REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-113/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirne- Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku N S iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3748/2023-17 od 11. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3748/2023-17 od 11. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženom Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.660,14 eura (tisućušestošezdeset eura i četrnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 3.64 EUR počev od 30/09/2005 do isplate

- 3.66 EUR počev od 31/10/2005 do isplate

- 4.02 EUR počev od 30/11/2005 do isplate

- 2.57 EUR počev od 31/12/2005 do isplate

- 2.17 EUR počev od 31/01/2006 do isplate

- 7.98 EUR počev od 03/11/2008 do isplate

- 0.13 EUR počev od 08/12/2008 do isplate

- 10.48 EUR počev od 05/01/2009 do isplate

- 10.36 EUR počev od 09/02/2009 do isplate

- 14.36 EUR počev od 09/03/2009 do isplate

- 7.46 EUR počev od 10/04/2009 do isplate

- 7.83 EUR počev od 21/05/2009 do isplate

- 5.40 EUR počev od 12/06/2009 do isplate

- 5.98 EUR počev od 16/07/2009 do isplate

- 3.73 EUR počev od 14/08/2009 do isplate

- 6.10 EUR počev od 10/09/2009 do isplate

- 4.13 EUR počev od 14/10/2009 do isplate

- 5.76 EUR počev od 16/11/2009 do isplate

- 7.16 EUR počev od 21/12/2009 do isplate

- 10.96 EUR počev od 28/01/2010 do isplate

- 11.59 EUR počev od 22/02/2010 do isplate

- 15.28 EUR počev od 06/05/2010 do isplate

- 19.35 EUR počev od 14/05/2010 do isplate

- 19.35 EUR počev od 14/05/2010 do isplate

- 21.34 EUR počev od 14/06/2010 do isplate

- 27.05 EUR počev od 10/07/2010 do isplate

- 26.01 EUR počev od 16/08/2010 do isplate

- 31.75 EUR počev od 23/09/2010 do isplate

- 30.96 EUR počev od 19/10/2010 do isplate

- 32.23 EUR počev od 18/11/2010 do isplate

- 48.03 EUR počev od 24/12/2010 do isplate

- 39.27 EUR počev od 25/01/2011 do isplate

- 42.27 EUR počev od 23/02/2011 do isplate

- 39.75 EUR počev od 30/03/2011 do isplate

- 36.11 EUR počev od 11/04/2011 do isplate

- 67.38 EUR počev od 15/07/2011 do isplate

- 84.40 EUR počev od 09/08/2011 do isplate

- 84.40 EUR počev od 09/08/2011 do isplate

- 84.28 EUR počev od 09/08/2011 do isplate

- 59.09 EUR počev od 16/09/2011 do isplate

- 55.49 EUR počev od 26/10/2011 do isplate

- 58.40 EUR počev od 07/01/2012 do isplate

- 58.40 EUR počev od 07/01/2012 do isplate

- 58.40 EUR počev od 07/01/2012 do isplate

- 59.52 EUR počev od 18/04/2012 do isplate

- 62.67 EUR počev od 28/05/2012 do isplate

- 62.09 EUR počev od 18/06/2012 do isplate

- 60.31 EUR počev od 13/07/2012 do isplate

- 60.31 EUR počev od 13/07/2012 do isplate

- 60.31 EUR počev od 13/07/2012 do isplate

- 60.29 EUR počev od 27/08/2012 do isplate

- 60.18 EUR počev od 22/10/2012 do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženom Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.917,01 eura (tisućudevetstosedamnaest eura i jedan cent) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. listopada 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.“

2. Protiv dijela navedene presude (točke I.,II., i IV.) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog „ svih zakonom dopuštenih razloga“. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode žaliteljice, valja istaknuti da tuženici nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer pobijana presuda sadrži u svemu pravilne razloge (čl. 338. st. 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni njezini određeni dokazni prijedlozi nije povrijeđeno njezino pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnom predmetu, nije riječ. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženica u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018., U-III- 3874/2008 od 4. travnja 2012. i U-III-4150/2020 od 12. siječnja 2015., jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žaliteljica, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 193. ZPP na koju također ukazuje žaliteljica, jer time što sud prvog stupnja pogrešno smatra da smanjenjem tužbenog zahtjeva nije došlo dio preinake tužbe već usklađenja njezinog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, nije ostvarena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka budući tuženica ni njenom pravilnom primjenom ne bi u ovom postupku mogla ostvariti povoljnije pravo, pa niti glede odluke o troškovima postupka, a sve iz razloga koje navodi i sud prvog stupnja pod točkom 25. obrazloženja.

6.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. ZPP na koju također ukazuje žaliteljica, jer u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica, nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, preinačila svoj raniji zahtjev, koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na način da je isti samo povećala, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, tužiteljica u konkretnom slučaju doista nije mogla preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

6.5. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP na koju također ukazuje tuženica jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.6. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žaliteljice u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženica u svojoj žalbi.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.660,14 eura smatrajući da je tuženica ovaj novčani iznos više naplatila od njenog pravnog prednika SL, temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj: 138-50-2972331, sklopljenog 27. srpnja 2005., između prednika tužiteljice SL, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, sve to po pravilima o stjecanju bez osnove, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tuženice, kao davatelja kredita i pravnog prednika tužiteljice SL, kao korisnika kredita, 27. srpnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 138-50-2972331, temeljem kojeg je tuženica, kao kreditor stavila na raspolaganje pravnom predniku tužiteljice, kao korisniku kredita iznos od 19.384,20 CHF, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 84 mjeseca i da je navedenim ugovorom o kreditu ugovoreno da se početno na dan sklapanja ugovora zaračunavaju kamate od 5,50%, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženice (kreditora) na dan plaćanja i da je između njih ugovorena valutna klauzula.

11. Sporno je, je li navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati ovu isplatu navedenog novčanog iznosa koje je tuženica od njenog pravnog prednika naplatila temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94 i 107/95 - dalje: ZOO, koji se u ovom postupku ima primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23- dalje: ZOO/05). Osim toga, i dalje je sporna osnovanost tuženičinog prigovora zastare.

12. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnome, da je predmetna ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržana u navedenom Ugovoru o kreditu nepoštena i posljedično tome ništetna budući se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženice i na njihov sadržaj prednik tužiteljice, kao potrošač, nije imao utjecaja, pa posljedično tome ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03 odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača -„Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), a sve pri tome cijeneći i pravna shvaćanja izražena navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na koje se i tužitelj poziva (čl. 502.c st. 1. ZPP). Posljedično tome sud prvog stupnja zaključuje i da tužiteljici pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njenog pravnog prednika tuženica naplatila temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 210. i čl. 214. ZOO) te je tuženicu obvezao isplatiti tužiteljici navedeni novčani iznos. Pri tome je sud prvog stupnja kao neosnovan odbio i tuženičin prigovor zastare.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženice.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženice, u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 138-50- 2972331 od 27. srpnja 2005., sklopljenog između pravnog prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Na temelju odredbe čl. 138.a ZZP/07 (isto i čl. 118. ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

13.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično sud prvog stupnja već kraj ovih zakonskih odredbi mogao svoju odluku utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovala i tuženica, a na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje, pa posljedično tome, a imajući pri tome u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

13.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe čl. 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli ocijenio osnovanim, radi čega je žalbu žaliteljice i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

13.5. Pri tome, u ovom postupku posebno, a u odnosu na žalbene navode tuženice, valja istaknuti da je sud prvog stupnja ništetnost navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravilno utvrdio i cijeneći pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

14. Osim toga, u odnosu na žalbene navode tuženice u kojima ukazuje na dopuštenost ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli valja istaknuti da se doista radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

14.1. Naime, u konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac

– banka nije dao tužitelju, kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu prednika tužiteljice, kao potrošača, pa se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

15. Osim toga, žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem smatra da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati navedenu isplatu i da je prekludirana zahtijevati navedenu isplatu (čl. 326. st. 2. ZOO), budući se u konkretnom slučaju ne radi se o uzroku ništetnosti koji bi bio manjeg značaja, jer se radi o sudskoj zaštiti prava potrošača, a zaštita potrošača je sukladno ZZP javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom, kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite potrošača, te tijela koja su određena za provođenje te zaštite, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žaliteljice na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se u žalbi poziva, radi čega je žalbu tuženice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. U odnosu pak na žalbene navode žaliteljice, u dijelu u kojem ukazuje da su odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), od njegove primjene bili isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona (čl. 19. st. 3. ZID ZPK/15) budući je zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, posljedično čemu smatra da ni žaliteljica u ovom postupku ne može osnovano zahtijevati ovu isplatu, valja istaknuti da u okolnostima konkretnog slučaja na pravni odnos stranaka u postupku nisu primjenjive ni odredbe ZID ZPK/15 budući je u konkretnom slučaju kreditna obveza tužitelja ispunjena prije stupanja na snagu ovog Zakona i tužiteljica, kako je to i prethodno navedeno, ima osnovano pravo zahtijevati od tuženice ono što je tuženica od njenog prednika više naplatila temeljem navedene ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Posljedično prethodno navedenom, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 104. st. 1. u vezi odredbe čl. 210. i čl. 214. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženice, tuženica nepoštenim odredbama o ugovorenoj valutnoj klauzuli od prednika tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica svojom žalbom.

17.1. Osim toga, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženica nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 214. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da joj sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primila, ne pripada.

18. U odnosu pak na žalbene razloge žaliteljice u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženice. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. svibnja 2023., to sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženice neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (,,Narodne novine,, broj: 138/23 - dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica svojom žalbom, pa je posljedično tome žalbu žaliteljice valjalo, kao neosnovanu, odbiti i u ovom dijelu.

19.1. Pri tome, posebno u dijelu njegove žalbe u kojem ističe da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude, valja istaknuti da je odlučujući i o tom trošku sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom Tbr. 9. točke 3. Odvjetničke Tarife propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužiteljice uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude (čl. 335. st. 9. ZPP), pa je posljedično tome žalbu tuženice valjalo, kao neosnovanu, odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala žaliteljica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 20. svibanj 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan