REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-593/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirne- Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FIČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku FI iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku TIČ iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9459/2023-16 od 13. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9459/2023-16 od 13. veljače 2025.
II Obija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9014063508 od 26.8.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,65% iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici FIČ iznos od 211,83 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. kolovoza 2008. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9015654735 od 3.2.2011. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita.
IV. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici FIČ iznos od 103,38 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. veljače 2011. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici FIČ troškove postupka u iznosu od 569,37 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. veljače 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“
2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.
Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.
3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba tuženice nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredaba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9014063508 od 26.8.2008., sklopljenog između tuženice, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,65% iznosa kredita te odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9015654735 od 3. veljače 2011., sklopljenog između istih stranaka u postupku u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1 % iznosa kredita i posljedično tome njezin zahtjev za tako plaćenih iznosa od 211,83 i 103,38 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već je ona od strane tuženice, kao kreditora unesena u tzv. tipski ugovor sastavljenim od strane tuženice, na koji ona kao potrošač nije mogla utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/93), odnosno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07) koji su bili na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.
7. U ovom postupku, obzirom na žalbene navode žaliteljice, nije sporno da su između stranaka u postupku sklopljeni navedeni Ugovori o kreditu i da je odredbama čl. 12.3. odnosno čl. 13.2. navedenih Ugovora između njih ugovorena obveza tužiteljice, kao korisnice kredita platiti tuženici, kao kreditoru, jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 1,65 % odnosno 1% iznosa odobrenog kredita i da tako obračunata i plaćena naknada iznosi 211,83 eura (Ugovor o kreditu broj: 9014063508 od 26. kolovoza 2008.) odnosno 103,38 eura (Ugovora o kreditu broj: 9015654735 od 3. veljače 2011.).
8. Obzirom na žalbene navode žaliteljice sporno je, jesu li te u ugovorne odredbe ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovom pravila o stjecanju bez osnove, a sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora zastare.
9. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da su ove sporne ugovorne odredbe, koje su od strane tuženice unesene u navedene Ugovore o nenamjenskom kreditu, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 i posljedično tome sukladno odredbi čl. 102. navedenog Zakona ništetne jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Pri tome se sud prvog stupnja poziva i na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a koja odredba je i formalno implementirana u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12), a što je sve podudarno i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda Europske unije poslovni broj: C-224/2019 i C-259/2019. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljici navedene novčane iznose temeljem odredbe 323. u vezi odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.
10.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženice, u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
10.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žaliteljice, u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.
11. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
12. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
13. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 odnosno odredbom čl. 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ove sporne ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženice, kao trgovca te da zbog toga tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaj na njihov sadržaj i da je ona tužiteljici, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su te ugovorne odredbe nepoštene jer su one, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača imajući u vidu visinu tih plaćenih naknada u odnosu na visine ostvarenih kredita, posljedično čemu su one ništetne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
15. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ 15.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti
15.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).
16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/93 odnosno čl. 100. ZZP/07 (prema kojima, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
17. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
18. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužiteljica u poslovnicu tuženice pristupila u namjeri sklapanja navedenih ugovora o kreditu i da su joj predočeni navedeni ugovori sa već unaprijed poznatom činjenicom (ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja (sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.
19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
22. Prema odredbi čl. 83. ZZP/93 odnosno čl. 98. ZZP/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
22.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
22.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.
22.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenih ugovora, pri čemu je potrošač (tužiteljica) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenih Ugovora o nenamjenskom kreditu, može se zaključiti da tuženica nije postupila u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje spornih ugovornih odredbi i da tužiteljica, kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tom žalbu žaliteljice i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.
24. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žaliteljice, valja istaknuti da nije sporno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 143/13) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14 - dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazala opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
25. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, radi čega je žalba tuženice neosnovana i u ovom dijelu.
26. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba žaliteljice nije osnovana niti u ovom dijelu, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba žaliteljice neosnovana i u ovom dijelu.
27. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žaliteljica u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženice valjalo, kao neosnovanu, odbiti i u ovom dijelu.
27.1. Pri tome, posebno u dijelu njegove žalbe u kojem ističe da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude valja istaknuti da je odlučujući i o tom trošku sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke Tarife propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužiteljice uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude (čl. 335. st. 9. ZPP), pa je posljedično tome žalbu tuženice valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.
28. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.
29. Odluka o trošku žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Pula - Pola, 20. svibanj 2025.
Predsjednica vijeća:
Mirna-Nada Terlević Sebastijan
