REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6091/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d., iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika HB, odvjetničke vježbenice, dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 112-50-2617080 od 5. siječnja 2005. godine, o valutnoj klauzuli u CHF, isplati iznos od 555,72 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,90 eur od 01.01.2009 godine pa do isplate

- 2,13 eur od 01.02.2009 godine pa do isplate

- 2,69 eur od 01.03.2009 godine pa do isplate

- 1,17 eur od 01.04.2009 godine pa do isplate

- 1,47 eur od 01.05.2009 godine pa do isplate

- 0,87 eur od 01.01.2010 godine pa do isplate

- 2,87 eur od 01.02.2010 godine pa do isplate

- 2,41 eur od 01.03.2010 godine pa do isplate

- 5,12 eur od 01.04.2010 godine pa do isplate

- 4,61 eur od 01.05.2010 godine pa do isplate

- 5,61 eur od 01.06.2010 godine pa do isplate

- 14,30 eur od 01.07.2010 godine pa do isplate

- 12,51 eur od 01.08.2010 godine pa do isplate

- 17,98 eur od 01.09.2010 godine pa do isplate

- 16,09 eur od 01.10.2010 godine pa do isplate

- 13,05 eur od 01.11.2010 godine pa do isplate

- 19,46 eur od 01.12.2010 godine pa do isplate

- 27,61 eur od 01.01.2011 godine pa do isplate

- 21,84 eur od 01.02.2011 godine pa do isplate

- 23,86 eur od 01.03.2011 godine pa do isplate

- 21,29 eur od 01.04.2011 godine pa do isplate

- 21,75 eur od 01.05.2011 godine pa do isplate

- 32,68 eur od 01.06.2011 godine pa do isplate

- 33,74 eur od 01.07.2011 godine pa do isplate

- 42,83 eur od 01.08.2011 godine pa do isplate

- 38,15 eur od 01.09.2011 godine pa do isplate

- 33,02 eur od 01.10.2011 godine pa do isplate

- 32,47 eur od 01.11.2011 godine pa do isplate

- 32,07 eur od 01.12.2011 godine pa do isplate

- 34,52 eur od 01.01.2012 godine pa do isplate

- 36,65 eur od 01.02.2012 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 1.1.2009. do 30.6.2011., po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 112-50-2617080 od 5.1.2005. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 280,85 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 14.1.2005. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.478,13 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 20. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 11.6.2023. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 5.1.2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 112-50-2617080 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 13.150,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ističe da su Ugovor sklopili na način da mu je tuženik predočio šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora, pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja, ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer nije imao izbora. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013. („Kolektivne presude“), u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu ZZP-a) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje u tekstu ZOO-a). Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 560,57 EUR-a na osnovu preplaćenih anuiteta.

2. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 3. tuženik je prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 2.116,06 kn na dan 14.1.2005. s osnove naknade za odobrenje kredita („Ulazna naknada“). Iznos ulazne naknade od 2.116,06 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 280,85 eura. Nigdje u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 3,30% od iznosa kredita. Ulazna naknada je također ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, a da na tu unaprijed formuliranu odredbu nije pristao, tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP-a, čl. 6., čl. 96., čl. 102. ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. ZOO-a kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem sukladno naprijed opisanom je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da mu vrati neosnovano stečene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnom iznosu od 560,57 EUR uvećano za zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Predlaže i da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o naknadi za odobrenje kredita u iznosu od 3,30 % kredita (tzv. ulaznoj naknadi) te naloži tuženiku da mu vrati i po toj osnovi neosnovano stečeni iznos od 280,85 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dana stjecanja 14.1.2005. pa do isplate, sve kako je opisano u izreci presude.

Tužitelj kao dokaze uz tužbu prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 112-50-2617080, knjigovodstvene kartice i otplatnog plana.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50-2617080. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i ista nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je informirao tužitelja o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja te je u svemu postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu bile dostupne i o zaštiti interesa svojih korisnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelj, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF. Osim toga, tužitelj je mogao birati između kredita uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti jednokratne naknade za korištenje kredita tuženik ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. I ta je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a tužitelj ne navodi zašto bi ista bila ništetna niti na tu okolnost predlaže ikakve dokaze. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Renault u suradnji s tvrtkom "Renault Nissan Hrvatska", dok priloženi Ugovora o kreditu broj 029-50-2735978 sud nije uzimao u obzir budući se ne odnosi na ovdje tužitelja.

4. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. U podnesku od dana 9.1.2024. u kojem se očitovao na navode tuženikovog odgovora na tužbu i istaknute prigovore u bitnome ističe da je ništetnost valutne klauzule je pravomoćno utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a to je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda RH u revizijskoj odluci Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. Pravni učinci pravomoćnih utvrđenja u gornjem postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju stranke i u ovoj, individualnoj, stvari. Upućuje na stajalište Vrhovnog suda RH u odlukama Rev 18/2018-2 i Rev 3142/2018-2 (u cijelosti potvrđeno odlukom Ustavnog suda RH U-III/2233/2019): „odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika vezano uz odredbu o ulaznoj naknadi. Ističe da svojim potpisom na Ugovoru o kreditu ili plaćanjem ulazne naknade nije izvršio nikakvo priznanje duga niti odricanje od potraživanja. Odredba o ulaznoj naknadi nije jasna i razumljiva niti je obrazloženo od čega se ona sastojala, odnosno koje je to točno troškove tuženik imao da bi naplatio ulaznu naknadu. Osporava i istaknuti prigovor zastare. Naime, ZOO u čl. 328. navodi izričito kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle, nema zastare za isticanje i utvrđivanje ništetnosti ugovora i pojedinih ugovornih odredbi. Zatim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela od dana 30.1.2020. zauzeo stav kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga nema zastare niti za ništetnost Ugovora o kreditu niti za restitucijski zahtjev temeljem Ugovora o kreditu. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dodatno na svoj stav od dana 30.1.2020. svojim „Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF“ od dana 31.1.2022. jasno zauzeo stav kako zastara kod tražbina za razliku anuiteta zbog preplate tečaja CHF počinje teći od dana pravomoćnosti presude suda vezano uz ništetnost klauzule CHF, što u ovom konkretnom slučaju znači od dana 14.6.2018. Dakle zastara za restitucijski zahtjev temeljem preplate zbog valute CHF je počela teći dana 15.6.2018., zastarni rok je 5 godina, i prekinut je podizanjem tužbe u ovom predmetu. Stoga zastara nije nastupila. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i istaknutih prigovora.

5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu. Saslušan je tužitelj SB (list 191 -192 spisa). Tuženik je predložio saslušati javnog bilježnika Željku Maroslavac koji je prijedlog sud odbio temeljem čl. 220 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) jer je sporna okolnost informiranost tužitelja o rizicima sklapanja ugovora u valuti CHF te svrsi i visini tzv. ulazne naknade u fazi pregovora, o čemu javni bilježnik ne može imati neposrednih saznanja jer u tim pregovorima ne sudjeluje. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić (nalaz i mišljenje vještaka na listu 114 – 119 spisa). Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta Ugovora o kreditu broj 112-50-2617080 koji je zaključio sa tuženikom dana 5.1.2005. po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u odnosu na koju se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice Potrošač, utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje jednokratne naknade u visini od 3,30 % od iznosa kredita (čl. 3 Ugovora o kreditu) te isplata i po toj osnovi neosnovano stečenog iznosa tzv. ulazne naknade.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 5.1.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 112-50-2617080, namjenski, za kupnju novog vozila, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom u CHF, u iznosu od 13.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca. Nesporno je da je odredbom čl. 3. Ugovora određeno plaćanje naknade u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja. Nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio.

8. Sporno je jesu li tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču valute CHF te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko ta razlika iznosi. Sporno je mogu li se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač. Sporno je i je li tužitelj bio upoznat sa značenjem odredbe o naknadi za obradu kredita, svrhom te odredbi, načinom na koji je određena njena visina, je li tuženik s tužiteljem uopće o njoj pregovarao, je li tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora ili mu je tuženik dao na potpis tipski ugovor po principu uzmi ili ostavi. Sporno je i je li nastupila zastara.

9. Tužitelj SB u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao namjenski kredit radi kupnje novog automobila za osobne potrebe. U auto kući u kojoj je pronašao vozilo su mu dali papir na kojem su pisale banke kod kojih može podići kredit, a sa kojima ta auto kuća surađuje. Također su pisali uvjeti kreditiranja. Koliko se sjeća, ugovor u valuti CHF je bio jedini koji su mu ponudili. Odlučio je podići kredit kod tuženika U banku je morao odnijeti papire od svog poslodavca o visini plaće, tamo su mu dali na potpis pripremljeni ugovor. Nisu ga posebno upozoravali na mogućnost promjene tečaja CHF, da se tečaj može jako povećati jer da je o tome išta znao sigurno ne bi podigao kredit u toj valuti. Nije niti razumio što točno znači odredba o valutnoj klauzuli. Nije bilo govora niti o naknadi koju bi trebao platiti banci za obradu kredita, ne zna kako su odredili da to iznosi baš 3,30% od iznosa kredita niti što se iz te naknade plaća. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Ničemu nije prigovarao, nije niti znao da može jer je sve bilo unaprijed pripremljeno. Kredit je otplatio.

10. Povezujući iskaz tužitelja sa spornim ugovornim odredbama (čl. 1. i čl. 3.), ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da se radi o unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati budući je tužitelju dan na potpis unaprijed pripremljen ugovor koji je sastavio tuženik. Tako tuženik tužitelja ni na koji način nije upozorio na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tužitelju nije posebno objašnjeno niti od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, na temelju čega je određena visina te naknade pa nije niti mogao informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

11. Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora, njihovoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. U čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U čl. 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3 je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Iako je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost budući se radi o zaštiti pravnih i ekonomskih interesa potrošača propisanih i Zakonom o zaštiti potrošača.

13. Tuženik u konkretnom slučaj nije dokazao niti da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca slijedom čega sud u potpunosti prihvaća kao istiniti dio iskaza u kojem tužitelj navodi da ga u banci nisu posebno upozoravali da se tečaj CHF može jako povećati, da nije bilo govora o svrsi i visini sporne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, kao i da ničemu nije prigovarao jer nije niti znao da može budući je sve bilo unaprijed pripremljeno od strane tuženika. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom oko valutne klauzule niti mu je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio sporne odredbe ugovora o tzv. ulaznoj naknadi (čl. 3) koja mu je nesporno naplaćena, a kako bi tužitelj mogao informirano odlučiti i predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to su u pitanju ništetne ugovorne odredbe koje su dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i naknade te da mu pruži kvalitetne informacije kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. Potpisivanjem tipskog ugovora čije je ugovorne odredbe definirao tuženik kao jača ugovorna strana (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata i koja je jednostrano donijela i spornu odluku o naknadi u visini od 3,30 % od iznosa kredita) je tužitelj kao slabija ugovorna strana stavljen u neravnopravan položaj te je naplata tako određenih anuiteta i naknade prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić. Vještaku je zadano utvrditi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi isplate ugovora o kreditu, kao i visinu ulazne naknade u iznosu od 3,30% u iznosu kredita. Potrebno je izračunati i datum kada je ulazna naknada naplaćena.

16. Stalna sudska vještakinja za računovodstvo i financije Koraljka Cesarec Noršić je dana 19.11.2024. dostavila pisani nalaz i mišljenje sačinjen nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne dokumentacije. Vještakinja daje mišljenje da je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi isplate ugovora o kredit; 4.187,10 kn, tj.555,72 EUR pozitivne tečajne razlike, -2.544,85 kn, tj. -337,76 EUR negativne tečajne razlike, odnosno, neto tečajne razlike 1.642,25 kn, tj. 217,96 EUR po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kn. Visina ulazne naknade u iznosu od 3,30% iznosa kredita uplaćena je dana 14.1.2005. i iznosi 2.116,06 kn, tj. 280,85 EUR po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kn.

17. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Sukladno iznosu preplata koje je vještak izračunao uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i iznosu i danu kada je naplaćena ulazna naknada, tužitelj je podneskom od dana 21.11.2024. specificirao tužbeni zahtjev u djelu koji se odnosi na isplatu kako je opisano u točkama I i II izreke ove presude.

18. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, no smatra da isti nema smisla budući je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega smatra da je, zbog svih ranije iznesenih i naprijed opisanih razloga, bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Sklapanjem ugovora sa valutnom klauzulom u CHF tužitelj je bio upoznat sa svim rizicima koji za njega iz toga mogu proizaći slijedom čega nema nikakve osnove da mu sud pruži zaštitu kakvu zahtijeva u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na podnesak tužitelja od 21.11.2024.tuženik ističe da tužitelj potražuje veći iznos od onog kojeg je vještak utvrdio u svom nalazu i mišljenju od 19.11.2024. budući da uzima u obzir samo pozitivnu tečajnu razliku, odnosno anuitete kada je tečaj CHF bio viši od onog na dan isplate kredita, dok je potpuno zanemario anuitete plaćene po nižem tečaju, odnosno ukupni iznos tečajne razlike plaćenih anuiteta. Ukoliko bi sud uopće smatrao da je zahtjev tužitelja osnovan (a tuženik je iznio niz razloga zašto nije), odnosno pod uvjetom da sud uopće ocijeni odlučnim predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe kako, suprotno stavu tužitelja, ugovorna odredba ne može biti ništetna kada je tečaj veći, a valjana kada je tečaj niži, već tužitelj mora uračunati i period kada je tečaj bio ispod onog čiju primjenu tužitelj traži.

19. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer je u cijelosti ispunila zadatak, a izračun je pregledan i jasan. Prigovori tuženika o načinu izračuna su pravne prirode i njihova neosnovanost je već pravomoćno utvrđena u postupku Potrošač. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom, a što nije učinio već je tužitelju ponudio unaprijed pripremljeni, standardizirani ugovor. Tužitelj osnovano potražuje isplatu onih iznosa rata kredita koje je preplatio tj. razliku između stvarno plaćenih rata kredita i rata kredita koje je trebao plaćati prema ugovorenom tečaju CHF u odnosu na kune na dan sklapanja kredita budući je utuženu razliku tuženiku stekao na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom pa svoje potraživanje tužitelj osnovano temelji na čl. 323 st. 1 ZOO-a. U odnosu na tzv. negativne razlike treba napomenuti da tuženik u pogledu tih razlika nije istaknuo određeni zahtjev odnosno prigovor u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u vijeću od trinaest sudaca u odluci u predmetu pod brojem Rev-549/23 od dana 18.12.2023. zaključio da u situaciji kada tužena banka po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika nije istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, onda nema mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, samo na temelju općenitih prigovora tuženika materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Stoga sud nije uzimao u obzir niti izračun tzv. negativnih razlika koji sudski vještak daje u svom nalazu i mišljenju.

20. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu sudski vještak je utvrdio da 3,30 % od iznosa kredita iznosi 280,85 EUR te da je ista tužitelju naplaćena dana 14.1.2005. Kako je sud utvrdio da je sporna odredbe čl. 3. Ugovora ništetna, a tuženik je na temelju iste ostvario korist u iznosu od 280,85 EUR to je tuženik dužan vratiti tužitelju neosnovano stečeni iznos uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja, tj. od 14.1.2005. pa do isplate.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od dana 30.1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora (čl. 12.3.), zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

22. U odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. odbio revizije tuženih banaka iz postupka "Potrošač" (tužitelj u tom postupku Potrošač- Hrvatski savez za zaštitu potrošača) koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž- 7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda P-1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene slijedom čega su temeljem čl. 87 ZZP/03 i čl. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 od dana 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Također, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. 7. 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR-ima pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN br. 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

23. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a.

24. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštene posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da zastara počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-632/2017 od dana 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od dana 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, od navedenog datuma počinje teći petogodišnji zastarni rok prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio dana 11.6.2023. pa u dijelu kojim potražuje isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara nastupa 14.6.2023. Tako jasno proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7 t. 1) i podnesaka od 9.1.2024. i 21.11.2024. u iznosu od po 75 bodova za svaki (Tbr. 8 t.1). Priznat je trošak pristupa na ročište 10.6.2024. u iznosu od 18,75 bodova (Tbr. 9.t.5), zastupanja na ročištima održanim 16.10.2024. i 10.4.2025. u iznosu od po 75 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova (Tbr. 9.t.3). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25% PDV-a od 215,63 EUR trošak iznosi 1.078,13 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Nije prihvaćen zatraženi trošak preliminarnog izračuna u iznosu od 100,00 EUR budući taj, po nalogu tužitelja napravljen izračun, tuženik nije prihvatio već je i u ovom postupku bilo nužno provesti financijsko vještačenje. Ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.478,13 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude, 20.5.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika