REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-43/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici ZS, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-724/2024-7 od 29. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-724/2024-7 od 29. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, kao neosnovan odbijen je zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 9.596,26 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovan prihvati njegov tužbeni zahtjev odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je ova presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP

7. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

8. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 9.596,26 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na ime za isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku PS u razdoblju od 1.srpnja 2021. do 30. lipnja 2023., koji je 26. srpnja 1985. stradao u prometnoj nezgodi, za koju je odgovoran osiguranik tuženika RS, upravljajući teretnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] s prikolicom 16-37 KN osiguranim kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja], a pri čemu je osiguranik tužitelja zadobio ozljede zbog kojih je kod njega utvrđena invalidnost od 60%.

9. U ovom postupku, obzirom i na žalbene razloge žalitelja, nije sporno:

- da je osiguranik tužitelja PS u prometnoj nezgodi od 26. srpnja 1985. zadobio određene tjelesne ozljede zbog kojih mu je rješenjem tužitelja od 13. svibnja 1994. poslovni broj:IN-608834, priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 31. ožujka 1994;

- da je za navedeni štetni događaj odgovoran osiguranik tuženika

RS;

- da je utvrđena invalidnost osiguranika tužitelja uzrokovana posljedicama iz navedenog štetnog događa u omjeru od 60%;

- da je tužitelj svom osiguraniku u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2023 na ime invalidske mirovine, isplatio ukupni iznos od 15.993,77 eura i da na utvrđeni postotak invalidnosti od 60% uzrokovan posljedicama navedenog štetnog događaja iznosi, ovdje utuženi, iznos od 9.596,26 eura.

10. Sporno je, ima li tužitelj na temelju odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - dalje: ZOMO) osnovano pravo zahtijevati od tuženika, kao osiguratelja vozila osobe odgovorne za nastanak štetnog događaja od 26. srpnja 1985., isplatu ovog regresnog duga – isplatu onoga što je u utuženom razdoblju na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku (60% ukupno isplaćenog iznosa).

11. Sud prvog stupnja je nakon ocijene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) kao neosnovan odbio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da zahtjev tužitelja treba prosuđivati prema odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („ Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP), a ne odredbama ZOMO i da je posljedično tome sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, pa posljedično tome, kako je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu koja je u omjeru od 60% prouzročena ozljedama na radu koje je zadobio osiguranik tužitelja u predmetnoj prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika, a upravo po toj osnovi i u tom omjeru tužitelj stavlja predmetni regresni zahtjev, to da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Pri tome se sud prvog stupnja poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.

12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ocjena je i ovog suda, kao suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja na navedeno, nesporno utvrđeno, činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja.

12.1. U ovom postupu obzirom na žalbene navode žalitelja, prije svega, valja navesti da je na konkretni pravni odnos - za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kao tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene invalidske mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate navedene mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), posljedično čemu je sud prvog stupnja pravilno ovaj spor riješio uz primjenu ZOOP-a ( tako npr. u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018., Rev-954/2022 od 25. siječnja 2023. Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i dr.), radi čega je i žalbu žalitelja u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.2. Naime, u vrijeme štetnog događaja - prometne nezgode u kojoj je stradao osiguranik tužitelja 13. svibnja 1994. na snazi je bio Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 71/91, 26/13, 96/93, 29/94, 37/94, 44/94, 59/96, 20/97, 102/98, dalje: ZOMIO). Navedeni zakon je u odredbi čl. 210. st. 1. propisivao da republički fond ima pravo zahtijevati naknadu nanesene joj štete od osobe koja je prouzročila invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je u odredbi čl. 212. st. 1. propisivao da republički fond ima pravo zahtijevati naknadu nanesene joj štete u slučajevima iz članka 210. stavka 1. i članka 211. ovoga zakona i neposredno od organizacije za osiguranje imovine i osoba u kojoj su štetnici osigurani.

12.3. Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09 - dalje: ZOOP/05) koji je u čl. 27. st. 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema stavku 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.4. Na temelju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12.5. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

12.6. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

12.7. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4).

12.8. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (stavak 5.).

13. Dakle, iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, no kako kasniji zakon derogira raniji zakon, a ZOOP (ranije ZOOP/05) je u odnosu na navedeni ZOMIO, a i kasniji Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - dalje: ZOMO), na koji se poziva i tužitelj, specijalni zakon, to je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovaj pravni odnos stranaka u postupku pravilno razriješio uz primjenu ZOOP-a, a sve kako je to i prethodno navedeno u točki 12.1. obrazloženja.

14. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

14.1. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika u visini invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu između koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

15. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje takve razlike (to zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni pokušao dokazati), na isplatu koje bi u konkretnom slučaju, eventualno, imao pravo uz primjenu navedene odredbe čl. 27. ZOOP, to je sud prvog stupnja njegov zahtjev pravilno odbio kao neosnovan, utvrdivši da takva razlika ne postoji, radi čega je i žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 20. svibanj 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan