REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1845/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Borić, odvjetnik u Sisku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička 50, kojeg zastupa generalna punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3228/2022-21 od 30. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3228/2022-21 od 30. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, iznos od 15.276,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog navedenog pojedinačnog iznosa do isplate, po propisanoj stopi, a točkom II. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.524,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. listopada 2024. do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik, u odnosu na tvrdnje o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, primjećuje i ističe kako sud niti u jednom dijelu presude ne obrazlaže na koji je način navedeno utvrdio, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na pitanje valutne klauzule kao zakonom dopuštene i uobičajeno korištene klauzule u ugovorima o kreditu i sličnim pravnim poslovima. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Ujedno, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Obzirom da iz rezultata provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o valutnoj klauzuli kako je ista formulirana ugovorom, da na sadržaj ugovora ni u kom trenutku nije prigovorio, a činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, utvrđenje suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu u potpunosti je neosnovan, pritom cijeneći i argumentaciju glede propisa koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora i odredbi Direktive 93/13 u smislu isključenja iz ocjene poštenosti odredbi o predmetu i cijeni koje ovise o uvjetima koje ugovorna strana nema pod svojom kontrolom. Konačno, a po pitanju odluke suda o neosnovanosti prigovora zastare tužbenog zahtjeva, je bitno je istaknuti da zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno prvog dana nakon dospijeća obveze. U konkretnom slučaju, zastara je počela teći, za svaki otplaćeni anuitet, prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta, te je i nastupila u odnosu na sve potraživane novčane iznose iz postavljenog tužbenog zahtjeva. Bitno je istaknuti da je zastara za svaki pojedinačni novčani iznos iz tužbenog zahtjeva počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu, a ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na koju se poziva tužitelj djeluje ex tunc – od trenutka sklapanja ugovora o kreditu, razvidno je da je, u konkretnom slučaju, protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na potraživanja po osnovi valute. (čl. 226. ZOO). Prema tome, razvidno je da se radi o potraživanju s osnova valuta, pa se stoga ima primijeniti zastarni rok od 5 godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, sukladno čl. 226. st. 1. ZOO-a, te je stoga potraživanje tužitelja u zastari i sud je tužbeni zahtjev, imajući u vidu tuženikov prigovor zastare, bio dužan odbiti kao neosnovan. Uslijed cjelokupne ranije iznesene argumentacije, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti. Kako je, dakle, donošenjem pobijane presude povrijeđen zakon, obzirom da je presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a, predlaže se drugostupanjskom sudu donijeti presudu kojom će predmetnu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak ovog žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak!

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naplatu iznosa od 15.276,69 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu broj 9011007979 zaključenom 9. veljače 2006. (dalje: Ugovor) između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF od 31. listopada 2008. pa do zaključno 25. srpnja 2011.) koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

6. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene te stoga ništetne, pa da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022., 155/2023., dalje: ZPP) , na koju ukazuje žalitelj u svojoj žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. U ovoj pravnoj stvari više nije sporno odlučno činjenično stanje, da su stranke 9. veljače 2006. zaključile Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta broj: 9011007979 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 140.000,00 CHF uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovorila iznosila 4,15% godišnje, a da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. Ugovora određena kao promjenjiva; da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po tom kreditu, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora.

10. Sporno je, je li prilikom sklapanja navedenog Ugovora tuženica postupala prema načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i posljedično ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05).

11. Odlučujući o ovim spornim pitanjima prvostupanjski je sud prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja poziva i tužitelj (presuda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-663/2017, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18), kao i provedenih dokaza. Zaključuje da su i u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvu ocjenu, budući da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prilikom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno, a cijeneći i sadržaj odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015., dalje: ZZP/14) i odredbe čl. 502.c ZPP-a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključivši da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 24. svibnja 2021., unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO/05, nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja. 12. Ovaj sud prihvaća iznesena pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i izvršenu primjenu materijalnog prava.

12. Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st. 1. ZPP-a.

12.1. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019., – dalje: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovanapostupanjem tuženika. Konačno, o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.2. U presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

12.3. Osim toga, nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju, utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05).

13. Njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

13.1. Ugovor o kreditu naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

13.2. Sud Europske unije je, doduše, već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19.

13.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

13.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

13.5. Kako u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu zatraženog iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno imao pravo naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je zato taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužitelju, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u pitanje.

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku 23. travnja 2021. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (čl. 225. ZOO/05). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu sefizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15.1. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Konačno, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

17. Slijedom navedenog, valjalo je, kao neosnovanu odbiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

18. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu stoga ne pripada ni pravo na zatraženi trošak.

U Puli 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić