REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-167/2024-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boro Savić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. travnja 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 20. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju CF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.421,14 EUR (četiritisućečetiristo- dvadesetjedaneuročetrnaestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama do 31.07.2008. po stopi od 15%, a od 01.08.2008. god. do dana 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče na sljedeće iznose:
1,96 Eura od dana 2.10.2005.g. pa do isplate;
1,61 Eura od dana 2.11.2005.g. pa do isplate;
1,38 Eura od dana 2.12.2005.g. pa do isplate;
1,58 Eura od dana 2.1.2006.g. pa do isplate;
8,71 Eura od dana 2.11.2008.g. pa do isplate;
11,35 Eura od dana 2.1.2009.g. pa do isplate;
12,43 Eura od dana 2.2.2009.g. pa do isplate;
13,52 Eura od dana 2.3.2009.g. pa do isplate;
7,64 Eura od dana 10.4.2009.g. pa do isplate;
8,36 Eura od dana 08.5.2009.g. pa do isplate;
5,62 Eura od dana 09.6.2009.g. pa do isplate;
6,16 Eura od dana 10.7.2009.g. pa do isplate;
4,05 Eura od dana 2.8.2009.g. pa do isplate;
7,07 Eura od dana 2.9.2009.g. pa do isplate;
4,13 Eura od dana 2.10.2009.g. pa do isplate;
3,85 Eura od dana 2.11.2009.g. pa do isplate;
7,33 Eura od dana 2.12.2009.g. pa do isplate;
10,13 Eura od dana 2.1.2010.g. pa do isplate;
13,78 Eura od dana 2.2.2010.g. pa do isplate;
12,90 Eura od dana 2.3.2010.g. pa do isplate;
19,19 Eura od dana 2.4.2010.g. pa do isplate;
17,83 Eura od dana 2.5.2010.g. pa do isplate;
19,32 Eura od dana 2.6.2010.g. pa do isplate;
33,08 Eura od dana 2.7.2010.g. pa do isplate;
29,68 Eura od dana 2.8.2010.g. pa do isplate;
42,18 Eura od dana 2.9.2010.g. pa do isplate;
35,98 Eura od dana 2.10.2010.g. pa do isplate;
30,63 Eura od dana 2.11.2010.g. pa do isplate;
46,61 Eura od dana 2.12.2010.g. pa do isplate;
54,75 Eura od dana 2.1.2011.g. pa do isplate;
48,66 Eura od dana 2.2.2011.g. pa do isplate;
50,54 Eura od dana 2.3.2011.g. pa do isplate;
45,43 Eura od dana 2.4.2011.g. pa do isplate;
46,00 Eura od dana 2.5.2011.g. pa do isplate;
62,19 Eura od dana 2.6.2011.g. pa do isplate;
70,72 Eura od dana 2.7.2011.g. pa do isplate;
90,82 Eura od dana 2.8.2011.g. pa do isplate;
75,41 Eura od dana 9.9.2011.g. pa do isplate;
68,66 Eura od dana 8.10.2011.g. pa do isplate;
72,00 Eura od dana 8.11.2011.g. pa do isplate;
67,54 Eura od dana 9.12.2011.g. pa do isplate;
74,09 Eura od dana 10.1.2012.g. pa do isplate;
79,30 Eura od dana 8.2.2012.g. pa do isplate;
78,55 Eura od dana 9.3.2012.g. pa do isplate;
76,27 Eura od dana 7.4.2012.g. pa do isplate;
77,98 Eura od dana 9.5.2012.g. pa do isplate;
80,03 Eura od dana 9.6.2012.g. pa do isplate;
76,98 Eura od dana 10.7.2012.g. pa do isplate;
77,35 Eura od dana 11.8.2012.g. pa do isplate;
74,10 Eura od dana 8.9.2012.g. pa do isplate;
73,68 Eura od dana 6.10.2012.g. pa do isplate;
77,50 Eura od dana 9.11.2012.g. pa do isplate;
76,25 Eura od dana 8.12.2012 .g. pa do isplate;
77,95 Eura od dana 10.1.2013.g. pa do isplate;
72,16 Eura od dana 22.2.2013.g. pa do isplate;
75,88 Eura od dana 2.3.2013.g. pa do isplate;
76,80 Eura od dana 2.4.2013.g. pa do isplate;
74,76 Eura od dana 2.5.2013.g. pa do isplate;
69,02 Eura od dana 2.6.2013.g. pa do isplate;
66,76 Eura od dana 2.7.2013.g. pa do isplate;
69,12 Eura od dana 2.8.2013.g. pa do isplate;
71,52 Eura od dana 2.9.2013.g. pa do isplate;
75,96 Eura od dana 2.10.2013.g. pa do isplate;
73,82 Eura od dana 2.11.2013.g. pa do isplate;
74,98 Eura od dana 2.12.2013.g. pa do isplate;
75,77 Eura od dana 2.1.2014.g. pa do isplate;
65,60 Eura od dana 2.2.2014.g. pa do isplate;
66,75 Eura od dana 2.3.2014.g. pa do isplate;
65,94 Eura od dana 2.4.2014.g. pa do isplate;
64,48 Eura od dana 2.5.2014.g. pa do isplate;
63,76 Eura od dana 2.6.2014.g. pa do isplate;
65,07 Eura od dana 10.7.2014.g. pa do isplate;
67,02 Eura od dana 12.8.2014.g. pa do isplate;
67,98 Eura od dana 10.9.2014.g. pa do isplate;
67,52 Eura od dana 10.10.2014.g. pa do isplate;
69,88 Eura od dana 11.11.2014.g. pa do isplate;
70,50 Eura od dana 11.12.2014.g. pa do isplate;
70,88 Eura od dana 13.1.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 11.2.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 11.3.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.4.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 12.5.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.6.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.7.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 12.8.2015.g. pa do isplate;
71,05 Eura od dana 10.9.2015.g. pa do isplate,
Sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 15.125,49 EUR.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 308,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
0,21 EUR od 2.2.2006. pa do isplate
3,24 EUR od 2.3.2006. pa do isplate
4,76 EUR od 2.4.2006. pa do isplate
4,19 EUR od 2.5.2006. pa do isplate
3,63 EUR od 2.6.2006. pa do isplate
4,74 EUR od 2.7.2006. pa do isplate
5,08 EUR od 2.8.2006. pa do isplate
3,13 EUR od 2.9. 2006. pa do isplate
3,77 EUR od 2.10.2006. pa do isplate
3,66 EUR od 2.11.2006. pa do isplate
4,56 EUR od 2.12.2006. pa do isplate
7,13 EUR od 2.1.2007. pa do isplate
8,86 EUR od 2.2.2007. pa do isplate
8,06 EUR od 2.3.2007. pa do isplate
8,53 EUR od 2.4.2007. pa do isplate
12,90 EUR od 2.5.2007. pa do isplate
13,98 EUR od 2.6.2007. pa do isplate
15,40 EUR od 2.7.2007. pa do isplate
15,39 EUR od 2.8.2007. pa do isplate
13,44 EUR od 2.9. 2007. pa do isplate
16,33 EUR od 2.10.2007. pa do isplate
16,40 EUR od 2.11.2007. pa do isplate
14,38 EUR od 2.12.2007. pa do isplate
14,60 EUR od 2.1.2008. pa do isplate
9,94 EUR od 2.2.2008. pa do isplate
7,37 EUR od 2.3.2008. pa do isplate
4,53 EUR od 2.4.2008. pa do isplate
11,20 EUR od 2.5.2008. pa do isplate
13,06 EUR od 2.6.2008. pa do isplate
11,03 EUR od 2.7.2008. pa do isplate
15,07 EUR od 2.8.2008. pa do isplate
14,16 EUR od 2.9.2008. pa do isplate
10,17 EUR od 2.10.2008 pa do isplate
5,66 EUR od 2.11.2008 pa do isplate
0,21 EUR od 2.12.2008 pa do isplate .
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju CF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR (tisućusedamstoeura), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom dana 27.07.2005.g. sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102544972, koji je dana 28.07.2005.g. solemniziran od strane javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-782/05, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 64.834,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 4. predmetnog Ugovora o kreditu da je navedeno da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,39 %. godišnje. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope da su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena j za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) da su ništetne kako se nadalje obrazlaže u tužbi, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Navedenim Ugovorom o kreditu da je ugovoren rok otplate kredita u vremenskom periodu od 324 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima CHF, no tijekom otplate kredita da su se radi rasta promjenjive kamatne stope te tečaja CHF (švicarskog franka) naspram hrvatskih kuna, znatno povećavali. Pored iznosa glavnice CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj da je sukladno navedenom Ugovoru, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,39 % godišnje. Tužitelj ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su tuženi, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda da je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). U svom rješenju Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g., zauzima stav da činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EURO ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnost navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a nakon 01.01.2014.g. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Isto tako, imajući u vidu sve naveden, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje da pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj da je dana 22.01.2016.g. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj ističe kako provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome da je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.g. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 01.01.2014.g. kada je, kako je rečeno, zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora. Preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 01.01.2014.g. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se
- zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta
- zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita 2. tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat:
- iznos preostale glavnice u CHF u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa
- iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. No, tužitelj navodi da uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Obzirom da navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iz točke iznosi 113.603,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 02.03.2016.g. do isplate. Tužitelj da je više obračunati iznos preostale glavnice pod točkom preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF da je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga da je na ime povećanja kamatne stope i ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 113.603,64 kn. Ukupno preplata, zbog ništetnosti valutne klauzule da iznosi 19.556,63 Eura / 147.349,46 , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj još ističe kako ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa samo s osnove ništetnosti odredaba Ugovora koje se tiču ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, posljedično razliku glavnice u konverziji, a ne potražuje povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
1.2. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, u podnesku od 28. siječnja 2025. (listovi 432 -435 spisa) u kojem predlaže da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da mu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, isplati iznos od ukupno 7.175,83 , sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, taksativno navedenih u citiranom podnesku, te zahtijeva naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 22. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C- 567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća:
-Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
-Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,
-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi daa tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:
- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);
- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te
- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:
- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;
- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, a s bzirom da je o 10. prosinca 2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Nadalje, navodi da su, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni iznos i valuta te utvrđena nova nedospjela glavnica kredita. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje tog Aneksa kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje, te da stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa, a za koji iznos je, navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na potraživanje s osnove preplaćenih tečajnih razlika i rasta kamatne stope, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari .Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je naprijed navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru da je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke, Nadalje, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj da je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik kao dokaz predlaže provest i čitanje ovjerenog iskaza svjedokinje ŽF (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju prema kojem je ista svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.Što se tiče Ugovoru o oročenom depozitu, tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 5,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 2.262,57. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 20. ožujka 2007. godine) depozit od CHF 2.262,57 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 10.468,23. Iznos depozita da je korišten za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik smatra da je razvidno kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 5.073,01 kuna / 673,30 eura pa da se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji, tuženik tvrdi da proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to da je tužitelj i profitirao ugovaranjem Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kredituda je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 310,46 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog iznosa anuiteta. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tuženik je precizirao svoj prigovor radi prebijanja, u podnesku od 3. ožujka 2025., a prema kojem predlaže da se isti utvrdi u visini kako je navedeno pod točkom III. izreke presude.
2.2. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu br. 402006-1031262160 / 51400607-5102544972 zaključenog između stranaka 27.7.2005., Aneksa broj 1 tom Ugovoru od 22.1.2016., otplatni plan, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, pregled uplata po kreditu/specifikacija uplata, planove otplate s promjenjivim kamatnim stopama, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, u reklamni materijal tuženika za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, brošuru tuženika Stambeni krediti ERSTE BANKE, u Informaciju tuženika Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, pročitao je pisani iskaz svjedokinje gđe ŽF, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV-136/2020, e- mail korespondenciju gđe ŽF upućene nadležnim službama, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 27. srpnja 2005., zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg Ugovora je tužiteljica primila iznos u kunskoj protuvrijednosti od 64.834,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke tuženika,
- da je predmetnim Ugovorom ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja
-da su tužiteljica i tuženik 22. siječnja 2016. zaključili Aneks Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR
5. Među strankama je sporno:
- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala svojstvo potrošača, u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača
- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, te promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci tuženika u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom da je kredit konvertiran
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran
- ima li tužiteljica pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja,
- ima li tuženik, s utuženim potraživanjem tužiteljice, pravo prebijanja svojih potraživanja s osnove razlike u preplati do koje je došlo zbog pada tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita,
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula C i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 AF i PF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost neinformiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da su joj bila potrebna novčana sredstva za kupnju stana u kojem je namjeravala stanovati. U to vrijeme je već bila zaposlena kao službenica u Poreznoj upravi i imala je niska primanja te je bila prisiljena uzeti kredit za kupnju stana da si osigura svoje stambeno pitanje, a pored toga, sudužnik za kredit morala joj je biti i njezina majka. Kredit je uzela kod tuženika jer je njezina majka primala plaću u toj banci, a i ona je bila klijent te banke. Kad se došla raspitati u vezi podizanja tog kredita, od strane bankarskog službenika kojem se obratila, bio joj je ponuđen isključivo kredit vezan uz valutu CHF, uz sudužništvo njezine majke i to joj je bila jedina mogućnost dobivanja iznosa koji joj je bio potreban za kupnju stana. Taj stan je , kad je bio izgrađen i kad se uselila u istog, koristila isključivo za potrebe vlastitog stanovanja. Kada joj je uručen sastavljen pisani ugovor o kreditu, unaprijed sastavljan od strane banke, nije mogla više u njemu ništa mijenjati, već ga je morala prihvatiti pod takvim uvjetima pod kakvima joj je od strane banke bio ponuđen. Tom prilikom nije ni na koji način bila upozorena o mogućnosti oscilacije tečaja CHF. Tijekom otplate rata tog kredita počela joj je znatno rasti tako da joj je u jednom trenutku dosegla već polovicu plaće. Kada se tijekom 2015. u medijima počelo govoriti o mogućnosti konvertiranja takvog kredita u kredite vezane uz euro, išla se u vezi toga raspitati kod tuženika gdje joj je ponuđeno sklapanje aneksa ugovoru kojim bi se isti konvertirao u kredit vezan uz euro. Prihvatila je takvu mogućnost jer joj je to bio jedini način da si olakšam otplatu. Takav aneks također joj je uručen na unaprijed sastavljenom obrascu od strane banke i nije imala mogućnost ništa u istome mijenjati niti pregovarati. Taj kredit sam ja konačno otplatiti tek 2022. na način da je uzela drugi kredit kojim je zatvorila taj.
10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
12. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik je na tu okolnost predložio dokaze uvidom u svoje informacijske materijale namijenjene klijentima, te pisani iskaz svjedokinje gđe ŽF, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV-136/2020.
13. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je do kolovoza 2004. radila kao Voditelj službe upravljanja ciljnim proizvodima, a od kolovoza 2004. kao v.d. direktora Direkcije podrške prodaji, u oba slučaja nadležna za upravljanje proizvodima. U trenutku uvođenja stambenog kredita vezanog uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD, u travnju 2004. da je poslala e-mail svim djelatnicima koji su u direktnom odnosu s klijentima s detaljnim pojašnjenjima ovog proizvoda te načina na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima. Između ostalog, naglašeno je da djelatnici moraju upućivati klijente na način da naglase važnost valutne klauzule uz koju se kredit odobrava i kako bi bili svjesni rizika, tj. mogućnosti promjene tečaja. Uz spomenuti e-mail djelatnicima je dostavljen i grafički prikaz povijesnog kretanja tečaja valuta EUR, CHF i USD. Svaki klijent se mogao odlučiti za kredit u bilo koje od tri ponuđene valutne klauzule, a djelatnicima banke je bilo naglašeno da klijentima pojasne mogućnost promjene tečaja te da se uvjere da su klijenti svjesni promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja strane valute.
14. Tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz odgovor na tužbu dostavio i edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.
15. Međutim, po mišljenu suda, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje ŽF, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.
16. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su, u smislu odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem, tekstu : ZZP/03) odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika, ništetne.
17. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
19. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
20. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
21. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.
22. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.
23. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
24. Vještaku je, sukladno prijedlogu tužiteljice, dan u zadatak sljedeći zadatak vještačenja:
- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da vještak izračuna iznos zateznih kamata na preplaćene dijelove glavnice do dana konverzije i izračuna razliku glavnice u konverziji. Koliki je kunski iznos (izražen u eurima) preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlike kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Sve izračune vještak neka izrazi u eurima,
- također je vještaku nalaženo da izračun preplaćenih kamata izračuna na način da se u svakom pojedinom anuitetu od naplaćenih kamata odbiju kamate kakve su trebale biti naplaćene po početno ugovorenoj kamatnoj stopi s time da se od 1.1.2014. uzima redovna kamatna stopa 3,23%, razliku kamata valja izračunati na temelju početnog tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit, zatim da vještak izračuna iznose preplaćene po tečaju u svakom pojedinom anuitetu kao i razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice, a također i da prikaže zbrojeni iznos izračuna preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja te ukupni izračun zateznih kamata na ta dva izračuna sve na dan konverzije.
25. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 10. prosinca 2024. proizlazi sljedeće:
25.1. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 557,41 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.985,67 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 396,31 EUR.
25.2. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 33.310,74 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 4.421,14 EUR.
25.3. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete koji za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.817,45 EUR.
25.4. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -377,64 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi -2.137,08 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi -283,63 EUR.
25.5. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -2.324,76 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi -308,56 EUR.
25.6. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do dana 30.09.2015. godine iznose 237,01 EUR.
25.7. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 1.402,72 EUR.
25.8. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 1.639,73 EUR.
25.9. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 20.755,21 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.754,69 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Izračun konverzije (list 136 spisa) iznosi 33.619,88 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 256.589,55 HRK. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 50.043,36 CHF što u kunskoj protuvrijednosti srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 235.834,34 HRK. Razlika između iznosa 256.589,55 HRK i iznosa 235.834,34 HRK je 20.755,21 HRK.
b) Prema Izračunu konverzije (list 136 spisa) utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 53,30 EUR.
26. Stranke nisu imale primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, a i sud ga u cijelosti ocjenjuje istinitim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda.
27. Međutim, po stavu ovog suda, tužiteljica nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema uvjetima ugovora bez primjene ništetnih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Naime, nedospjela glavnica koja tužiteljici priznata Sporazumom o konverziji utvrđena na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Ona niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.
28. Slijedom navedenog, izračun vještaka iz njegovog nalaza i mišljenja od 10.12.2024. koji se odnosi na potraživanje s osnove razlike glavnice prema izračunu Banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema uvjetima osnovnog Ugovora, sud nije uzeo u obzir jer nije bitan za odluku u ovom sporu.
29. Kao bitno za odluku u ovom sporu, a uzevši u obzir da tužiteljica, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki više plaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, sve umanjeno preplatu priznatu tužiteljici Sporazumom o konverziji, nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je sljedeće:
- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi ukupno 4.421,14 EUR.
- da je Izračunom o konverziji utvrđen manje plaćeni iznos na dan 30.9.2015. u iznosu od 53,30 EUR.
- da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji iznose 1.402,72 EUR, pri čemu je vještak u svojem pisanom nalazu i mišljenju, pod točkom 3.2. Zaključka, tabelarno prikazao datume dospijeća, visinu iznosa, te zatezne kamate svakog pojedinog više plaćenog anuiteta.
30. Prema tome, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice prama kojem, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, zahtijeva iznos glavnice od 4.421,14 EUR , a kao što je već naprijed navedeno, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog više plaćenog anuiteta do isplate, dok je preostali iznos tužbenog zahtjeva tužiteljice, koji se odnosi na razliku glavnice u iznosu od 2.754,69 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, valjalo odbiti kao neosnovanog.
31. Nadalje, valja navesti da je tužitelj u podnesku od 28. siječnja 2025., u kojem je konačno postavio tužbeni zahtjev, umanjio tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbi za iznos od ukupno 12.380,80 EUR. Takvo postupanje, u smislu odredbi čl. 193. ZPP-a, predstavlja djelomično povlačenje tužbe, za koje je potreban pristanak tuženika. Tuženik se, u podnesku od 3. ožujka 2025., u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, usprotivio ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe pa je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanog. Prema tome, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanog u ukupnom iznosu od 15.135,49 (2.754,69 EUR + 12.380,80 EUR).
32. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.
33. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja s osnove tzv. negativnih razlika u promjeni tečaja, isti je u cijelosti neosnovan. Naime, prema stavu ovog suda, tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja Ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu isplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju kada je tuženik obračunavao i naplaćivao anuitete kredita po tečaju koji je bio niži od onog utvrđenog u osnovnom ugovoru tj. niži od početnog tečaja, tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
34. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja tuženika s osnove tzv. negativnih razlika u promjeni tečaja, valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.
35. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužitelju troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspio u sporu, a sve primjenom pravnog stava izraženog u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, prema kojem se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču, u konkretnom slučaju, pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.
36. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.175,83 EUR. Sud je tužitelju kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav žalbe protiv rješenja, po Tbr. 10. st. 4. Tarife , iznos od 50 bodova, odnosno 100,00 EUR, za sastav podnesaka od 130.10.2024. i 28.1.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 8.11.2024. i 7.4.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 20. 5.2025., po Tbr. 9. st. 3. Tarife, iznos od 50 bodova, odnosno 100,00 EUR, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
37. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 22.11.2024. i 7.1.2025. jer isti nisu bili neophodno potrebni za vođenje ovog spora.
38. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.
U Pregradi, 20. svibnja 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
