REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-675/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Metki Hrga, odvjetnici u Poreču, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu – Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-723/2023-11 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu – Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P- 723/2023-11 od 23. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 5.531,20 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

- 532,27 EUR teku od 15.08.2007. pa do isplate

- 1,54 EUR teku od 21.11.2007 pa do isplate

- 4,19 EUR teku od 19.01.2008 pa do isplate

- 2,07 EUR teku od 20.02.2008 pa do isplate

- 8,44 EUR teku od 18.03.2008 pa do isplate

- 3,00 EUR teku od 22.04.2008 pa do isplate

- 1,12 EUR teku od 19.06.2008 pa do isplate

- 2,45 EUR teku od 18.07.2008 pa do isplate

- 1,52 EUR teku od 20.09.2008 pa do isplate

- 12,00 EUR teku od 18.10.2008 pa do isplate

- 13,73 EUR teku od 18.11.2008 pa do isplate

- 13,06 EUR teku od 20.12.2008 pa do isplate

- 26,34 EUR teku od 21.01.2009 pa do isplate

- 30,98 EUR teku od 19.02.2009 pa do isplate

- 22,66 EUR teku od 24.03.2009 pa do isplate

- 21,99 EUR teku od 22.04.2009 pa do isplate

- 19,21 EUR teku od 28.05.2009 pa do isplate

- 19,34 EUR teku od 19.06.2009 pa do isplate

- 20,27 EUR teku od 18.07.2009 pa do isplate

- 18,28 EUR teku od 20.08.2009 pa do isplate

- 19,74 EUR teku od 18.09.2009 pa do isplate

- 17,35 EUR teku od 20.10.2009 pa do isplate

- 20,93 EUR teku od 20.11.2009 pa do isplate

- 20,93 EUR teku od 19.12.2009 pa do isplate

- 27,04 EUR teku od 23.01.2010 pa do isplate

- 28,23 EUR teku od 23.02.2010 pa do isplate

- 29,43 EUR teku od 18.03.2010 pa do isplate

- 33,01 EUR teku od 22.04.2010 pa do isplate

- 39,11 EUR teku od 20.05.2010 pa do isplate

- 43,36 EUR teku od 22.06.2010 pa do isplate

- 48,27 EUR teku od 20.07.2010 pa do isplate

- 59,95 EUR teku od 25.08.2010 pa do isplate

- 59,42 EUR teku od 22.09.2010 pa do isplate

- 51,19 EUR teku od 27.10.2010 pa do isplate

- 54,64 EUR teku od 23.11.2010 pa do isplate

- 76,28 EUR teku od 23.12.2010 pa do isplate

- 67,78 EUR teku od 26.01.2011 pa do isplate

- 70,57 EUR teku od 22.02.2011 pa do isplate

- 71,10 EUR teku od 26.03.2011 pa do isplate

- 70,17 EUR teku od 28.04.2011 pa do isplate

- 91,27 EUR teku od 01.06.2011 pa do isplate

- 93,66 EUR teku od 22.06.2011 pa do isplate

- 112,68 EUR teku od 10.08.2011 pa do isplate

- 117,93 EUR teku od 23.08.2011 pa do isplate

- 90,38 EUR teku od 24.09.2011 pa do isplate

- 90,11 EUR teku od 09.11.2011 pa do isplate

- 90,11 EUR teku od 02.12.2011 pa do isplate

- 92,10 EUR teku od 29.12.2011 pa do isplate

- 99,00 EUR teku od 01.02.2012 pa do isplate

- 99,53 EUR teku od 07.03.2012 pa do isplate

- 97,01 EUR teku od 07.04.2012 pa do isplate

- 99,13 EUR teku od 09.05.2012 pa do isplate

- 100,76 EUR teku od 09.06.2012 pa do isplate

- 98,60 EUR teku od 10.07.2012 pa do isplate

- 34,89 EUR teku od 09.08.2012 pa do isplate

- 159,65 EUR teku od 24.08.2012 pa do isplate

- 92,76 EUR teku od 28.09.2012 pa do isplate

- 96,68 EUR teku od 06.11.2012 pa do isplate

- 99,00 EUR teku od 05.12.2012 pa do isplate

- 97,69 EUR teku od 05.01.2013 pa do isplate

- 89,82 EUR teku od 07.02.2013 pa do isplate

- 96,66 EUR teku od 09.03.2013 pa do isplate

- 97,40 EUR teku od 06.04.2013 pa do isplate

- 94,62 EUR teku od 08.05.2013 pa do isplate

- 86,65 EUR teku od 07.06.2013 pa do isplate

- 86,39 EUR teku od 02.07.2013 pa do isplate

- 87,98 EUR teku od 10.08.2013 pa do isplate

- 68,07 EUR teku od 10.09.2013 pa do isplate

- 114,26 EUR teku od 18.09.2013 pa do isplate

- 93,16 EUR teku od 17.10.2013 pa do isplate

- 94,75 EUR teku od 04.12.2013 pa do isplate

- 96,74 EUR teku od 03.01.2014 pa do isplate

- 97,80 EUR teku od 08.02.2014 pa do isplate

- 101,25 EUR teku od 08.03.2014 pa do isplate

- 99,53 EUR teku od 10.04.2014 pa do isplate

- 97,67 EUR teku od 08.05.2014 pa do isplate

- 96,48 EUR teku od 07.06.2014 pa do isplate

- 96,74 EUR teku od 08.07.2014 pa do isplate

- 99,93 EUR teku od 02.08.2014 pa do isplate

- 99,40 EUR teku od 22.08.2014 pa do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

1.1. Rješenjem je odlučeno:

"II. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 500,00 eura u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti."

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika; da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP; čl. 354. st. 2. toč. 3. i t. 11. ZPP; da je Općinski građanski sud u Zagrebu nadležan prema pravilima općemjesne nadležnosti. Ukazuje na navode odgovora na tužbu, da je sud zanemario sve navode tuženika, da ne navodi zašto je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva, da je tuženik naveo da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti, da je tuženiku valjalo dopustiti dokazivanje u postupku; da je tužitelj imao mogućnost izbora kredita vezanog uz valutu Eur ili Chf, da iz isprava u spisu drugačije proizlazi nego iz iskaza tužitelja, da se prvostupanjski sud nije očitovao u svezi znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, da nije utvrđeno niti je li odredba o ulaznoj naknadi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da sud ne navodi u čemu bi se sastojalo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, da se presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o niti jednoj pretpostavki nepoštenosti iz ZZP, kao što nije obrazloženo zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Ukazuje da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 75/09, dalje u testu ZZP); da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti, čime je pogrešno primijenio odredbe čl. 81. i 84. ZZP/03 i čl. 96. i 99. ZZP/07. Ističe i da je Ugovor u cijelosti ispunjen, da se poštenje stjecatelja presumira. Ukazuje i na pogrešnu primjena odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK) te na stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. PĆ pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ kao i na izdvojeno mišljenjem suca Ustavnog suda RH CĆ od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. Osporava i odluku o trošku te predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 5.531,20 eura sa zateznim kamatama, a osnovom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu 128-50-4295035 od 1. kolovoza 2007. solemniziran 6. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa] pod broj OV-10229/07 (dalje u tekstu Ugovor) i to odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula i odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora. Tužitelj se pritom poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Postupak je započet je podnošenjem tužbe 14. lipnja 2023.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 27.219,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju novih vozila SEAT, da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula). Nije sporno niti da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30% iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporna niti visina zahtjeva, ukupno iznos od 5.531,20 eura, od čega 532,27 eura odnosi se na naknadu za korištenje kredita.

6.1. Sporno je, je su li u Ugovoru sadržana odredba o valutnoj klauzuli i odredba kojom se tužitelju kao korisniku nalaže isplata naknade od 3,30% ništetne odredbe i slijedom toga je li tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 5.531,20 eura. Sporan je i prigovor zastare, a i istaknuti prigovor mjesne nadležnost prvostupanjskog suda.

7. Prvostupanjski sud je glede prigovora mjesne nenadležnosti zaključio da je taj prigovor neosnovan utvrdivši da je predmetni Ugovor sklopljen na unaprijed standardnom obrascu tuženika, da se o odredbi nije pregovaralo; da tužitelj ima prebivalište na području grada [adresa], da nije imao utjecaja na sadržaj odredbe, da je sud u Zagrebu, čija je mjesna nadležnost ugovorena prema sjedištu kreditora, od prebivališta tužitelja udaljen oko 260 km, a slijedom čega zaključuje da ta odredba predstavlja nepoštenu odredbu jer bi izazvala znatne troškove za tužitelja prilikom dolaska na sudu, znatan i utrošak vremena na putovanje, a time uzrokuje i znatnu neravnotežu u položaju ugovornoj stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Odluku temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, 110/45, 14/19) čl. 49., 50. t. 19., čl. 51. i 55. te čl. 1. st. 3. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora.

8. Nastavno je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF; da su te odredbe nepoštene jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača

- da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštiti mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa presuda obvezuje sve ostale sudove, čl. 502.a -502.hZPP te čl. 131.-141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 79/09, 59/09)

- da zato nije bilo potrebno ponovno utvrđivati je su li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, čl. 502. c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, 110/15); da je takav stav zauzet u odlukama VSRH Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

- da se radilo o tipskom ugovoru

- da i iz iskaza tužitelja slijedi da je kredit zaključio radi kupnje vozila koji mu je bio neophodan za odlazak i dolazak s posla, da mu je djelatnik banke preporučio uzeti upravo taj kredit, da je kamata na ugovore u CHF bila najpovoljnija, da ne zna što je valutna klauzula, da je bio spreman da će se tečaj mijenjati, ali ne i na ono što se dogodilo, da mu nitko nije rastumačio odredbe kredita, niti o ulaznoj naknadi, ne sjeća se je li pročitao kredit, da ne bi bio uzeo kredit da je znao da će se ovako nešto desiti, da što su mu u banci predložili to je prihvatio, da mu nije ponuđen dugi kredit osim u švicarskim francima

a iz čega zaključuje da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a da je ništetna i odredba o naknadi iz čl. 3. Ugovora jer niti ista nije pojašnjena tužitelju na adekvatan način, niti je na istu mogao utjecati, da stranke nisu pregovarale, da je upitno i o kakvoj se naknadi radilo i koji su to troškovi obrade kredita koji bi bili izvan redovnog poslovanja banke; da tužitelju bez plaćanja te naknade kredit ne bi bio odobren,

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, da je presuda u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od pet godina; to i uvažavajući pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.; a slijedom čega je tuženik dužan isplatiti tužitelju traženi iznos sa zateznim kamatama primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO).

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP) utvrđenje je ovoga suda da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP nisu počinjene.

9.1. Presuda ne sadrži razloge o svim bitnim činjenicama, odnosno o konkretno uzrokovanju znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a niti o tome je su li odredbe tužitelju bile jasne, razumljive, lako uočljive. Nedostatno je i obrazloženje u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate, pa se ne može ispitati. U dijelu koji se odnosi na utvrđenu činjenicu da stranke o odredbama Ugovora nisu pregovarale nije počinjena navedena bitna povreda, a ispravno radilo bi se o žalbenom navodu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Neovisno o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, odluku je valjalo potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza, čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP. Nema nepravilne primjene odredbe čl. 338. st. 4. ZPP u mjeri u kojoj bi bila od utjecaja na donošenje zakonite odluke.

