REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-72/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-89/2023-53 od 17. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-89/2023-53 od 17. studenoga 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4727229 od 26. veljače 2008. godine ovjeren od javnog bilježnika Mirodara Kovač u Vinkovcima, dana 4. ožujka 2008. pod brojem Ov-5270/2008. u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru je zaključen između tužitelja TD iz T, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], te stoga navedena odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], da tužitelju TD iz [adresa], temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 10.865,87 eura¹ (slovima: deset tisuća osam stotina šezdeset pet eura i osamdeset sedam centi)/ 81.869,08 kn (slovima: osamdeset jednu tisuću osam stotina šezdeset devet kuna i osam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od:

- na iznos od 3,30 eura¹/24,83 kn počev od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,08 eura¹/113,64 kn počev od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 12,70 eura¹/95,72 kn počev od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,16 eura¹/99,14 kn počev od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,52 eura¹/71,72 kn počev od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,84 eura¹/51,54 kn počev od 30. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 7,55 eura¹/56,91 kn počev od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,97 eura¹/67,55 kn počev od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,84 eura¹/66,62 kn počev od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od7,42 eura¹/ 55,87 kn počev od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 10,09 eura¹/76,05 kn počev od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 12,14 eura¹/92,23 kn počev od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 15,29 eura¹115,24 kn počev od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,60 eura¹/109,97 kn počev od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 18,74 eura¹/141,20 kn počev od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 17,95 eura¹135,28 kn počev od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,49 eura¹/146,82 kn počev od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,75 eura¹/246,78 kn počev od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,02 eura¹/226,21 kn počev od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,20 eura¹/265,25 kn počev od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 32,56 eura¹/245,32 kn počev od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 28,30 eura¹/213,26 kn počev od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 37,28 eura¹/280,90 kn počev od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 48,70 eura¹/366,95 kn počev od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 40,62 eura¹/306,02 kn počev od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 43,45 eura¹/327,39 kn počev od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 39,84 eura¹/300,21 kn počev od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 40,49 eura¹/305,10 kn počev od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,80 eura¹/420,45 kn počev od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,01 eura¹/422,04 kn počev od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 68,52 eura¹/516,27 kn počev od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,10 eura¹7467,87 kn počev od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 55,06 eura¹/414,88 kn počev od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 54,31 eura¹/409,20 kn počev od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 53,77 eura¹/405,12 kn počev od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 57,12 eura¹/430,39 kn počev od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 60,05 eura¹/452,42 kn počev od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 60,44 eura¹/455,37 kn počev od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 58,42 eura¹/440,13 kn počev od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 59,78 eura¹/450,42 kn počev od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 60,72 eura¹/457,46 kn počev od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 59,14 eura¹/445,62 kn počev od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 59,56 eura¹/448,73 kn počev od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,38 eura¹/439,85 kn počev od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 55,83 eura¹/420,66 kn počev od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 9.259,87 eura¹/69.768,48 kn počev od 29. 2012.godine do isplate, sve po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a, vrijedeći zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena do 31. srpnja 2015., te nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4727229 od 26. veljače 2008. ovjeren od javnog bilježnika Mirodara Kovač u Vinkovcima, 4. ožujka 2008. pod brojem Ov-5270/2008 kojim je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja TD iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], da tužitelju TD iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati novčani iznos 1.056,32 eura¹ (slovima: tisuću pedeset šest eura i trideset dva centa)/7.958,84 kn (slovima: sedam tisuća devet stotina pedeset osam kuna i osamdeset četiri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom od 29. listopada 2012. do isplate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], da tužitelju TD iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.481,88 eura¹ (slovima: dvije tisuće četiri stotine osamdeset jedan euro i osamdeset osam centi)/18.699,72 kn (slovima: osamnaest tisuća šest stotina devedeset devet kuna i sedamdeset dvije lipe), sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 17. studeniog 2023. kao dana presuđenja do isplate, po stopi u visini uvećanja kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.581,42 eura.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnomu, navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom na to da nema razloga o odlučnim činjenicama i da je utvrđenje suda prvog stupnja kontradiktorno ispravama u spisu i izvedenim dokazima te su razlozi pobijane presude proturječni sami sebi; da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi navedeno, a što sud prvog stupnja u ovomu slučaju nije učinio, čime je potpuno pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo; da je pogrešan i netočan navod prvostupanjskog suda da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite, jer takav navod nema uporište niti u jednoj odredbi materijalnog prava; da se tuženik u konkretnomu slučaju nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, jer je sve što je primio, primio na temelju valjano sklopljenog Ugovora o kreditu, u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja te on nikako nije znao niti mogao znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, a koji postupak inače ima preventivan karakter; da ugovaranje prijevremene otplate kredita i izlazne naknade nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj niti je to danas; da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o izlaznoj naknadi, sadržana u članku 10., tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva; da je prvostupanjski sud propustio utvrditi sadržaj materijalnog prava koje regulira dopuštenost i sadržaj izlazne naknade i podvesti činjenični supstrat pod mjerodavno materijalno pravo te je propustio provest cjelokupni dokazni postupak u odnosu na odlučne činjenice koje je potrebno utvrditi prigodom odlučivanja o (ne)dopuštenosti naplate izlazne naknade u svakomu pojedinom slučaju; da predmetna odredba nije prouzročila ni znatnu neravnotežu prava i obveza stranaka na štetu tužitelja, a budući da tužitelj niti ne tvrdi da bi mu naplata navedene naknade predstavljala znatno opterećenje; da je status potrošača u ovomu postupku sporna činjenica te tužitelj u tijeku postupka nije uspio dokazati da bi isti imao status potrošača; da je prvostupanjski sud prigodom donošenja pobijane presude u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio čitav niz apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a slijedom čega se i rješenje o trošku ukazuje u cijelosti neosnovanim.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za troškove žalbenog postupka, odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju ukazuje žalitelj, jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu jasne, pravilne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žalitelj nije uspio dovesti u dvojbu.

7.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnomu slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da tužitelj u ovomu postupku ima status potrošača i da se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se posljedično tomu ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tužitelj u ovomu postupku dokazao status potrošača, da se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom kreditu (što proizlazi iz zaključenog ugovora i iskaza tužitelja, koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio zaposlen u tvrtki Čukaran d.o.o.), zbog čega pravilno u ovoj pravnoj stvari primjenjuje spomenute odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP. Pritom, valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018., a prema kojem je teret dokaza da tužitelji nisu potrošači na tuženiku, a ne tužiteljima pa, posljedično tomu, valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Ako banka osporava opstojnost statusa potrošača, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Takav je i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova s Građanskim odjelom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.

7.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 338. stavka 4. ZPP jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka pa je i u tomu dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom

7.4. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojemu ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članci 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4727229, sklopljenog 26. veljače 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, solemniziranog 4. ožujka 2008. kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca pod poslovnim brojem: Ov- 5270/2008, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredbe članka 10. toga Ugovora u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i, posljedično tomu, njegov zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 10.865,87 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime ugovorene valutne klauzule te iznosa od 1.056.32 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik neosnovano naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi, a što je u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. U ovomu postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 26. veljače 2008. sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 198-50-4727229, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 47.014,67 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i da je odredbom članka 10. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor i da je navedenu kreditnu obvezu, uz ugovorenu valutnu klauzulu, tužitelj prijevremeno ispunio (vratio kredit).

12. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne i, posljedično tomu, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO. Sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

13. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog njegovog zahtjeva, kao potrošača (koji je predmetni stan kupio u vrijeme kada je bio zaposlen u tvrtki Čukuran d.o.o.), u dijelu u kojemu je zatraženo utvrđenje ništetnim odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4727229, sklopljenog 26. veljače 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, a da je i tijekom ovog postupka utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao odredba koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, a na sadržaj koje tužitelj nije imao nikakav utjecaj, tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva (uzimljući pri tomu u obzir da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu rizik tečajnih razloga, kao korisniku kredita, nije bio dovoljno obrazložen i da ga prije sklapanja ugovora banka, kao potrošača, nije bila obavijestila o relevantnim okolnostima u svezi s rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka) pa je ona u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i kao takva je nepoštena i ništetna. Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu, pri čemu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da u konkretnomu slučaju tražbina tužitelja temeljem odredbe članka 225. ZOO zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude te presude (14. lipnja 2018.) pa računajući od tada pa do podnošenja tužbe u ovomu postupku (6. srpnja 2020.) nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Sud prvog stupnja zaključuje da ni o odredbi ugovora o naknadi za prijevremeno vraćanje kredita parnične stranke nisu vodile nikakve pregovore već da je ta odredba ugovora bila standardni dio obrasca ugovora o kreditu, tako da proizlazi da tužitelj kao potrošač niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, a tijekom postupka je utvrđeno da niti na koji način nije bio ni posebno upoznat s tim što se eventualno podmiruje takvom naknadom koja se plaća kod prijevremene otplate kredita niti koliko točno iznosi ista naknada budući odredba ugovora o kreditu upućuje samo na određenu tarifu banke i poslovnu politiku banke, ne navodeći uopće određeni postotak koji bi se eventualno plaćao kod prijevremene otplate kredita, kao niti bilo kakve druge parametre, a tuženik nije niti pokušavao dokazivati da je prijevremenom otplatom kredita isti pretrpio bilo kakvu štetu i da bi stoga istome pripadalo pravo na bilo kakvu naknadu već ista naknada zapravo predstavlja naknadu za određene usluge banke koja su neodređene i neodredive, a što onda takvu odredbu ugovora čini ništetnom. U pogledu spornog pitanja zastare tražbine naknade za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo se po pravnom shvaćanju suda prvog stupnja ima primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. prema kojemu zastara restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi ili ništetnog ugovora teče od dana utvrđenja u svakom pojedinačnom sporu tako da je i u tomu dijelu po tuženiku istaknuti prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

14. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u bitnomu, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

15. U odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 198-50-4727229 od 26. veljače 2008., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužitelj, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tomu prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

15.1. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedene ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

15.3. U odnosu, pak, na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno odredbom članka 22. stavka 1. ZOO, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski (iako to izričito ne navodi), valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 365. ZPP, imao na umu kada je odlučivao o ovomu žalbenom razlogu žalitelja, iako se na to pravno shvaćanje tuženik nije izravno pozvao (članak 365. ZPP). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tomu da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. prvostupanjski sud. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu o tomu da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnomu slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno ipak sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita (tužitelja) i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tomu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tomu valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

15.4. Naime, u konkretnom se slučaju radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) iznosa anuiteta kredita ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu, tako da je ta odredba, o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije bile ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

16. Prvostupanjski sud utvrdio je i da se o spornoj ugovornoj odredbi, kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade tuženiku, nije posebno pregovaralo, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe (ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika) niti je tužitelj mogao znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, obzirom da je sporna ugovorna odredba sadržavala nedorečenu formulaciju po kojoj je banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je, kako je pravilno ocijenio sud prvog stupnja, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik nije dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita ili da mu je zbog toga nastala šteta pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da je i ta sporna ugovorna odredba ništetna.

16.1. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tomu te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

17.1. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tomu ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

18. U odnosu, pak, na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tomu dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 6. srpnja 2020. nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila tužiteljeve tražbine u pogledu po tuženiku neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18.1. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Pri tomu, valja istaknuti i da je ovaj tuženikov prigovor zastare neosnovan i iz razloga koji se odnose na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

18.2. Žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare u pogledu tužiteljeve tražbine osnovom po tuženiku neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnomu slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nastupila zastara ni ove tužiteljeve novčane tražbine pa je posljedično tomu žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

19. Suprotno paušalnim žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih ni u ovomu dijelu nije uspio umanjiti žalitelj izjavljenom žalbom.

20. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

21. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ove presude.

U Puli – Pola 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan