog iznosa (preplata) iz čl. 5. t. 3. a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. 9. 2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću s e dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

19. Kod toga nije sporno i tužiteljica priznaje i ne osporava da joj je ovaj iznos koji je u konverziji utvrđen da je preplaćen dakle iznos od 6.667,00 kn od strane banke vraćen (kroz smanjenje budućih anuiteta).

20. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

21. Naime, tužena tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulo u EUR te je položaj tužiteljic izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR.

22. Ovakav stav tužene se ne može prihvatiti.

23. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju

24. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

25. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

25.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

26. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

27. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

28. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

28.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

29. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (KK protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

29.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

29.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je da je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

30. U konkretnom slučaju tužiteljica se odlučila za konverziju odnosno odabrala zaključiti aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

31. Međutim, to što se tužiteljica odlučila na zaključenje Aneksa ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužiteljica zaključenjem ugovora o konverziji odrekla potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Naime, Aneks ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 27.2.2016., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Aneksa ugovora primjenom ZID ZKP tužiteljica kao prosječni potrošač nije znala niti je mogla znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

33. U vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

34. Međutim tužiteljica se kod sklapanja tog Aneksa ugovora o kreditu tim aneksom nigdje nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

35.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

35.2. Sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim Dodatkom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

36. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

37. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

37.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

37.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužiteljica kao potrošač na bilo koji način pa ni Aneksom ugovora o kreditu nagodila i dogovorila s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

38. Imajući u vidu sadržaj Aneksa ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužiteljica pristankom na konverziju tj. sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužiteljica osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

39. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po RKR d.o.o. [adresa], te je zadatak vještaka bio utvrditi da li je i koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate, - utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužiteljica preplatila kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatila na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koji je platila zbog rasta tečaja CHF, a sve ovo do konverzije tj. do zaključenja aneksa ugovora, zatim da li je i koji iznos prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a, te je li je tužena banka ispravno izračunala preostalu glavnicu kod konverzije, odnosno utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju.

40. Iz nalaza vještaka od 23.11. 2020. (str. 155 do 171 spisa) proizlazi da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, sklopili 4. travnja 2007. Ugovor o kreditu prema slijedećim uvjetima:

-iznos odobrenog kredita: 114.600,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2. Ugovora);

-iznos isplaćenog kredita: 114.600,00 CHF (spis list 26-28),

-namjena kredita: kupovina nekretnine (članak 3. Ugovora),

-kamatna stopa: 4,30% godišnja, promjenjiva (članak 8. Ugovora),

-rok otplate: 300 mjeseci (25 godina) (članak 6. Ugovora),

-način otplate kredita: 300 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. -prema otplatnom planu priloženog Ugovoru o kreditu, prvi anuitet dospijevao je na naplatu 01.06.2007., a posljednji dospijeva 01.05.2032.,

-na dan isplate kredita 04.05.2007. srednji tečaj CHF po tečajnoj listi Kreditora iznosio je 4,443300 HRK/CHF.

-da je kredit je konvertiran 30.09.2015.

40.1. Nadalje proizlazi iz nalaza vještaka:

-da vještak utvrđuje: a) razliku između stvarno naplaćenih kamata i kamata obračunatih primjenom početno ugovorene kamatne stope, b) razliku – više isplaćeni iznos kredita do kojeg je došlo zbog valutne klauzule – promjene tečaja HRK/CHF kroz otplatno razdoblje, a razlike su iskazane u priležećim tablicama,

-da je kretanje godišnje kamatne stope prema kojoj je tuženik obračunavao otplatu kredita iskazano je u dokumentu „Pregled promjena kamatnih stopa“ (str. 41 spisa), kako slijedi:

01.02.2008 - 4,85% anuitet 659,19 CHF

01.05.2009.- 5,20% anuitet 681,16 CHF

01.11.2010. - 5,00% anuitet 669,20 CHF

01.06.2011. - 4,80% anuitet 639,56 CHF

01.11.2011. - 4,50% anuitet 640,69 CHF

01.02.2014. - 3,23% anuitet 577,98 CHF

-da vještak uračunava: c) priznatu preplatu u konverziji sa potraživanjem tužiteljice temeljem čl. 171 i 172 ZOO-a, a na tablicama su prikazani iznosi zakonskih zateznih kamata za iznose razlika u kamati (Tablica 4) i iznosi tečajnih razlika (Tablica 5), a iznos koji je priznat i vraćen u konverziji izjednačen je sa iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 1.3. 2009. i dijelom zakonske zatezne kamate od 1.4. 2009. u iznosu 413,88 HRK,

-da nadalje utvrđuje: d) razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju te je razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 43.109,37 HRK,

40.2. Iz nalaza vještaka nadalje zaključno proizlazi:

a) da je tužiteljica na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznos kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos 3.480,44 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 15.464,64 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici u stupcu „l“ (CHF) i u stupcu „o“ (HRK)

b) da je tužiteljica kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznos 73.170,35 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici u stupcu „s“

c) da je dana 17.02.2016. sklopljen je Aneks ugovora o kreditu broj 5103506355 (spis list 20-24) kojim je utvrđena preplata po Ugovoru o kreditu broj 5103506355 u iznosu od 6.667,00 HRK. Iznos koji je priznat i vraćen u konverziji izjednačen je sa iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 01.03.2009. i dijelom zakonske zatezne kamate od 01.04.2009. u iznosu 413,88 HRK

d) da je razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 43.109,37 HRK

-sve uplate (plaćanja u HRK po tečaju CHF na dan plaćanja) su uzete u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, a iskazane uplate ne bi nastale u tim iznosima da se nije povećavala kamatna stopa i tečaj CHF

41. Tužena je u podnesku od 15.1.2021. (str. 186 spisa) navela da ne prigovara samoj metodologiji matematičkog izračuna vještaka, ali da nalaz vještaka sadržava pogreške koje je potrebno ispraviti, jer je vještak u nalazu i mišljenju iskazao da je predmetni kredit plasiran 02.05.2007., a plasman je u stvarnosti bio na dan 30.04.2007. , zbog razlike u tečaju CHF na ta dva dana dolazi i do pogreške u izračunu u odnosu na razliku u glavnici i preplatu po osnovi valute. Predlaže da vještak u tom pravcu uzimajući u obzir ispravan datum plasmana kredita ispraviti nalaz i mišljenje.

41.1. Ostali navodi iz ovog podneska tužene svode se na pravnu ocjenu i prigovore pravne naravi.

42. Sud je vještaka (str. 267 spisa) pozvao da se očituje na naprijed iznijeti prigovor tužene.

43. Vještak se pismeno očitovao – Očitovanje od 23.1.2025. (str. 269 i 270) te iz njegovog pismenog očitovanja proizlazi:

-da prema evidenciji banke (str. 26-28), gdje su iskazani datumi uplata, evidentirano da je na dan 4.5.2007. isplaćen kredit. Tečaj na dan 4.5.2007. godine iznosio je 4,4433, te je to tečaj koji je vještak koristio u svom izračunu.

-da je na dan 30.4.2007. iskazana je uplata naknade za koju vještak ne može točno utvrditi na što se odnosi te smatra da se radi o naknadi za realizaciju samog kredita i ne uzima ju u svoj obračun,

-da datum 2.5.2007. koji navodi tuženik vještak ne koristi u svom izračunu.

44. Nakon ovog pismenog očitovanje stranke, pa tako ni tužena, nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, te je tužiteljica u skladu s osnovnim nalazom vještaka postavio u konačnici tužbeni zahtjev.

45. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka (osnovni i dodatno pismeno očitovanje) ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, a prigovori tuženika svode se na prigovore pravne naravi, međutim vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud, kod čega se pismeno očitovao na iznijeti prigovor tužene i taj prigovor otklonio.

46. Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

46.1. Kod toga se još jednom ističe da iz sadržaja aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

47. Također valja reći da, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

48. Sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i provedenim vještačenjem je utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i razlika u konvertiranoj glavnici.

49. Kada se radi o razlici u glavnici koju tužitelj potražuje, a radi se o glavnici kakva bi bila po početnom tečaju da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku glavnicu po početnom tečaju, ova razlika u glavnici pripada tužiteljici bez obzira što je konverzija po tuženiku izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK, jer je valutna klauzula iz osnovnog ugovora o kreditu utvrđena ništetnom (ugovorena valuta) i tužitelju zbog ništetnosti te odredbe pripada razlika u konvertiranoj glavnici.

50. Slijedom navedenog valjalo je udovoljiti tužbenom zahtjevu i presuditi kao u točki I., II., i III. izreke.

O prigovoru radi prebijanja.

51. Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.- ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

51.1. Tužena je (u odgovoru na tužbu) istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da sebi se, ukoliko sud nađe da je ništetna ugovorna odredba iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,30% pa da tužiteljica ne bi više i uživala zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23%.

51.2. Inače radi se o kamatnoj stopi (3,23%) iz ugovora o konverziji odnosno Aneksa 1. ugovora o kreditu - čl. 6.1 ugovora kojim stranke konstatiraju da do dana stupanja na snagu aneksa visina promjenjive kamatne stope po osnovnom ugovoru o kreditu iznosi 4,31% godišnje, ali da se primjenjuje visina ugovorene kamatne stope od 3,23% kako je određeno Zakonom po potrošačkom kreditiranju, time da stupanjem na snagu i za vrijeme važenja Aneksa se primjenjuje kamatna stopa iz čl. 6.2. aneksa (6,112% godišnje.).

52. Obzirom na istaknuti prigovor radi prebijanja tužena je tražila da se izvrši vještačenje izračuna novčanog iznosa izraženog u CHF po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,30% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23% i to za razdoblje od 1.2.2014. do 1.10.2015.

53. Slijedom toga sud je vještaku dao i zadatak:

-izračun novčanog iznosa u kunama po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od 1.2.2014. do 1.10.2015. (po zadatku suda),

-te prema prijedlogu tužene dati izračun novčanog iznosa izražen u CHF po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,30% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23% i to za razdoblje od 1.2.2014. do 1.10.2015.,

53.3. Iz nalaza vještaka proizlazi :

-da novčani iznos u kunama po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od 1.2.2014. do 1.10.2015. je 7.140,38 HRK,

-da novčani iznos izražen u CHF po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,30% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23% i to za razdoblje od 1.2.2014. do 1.10.2015. je 1.607,00 CHF.

54. Kamatna stopa od 3,23% i to za razdoblje od 1.2.2014. do 1.10.2015. ugovorena je Aneksom ugovora o kreditu sklopljenog između stranka (kod konverzije kredita), te u situaciji kada taj Aneks i ta odredba aneksa (čl. 6.1.) nije utvrđena ništetnom, niti na bilo koji način stavljena van snage, ista proizvodi pravne učinke, i obvezuje stranke pa tako i tuženu i tužena ne može uspješno prigovorom radi prebijanja tražiti razliku između kamatne stope od 4,30% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23%, jer kao što je rečeno ta odredba aneksa i aneks ugovora je pravni posao koje su stanke sklopile i njegove odredbe se stoga između stanka primjenjuju onako kako su ugovorene.

55. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tužene istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki III. izreke presude.

O prigovoru zastare.

56. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

56.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

56.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

56.3. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 14. svibnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

O troškovima postupka.

57. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, kod čega se te omjer uspjeha u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a tužiteljica je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspjela u cijelosti.

57.1. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetnik, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te troška sudskih pristojbi.

57.2. Tužiteljici pripada trošak kako slijedi:

-trošak sastava tužbe od 500,00 EUR

- sastava podneska od 30. 8. 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od

500,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanje na ročištu 11. 11. 2019. u iznosu od 500,00 EUR

-sastava podneska od 17. 12. 2020. u iznosu od 250,00 EUR (50% nagrade Tbr.8.t.3.)

-sastav podneska od 13. 4. 2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8.t.3.)

- sastav podneska od 23. 9. 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8.t.3.)

-zastupanje ne ročištu 26. 11.2024. u iznosu od 500,00 EUR

-zastupanje na ročištu 2. 4. 2025. u iznosu od 500,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 2.950,00 EUR što uvećano za iznos od 737,50 EUR na ime PDV-a čini 3.687,50 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 331,81 EUR, što je 4.019,31 EUR čemu treba pridodati trošak plaćene sudske pristojbe u iznosu od 185,81 EUR što je 4.205,12 EUR

57.3. Ovom trošku treba pridodati trošak koji je tužiteljica imala u svezi izrade nalaza i mišljenja prije pokretanja ovog postupka (račun i dokaz o plaćanju prileži u spisu na str. 182 ), u iznosu od 132,72 EUR, a koji je po ocjeni ovoga suda bio potreban za ovaj postupak tj. podnošenje tužbe), pa je ukupni trošak tužitelja 4.337,84 EUR.

57.4. Tužiteljici nije dosuđen trošak traženi trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema ZID ZSP NN 51/2023 tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Karlovcu 20. svibnja 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba