REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: Pr-3/2025-7

U I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 10. travnja 2025.god. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Peharda Mateje, odvjetnice iz Čakovca, te zakonskog zastupnika tuženice FG, dana 20. svibnja 2025.god. objavio je i

p r e s u d i o  j e :

I. U cijelosti s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja RG koji glasi: "1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.339,31 EUR (tritisućetristotridesetidevet eura i tridesetijedan cent ) / 25.160,00 HRK (dvadesetipettisućastoišezdeset kuna ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos :

– 315,88 EUR/2.380,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate

– 338,44 EUR/2.550,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate

– 248,19 EUR/1.870,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate

– 293,32 EUR/2.210,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate

– 315,88 EUR/2.380,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate

– 90,25 EUR/680,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate

– 315,88 EUR/2.380,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate

– 270,75 EUR/2.040,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate

– 270,75 EUR/2.040,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate

– 315,88 EUR/2.380,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate

– 248,19 EUR/1.870,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate

– 315,88 EUR/2.380,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju RG troškove ovoga cjelokupnog postupka u iznosu od ukupno 2.479,50 EUR (dvijetisućečetiristosedamdesetidevet eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude tj. od dana

20. svibnja 2025.god. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČG ( dalje : tužitelj ) u ovom predmetu od tuženice potražuje isplatu naknade na ime dodatka za rad na terenu - terenskog dodatka.

2. Tužba je podnesena dana 04. lipnja 2019. Općinskom radnom sudu u Zagrebu, u predmetu poslovni broj Pr-1916/2019 (ovdje tužitelj je u tužbi naveden pod rednim brojem 87 ), koji je sud po od strane tuženice istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti glede postupanja po tužbama i tužbenim zahtjevima tužitelja R F, ŠG, Č Š, PG, OG, DG, ČG RG i P O, rješenjem od 18. srpnja 2019. razdvojio postupak, nakon čega se isti sud u novoformiranom predmetu poslovni broj Pr- 2398/2019 rješenjem na zapisniku od 7.10.2019. oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio ovome sudu kao mjesno nadležnom na daljnje postupanje.

3. Nakon toga je postupak nastavljen kod Općinskog suda u Čakovcu pod brojem Pr-92/19 u odnosu na više tužitelja, protiv istog tuženika, dok je postupak u odnosu na gore navedene tužitelje rješenjem pod poslovnim brojem Pr-92/19-16 od dana 09. srpnja 2020.god. razdvojen u posebne predmete ( za svakog tužitelja poseban predmet ).

4. Tako je za tužitelja RG spis kod ovoga suda formiran pod brojem Pr-108/2020 i kod ovoga suda se provodio postupak dokazivanja.

5. Prema navodima tužbe ovdje tužitelj je kao djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (dalje: RH MUP) raspoređen na radno mjesto policijskog službenika i upućen na rad na granične prijelaze [adresa] (Republika Slovenija) – [adresa] (Republika Slovenija) - [adresa] (Republika Slovenija) – [adresa] (Republika Slovenija) – Banfi, radi obavljanja hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, na temelju Dogovora između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 2/2004, Međunarodni ugovori), odnosno da tužitelj je kao policijski službenik upućen na rad na granične prijelaze [adresa] ([adresa]) – [adresa] ([adresa]) - [adresa] ([adresa]) – [adresa] ([adresa]) – D, dakle, upućen je na rad u Republiku Sloveniju, tj. izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka, gdje je svoj posao obavljao 8 sati dnevno ili duže, ali za taj svoj rad nije primio naknadu na koju ima pravo prema Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17 i 12/18, dalje: KU), ali i prema ranije važećem Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13, dalje: raniji KU), a tužitelj smatra da za utuženo razdoblje ima pravo na isplatu dodatka za rad na terenu (terenski dodatak).

6. Tužitelj navodi da prema članku 50. stavak 1. KU za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je službenik zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, te da prema odredbi istog članka terenski dodatak se isplaćuje službeniku i namješteniku najkasnije posljednji radni dan u mjesecu za idući mjesec (st. 3.), a visina terenskog dodatka iznosi najmanje 170,00 kuna, odnosno prema sporazumu s Vladom (st. 4.), kao i da isto pravo državni službenici i namještenici imali su i na temelju čl. 56. ranijeg KU, s tom razlikom što je visina terenskog dodatka iznosila 150,00 kuna. Također navodi da prema članku 49. Kolektivnog ugovora, kada je službenik i namještenik upućen na službeno putovanje, pripada mu puna naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknada punog iznosa hotelskog računa za spavanje (st. 1.), te da visina dnevnice za službena putovanja u Republici Hrvatskoj iznosi najmanje 170,00 kuna, a za službena putovanja u inozemstvu dnevnica se isplaćuje u visini propisanoj Odlukom o visini dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo za korisnike koji se financiraju iz sredstava Državnog proračuna (st. 2.), a da dnevnica i terenski dodatak se međusobno isključuju (članak 50. stavak 6. Kolektivnog ugovora).

7. U tužbi se navodi da tužitelj je zahtjev za mirno rješenje spora (prijedlog za sklapanje nagodbe), u skladu s važećim pravilima parničnog postupka, dostavio tuženici na očitovanje dana 31. prosinca 2018., koji je tuženica po Općinskom državnom odvjetništvu odbila.

8. Nadalje tužitelj navodi da Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava međimurska dopisom od 4. ožujka 2019. dostavilo je tablice s brojem radnih dana koje je tužitelj radio na području Republike Slovenije i to za razdoblje 2014. – 2018., koje podatke tužitelj ne osporava. Tužitelj smatra da slijedom navedenoga može se utvrditi kao nesporno da je tužitelj policijski službenik upućen na rad na granične prijelaze [adresa] (Republika Slovenija), [adresa] (Republika Slovenija) i [adresa] (Republika Slovenija), radi obavljanja hrvatske granične kontrole, dakle, da upućen je na rad u Republiku Sloveniju, koji posao je obavljao osam (8) sati dnevno ili duže; da je na navedenim graničnim prijelazima radio najmanje onaj broj radnih dana koje je tuženica priznala u svojem očitovanju; da je na temelju ranijeg KU visina terenskog dodatka utvrđena u iznosu od 150,00 kuna (neto) za svaki radni dan (dakle, zaključno do 31. listopada 2017. godine), a da je Kolektivnim ugovorom utvrđena visina terenskog dodataka u iznosu od 170,00 kuna (neto) za svaki radni dan (dakle, nakon 1. studenog 2017.); da se terenski dodatak (prema Kolektivnom ugovoru, kao i prema ranijem Kolektivnom ugovoru) isplaćuje službeniku i namješteniku najkasnije posljednji radni dan u mjesecu za idući mjesec.

9. Tužitelj ne osporava pravo Vladi Republike Hrvatske da s vladom Republike Slovenije uredi način obavljanja (zajedničke) granične kontrole državnih granica, odnosno tužitelj odobrava svaki dogovor koji je na korist građanima, odnosno osobama koje prelaze državnu granicu, no međutim, da sve navedeno može biti prihvatljivo i razumljivo ako se gleda svrha i cilj kojeg su vlade dviju susjednih država htjele postići sklapanjem Sporazuma/Dogovora/Ugovora o zajedničkim kontrolama graničnih prijelaza, a to je smanjenje gužvi i ubrzavanje cestovnog prometa na graničnom području, te nije sporno da su na temelju navedenog ugovora utvrđene "zone", ali te "zone" ne predstavljaju područje domaće države u drugoj državi, već su to i dalje područja druge države, samo što druga država dopušta da na njezinom području (i to u dogovorenoj "zoni") službenici domaće države obavljaju poslove granične kontrole granice kao da su na području domaće države, te da slijedom navedenoga, očito je riječ o međunarodnom (međudržavnom) ugovoru kojim se građanima olakšava prelazak državne granice, ali na način da država svoje službenike (tužitelje) upućuje na rad na područje druge države, dakle izvan stalnog (uobičajenog) mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka državnog službenika. Da je tome tako, prema tužitelju proizlazi i iz pravnih shvaćanja u istoj pravnoj stvari, koje su sudovi zauzeli u pravomoćnim presudama i to npr. Općinskog radnog suda u Zagrebu koje je dostavio u spis.

10. Slijedom svega navedenog, tužitelj predmetnom tužbom potražuje neto iznos od 150,00 kuna, odnosno 170,00 kuna nakon 1. studenoga 2017. godine, za svaki dan rada na teritoriju izvan Republike Hrvatske, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od prvog u mjesecu za tekući mjesec, te postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj traži isplatu iznosa od ukupno 111.110,00 Kuna, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci, te uz isplatu troškova ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

11. U odgovoru na tužbu tuženica Republika Hrvatska osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, prvenstveno ukazujući da je svrha terenskog dodatka pokriće povećanih troškova koje bi policijski službenik mogao imati zbog rada na terenu, pa je stoga sukladno članku 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike precizirano da se terenski dodatak neće isplaćivati ako se isplaćuje dnevnica odnosno ako je osiguran odgovarajući smještaj, a umanjiti će se u slučaju da je osigurana odgovarajuća dnevna prehrana, da terenski dodatak se dakle isplaćuje radi naknade troškova smještaja i prehrane koji službenicima nastanu zbog rada izvan sjedišta državnog tijela u kojem su zaposleni i izvan stalnog mjesta boravka, a što ovdje nije slučaj. Tužena se poziva na odredbe Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova (NN 70/12, 140/13, 50/14, 32/15, 11/17, 129/17, 5/18, 66/18 i 109/18), Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (NN 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, te 66/18), Rješenja Policijske uprave Međimurske o podjeli područja policijskih postaja na sektore, ophodne, pozorničke i kontaktne rajone broj: 511-21-03-4064/12 od 20. rujna 2002., te Zakona o potvrđivanju sporazuma između vlade Republike Hrvatske i vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (NN 02/2004), tuženica navodi da temeljem navedenog sporazuma utvrđena je "zona zajedničke lokacije" koja predstavlja područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države obavljaju graničnu kontrolu te je navedeno da to pravo ima službena osoba koja predstavlja službena tijela državne uprave nadležnog za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor, a da Zakonom o nadzoru državne granice (NN br. 83/13i 27/16) uređuje se nadzor državne granice, poslovi granične policije u unutrašnjosti države, međunarodna granična policijska suradnja i suradnja službi na državnoj granici, te da odredbom članka 25. stavka 3. navedenog Zakona propisano je da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, te odredbom članka 37. stavka 1. navedenog Zakona propisano da policijski službenici RH smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove, a tako i poslove iz područja nadzora granice i druge poslove međunarodne policijske suradnje, jer da i pripadnici inozemnih tijela sigurnosti mogu na području RH pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom ili pod uvjetom uzajamnosti, bez posebnog odobrenja koristiti tehničku opremu i vozila sa svojim oznakama, nositi odoru, službeno kratko oružje i primijeniti druga sredstva prisile, ako je to sastavni dio njihove službene odore.

12. Tuženica navodi da navedeni su granični prijelazi mjesto rada tužitelja, zbog čega se takav rad ne može tretirati kao rad na terenu, navodeći da tužitelj je kao policijski službenik Policijske postaje Štrigova obavljao redovne poslove svog radnog mjesta u svom stalnom mjestu rada na području nadležnosti njegove postaje, stoga nema osnova za isplatu utuženog iznosa, kako na ime terenskog dodatka tako ni na ime dnevnice, pri čemu se tuženica poziva na izvod iz tumačenja članka 50. Kolektivnog ugovora od strane Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora (dalje: Zajedničke komisije), koje tumačenje je doneseno na sjednici od 4. veljače 2019., te ističe da je tužitelj rješenjem raspoređen na radno mjesto u okviru postaje granične policije, te da nema pravo na dnevnice iz članka 49. Kolektivnog ugovora obzirom da nije upućen na službeno putovanje, kao i s obzirom na činjenicu da nije prošao graničnu kontrolu u skladu s propisima nacionalnih država. U pogledu terenskog dodatka stajalište je tuženice da tužitelj nema pravo na terenski dodatak iz razloga što tužitelj, kao policijski službenik, poslove svog radnog mjesta obavlja u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto određeno za obavljanje granične kontrole locirano na državnom teritoriju Republike Slovenije, pa da se time nisu ispunili uvjeti i sadržaj ugovorenog prava na dodatak za terenski rad, jer u odnosu na tužitelja nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava, a što je po tuženici bio pravni i faktični temelj za volju stranke u svezi uređenja uvjeta za korištenje ovog prava u KU.

13. Tužitelj se očitovao na navode tuženice da se prema Zakonu o nadzoru državne granice granična kontrola može sukladno međunarodnom instrumentu obavljati i na području druge države, te navodi da on je upućen obavljati posao nadzora državne granice na područje druge države i zato bi mu trebalo isplatiti odgovarajuću naknadu, a da netočno je, a za isplatu terenskog dodatka i nebitno, je li tužitelj imao dodatnih troškova zato što je upućen na rad na terenu. Tužitelj ističe da prema stajalištu sudske prakse – odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr- 1716/16 od 15 studenog 2017., tuženica se obvezala prihvatiti tumačenje Zajedničke komisije, a tumačenje zajedničke komisije obvezuje i sudove, jer da upravo je navedenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrđeno stajalište nižestupanjskih sudova prema kojima službenik granične policije, koji obavlja posao kontrole graničnog prijelaza na teritoriju Republike Slovenije, upućen na teritorij druge države i ima pravo na terenski dodatak, da dakle, slovenski granični prijelaz na kojem hrvatski policijski službenici obavljaju svoj posao nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje, te da imajući u vidu navedeno, riječ je o istim činjeničnim okolnostima kao i u ovoj pravnoj stvari, s tom razlikom da je u ovoj pravnoj stvari riječ o cestovnom a ne željezničkom prijelazu, te da stoga bi tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. bilo primjenjivo i u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na drugo tumačenje Zajedničke komisije broj 1/50 od 4. veljače 2019. tužitelj ističe kako ono nije relevantno u ovoj pravnoj stvari i to iz razloga jer za konkretni slučaj postoji mišljenje broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. iz kojeg proizlazi da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta boravka, slijedom čega se drugo (kasnije) mišljenje od 4. veljače 2019. može primjenjivati isključivo na slučajeve koji će se dogoditi nakon 4. veljače 2019., da naime, riječ je o tumačenju koje se odnosi na primjenu materijalnog prava, pa prema općim pravilima na ovu situaciju treba primijeniti ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme za koje tužitelji traže terenski dodatak, kao i da u konkretnom slučaju tumačenjem broj 1/50 od 4. veljače 2019. se izašlo iz okvira tumačenja, jer je Komisija otišla korak dalje i kreirala novo pravilo koje ne postoji u Kolektivnom ugovoru, prema stajalištu tužitelja isto je kreacija Zajedničke komisije, a ne dogovor ugovornih stranaka Kolektivnog Ugovora, no da i uvjeti iz tog tumačenja Komisije su u ovom slučaju ispunjeni, a to stoga što se tužitelj, kao i svi drugi policijski službenici koji obavljaju isti posao na istim graničnim prijelazima, ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost u vezi sa vremenom pauze, kao i zato što tužitelj zbog prirode posla ne smije napustiti granični prijelaz pa tako, zapravo, nema mogućnosti prijevoza službenim vozilom na teritorij Republike Hrvatske u vrijeme pauze, a udaljenost cestovnim putem, jer tužitelj cestovnim putem i mora doći do mjesta na koje je upućen, u jednom smjeru od mjesta na koje je tužitelj upućen pa do mjesta s kojeg je upućen na teritoriju Republike Hrvatske iznosi više od 500 metara.

14. Tužitelj ističe kako je u ovoj pravnoj stvari riječ isključivo o pravnom pitanju, a ne činjeničnom, jer je visinu svog potraživanja dokazao upravo javnom ispravom, dopisom MUP-a, PU Međimurska od 4. ožujka 2019. koji u prilogu tog dopisa dostavlja broj smjena koje je tužitelj odradio na teritoriju Republike Slovenije u utuženom razdoblju, te je tužitelj visinu svog tužbenog zahtjeva upravo i specificirao prema tom broju smjena. Tužitelj nadalje navodi da netočno je da bi neosnovanost tužbenog zahtjeva proizlazila iz Zakona o nadzoru državne granice i Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, da iz navedenih propisa i akata proizlazi samo to da su Republika Hrvatska i Republika Slovenija iskoristile mogućnost da na korist građana urede jednostavniji prijelaz državne granice, no međutim, time su svojim službenicima nametnule dodatnu obvezu i time jednostrano preuredile (intervenirale) u radno-pravne odnose na način da su dio službenika, hrvatskih, uputile da obavljaju poslove u drugom mjestu rada, te tužitelj ne osporava da je kao policijski službenik upućen obavljati svoje uobičajene poslove (ali na državnom teritoriju Republike Slovenije), te da za ovaj spor je bitno da je tužitelj svoj posao obavljao na drugom mjestu rada (Republici Sloveniji) koje je izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen (PP Štrigova) i izvan mjesta svog stalnog boravka. Stoga, kao i u tužbi, tužitelj smatra da za svoj rad izvan stalnoga mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka, gdje je svoj posao obavljao osam sati dnevno ili duže, ima pravo na naknadu na temelju Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a da je riječ o mjestu rada koje je različito od stalnog mjesta rada tužitelja dokazuje činjenica da mjesto rada na koje je tužitelj upućen raditi nije uopće u Republici Hrvatskoj, pri čemu je nebitno koliko je to mjesto u metrima ili kilometrima udaljenog od stalnog mjesta rada tužitelja, u prilog čemu se tužitelj poziva na tumačenje Zajedničke komisije 22/56 od 21. studenog 2016. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

15. Tuženica smatra da u potpunosti su netočni navodi tužitelja da bi bio upućen na rad u Republiku Sloveniju, tj. izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka. Tuženica navodi da nadležnost Policijske postaje Štrigova obuhvaća granične prijelaze [adresa] i [adresa], te da policijski službenici policijske postaje Štrigova bili su od strane nadređenih rukovoditelja njihove policijske postaje upućivani isključivo na obavljanje hrvatske granične kontrole na granične prijelaze [adresa] (Stalni granični prijelaz za međunarodni promet putnika i roba u cestovnom prometu [adresa], Stalni granični prijelaz za međunarodni promet putnika u cestovnom prometu [adresa], Stalni granični prijelaz za pogranični promet [adresa] i Stalni granični prijelaz za pogranični promet Banfi), a ne na granične prijelaze [adresa] – [adresa] – [adresa] – [adresa], te da granična kontrola koju policijski službenici policijske postaje Štrigova od 01.07.2013. godine obavljaju na graničnim prijelazima [adresa] i [adresa] (koje su fizički smještene na području Republike Slovenije – Trnovec 100 metara od granične crte, Bukovje 75 metara od granične crte, Banfi 148 metara od granične crte, Preseka 18 metara od granične crte), temeljem Zakona o potvrđivanju sporazuma između vlade Republike Hrvatske i vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, obavlja se u "zoni", koja je, iako je dio državnog područja domaće države, područje na kojem policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa (članak 1. točka 6. Zakona), te se službene radnje koje u području rada obave službene osobe Republike Hrvatske smatraju kao da su obavljene u općini u Hrvatskoj koja je najbliža graničnom prijelazu (članak 4. Zakona), da dakle, granična kontrola ne obavlja se na državnom području druge države nego u izdvojenom području – tzv. "zoni" u skladu sa zakonima i drugim propisima Republike Hrvatske, odnosno na primjer službene radnje granične kontrole koje provedu hrvatski policijski službenici u dogovorenoj "zoni" na graničnom prijelazu Banfi od 01. srpnja 2013., koji se nalazi u Republici Sloveniji, smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, a to je općina Štrigova, a čiji dio uz državnu granicu spada u granični sektor Policijske postaje Štrigova i spada pod nadležnost Policijske postaje Štrigova, a da isto vrijedi i za druge granične prijelaze s Republikom Slovenijom, te da kako Kolektivni ugovor pod pojmom mjesta rada podrazumijeva "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela", s obzirom na izložene propise o nadležnosti i odredbe Zakona o potvrđivanju sporazuma između vlade Republike Hrvatske i vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, tuženica smatra da tužitelj nije radio izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen te stoga ne ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu, pozivajući se na mišljenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike br. 3/56 od 13. lipnja 2013. i br. 20/56 od 30. svibnja 2016., te br. 2/44 od 18. prosinca 2012. Tuženica ističe da policijskim službenicima Policijske postaje Štrigova je cijelo područje nadležnosti njihove postaje, a gdje pripada i granični prijelaz, stalno mjesto rada tj. područje u kojem policijski službenici obavljaju policijske poslove, stoga tuženica tvrdi da tužitelj nije radio izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i ne ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu. Pozivajući se na mišljenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike: br. 3/56 od 13. lipnja 2013., br. 20/56 od 30. svibnja 2016. i br. 2/44 od 18. prosinca 2012., tuženica navodi da policijski službenici Policijske postaje Štrigova nisu imali nikakvih troškova jer su od strane rukovoditelja upućeni na obavljanje poslova svojih radnih mjesta (u pravili granične kontrole) na području nadležnosti njihove postaje, koje u skladu s rasporedom službe obavljaju stalno – iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, putujući u pravilu izravno od mjesta stanovanja do mjesta rada na graničnom prijelazu i za koje relacije ostvaruju i pravo na troškove prijevoza sukladno Kolektivnom ugovoru. Tuženica upućuje na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-391/09-2 od 3. lipnja 2009. i Revr- 1336/09-2 od 29. prosinca 2009., u kojima je zauzeto stajalište da terenski dodatak nije naknada za rad, niti zamjena za plaću, već služi za pokriće povećanih troškova zbog rada na terenu, a koji bi bili u smislu povećanih izdataka za hranu, smještaj i prijevoz, te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1446/14-2 od 2. ožujka 2016. u kojem je istaknuto da se radom na terenu ne može smatrati rad na koji je tužitelj bio upućen na rad u drugo mjesto rada u okviru iste policijske postaje.

16. Tuženica je u tijeku postupka navela da nema prigovor na visinu potraživanja, već je sporna osnova potraživanja, ustrajući kod svojih navoda da tužitelju ne pripada pravo na terenski dodatak. U ovom konkretnom predmetu pravno shvaćanje može isključivo proizlaziti iz pravilne primjene zakonskih i podzakonskih propisa, te odredbi Kolektivnog ugovora. Nadalje, tuženica ističe da dodatak za rad na terenu isplaćuje se radi naknade troškova smještaja i prehrane koji službenicima i namještenicima nastanu zbog rada izvan sjedišta državnog tijela u kojem su zaposleni i izvan stalnog mjesta boravka, odnosno, svrha terenskog dodatka je pokriće povećanih troškova koji bi državni službenik mogao imati zbog rada na terenu, a na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelju, prilikom obavljanja službe na njegovom radnom mjestu, tijekom utuženog razdoblja, nisu nastali neki povećani troškovi. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže odbiti u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška tuženici.

17. Stranke su tijekom postupka u spis dostavljale sudsku praksu na koju se pozivaju.

18. Sud rješenjem od 11. rujna 2020.god., protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odbio dokazne prijedloge stranaka jer smatra da se odluka može donijeti na temelju dokumentacije u spisu.

19. Stoga je sud na ročištu u spisu tada Pr-108/2020 održanom dana 24. studenog 2020.god. izvršio uvid u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu.

20. Općinski sud u Čakovcu je nakon toga pod brojem Pr-108/2020 dana 07. siječnja 2021.god. donio presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio je tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od ukupno 111.110,00 kuna (stojednaest- tisućastoideset kuna ), u pojedinačnim mjesečnim iznosima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to u razdoblju od 01. siječnja 2014.god. do zaključno 01. prosinca 2018.god.

21. Po žalbi tuženika RH na Presudu Županijski sud u Zagrebu je pod brojem Gž R- 289/2014 dana 09. ožujka 2022.god. donio Presudu kojom je potvrdio ovosudnu presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od ukupno 85.950 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na mjesečne iznose u razdoblju od 01. siječnja 2014.god. do zaključno sa 01. listopada 2017.god., te je donio i Rješenje kojim je ukinuo ovosudnu presudu u iznosu od ukupno 25.160,00 kuna u pojedinačnim mjesečnim iznosima i to sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 01. studenog 2017.god. do zaključno 01. prosinca 2018.god. i u cijelosti je ukinuo odluku o troškovima postupka.

22. U odnosu na potvrđeni dio Presude, ovosudna presuda je postala pravomoćna i ovršna.

23. Nakon te djelomično ukidne II-stupanjske odluke Županijskog suda u Zagrebu spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj Pr-23/2022.

24. Stranke su pozvane da se očituju sukladno II-stupanjskoj djelomično ukidnoj odluci, te su se iste očitovale.

25. Tužena je u odnosu na djelomičnu pravomoćnu presudu ovoga suda broj Pr- 108/2020 od dana 07. siječnja 2021.god. u dijelu gdje usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pravodobno podnijela prijedlog za dopuštenje revizije dana 01. travnja 2022.god. o kojemu još treba odlučiti. Podnesen je i odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije dana 02. svibnja 2022.god. Zatim je podnesena i Dopuna prijedloga za dopuštenje revizije dana 23. svibnja 2022.god.

26. Odluka se tako u ovom ponovljenom postupku donosi samo u dijelu u kojem je ukinuta II-stupanjskom odlukom Županijskog suda u Zagrebu i to u Rješenju broj Gž R-289/2021-4 od dana 09. ožujka 2022.god.

27. Nakon te djelomično ukidne II.stupanjske odluke postupak je u fazi glavne rasprave sukladno čl. 377. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ RH broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - koji se primjenjuje sada nakon djelomično ukidne II.stupanjske odluke).

28. Taj tužbeni zahtjev o kojemu je sada potrebno odlučiti je potraživani iznos od ukupno 25.160,00 kuna što je sada sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 3.339,31 EUR, u pojedinačnim mjesečnim iznosima i to sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 01. studenog 2017.god. do zaključno 01. prosinca 2018.god.. Treba odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

29. Tužitelj je kod takvog tužbenog zahtjeva i ostao kada ga je specificirao u podnesku od 08. lipnja 2022.god. ( na listu 539 i 540 spisa ).

30. U ovom ponovljenom postupku je sud saslušao i svjedoke i tužitelja, sukladno prijedlozima stranaka, kako će dalje biti navedeno.

31. Tijekom ovog ponovljenog postupka, a zbog različite recentne sudske prakse, sud je posebnim Rješenjima odredio prekid postupka, kako će dalje biti obrazloženo.

32. Tako je ovaj sud Rješenjem broj Pr-23/2022-22 od dana 15. rujna 2022.god. odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku jer je ovaj sud odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12. ZPP-a ) i to do okončanja postupaka koji se vode pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske po podnesenim revizijama ovdje tuženika Republike Hrvatske, a koji se odnose na pravna pitanja u svezi prava tužitelja kao policijskog službenika (graničnog policajca ) na isplatu (vezano uz rad na terenu i terenski dodatak ) sve vezano uz tumačenje čl. 55. i čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017.god., odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013.god.II. Postupak će se nastaviti po okončanju postupaka koji se vode pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, odnosno kad ovaj sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka završetak tih postupaka. To Rješenje je postalo pravomoćno.

33. Zatim je ovaj sud Rješenjem broj Pr-23/2022-28 od dana 01. kolovoza 2024.god. odlučio da se nastavlja postupak u ovoj pravnoj stvari koji je bio prekinut do pravomoćnog okončanja postupaka koji su se vodili pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. To Rješenje je postalo pravomoćno.

34. Nakon toga je spis sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj Pr-54/2024 (zbog rješenja o nastavku postupka ).

35. Zatim je ovaj sud rješenjem Pr-54/2024-2 od dana 24. rujna 2024.god., ponovno odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupka koji se vodi kod Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: U-III-2743/2023 ili kada sud ustanovi kako više ne postoje razlozi da se čeka završetak toga postupka.

36. Po žalbi tuženice Županijski sud u Splitu je Rješenjem broj Gž R-552/2024-2 od dana 13. siječnja 2025.god. uvažio žalbu tuženice i ukinuo rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-54/2024-2 od 24. rujna 2024., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak jer u konkretnom slučaju nije udovoljeno pretpostavkama za prekid postupka iz odredbe članka 213. stavka 1. ZPP-a.

37. Sukladno Sudskom poslovniku spis je nakon te ukidne II-stupanjske odluke dobio novi broj Pr-3/2025.

38. Stoga je ovaj sud postupak nastavio i nakon što je strankama omogućio da se očituju, zakazao je ročište za glavnu raspravu.

39. Na ročištu održanom dana 10. travnja 2025.god. tužitelj je ostao kod svih navoda i kod specificiranog tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod svih navoda, protivi se tužbi u cijelosti, te je istaknuo odluku Vrhovnog suda RH u istovjetnom slučaju.

40. Stoga je sud u ovom ponovljenom postupku na ročištu održanom dana 10. travnja 2025.god. još izvršio uvid u svu dokumentaciju, te je nakon toga glavnu raspravu zaključio.

41. Izvršena je i provjera spisa Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2743/2023, te je utvrđeno da isti još uvijek nije okončan.

42. Sud je u ovom ponovljenom postupku proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu ovog predmeta i to u : rješenje Općinskog suda u Čakovcu broj Pr-92/19 te u spis Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2398/19 te se vrši uvid u ovaj spis i to u rješenje o rasporedu na radno mjesto, zahtjev za mirno rješenje spora, očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora, dopis – zahtjev za dostavom podataka, rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, sudsku praksu, opis poslova radnih mjesta, rješenje o rasporedu na radno mjesto, dopis Ministarstva unutarnjih poslova, dopis Policijske uprave Međimurske, dogovor između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, dogovor o dopuni dogovora Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, rješenje Policijske uprave Međimurske o područjima policijskih postaja, dopis Policijske uprave Međimurske – dostava podataka i dokumentacije, posebne rasporede rada i rekapitulaciju istih, tumačenje odredbi kolektivnog ugovora, kopiju karte HAK-a, sudsku praksu, fotografije radnog mjesta, te je izvršen uvid i u sudsku praksu (list 306-359 spisa), sudsku praksu (list 434-453 spisa), sudsku praksu (list 462-477 spisa), sudsku praksu (list 495-497 spisa), sudsku praksu (list 499-503 spisa), sudsku praksu (list 505-509 spisa), sudsku praksu (list 526-532 spisa), sudsku praksu (list 564-569 spisa), sudsku praksu (list 583-606 spisa).

43. U ovom ponovljenom postupku sud je saslušao i svjedoke A Đ, AG, T N, V O i K Z, te tužitelja Hižman Tihomira kao stranku u svrhu dokazivanja.

44. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 –koji se primjenjuje nakon donošenja II-stupanjske djelomično ukidne odluek ), tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je preostalo odlučiti u ovom ponovljenom postupku nakon djelomično ukidne odluke II.stupanjskog Županijskog suda u Zagrebu, neosnovan u cijelosti.

45. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

46. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

47. Tužitelj je u prethodnom postupku podnio tuženici zahtjev za mirno rješenje spora i to dana 31. prosinca 2018. godine, koji zahtjev je odbijen dopisom tuženice od 27. ožujka 2019., a potom je tužitelj podnio tužbu dana 4. lipnja 2019.

48. Tužitelj tužbom traži da mu se kao policijskom službeniku Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, isplati dodatak za rad na terenu, kao materijalno pravo iz radnog odnosa, zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na međunarodnim cestovnim graničnim prijelazima sa Republikom Slovenijom, koji se granični prijelazi nalaze na području državnog teritorija Republike Slovenije. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj isplatu terenskog dodatka potražuje za razdoblje od 01. siječnja 2014.god. do zaključno za studeni 2018.god.

49. Kako je već obrazloženo u ovom ponovljenom postupku nakon djelomično ukidne II-stupanjske odluke Županijskog suda u Zagrebu valja odlučiti samo o utuženom razdoblju od 01. studenog 2017.god. do zaključno 01. prosinca 2018.god., pa se stoga u ovoj Presudi obrazlažu samo tvrdnje i činjenice, te zakonska regulativa koja se odnosi na to razdoblje.

50. Kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi sa radnim odnosima, te se njegova pravna pravila primjenjuje neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje. Odredbe kolektivnog ugovora, kao i svakog drugog ugovora, primjenjuju se onako kako glase. U slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, ugovorne strane mogu predvidjeti da će netko treći tumačiti ugovor sukladno odredbi čl. 321. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 29/18 –koji se primjenjuje za utuženo razdoblje, dalje: ZOO).

51. Odredbom članka 56. ranijeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, koji je stupio na snagu danom zaključivanja 03. kolovoza 2013.god. (dalje: raniji KU), odnosno članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, koji je stupio na snagu danom zaključivanja 01. studenog 2017.god. (dalje: KU), propisano je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio.

52. Na temelju navoda stranaka, te na osnovi provedenih dokaza nesporno je da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, te da je isti kao policijski službenik u utuženom razdoblju bio temeljem Rješenja o rasporedu na radno mjesto raspoređen u Policijsku upravu Međimursku, Policijsku postaju Štrigova, i to na radno mjesto policijski službenik za graničnu kontrolu.

53. Tužitelj je u utuženom razdoblju posebnim dnevnim, odnosno mjesečnim rasporedom upućen na rad na Međunarodni cestovni granične prijelaze između RH i R Slovenije i to konkretno na granične prijelaze koji se svi nalaze na području državnog teritorija R Slovenije, udaljenom od sjedišta Policijske postaje u Štrigovi više kilometara, do čak 15 kilometara ([adresa] ), a takvo uređenje između dvije države predstavlja iznimku od pravila da se kontrolne stanice granične kontrole nalaze na području matičnih država.

54. Dakle, nedvojbeno je da je tužitelj kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova RH, Policijske uprave Međimurske, Policijske postaje Štrigova, u utuženom razdoblju prednje navedene poslove hrvatske granične kontrole, a prema rasporedu službe, obavljao na graničnim prijelazima [adresa] – [adresa] – [adresa], koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 2/2004), a nedvojbeno je da se navedeni granični prijelazi nalaze na državnom području Republike Slovenije.

55. Također je nedvojbeno da je tužitelj u utuženom razdoblju stalno mjesto boravka imao u Republici Hrvatskoj, što je vidljivo iz prijave prebivališta u [adresa].

56. Pravo na naknadu za rad na terenu uređeno je tako da ne ovisi o stvarnim troškovima koje radnik ima ili nema, već mu to pravo pripada uvijek kada su za to ispunjeni kolektivnim ugovorom dogovoreni uvjeti i to u paušalnom iznosu, a ne u iznosu dodatnih troškova.

57. Odredbom čl. 120. ranijeg KU i 101. KU određeno je da Zajednička komisija daje tumačenje odredaba i prati primjenu KU, te je propisana i obveza ugovornih stranaka da se pridržavaju danog tumačenja.

58. Zajednička komisija dana 22. svibnja 2014. dala je tumačenje broj 7/55 u svezi članka 55. i 56. ranijeg KU, prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u konkretnom slučaju u Dobovi na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju. Nadalje, Zajednička komisija dana 11. studenog 2016. dala je tumačenje broj 22/56 da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada.

59. Nije sporno da tužitelju od strane poslodavca (tužene) nikada nije isplaćena dnevnica za utuženo razdoblje u kojemu je obavljao poslove granične kontrole na navedenim graničnim prijelazima.

60. Primjenom navedenih tumačenja Zajedničke komisije sud utvrđuje da i ovdje tužitelj koji je mjesečnim i dnevnim rasporedom poslova iz sjedišta ustrojstvene jedinice u Štrigovi upućivan na rad na međunarodne cestovne granične prijelaze [adresa] – [adresa] – [adresa] – [adresa], na područje druge države - Republike Slovenije, dakle izvan svojeg stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravišta, ima pravo na naknadu za rad na terenu. Prednje navedeno tumačenje Zajedničke komisije mjerodavno je u odnosu na utuženo razdoblje, tim više što se i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH), Revr-1716/16 od 15. studenog 2017. tuženica obvezala prihvatiti tumačenje Zajedničke komisije, koja tumačenja obvezuju i nadležne sudove, iz koje odluke VSRH proizlazi stajalište da granični prijelaz lociran na teritoriju druge države nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje. Tom je odlukom VSRH odbačena revizija izjavljena po tuženoj Republici Hrvatskoj kao nedopuštena, čime je, kao i u konkretnom slučaju, službeniku granične policije koji obavlja posao kontrole graničnog prijelaza na teritoriju druge države i koji je upućen na rad na teritorij druge države, priznato pravo na terenski dodatak.

61. Tužitelj smatra da tumačenje odredaba KU koje daje Zajednička komisija obvezuje potpisnike KU od dana primjene KU, a za slučaj da se tumačenjem mijenja ranije dano tumačenje istih odredaba KU, novo tumačenje Zajedničke komisije obvezuje potpisnike KU od dana kada je to tumačenje dano.

62. Stoga u konkretnom slučaju valja odlučiti da li je mjerodavno i mišljenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014.god. , odnosno broj 22/56 od 11. studenog 2016.god., što će dalje biti obrazloženo.

63. Naime, kako je riječ o tumačenju koje se odnosi na primjenu materijalnog prava, to je sud dužan primijeniti ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u utuženom razdoblju. Jednako tako, odredbom čl. 196. Zakona o radu ("Narodne novine", 93/14, 127/17, dalje ZR/14 – koji se primjenjuje s obzirom na sporno razdoblje potraživanja), stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne su u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe. Isto će se dalje obrazložiti, a sukladno recentnoj sudskoj praksi.

64. Stav tuženice da je tužitelj na predmetnim graničnim prijelazima obavljao poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, uslijed čega predmetna lokacija predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada i da stoga njegov rad ne predstavlja rad na terenu, je neosnovan. Sporazumom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 2/2004) uređena su samo pitanja ovlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države i primjena zakonodavstva između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije radi jednostavnijeg obavljanja granične kontrole nakon ulaska RH u Europsku uniju, pa ovaj Zakon nije od značaja za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu terenskog dodatka, budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP-a RH nije predmet navedenog međudržavnog sporazuma zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

65. Na osnovi rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je mora s obzirom na sadržaj odredbe članka 50. KU i članka 56. ranijeg KU, utvrditi da je tužitelj obavljao poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen, te da li su onda u odnosu na tužitelja ispunjeni uvjeti i sadržaj ugovorenog prava na dodatak za rad na terenu.

66. Točno je da je tužitelj obavljao posao nadzora granice, da se isti obavljao na geografskom području druge države, a tužitelj je na isto raspoređen posebnim rasporedima od strane nadležnih osoba za mjesec, odnosno tjedan unaprijed, iznimno za kraće razdoblje, što je vidljivo iz tabelarnih prikaza rasporeda u utuženom razdoblju za tužitelja.

67. Nesporno je da je ranijim KU visina terenskog dodatka utvrđena u još sada utuženom razdoblju prema KU za razdoblje nakon 1. studenoga 2017. u iznosu od 170,00 kuna (neto) za svaki radni dan.

68. Nedvojbeno je da je visina postavljenog tužbenog zahtjeva ovdje tužitelja određena prema dokumentaciji RH MUP-a uz dopis od 4. ožujka 2019. sa priloženom vjerodostojnom evidencijom poslodavca – koja nije osporena od strane tuženice, a priloženi podaci predstavljaju dokaz u vidu tabelarnog prikaza o radnom vremenu ovdje tužitelja (evidentirana je svaka smjena u trajanju od najmanje 8 sati), koji je u utuženom vremenskom razdoblju poslove granične kontrole obavljao na prednje navedenim graničnim prijelazima u Republici Sloveniji.

69. Nadalje, prema očitovanju same tuženice visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

70. U pogledu tumačenja Zajedničke komisije broj 1/50, na koje se poziva tuženica, sud ističe da isto je doneseno 04. veljače 2019.god., znači nakon razdoblja obuhvaćenog tužbom i nakon podnošenja zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora u svrhu ostvarenja ovdje utuženog potraživanja, te se isto ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

71. Sud je u ovom ponovljenom postupku provodio dokaz saslušanjem po strankama predloženih svjedoka te tužitelja kao stranke.

72. Saslušani svjedoci AG i A Đ i saslušani tužitelj RG ČG su u bitnome izjavili da su policijski službenici više godina. U utuženom razdoblju su svi radili na graničnim prijelazima s Republikom Slovenijom i to [adresa] i [adresa]. Povremeno su radili njih troje zajedno. Smjene su im trajale po 12 sati na pojedinom graničnom prijelazu, osim na graničnom prijelazu [adresa] gdje je u nedjelju bila smjena 12 sati, a ostale dane 9 sati. Na graničnom prijelazu [adresa] je u smjeni radio dva policijska službenika, a na graničnim prijelazima [adresa] i [adresa] je radio samo jedan policijski službenik. Pet do sedam dana prije su dobili raspored na papiru, kao tabelu, gdje na kojem prijelazu i u kojoj smjeni rade, a to su im u utuženom razdoblju napisali u tadašnjoj policijskoj postaji Štrigova. Na posao na pojedini granični prijelaz su dolazili sa svojim autom i onda su ga tamo ostavili. Sva ta četiri granična prijelaza se nalaze na području Republike Slovenije. Oni kao hrvatski policijski službenici su se po tim graničnim prijelazima mogli kretati unutar nekih 20-30 metara, tj. samo od kancelarije koja je bila za voditelja smjene i na traku gdje su kontrolirali promet i putnike. Bilo je određeno da imaju pravo na pauzu, međutim iz razloga jer ih je bilo malo na graničnom prijelazu i jer je stalno bio promet na pojedinom graničnom prijelazu oni te pauze nisu mogli niti koristiti, mogli su eventualno koristiti do 15 minuta, kako bi se u toj kućici najeli, a hranu su si donijeli od doma, bilo spremljenu bilo kupljenu. Dok su radili na graničnom prijelazu nisu smjeli otići niti u dućan, niti nigdje drugdje za uzeti hranu. Dakle, usput su pojeli to što donijeli, ta hrana je jedno vrijeme tamo stajala. Na graničnom prijelazu nije bilo nikakve kuhinje, slovenski službenici su si znali naručivati hranu, pa im je njihova patrola donesla. Oni su jako rijetko znali naručiti hranu iz Štrigove, s time da je ta osoba koja im je donijela hranu, nije smjela doći na sam granični prijelaz, nego je auto ostavila prije, pa im je donijela hranu. Oni kao policijski službenici niti u jednom trenutku nisu mogli ostaviti granični prijelaz sam, da su to napravili, bi automatski dobili otkaz. Kada je bila nekakva hitnost da bi morali napustiti granični prijelaz, tada su morali zvati dežurnog u policijsku postaju, koji je onda morao naći zamjenu, a što je bilo moguće samo po danu, po noći nikako i onda kada je on našao zamjenu nakon sat ili dva, tek kada je taj zamjenski policijski službenik došao na granični prijelaz su mi mogli napustiti isti. Kako je bilo jako malo policijskih službenika tako je uvijek bio problem kada je netko od njih otišao na bolovanje. Nije bilo dovoljno policijskih službenika i popunjenost kroz godine im je bila između 55 i 60%. Svi ti granični prijelazi su duboko unutar teritorija Republike Slovenije, jer kada je RH ušla u Europsku uniju i kada više nema carine između naših država, Slovenija je nama ustupila kontejnere, u tim kontejnerima uopće nisu ljudski uvjeti, po ljeti je jako vruće, po zimi je hladno, ima čak i štakora, a nema niti adekvatnih sanitarnih čvorova. Koliko je točna udaljenost od tih graničnih prijelaza na teritoriju Slovenije do teritorija RH, ne znaju točno, ali npr. od graničnog prijelaza Banfi i teritorija RH je između 2-3 km, a između graničnog prijelaza [adresa] i teritorija RH je isto između 2-3 km. Kada su radili na graničnom prijelazu nikada nisu imali na raspolaganju službeni auto za korištenje, jedino u slučaju kada su morali obaviti obavezno gađanje što je bilo jedanput na godinu. U cijelom utuženom razdoblju, pa tako i cijeli studeni 2017. pa nadalje do kraja 2018. godine su svi oni, pa tako i tužitelj, radili u smjenama na tim graničnim prijelazima s Republikom Slovenijom, a o čemu je u spis predana dokumentacija, kada su i točno na kojem prijelazu radili. Prije 3 godina kada je ukinuta policijska postaja Štrigova, sada rade na graničnom prijelazu Mursko Središće, isto na teritoriju Republike Slovenije, pa tako i ovdje tužitelja. MUP im ne plaća obrok kada obavlja službu na teritoriju Republike Slovenije. Na posao su išli direktno od kuće, nisu se prije toga morali javljati u Policijsku postaju, pa tako i tužitelj i onda kada su došli na posao na granični prijelaz su telefonski javili u policijsku postaju da su na poslu. Plaćeni su im putni troškovi od kuće do graničnog prijelaza. Kada su došli na posao nisu morali prelaziti graničnu kontrolu ili pokazivati osobnu, na posao su došli u uniformi, jedino bez pištolja, onda su si ga stavili kad su išli u kontrolu na granični prijelaz.

73. Saslušani svjedoci V S, T I i K M pak su u bitnome izjavili da rade u Policijskoj upravi Međimurskoj više godina, na nekim od vodećih pozicija. 2017. godine je postojala Policijska postaja Štrigova, sve do prosinca 2020. kada je ta Policijska postaja pripojena Policijskoj postaji Mursko Središće. Tužitelj je više godina radio kao granični policajac upravo na graničnim prijelazima s Republikom Slovenijom, a kojih je u onu vrijeme bilo četiri, [adresa] i [adresa]. Na GP Trnovec je u smjeni radilo od dva do tri, pa i to četiri granična policajca, na ovim ostalima u smjeni po jedan s time da GP Preseka nije radio po noći, samo danju, a sve to je ovisilo o obimu prometa. Smjene graničnim policajcima su bili u trajanju od 12 sati, osim GP [adresa] gdje je smjena kraće trajanja. Granični policajci su na granični prijelazima dolazili sa svojim autom i za to su im plaćeni putni troškovi i to od kuće do graničnog prijelaza i natrag. Kada se je s Republikom Slovenijom uspostavila i spojila ta zajednička kontrola, od onda su ti granični prijelazi na teritoriju Republike Slovenije, u njihovim zgradama, ali su naši policijski službenici bili u prostorijama koje su imala hrvatska obilježba i informacijski služben spojen na našu mrežu. Na radno mjesto su dolazili nesmetano, odjeveni u svoje uniforme i sa svojim naoružanjem, nisu prolazili nikakvu kontrolu, dakle slovenski policajci ih nisu kontrolirali. Na svakom graničnom prijelazu je bio određen voditelj smjene, osim GP [adresa], koji je manji prijelaz. Imali su pauzu u trajanju jedan sat i onda su službenici koji su inzistirali su nazvali šefa smjene u policijskoj postaji koji im je osigurao zamjenu, to su bile uhodane procedure, pa je na granični prijelaz poslana ophodnja koja ih je mijenjala. Što se tiče GP [adresa], tamo je u smjeni bilo više graničnih policajca, pa su se međusobno mijenjali u korištenju pauze. Imali su službenike koji su na granični prijelaz dostavljali službenu poštu, pa su i oni znali zamijeniti kolege kako bi mogli koristiti pauzu. Na tim graničnim prijelazima nije bio stalan i konstantan promet, pogotovo na ovim manjim graničnim prijelazima, gdje noću niti nije bilo prometa, pa se onda pauza mogla iskoristiti, a ponekad se znalo dogovoriti s kolegama slovenskim službenicima, pa se onda malo pričekalo dok se hrvatski službenik ne vrati s pauze. Sve to je funkcioniralo i da su si ti granični policajci donosili hranu koju su onda pojeli u prostorijama graničnog prijelaza ili su si znali naručiti dostavu hrane. Ti granični prijelazi sa Slovenijom su blizu granične crte i to konkretno GP [adresa] je udaljen 10 metara od granične crte RH, dok su ostala tri granična prijelaza su u okviru 50 do 100 metara od granične crte, dakle maksimalno 100 metara od granične crte. Ti hrvatski granični policajci su na pojedinom graničnom prijelazu mogli raditi sve poslove u okviru svoje nadležnosti kao i na teritoriju RH, osim u svezi slovenskih državljana i njihovog uhićenja o čemu je bio poseban sporazum i posebna procedura, s obzirom da su se naši policajci nalazili na teritoriju Republike Slovenije. Tužitelj, tj. granični policajci su bili raspoređeni na rad prema napravljenom rasporedu i to tjedan dana unaprijed, pa se onda isti svaki dan dopunjavao i svaki granični policajac je isti imao na uvid i to uglavnom je tjedan dana unaprijed znao gdje će raditi uz iznimke u slučaju hitnosti. Graničnim policajcima se ništa nije promijenilo u korištenju pauzu u odnosu na ranije kada su radili na području RH.

74. Sud iskazima saslušanih svjedoka vjeruje, kao i iskazu tužitelja, a u svezi obavljanja poslova tužitelja i ostalih policijskih službenika u spornom razdoblju na graničnom prijelazu RH sa R Slovenijom, isti su dani životno i logično, međutim u konkretnom slučaju se radi o pravnom pitanju o kojem sud mora odlučiti.

75. U ovom ponovljenom postupku se odluka donosi sukladno uputi iz ukidne II- stupanjske odluke, kao i sukladno recentnoj sudskoj praksi, posebice odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje sve se odnose na utuženo razdoblje o kojemu se odlučuje ovom odlukom.

76. Tako valja utvrditi da je potrebno uzeti u obzir odredbu čl. 25. st. 3. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine" broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 dalje ZNDG) gdje je određeno da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok je i čl. 37. st. 1. istoga Zakona određeno da policijski službenici Repubike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

77. Bitno je istači da se pod pojmom "stalno mjesto rada" prema članku 56. stavak 2. KU/13 (članak 50. stavak 2. KU/17) podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela". Stalno mjesto rada tužiteljice određeno je rješenjem MUP- a kojim je tužiteljica raspoređena u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu.

78. Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova („Narodne novine“ broj: 70/12., 140/13., 50/14., 32/15., 11/7., 129/17., 5/18., 66/18. i 109/18.), Uredbom o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“ broj: 117/1 1., 50/14., 32/15. i 11/17.) te međunarodnim ugovorom, konkretno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" 2/2004), definirane su zajedničke lokacije (zone i područja rada) na graničnim prijelazima, na kojima hrvatski policijski službenici, bez obzira što su fizički i geografski locirani na teritoriju druge države, imaju ovlasti i prava kao da obavljaju svoj posao na teritoriju Republike Hrvatske.

79. Prema navedenom, rad policijskog službenika za graničnu kontrolu redovno i stalno je (a ne povremeno, po povremenoj uputi) vezan uz granični prijelaz koji je ustrojen Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 79/13.) i koji je u nadležnosti hrvatske policijske postaje, bez obzira gdje je granični prijelaz geografski smješten.

80. U konkretnom slučaju Policijska postaja Mursko Središće je u utuženom razdoblju bila nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice sa pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 38 kilometara. Dakle, nadležnost PUM, Policijske postaje Mursko Središće je obuhvaćalo i područje graničnog prijelaza Mursko Središće u R Hrvatskoj i graničnih prijelaza u R Sloveniji, naprijed navedenih, te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza i to za obavljanje granične kontrole na slovenskom državnom području.

81. Dakle, ta Policijska postaja Mursko Središće je predstavljala geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijske službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta, a geografsko područje je bilo određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u toj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni više graničnih prijelaza za cestovni promet između RH i R Slovenije.

82. Stoga u konkretnom slučaju tužitelj nije bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Dakle, tužitelj u utuženom razdoblju nije bio upućen na rad na područje R Slovenije.

83. Radilo se o redovnom i stalnom mjestu rada tih policijskih službenika iz Policijske postaje Mursko Središće, pa tako konkretno i tužitelja i on je raspoređen redovno i stalno na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u PUM, Policijska postaja Mursko Središće.

84. Naime, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima taj policijski službenik obavlja rad međusobno udaljene, ali čine cjelinu sustava te policijske postaje, pa se stoga to ne može smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom čl. 56. KU/13, koji je ranije bio u primjeni kao ni čl. 50. KU/17 koji je bio u primjeni u utuženom razdoblju, a sve zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

85. Stoga se u takvim okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

86. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvu je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. toč. 9. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje ZP) Ministarstvo unutarnjih poslova, radi ostvarivanja uvjeta rada policije organizira među ostalim i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

87. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu kao što su ZNDG i spomenuti Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskoj službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljanje u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države.

88. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto njegovog rada obuhvaća i područje druge države nije upućen na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo već je raspoređen na radno mjesto koje je u skladu sa posebnih propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

89. Imajući u vidu navedeno treba zaključiti kako je tužitelj koja je radio na graničnom prijelazu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, u nadležnosti policijske postaje Mursko Središće (Policijska uprava međimurska ) u kojoj je obavljao svoju službu i neovisno o tome što su pojedine točke u kojima se rad obavlja međusobno udaljene, nije obavljen rad na teretnu, pa da bi imao pravo na izdatke za hranu i smještaj tj. terenski dodatak, kako je to predviđeno odredbama čl. 56. KU/13 i čl. 50. KU/17 budući da je tužitelj radeći unutar obuhvata svoje policijske postaje radio unutar svog mjesta rada.

90. Radi navedenog, sukladno recentnoj sudskoj praksi, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu o kojem se odlučuje u ovom ponovljenom postupku odbiti kao neosnovan.

91. Takvo stajalište sukladno je stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudama broj Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1183/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1284/2022 od 31. siječnja 2023. i Rev-142/2023-2 od 7. ožujka 2023. u kojim je, odgovarajući na pitanja zbog kojih je u pravno i činjenično podudarnim predmetima s ovim, u okviru iste policijske postaje Mursko Središće (u okviru Policijske uprave međimurske ) VSRH dopustio izjavljivanje revizije te je dao slijedeće odgovore:

"Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave međimurske, Policijske postaje Mursko Središće obuhvaća područje graničnog prijelaza Mursko Središće u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza Petišovci u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP Dobova, uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova, a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na drugim graničnim prijelazima. Naime to Tumačenje je dano u drugačijim činjeničnim okolnostima.“

92. Stoga je u ovom ponovljenom postupku u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je preostalo odlučiti, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

93. O troškovima postupka odlučeno je ukupno za cjelokupni postupak i to koji se vodio pod brojem Pr-108/2020 sukladno vrijednosti predmeta spora kako je ista naznačena u podnesenoj tužbi (111.110,00 kuna, što je sada 14.746,83 EUR ) i u ovom ponovljenom postupku sada broj Pr-3/2025 (ranije i Pr-23/2022 i Pr-54/2024 ) u kojem je sada vrijednost predmeta spora o kojoj se odlučuje 3.339,31 EUR (ranije iznos od 25.160,00 HRK ).

94. Trošak je priznat u skladu s sada važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste i to vrijednost boda 2,00 EUR/bod.

95. Odlučuje se i sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku gdje je određeno da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud će priznati i izračunati troškove sukladno uspjehu u sporu.

96. Tužitelj je u svojem tužbenom zahtjevu (u tužbi podnesenoj dana 04. lipnja 2019.god.) tražio isplatu u ukupnom iznosu od 14.746,83 EUR, ranije je to bilo 111.110,00 HRK, a sud mu je pravomoćno dosudio potvrđenim dijelom presude broj Pr-108/2020 (koji dio je potvrđen odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 289/2021 ) iznos od ukupno 85.950,00 HRK, što je sada 11.407,53 EUR s osnova isplate, pa je onda u ovom postupku ukupno tužitelj RG uspio sa tužbenim zahtjevom 77,36 %, a tuženik RH je uspio sa ukupno 22,64 % u ovom postupku.

97. Kada se sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku oduzmu postoci prema uspjehu stranaka (tužitelj uspio sa 77,36 %, a tuženik je uspio sa 22,64 %), tada preostaje postotak od 54,72 % ( tužitelj 77,36 % - tuženi 22,64 % = 54,72 %), pa se onda u tom postotku tužitelju RG priznaje trošak ovog postupka (uspio je u višem postotku).

98. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno zatraženim troškovima u troškovniku predanom u spis i navedenom na ročištu dana 10. travnja 2025.god., sve sukladno čl. 164. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

99. Sud tužitelju priznaje trošak u spisu Pr-108/2020 (prema VPS 14.746,83 EUR, ranije je to bilo 111.110,00 HRK) : trošak sastava tužbe od 04.06.2019. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 02.10.2019. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 07.10.2019. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), sastava podneska od 09.01.2020. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), sastav podneska od 19.10.2020. u iznosu od 125,00 EUR (tbr.8 toč. 3. Tarife), zastupanja na ročištu 30.01.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 25.05.2020. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), sastava podneska od 21.11.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 24.11.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a u ovom ponovljenom postupku broj Pr-3/2025 sukladno sada VPS 3.339,31 EUR za zastupanje na ročištu 14.09.2022.god. (Tbr.9/1) u iznosu od 250,00 EUR i zastupanje na ročištu 10.04.2025.god. ( Tbr.9/1 ) u iznosu od 250,00 EUR, dakle sve ukupno mu se s osnova zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznaje iznos od 3.625,00 EUR, sve kako je zatraženo u predanom troškovniku. Tužitelju je priznat i uračunat porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) ukupno u iznosu od 906,25 EUR.

100. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18, 51/23).

101. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.531,25 EUR, a kako mu se priznaje uspjeh u omjeru od 54,72 % (ranije obrazloženo prema odredbi ZPP ), to mu sud dosuđuje iznos od 2.479,50 EUR, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

102. Na trošak mu se odmjerava zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

103. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Čakovec, 20. svibnja 2025.god.

Sutkinja:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Zagrebu, sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( NN RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženica po zakonskom zastupniku