10. Glede prigovora mjesne nenadležnosti, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP (pogrešno je dijelom primijenjeno materijalno pravo, Zakon o zaštiti potrošača „Narodne novine“ 79/07, umjesto Zakon o zaštiti potrošača „narodne novine“ 96/03; ali je i pravilnom primjenom o prigovoru valjalo jednako odlučiti) jer je sud prvog stupnja cijeneći da se o odredbama Ugovora, pa niti onoj kojom je ugovorna mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (tuženika), odnosno u Zagrebu, nije pregovaralo te da ista dovodi do neravnoteže u odnosu između stranaka, pravilno zaključio da je prigovor tuženika neosnovan jer se tužitelju ugovaranjem mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, nameću znatni troškovi što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pritom je prvostupanjski sud prigodom odlučivanja o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda cijenio sve relevantne okolnosti za pravilnu odluku, odnosno da je prebivalište tužitelja na području općinskog suda, da suđenje pred prvostupanjskim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim sudom, onim na području grada Zagreba (udaljenost cca 260 km u jednom smjeru), predstavljalo za njega ipak otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost; time utrošak vremena i novca.

10.1. Dakle, iako je Ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Nadalje, obveza je sudova pratiti europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13/EEZ ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje u tekstu ZZP, a koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 87. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.3. Stoga, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

10.4. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora, odnosno Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, jer je Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik suprotno nije dokazao, o čemu više nastavno). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 260 km u jednom smjeru), što bi za tužitelja izazvalo visoke dodatne troškove dolaska na sud, znatan utrošak vremena, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj ne bi trebao dolaziti na sud jer bi mogao angažirati odvjetnika iz Zagreba, ali pritom zanemaruje da nije nimalo jednostavno tužitelju iz [adresa] izabrati odvjetnika iz Zagreba udaljenog cca 260 km, u odnosu na onog odvjetnika iz [adresa] ili izabranog Poreča koji su u neposrednoj blizini. Iz toga je i razvidno da je prvostupanjski sud primijenio i zaključak sa sastanka održanog na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 5. studenog 2020., iako ga izričito ne spominje.

10.5. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nametnuta od strane tuženika, u ugovoru unaprijed sastavljenom od strane tuženika, o kojoj se nije pregovaralo te je (bi) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, to ta odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, i u smislu čl. 87. ZZP jest ništetna.

10.6. Nadalje, odlučujući o ovomu prigovoru tuženika valja primijeniti i odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) i posljedično tomu odredbu članka 19.l st. 1. ZPK, koja se u konkretnomu slučaju ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP, a kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, pa posljedično tomu, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda u konkretnomu slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 12. Ugovora, a niti odredbe o općemjesnoj nadležnosti. Ta je odredba, čl. 19.l ZPK, stupila na snagu tek 30. rujna 2015., ali se radi o procesnoj odredbi, dakle nema zapreke primijeniti je u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe.

11. Ovdje već valja navesti da nije nedostatak obrazloženja, niti bitna povreda kada sud prvog stupnja ne provodi neke dokaze koje je predlagao tuženik ili ih ne vrednuje na način kako to tuženik smatra da treba. Nije bilo osnove provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer kao što je već navedeno u više odluka, pa i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. saslušanjem se javnog bilježnika „ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti … rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.“ Nastavno, niti materijalni dokazi u spisu ne vode zaključku da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbama Ugovora. Točno je da se presude donesene u navedenom kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače i da se u tom se sporu nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Međutim, tuženik niti iz dostavljenih materijalnih dokaza, promotivnih uvjeta, to nije dokazao, a nije npr. predlagao saslušanje osobe koja je, kako tuženik tvrdi, pregovarala s tužiteljem. Osim toga, promotivnim uvjetima ne može se dokazati da su stranke pojedinačno pregovarale jer ti dokazi za takvo utvrđenje nisu podobni. Dakle, u tom je segmentu sud prvog stupnja odluku između ostalog pravilno temeljio na iskazu tužitelja kojeg neposredno ga ocjenjujući prihvaća kao uvjerljivog i vjerodostojnog. Stoga, nema elemenata koji bi upućivali na procesnu nejednakost u odnosu na tuženika u postupku, povredu prava na pravično suđenje.

12. Osim toga, prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, zato je prvostupanjski sud pravilno svoju odluku o osnovanosti zahtjeva utemeljio upravo na pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019).

13. Nadalje, kako je već navedeno, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine.

14. Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli o kojoj nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

15. Promjenom tečaja uslijedi primjene valutne klauzule u CHF sav rizik tečajnih razlika prebačen je na tužitelja kao korisnika kredita, iz čega slijedi, cijeneći i visinu tražbine, da su takve obveze znatno povećale kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, pojedinačno pregovaranje je u konkretnom slučaju izostalo, pa tuženik nije s tužiteljem kao potrošačem postupao pošteno, odnosno pravedno, a tužitelj je kao potrošač doveden u znatno nepovoljniji položaj od onog u kojem bi inače bio da je izostalo takvo postupanje tuženika. Niti mogućnost izbora između kredita u valuti euro ili chf ne vodi k zaključku da se o odredbama Ugovora pregovaralo.

16. Test poštenosti sporne ugovorne odredbe (i glede primjene promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Dakle, ta je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, koji je zaključak u skladu i s pravom Europske unije. Nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba, ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C- 26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

19. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu ŽĆS i PĆS Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

19.1. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

20. Prigovor zastare glede tražbine osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije osnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO.

21. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio, kao prethodno pitanje, da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, da nije nastupila zastara te, nastavno, obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO), koja visina nije sporna.

22. Prema odredbi čl. 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja (s odredbama o kamatnoj stopi) predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Upravo je postupanjem tuženika tužitelj doveden u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu istog kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora. Takvo je postupanje, cijeneći da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Zato su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

23. Glede naknade za korištenje kredita slijedi i da je ta odredba dakle sadržana u Ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik, unaprijed formulirao, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora, niti sadržaj predmetne odredbe; da je iznos naknade određen na način da iznosi 3,30% od iznosa kredita. Tako napisana odredba ne znači da je jasna, razumljiva i određena jer da bi bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti, objasniti, informirati ga (i to dokazati) o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužitelj upravo u tom iznosu, pa je dakle, za tužitelja ostala nepoznanica zašto tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu.

24. Pritom nije odlučan niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, pa slijedi da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao je pristati na takve uvjete Ugovora.

25. Dakle, uslijed takvih odredbi postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

26. Osim toga, prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Iz ranije već navedenog glede odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru, slijedi da tuženik-banka nije postupao u dobroj vjeri.

27. U svezi navoda u smislu da je odredba o naknadi jasna, lako razumljiva i lako uočljiva valja još ukazati i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe (dakle i o valutnoj klauzli i o naknadi) moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

28. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je znao, svakako mogao znati koliko ta naknada za korištenje kredita iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu (u tom iznosu), niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Kako se dakle radilo o ugovoru i odredbi koju je unaprijed formulirala banka, o kojoj se nije pregovaralo, slijedi da tuženik nije vodio računa o tome da odredba bude tužitelju razumljiva, stoga, postupala je banka suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je zanemarila interes tužitelja kao potrošača da ima sve potrebne informacije pri donošenju odluke o sklapanju Ugovora.

29. Dakle, u osnovi pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba nepoštena, nastavno ništetna, čl. 87. st. 1. ZZP.

30. Prigovor zastare nije osnovan. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

30.1. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare, pa i za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

31. Dakle, zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja jer je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu u visini od 3,30% od iznosa kredita, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, a zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja te naknade.

32. Neodlučan je prigovor tuženika da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je, odredbama (o valutnoj klauzuli, naknadi) povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama. Nadalje, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) u čl. 19.a st. 3. navodi da se ne primjenjuje na kredite koji su otplaćeni; što je upravo zato jer su otplaćeni; a ne uslijed izostanaka eventualne ništetnosti odredbi tih ugovora.

33. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. i čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP u svezi sa čl. 368. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

34. Žalba ne sadrži određene žalbene navode u svezi odluke o troškovima postupka.

35. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, odbijen je jer je žalba neosnovana, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško