REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2757/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja AP - odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika ŠP - odvjetničke vježbenice, dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 068- 50-1674869 zaključenog između tužitelja i tuženika 27.11.2002.g. kojom je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kreditu u dijelu koji glasi: "samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor."

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, 10000 Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.571,14 eur s zateznom kamatom od 14. studenog 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu radi utvrđenja ništetnosti preko dosuđenog točkom I izreke presude.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, 10000 Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbu navodi da je dana 27. studenog 2002. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 068-50-1674869, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 eur obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je u članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada). Tužitelj navodi da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio tužitelju izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne, a da mu je tuženik dana 14. studenog 2006. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 1.571,14 eur (tzv. izlazna naknada). Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 9. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužitelj navodi kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 9. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužitelj odluči na prijevremeno zatvaranje kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Tužitelj ističe da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO-a koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 068-50-1674869 zaključenog između tužitelja i tuženika 27.11.2002.g., u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor i kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.571,14 eur s zateznom kamatom od 14. studenog 2006. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamato od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, navodi da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata, da je naknada koju je tužitelj platio propisana općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a te da zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, da je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen devet godina prije podnošenja tužbe. Tuženik navodi da kada bi sporna odredbe i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost. Tuženik navodi da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak s zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: potvrdu od 6. ožujka 2024. (list 7 spisa), ugovor o kreditu broj 068-50-1674869 (list 8-12 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 068-50-1674869 proizlazi da je isti zaključen dana 27. studenog 2002. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom stambeni kredit (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz rok otplate kredita 240 mjeseci (čl.4.), da je ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor (čl.9.),

- da iz potvrde tuženika od 6. ožujka 2024. proizlazi da je kredit prijevremeno konačno otplaćen 14. studenog 2006. i da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 11.837,72 kn, a koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije (1 eur=7,53450 kn) iznosi 1.571,14 eur.

6. Iz iskaza tužitelja kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv proizlazi da je 2002. s Raiffeisenbank Austria d.d. zaključio ugovor o kreditu koji mu je ponuđen kao takav te se ništa nije moglo mijenjati, da je vidio izlaznu naknadu, međutim u banci da su mu rekli da je to tako, da mu nisu objasnili parametre po kojima će biti izračunata ta izlazna naknada te tek kada je išao prijevremeno otplatiti kredit da su mu rekli koji iznos za prijevremenu otplatu mora platiti, a na njegovo pitanje zašto mora platiti toliko su mu rekli da ta sredstva koja je platio ponovno moraju plasirati za što moraju angažirati službe i da to košta te da nije mogao zatvoriti predmetni ugovor o kreditu bez plaćanja te naknade.

7. Odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.

7.1. Odredbom čl. 47. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

7.2. Odredbom čl. 50. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništav.

8. Iz spornog dijela odredbe čl. 9. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi banka, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

8.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 9. predmetnog ugovora u tom dijelu određena odnosno odrediva, u smislu odredbe čl. 46. st. 2. ZOO-a, a isto tako nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

8.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bilo onemogućeno pregovarati o odredbama ugovora o kreditu te da je tek kada je prijevremeno otplaćivao kredit obaviješten o iznosu naknade za prijevremenu otplatu kredita dok mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu objasnili parametre po kojima će biti izračunata izlazna naknada. Nadalje, iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

8.3. Također, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa općim aktima tuženika kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih ali valja napomenuti i da tužitelj na temelju istih nije mogao shvatiti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tako ugovorene odredbe. Stoga sud nije posebno razmatrao i cijenio Odluku o izmjeni odluke o visini naknada za usluge od 6.6.2022. i Odluku o izmjeni i dopuni odluke o visini naknade za usluge od 22.8.2002.

8.4. Sud nalazi da općenita formulacija iz dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor može izvršiti prijevremena otplata kredita nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti je li, zašto i temeljem čega dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8.5. Iz sadržaja navedenog dijela ugovorne odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv tužitelju.

9. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje tužitelja što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju dijela odredbe čl. 9. u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva.

Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade za prijevremenu otplatu kredita kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj općenito znao da prijevremenu otplatu kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete koje odredi banka. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10. U ovom postupku je utvrđeno da sporni dio odredbe čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" nije određen niti odrediv pa je ista odredba u smislu odredbe čl. 47. ZOO-a i čl. 50. st. 2. ZOO-a djelomično ništava.

11. U smislu odredbe čl. 46. st. 2. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, pa u odnosu na naknadu za privremenu otplatu kredita, u nedostatku jasno definiranih parametara za naknade, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju, proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila određena, a niti odrediva. Stoga je sud prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 9. Ugovora u dijelu koji glasi: "samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" ali ne i dijela odredbe koji glasi "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita" obzirom je u tom dijelu odredba određena i razumljiva tužitelju.

11.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I i III izreke presude.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da iz potvrde tuženika od 6. ožujka 2024. proizlazi da je tužitelj dana 14. studenog 2006. prijevremeno konačno otplatio kredit te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio iznos od 11.837,72 kn, koji preračunat u eur po fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.571,14 eur, a visinu tužbenog zahtjeva tuženik niti ne spori.

13. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost dijela odredbe ugovora o kreditu na temelju koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 371. ZOO-a.

14. Sud nalazi da je tuženik sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, čl. 210. st. 1. ZOO-a, čl. 214. ZOO-a, čl. 277. st. 1. ZOO-a i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

16.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska u iznosu od 20. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 25. veljače 2025. i dana 24. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi ukupno 1.000,00 eur.

Tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eur i sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 eur.

16.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV izreke presude.

U Zagrebu, dana 20. svibnja 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. - uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eur

2. tuženik po pun.

3. spis