REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-371/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari I.tužitelja MT ( ranije M), iz [adresa], 1. maja 5, 40311 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.tužitelja LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 1. maja 5, [adresa], oboje zastupani po Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 08. travnja 2025.god. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja VT, odvjetničke vježbenice i u odsutnosti punomoćnika tuženika (kojijeopravdao nedolazak ), dana 20. svibnja 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 304/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je zaključen dana 08.12.2003. godine između tužitelja MT, ranije M, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika HYPO-ALPE1ADRIA BANK d.d. Zagreb, Koturaška 47, Podružnica Čakovec, sada ADDIKO BANK d.d. kao primatelja kredita, a koja odredba čl. 8. st. 2. glasi: „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama HYPO1ALPE-ADRIA BANK d.d.“

te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, da tužiteljima MT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 910,10 EUR (devetstoideset eura i deset centi ) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Addiko bank d.d. na dan isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, a tekućom od 25.12.2018. godine pa nadalje do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, da tužiteljima isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.866,64 EUR (tisućuosam-stošezdesetišest eura i šezdesetičetiri centa ) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelji MT (ranije M ) i LT (dalje: tužitelji) su dana 22. prosinca 2021.god. podnijeli tužbu protiv tuženika, koja je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-482/2021. Tužitelji u tužbi navode da su I. tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik, a 2.tužitelj kao sudužnik i založni dužnik zaključili s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu 304/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, i to dana 08.12.2003. godine. Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 godina izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Također je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Tužitelji su prijevremeno otplatili kredit, na način da je 2. tužitelj sa Privrednom bankom Zagreb d.d. zaključio Ugovor o stambenom potrošačkom kreditu dana 19.12.2018. godine, kojim je 2. tužitelju odobren kredit u iznosu od 31.100,00 EUR, pa je 2. tužitelj, temeljem prethodnog obračuna tuženika dao nalog kod isplate naznačenog kredita Privrednoj banci Zagreb d.d. da dugovana sredstva potrebna do namirenja potpune tražbine tuženika po Ugovoru o kreditu isplati direktno u korist Addiko Bank d.d. Prije zaključenja tog Ugovora tuženik je izdao obračun stanja dugovanja, u kojem obračunu je prikazao i naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 910,10 EUR. Navode da je iz obračuna vidljivo da glavnica u trenutku sastava obračuna a koja nije bila plaćena iznosi 30.336,54 EUR, zatim redovna kamata 154,97 EUR, i preplata 301,41 EUR. To bi značilo da je u trenutku sastava obračuna potraživanje tuženika iznosilo 30.190,31 EUR, a kojem potraživanju je dodana još i naknada za prijevremeni povrat u iznosu od 910,10 EUR, što daje tražbinu od 31.100,20 EUR, koliko je i prikazano u obračunu odnosno obavijesti o prijevremenom zatvaranju. U tu svrhu tuženik je izdao pismo namjere radi izdavanja Brisovnog očitovanja. Sukladno tome Privredna banka Zagreb d.d. isplatila je potrebna novčana sredstva, uključujući i naknadu za prijevremeno zatvaranje u iznosu od 910,10 EUR u korist računa tuženika radi namirenja tražbine tuženika prema tužiteljima po svim osnovama. Isplata je izvršena dana 24.12.2018. godine. Tog istog dana s obzirom da je bilo potrebno izvršiti korekciju izdana je i nova najava korištenja kredita za tužitelja LT u korist Addiko bank d.d. na iznos od 31.020,56 EUR. Dakle tužitelji su prijevremeno otplatili predmetni kredit, a tuženik je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu a zbog prijevremene otplate kredita naplatio tužiteljima naknadu u iznosu od 910,10 EUR dana 24.12.2018. godine u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, što predstavlja iznos od tada 6.841,09 kuna.

2.

3. Tužitelji smatraju da je člankom 8. tipskog Ugovora o kreditu tuženik tužiteljima nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita koju je obračunao sukladno Odluci o naknadama za usluge. Pozivaju se na odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO ), te odredbe čl. 322., čl. 323.i 324. ZOO-a. Slijedom navedenog tužitelji ističu kako je tuženik protivno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima čl. 8. Ugovora o kreditu obvezao tužitelje na plaćanje protuzakonite naknade Slijedom navedenog tužitelji ovom tužbom traže da sud uz utvrđenje ništetnosti st. 2. čl. 8. Ugovora o kreditu obveže tuženika i na vraćanje iznosa plaćene naknade u iznosu od 910,10 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate jer se radi o protuzakonito naplaćenoj taksi.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj poziva na čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, i da je ista ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik smatra da da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Stoga tuženik smatra da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istojda je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Tuženik ističe kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

5. Tuženik navodi da u odnosu na štetu, kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Poziva se na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima i čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelje na naknadu troškova tuženiku.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Sud je na ročištu održanom dana 05. travnja 2022.god. donio rješenje da s obzirom da sud smatra da se odluka u ovom predmetu može donijeti na temelju dokumentacije u spisu i s obzirom da protek vremena od sklapanja spornog ugovora o kreditu 2003. to se temeljem čl. 292. st. 4. i st. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19- koji je tada bio u primjeni, dalje ZPP ) odbijaju dokazni prijedlozi tuženika da se u ovom postupku saslušaju svjedoci OT, CT i ĐT, kao i da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje kako je to tuženik predložio na ročištu 15. ožujka 2022. godine. Odlučeno je da temeljem čl. 292. st. 5. ZPP-a protiv ovoga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

8. Stoga je sud na ročištu održanom dana 05. travnja 2022.god. proveo dokaze saslušanjem I. i II. tužitelja, zatim uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu.

9. Nakon toga je Općinski sud u Čakovcu je pod brojem P-482/2021 dana 12. svibnja 2022.god. donio Presudu kojom je u cijelosti usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja i naložio je tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od tada 910,10 EUR (devetstoideset eura i deset centi ), u pojedinačnim mjesečnim iznosima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

10. Po žalbi tuženika na presudu Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 744/2022 od dana 08. listopada 2024.god. je žalba tuženika usvojena, te je II.stupanjski sud ovosudnu presudu broj P-482/2021 od dana 12. svibnja 2022.god. u cijelosti ukinuo i predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak. U istome je navedena uputa da je potrebno odlučiti o dokaznom prijedlogu tuženika za saslušanje svjedoka. Postupak je temeljem čl. 377. Zakona o parničnom postupku vraćen u fazu glavne rasprave.

11. S obzirom na ukidnu II-stupanjsku odluku spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj spisa P-371/2024.

12. Po pozivu suda stranke su se u ovom ponovljenom postupku očitovale.

13. Tužbeni zahtjev glasi kao i u ranijem postupku.

14. Tuženik je u podnesku od dana 22. studeni 2024.god. odustao od dokaznog prijedloga da se u ovom postupku saslušaju svjedoci ĐT, OT i CT.

15. Zatim je ovaj sud dana 13. siječnja 2025.god. donio rješenje da se tuženiku ne dopušta korištenje u svrhu dokazivanja pisanih izjava svjedoka OT i CT, sve temeljem čl. 235. i čl. 243. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- koji se primjenjuje nakon ukidne II.stupanjske odluke ), kako je navedeno u tom Rješenju. Odlučeno je da protiv tog rješenja nije dopuštena žalba. U tom Rješenju je sud utvrdio da je tuženik odustao od saslušanja svjedokinje ĐT.

16. Nakon dostave toga Rješenja tuženik nije stavio nikakve daljnje dokazne prijedloge u svezi tih svjedoka, te sud iste nije saslušavao s obzirom da može postupati samo po prijedlozima stranaka i provoditi dokaze koje stranke predlože.

17. Sud je Rješenjem od dana 13. siječnja 2025.god. dao nalog tuženiku da točno naznači na koje okolnosti predlaže provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uz opsežno obrazloženje istog. Odlučeno je da protiv toga rješenja žalba niej dopuštena.

18. Tuženik se očitovao te je naveo okolnosti na koje predlaže vještačenje. Tužitelj se provođenju istog vještačenja usprotivio.

19. Zatim je sud rješenjem broj P-371/2024-17 od dana 26. veljače 2025.god. odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku provede vještačenje po financijsko knjigovodstvenom vještaku, a radi utvrđivanja navodno nastale štete tuženiku, kako je to pobliže detaljno obrazloženo u tom Rješenju, te je odlučio da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

20. Stranke u ovom ponovljenom postupku nisu predlagale ponovno saslušanje već saslušanih I.tužiteljice i II.tužitelja.

21. Na ročištu održanom dana 08. travnja 2025.god. zamjenica punomoćnika tužitelja je ostala kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih navoda. Nije imala daljnjih dokaznih prijedloga i predlažila je zaključenje glavne rasprave.

22. Punomoćnici tuženika su opravdali svoj nedolazak na to ročište, u podnesku su ostali kod svih prijedloga i prigovora, te su predložili da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

23. Stoga je sud na tom ročištu, a s obzirom da je tijekom ponovljenog postupka donio posebna pisana Rješenja kako je naprijed navedeno i koja Rješenja suda su uredno uručena punomoćnicima stranaka, na tom ročištu još izvršio uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu zaključio.

24. U ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 9-19 spisa),ugovor o stambenom potrošačkom kreditu sklopljen s Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb (PBZ d.d. - list 21-30 spisa), dopis – obavijest o prijevremenom zatvaranju (list 31 spisa), dopis – najava korištenja kredita (list 32-33 spisa), sudsku praksu (list 34-41 spisa), podatke Addiko bank d.d. (list 51 i 52 spisa), izvadak iz odluke (list 53-55 spisa), iznos kamate (list 56-58 spisa), izvadak iz odluke o naknadama (list 59-68 spisa), podatke (list 69-129 spisa), sudsku praksu (list 130-136 spisa), podatke na CD-u – trošak likvidnosti (list 140 spisa), sudsku praksu (list 146-216 spisa), sudsku praksu ( list 268-301 spisa ), izjave svjedoka (list 316-322 spisa, sudsku praksu (list 347-436 spisa ), te je saslušao, odnosno pročitao iskaze tužitelja MT i LT sa raspravnog zapisnika od dana 05. travnja 2022.god., a koji su saslušani kao stranke u svrhu dokazivanja.

25. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je postavljeni tužbeni zahtjev I. i II.tužitelja u cijelosti osnovan.

26. U ovom ponovljenom postupku se odlučuje o cjelokupnom postavljenom tužbenom zahtjevu I.tužiteljice i II.tužitelja, kao i o cjelokupnim troškovima postupka.

27. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

28. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

29. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

30. Nije sporno da su da su tužitelji i to I. tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik, a 2.tužitelj kao sudužnik i založni dužnik zaključili s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu 304/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 08. prosinca 2003. godine.

31. Nije sporno da je odredbom čl. 8. st. 2. tog Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 godina izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Također je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.

32. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te isplata iznosa od 910,10 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Addiko bank d.d. za EUR na dan isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

33. Nije sporno da su tužitelji prijevremeno otplatili kredit, na način da je 2. tužitelj sa Privrednom bankom Zagreb d.d. zaključio Ugovor o stambenom potrošačkom kreditu dana 19. prosinca 2018. god., koji je priložen u spis, kojim je 2. tužitelju odobren kredit u iznosu od 31.100,00 EUR, pa je 2. tužitelj, temeljem prethodnog obračuna tuženika dao nalog kod isplate naznačenog kredita Privrednoj banci Zagreb d.d. da dugovana sredstva potrebna do namirenja potpune tražbine tuženika po Ugovoru o kreditu isplati direktno u korist Addiko Bank d.d.

34. Nesporno je da je prije zaključenja tog Ugovora tuženik izdao obračun stanja dugovanja – Obavijest o prijevremenom zatvaranju od dana 05. prosinca 2018.god., u kojem obračunu je prikazao i naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 910,10 EUR.

35. Nadalje je iz obračuna- Obavijseti o prijevremenom zatvaranju vidljivo da glavnica u trenutku sastava obračuna, a koja nije bila plaćena ovdje tuženiku iznosila 30.336,54 EUR, zatim redovna kamata je iznosila 154,97 EUR, i preplata je iznosila 301,41 EUR. Dakle, u trenutku sastava obračuna potraživanje tuženika prema tužiteljima je iznosilo 30.190,31 EUR, a kojem potraživanju je dodana još i naknada za prijevremeni povrat u iznosu od 910,10 EUR, što daje tražbinu od ukupno 31.100,20 EUR, koliko je i prikazano u tuženikovom obračunu odnosno obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 05. prosinca 2018.god.

36. Iz predane dokumentacije proizlazi da je tuženik izdao pismo namjere radi izdavanja Brisovnog očitovanja, te je sukladno tome Privredna banka Zagreb d.d., kod koje je 2.tužitelj uzeo drugi kredit, isplatila je potrebna novčana sredstva, očito uključujući i naknadu za prijevremeno zatvaranje u iznosu od 910,10 EUR u korist računa tuženika radi namirenja tražbine tuženika prema tužiteljima po svim osnovama, a takva isplata je izvršena dana 24.prosinca 2018. god.

37. Dakle, tužitelji su tuženiku prijevremeno otplatili predmetni kredit, a tuženik je temeljem čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu zbog prijevremene otplate kredita naplatio tužiteljima naknadu u iznosu od 910,10 EUR dana 24. prosinca 2018. god. u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, što je tada predstavljalo iznos od 6.841,09 kuna, što je vidljivo iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita (obračun u valuti EUR, a isplata u valuti HRK, prema tečaju na dan isplate ).

38. Sporno je da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi i da li stoga tuženik tužiteljima treba vratiti što je primio temeljem te ništetne odredbe ugovora o kreditu s osnova naplaćene izlazne naknade zbog prijevremenog raskida ugovora o kreditu.

39. Čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; 114/22, 156/22, 155/23- dalje: ZOO) propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je sukladno st. 2. dužan o tome obavijestiti banku te temeljem st. 3. da je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U st. 4. pak je navedeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

40. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'' broj: 96/03 – dalje ZZP).

41. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Odredbom stavka 2. istoga članka ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

43. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

44. Prema odredbi članka 85. ZZP-a ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

45. Treba navesti kako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ.

46. Drugim riječima, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

47. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelji imaju pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

48. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

49. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

50. Prema shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, t. 32. i presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula L i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, t. 43., uvjeti o kojima ovisi je li ugovorna odredba nepoštena trebaju se utvrđivati na pojedinačnoj osnovi od slučaja do slučaja. Također, prema presudi Europskog suda u predmetu ŠT v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11 od 14. ožujka 2013. test poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 u sebi sadrži dva zasebna ali usko povezana testa – "test znatne neravnoteže" i "test savjesnosti i poštenja – odnosno test potencijalnog ugovora". Stoga su nacionalni sudovi prvo dužni utvrditi da li ugovorna odredba uzrokuje „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način da razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile, a drugo i nakon toga, sukladno točki 69. iste presude, utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetu dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).

51. Dakle, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

52. U svezi saslušanja svjedoka tuženika (banke ) sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1593/2021, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima. Osim toga tuženik je tijkom postupka odustao od saslušanja svjedoka osobnog bankara ĐT.

53. Sud pisani iskaz svjedokinje V i svjedoka CT ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, o čemu je sud tijekom ovog ponovljenog postupak i donio odluku u posebnom rješenju, a isti nije niti sudjelovao izravno u pregovaranju tužitelja i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak su navedeni kao potpisnici u ugovoru o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

54. Stoga je sud u ovom postupku proveo samo dokaze uvidom u dokumentaciju i saslušanjem tužitelja.

55. I.tužiteljica MT je u iskazu izjavila da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu njezino prezime je bilo M i živjela je u Čakovcu, Koče Racina 40. Te 2003. godine su suprug i onaa trebali kredit za kupnju kuće i za kredit su išli pitati u više banaka, a na kraju su isti uzeli u tadašnjoj Hypo Alpe Adria banka d.d. u iznosu od 50.000,00 eura, na 25 godina, tj. do 2028. godine. U banci su im rečeni uvjeti i kamate. Ugovor su prvi put vidjeli kod javnog bilježnika gdje su išli na potpisivanje i tamo ga nisu pročitali, samo im je ukratno prezentiran sadržaj ugovora, i to njihovi podaci, kamata i uvjeti za otplatu. U pogledu naknade za prijevremeni raskid im ništa nije rečeno. Taj kredit su odlučiti otplatiti ranije iz razloga jer su u drugoj banci dobili povoljnije kamate. Tako su ovaj kredit otplatili 10 godina prije roka i to 2018. godine. Prilikom te prijevremene otplate banka im je zaračunala izlaznu naknadu u visini od 910,00 eura. Detalje oko toga bolje zna suprug koji je isto platio.

56. II.tužitelj LT je izjavio da je u vrijeme uzimanja spornog ugovora o kreditu 2003. godine njegova adresa bila Nedelišće, Dravska 2 i on je po tom ugovoru bio sudužnik i založni dužnik. Točno je što jeizjavila supruga. Dobili su povoljniji kredit u Privrednoj banci Zagreb pa su se onda odlučili prijevremeno raskinuti ugovor o kreditu koji je sklopljen s tadašnjom Hypo Alpe Adria banka d.d. pa je išao pitati u banku koji su uvjeti za prijevremeni raskid. Išao je pitati te 2018. godine u banku koja se tada već zvala Addiko bank, te su mu rekli da će mu napraviti izračun koliko je još za otplatu te da onda temeljem toga izračuna ide u drugu banku koja će mu odobriti kredit u tom iznosu, te onda ta druga banka izravno novce prebaci u Addiko bank. U banci su mu dali taj informativni letak, te iznos kredita koji treba isplatiti, te je na istome pisalo da mora platiti izlaznu naknadu u visini od 910,00 eura. Ne zna što je točno pitao u vezi te izlazne naknade, ali zna da mu je u banci rečeno da je to uvjet pod kojim jedino može zatvoriti kredit. Onda u tom ukupnom iznosu koji je PBZ d.d. isplatila Addiko bank d.d. je bio i taj iznos od 910,00 eura. Taj iznos za prijevremenu otplatu bio izražen u eurima, a da je onda taj iznos izračunat prema tečaju Addiko bank d.d. i plaćen u kunama, a i cjelokupni iznos kredita je isto bio plaćen u kunama prema tečaju na taj dan.

57. Tužitelji su u svom iskazu ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz I. i II.tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

58. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

59. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

60. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

61. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

62. Analizirajući iskaz I. i II.tužitelja valja reći da sud iz istih utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelji nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o tome što znači da će banka u slučaju prijevremene konačne otplate zaračunati taksu sukladno jednostranoj odluci banke tj. Odluci o naknadama tadašnje Hypo Alpe Adria Bank d.d., a o kojoj se odredbi očito nije pojedinačno pregovaralo, niti pak su tužitelji kao korisnici kredita, odnosno sudužnici uopće moglu utjecati na tu ugovornu odredbu.

63. Sud smatra da tužitelji ne mogu biti odgovorni za činjenicu da nisu prethodno prije trenutka solemnizacije kod javnog bilježnika u cijelosti pročitali ugovor jer je ugovor o kreditu pisan na obrascu banke (sada tuženika ), te očito tužiteljima nije dana mogućnost neposrednog uvida u ugovor prije samog potpisivanja, već su tužitelji sa sadržajem ugovora i to tek u djelomičnom opsegu bili upoznati kod prezentacije ugovora od strane javnog bilježnika.

64. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na obrascu sa oznakom Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( pravni prednik ovdje tuženika ), da se taksa (naknada ) koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik, te da tužitelji nisu mogli imati utjecaj na njezin sadržaj, to sud zaključuje da se o odredbi članka 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

65. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse tako da su ovdje I. i II.tužitelji stavljeni u neravnopravan položaj jer su dužni platiti naknadu za koju ne znaju na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelji ne mogu utjecati.

66. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj su se tužitelji obvezali platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke (ovdje tuženika ) o naknadama.

67. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelji nisu imali utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP.

68. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

69. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 8. st. 2. predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

70. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

71. U pogledu saslušanja djelatnika tuženika je već naprijed obrazloženo, međutim još se ističe da se njihovo saslušanje sukladno recentnoj sudskoj praksi i ukazuje nepotrebnim iz razloga jer je od sklapanja spornog ugovora o kreditu sada prošlo više od dvadeset godina ( isti je sklopljen 2003.god. ), pa zbog proteka vremena djelatnik tuženika koji je radio na obradi kredita, isti se ne može sjetiti konkretnog ugovora, već bi iskazivao općenito o načinu postupanja banke, pa i to zbog proteka vremena isti više ne može znati, što je životno i logično s obzirom na njegov posao i činjenicu da svakodnevno ima kontakt sa više klijenata banke i sa više vrsta ponuda i ugovora, a kako je već sud utvrdio da se radi o tzv. tipskom ugovoru sačinjenog na obrascu same banke, očito je da je takva odredba već bila sastavni dio ugovora i da sukladno poslovanju tuženika kao banke korisnici kredita i/ili sudužnici nisu mogli utjecati na sadržaj iste, isto kako nisu mogli utjecati i na druge odredbe npr. visini kamate, vrsti kamate, vezanosti otplate uz tečaj, trajanju i načinu otplate, već su samo mogli prihvatiti ono što im je banka ponudila. Isto je životno i logično jer banka uvijek u ponudi ima nekoliko vrsta kredita, uvjeti su jasno određeni odlukom banke, a onda se u konkretnom ugovoru samo mijenjaju osobni podaci korisnika i iznosi kredita koje uzimaju.

72. Valja istači da sukladno sudskoj praksi i to Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine, kojom presudom je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana i glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

73. Iako se navedena presuda ne odnosi na ništetnost obračunate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, istom presudom je na str. 58. u odnosu na navode banke koje su tvrdile da su se zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore s valutnom klauzulom CHF, pri čemu je od strane Visokog trgovačkog suda objašnjeno da navedeno ništa ne mijenja što se tiče njihovog odnosa s inozemnim bankama, jer su za svoj rizik znale, što je najbitnije, a taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali.

74. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Zaključku od 5. studenog 2020.god. naveo da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

75. Tuženik smatra da se u ovoj spornoj ugovornoj odredbi ne radi o naknadi, već o naknadi štete koju mu tužitelji trebaju naknaditi zbog prijevremene otplate kredita.

76. Tijekom ovog ponovljenog postupka je u svezi tog dokaznog prijedloga tuženika sud donio posebno Rješenje s detaljnim obrazloženjem zašto se takav dokazni prijedlog ne prihvaća, pa se sada isto ne ponavlja.

77. Samo se dodatno ističe da da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja je nastala davatelju kredita, dakle radi se o ugovornoj odgovornosti za štetu. Sud smatra da prijevremena otplata kredita od strane korisnika kredita niti ne predstavlja nikakvu protupravnu radnju prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

78. Uostalom, opće je poznata činjenica da banka u slučaju prijevremene otplate kredita, prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg onda odmah može dalje ulagati (plasirati ) i tako ostvarivati dobit, dobiva i udio kamata, pa stoga za banku niti nemože nastupiti šteta jer novac dobije prije na daljnje raspolaganje nego je očekivala.

79. Čak i da je tuženiku šteta nastala, što očito nije, ta šteta nije tužiteljima obračunata kao šteta već je isključivo na temelju same dokumentacije tuženika, koja je ovjerena i potpisana od strane odgovornih osoba tuženika, obračunata u vidu naknade (tzv. takse kako je navedeno u samom ugovoru o kreditu ) za prijevremeno zatvaranje kredita.

80. Još je važno istači da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. Priložio je doduše CD koji prikazuje trošak likvidnosti, međutim isto se odnosi na odnos tuženika i treće osobe, a ne dokazuje da je upravo u konkretnom slučaju tuženik imao kakve točno specificirane troškove, zbog prijevremene otplate kredita. Već je naprijed navedeno i kakvo je stajalište sudske prakse u pogledu navedenog. Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine takse-naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što očito nije učinio. Dakle, sud zaključuje da se ne radi o nikakvoj naknadi štete, a tuženik kao banka je u trenutku sklapanja spornog ugovora bio u boljoj poziciji u odnosu na tužitelje kao potrošače. Ugovor o kreditu je pisan na obrascu tuženika (pravnog prednika ), isti je imao na raspolaganju stručne (pravne i financijske ) službe, te je onda u konkretni ugovor morao jasnije navesti što će sve korisnici kredita i sudužnik (ovdje tužitelji ) biti dužni platiti banci u slučaju prijevremenog raskida ugovora.

81. Sud je mišljenja da se odnos između tuženika i drugih banaka ne može i ne smije stavljati na teret primatelju kredita kao potrošaču. Ono što je propisano odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, uopće niti ne spada u odnos koji bi postojao između banke i potrošača, već interni odnos između banke i njezine druge banke (kod koje se zadužio ), koji za potrošača kao primatelja kredita ne smije imati nikakve štetne posljedice. Naime, čl. 1024. ZOO je izričito ugovoreno pravo davatelja kredita na obračun naknade stvarne štete od korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate kredita. Poziva se na odredbu čl. 1068. st. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen, a šteta za koju tuženik tvrdi da je pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja svodi se upravo na taj iznos.

82. Točno je da i čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 ) izrijekom predviđa pravo vjerovnika na pravednu i objektivnu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

83. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o naknadi, a ne o naknadi štete, a koja naknada je jasno i nedvosmisleno utvrđena obračunom samog tuženika koji je dan tužiteljima, radi se o Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 05. prosinca 2018. god., iz koje obavijesti jasno i nedvosmisleno proizlazi o naknadi za prijevremeni povrat u valuti EUR, točnije 910,00 EUR-a. Iz sadržaja tog dijela ugovora jasno proizlazi da se radi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a također i iz kasnijih dokumenta izdanih od strane tuženika, posebice iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju proizlazi kako se radi baš o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

84. U čl. 8. Ugovora o kreditu broj 304/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, nije ugovorena naknada štete u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, nego je ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama za usluge tadašnje Hypo Alpe-Adria bank d.d. (pravnog prednika ovdje tuženika ).

85. Stoga da je tuženik doista imao bilo kakvu namjeru tužitelju kao primatelju kredita prilikom prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračunavati naknadu štete sukladno odredbi čl. 1024. tada, a budući da je tuženik (prednik ) kao banka sam sastavljao ugovor i radi se o tipskom ugovoru, takvu odredbu trebao sam tuženik odrediti u čl. 8. Ugovora. Međutim, tuženik je očito ugovorio i zaračunava samo naknadu zbog prijevremene otplate kredita, a sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika ), a ne sukladno stvarno pretrpljenoj šteti Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika ) već zbog prijevremenog zatvaranja kredita. Iz izvedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate ).

86. Budući da je sud utvrdio da naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene kamate), takva ugovorna odredba je u smislu čl. 322. st. 1. ZOO suprotna prisilnim propisima odnosno ništetna je, jer je suprotna čl. 1024. st. 4. ZOO i čl. 6. ZOO odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, jer se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužiteljima je ovakvom naplatom naknade otežano ispunjenje ugovora prije roka, što je njihovo zakonsko pravo.

87. Stoga je stav suda da je tuženik naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

88. Stoga sud smatra da se na okolnost je li prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastala šteta uopće nije trebao provesti dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem jer se tuženikova tvrdnja svodi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja, a već je obrazloženo da sud smatra da se uopće ne radi o naknadi štete.

89. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim su I.tužiteljica i II.tužitelj, kao potpisnici ugovora, zatražili utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu broj 304/2003 od 08. prosinca 2003. god. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u čl. 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. trebalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

90. Tužitelji su zatražili i vraćanje iznosa takse - naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, i prema kojoj u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana duguje drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a u ovom slučaju dijela ugovora, osim ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, što u ovoj parnici nije slučaj.

91. S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 8. st. 2. u dijelu koji se odnosi na naplatu takse u slučaju prijevremene otplate kredita utvrđena ništetnom, to tužitelji imaju pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

92. Dakle, po mišljenju suda, tuženik je dužan vratiti tužiteljima primljenu taksu – naknadu naplaćenu za prijevremeni raskid ugovora o kreditu, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

93. Sud u dokaznom postupku nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine naknade (takse ) jer je iznos iste jasno vidljiv iz predane dokumnetacije.

94. Dakle, radi se o nespornom iznosu od 910,10 EUR koliko je tuženik u obavijesti o prijevremenom zatvaranju odnosno povratu kredita od 05. prosinca 2018. god. zaračunao tužiteljima i koji je iznos su tužitelji prema potvrdi platili dana 24. prosinca 2018. god.

95. Tužitelji su zatražili vraćanje kunske protuvrijednosti obračunatog deviznog iznosa, a u skladu s odredbom čl. 22. st. 2. ZOO-a, odnosno u valuti RH prema srednjem tečaju Addiko bank d.d. na dan isplate, što je pravilno i što je sud u cijelosti prihvatio.

96. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos takse-naknade (koja je naplaćena 24. prosinca 2018.god. ), s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika jer se radi o nepoštenom stjecatelju.

97. Tužitelji su na devizni iznos zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom, što je u skladu s odredbom čl. 22. st. 4. ZOO-a prema kojoj se odredbe ZOO-a o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena, što znači da su kamate jednake bez obzira da li je glavnica izražena u kunama ili stranoj valuti pa je zahtjev tužitelja i u ovom dijelu u cijelosti osnovan.

98. Tužitelji su u tužbi zatražili isplatu zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u cijelosti u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a i što je trebalo prihvatiti.

99. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer su I. i II.tužitelji u cijelosti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevom, a odlučuje se o ukupnom trošku postupka tj. i postupka pod brojem P-482/2021 i ovog ponovljenog postupka broj P-371/2024.

100. Trošak I. i II.tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23) posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

101. Sud I. i. II. tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe (tbr.8. toč.1.) ukupno 187,50 EUR, sastav podneska od 11.02.2022.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 187,50 EUR, zastupanje na ročištu 15.03.2022.god. (tbr.9/1) ukupno 187,50 EUR, zastupanje na ročištu 05.04.2022.god. (tbr.9/1) ukupno 187,50 EUR, sastav podneska (odgovor na žalbu ) od 13.05.2022.god. (tbr. 8/3 ) ukupno 62,50 EUR te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 03.12.2024.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 187,50 EUR, sastav podneska od 03.01.2025.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 187,50 EUR, sastav podneska od 25.02.2025.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 187,50 EUR i zastupanje na ročištu 08.04.2025.god. (tbr.9/1) ukupno 187,50 EUR, te za to zastupanje na ročištu za izbivanje iz pisarnice 50,00 EUR i za kilometrinu 13,16 EUR. Trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku je uvećan za 10 % za svaku radnju iz razloga jer punomoćnici zastupaju dva tužitelja ( zastupanje više osoba sukladno Tbr. 36.), te je uvećan za pripadajući PDV (Tbr. 42).

102. Tužiteljima je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i na presudu u iznosu od 39,82 EUR (prema naznačenom VPS-u), koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećeg Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21). Na ovu presudu u ponovljenom postupku tužitelji ne moraju platiti sudsku pristojbu.

103. Tako ukupno priznati trošak I. i II.tužitelja iznosi 1.866,64 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

104. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 20. svibnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Šibeniku sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnici tužitelja ZOU Fosin i Petak Vujec iz Varaždina

2. punomoćnici tuženika OD Kožul i Petrinović iz Zagreba