Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1900/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja, te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu,, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2956/2024-9 od 28. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2956/2024-9 od 28. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012042256 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 20.10.2006. godine, sadržana u članku 12.3.

Ugovora o kreditu, koja glasi:

1.“Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…..sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.”

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D.,10000 [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 160,71 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 21.10.2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 1.204,64 €, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 28. veljače 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012042256 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 20. listopada 2006. kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice koje se svode zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012042256 dana 20. listopada 2006. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.364,65 CHF (švicarskih franaka) za kupnju automobila sa prijenosom vlasništva automobila na banku, s time da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan, a kredit je otplaćen u cijelosti;

- da je čl. 12.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita…..sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja i ocjenom provedenih dokaza te pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud utvrđuje da je ova sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, koja je određena u visini od 1,50% iznosa kredita, ništetna, pozivom na čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP-a, uz obrazloženje da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, na sadržaj koje da tužiteljica nije imala utjecaj, jer se o istoj s njom nije pregovaralo, uz što da tuženik tužiteljici nije niti objasnio kako je ista i zašto utvrđena u navedenom postotku, slijedom čega po toj osnovi nalaže isplatu iznosa od 160,71 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 21. listopada 2006. do isplate.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ove sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale već se radilo o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu u cjelini pa ni na sadržaj ove sporne ugovorne odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da s tuženikom glede samih uvjeta kredita, nije ništa pregovarano, pa se tako niti o toj ugovornoj odredbi nije moglo posebno pregovarati, a nije joj bilo ni posebno pojašnjeno temeljem čega se ta naknada obračunava i na što se ti troškovi odnose.

11. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, a iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 12.3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Osim toga, to nije sporno niti u žalbenoj fazi, tuženik ni u ovom postupku nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

12. Slijedom toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP i to jer se o njoj nije pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Ugovaranjem takve odredbe tuženik je postupio i protivno čl. 4. i čl. 7. ZOO-a.

13. Slijedom rečenog pravilno je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 160,71 euro sa zateznom kamatom tekućom od 21.listopada 2006. pa do isplate, sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

14. Na navode žalbe valja odgovoriti i da, sukladno recentnoj praksi, iz odluke Vrhovnog suda Rev-673/2023, odluka kakva je donesena nije protivna pravnim stajalištima Suda EU u predmetu C-621/17. I ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bio razumljiv, ali joj nije pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste, dakle tuženik je istu naplatio bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tuženiku treba platiti naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. Nije se o tome pregovaralo i takva je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

15. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Isto tako, u okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o njezinoj visini, a što on nije dokazao, niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga, iz predloženih i izvedenih dokaza u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o navedenoj naknadi i o njezinoj visini.

19. Također, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost koliki su doista bili troškovi za obradu kreditnog zahtjeva, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je u vezi s tom konkretnom obradom kredita eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti tu naknadu u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, pravilno je sud zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno i paušalno odredio visinu same naknade.

20. Pritom valja naglasiti da navedeno ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati ovu naknadu. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

21. Stoga je pravilno sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 87. st. 1. ZZP/03) te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

22. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018., te iznesenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja odluka postaje pravomoćna donošenjem ove drugostupanjske presude, to i zastara počinje teći tek s tim danom, tako da ni potraživanje tužiteljice nije zastarjelo. Osim toga, valja reći da je tužiteljica u ovom postupku tražila utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a isticanje ništetnosti je prema odredbi čl. 328. ZOO neograničeno, to ni u kom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tako da su žalbeni navodi istaknuti u tom smislu ocijenjeni neosnovanim.

23. Odluka o troškovima postupka se pravilno zasniva na članku 154. stavku 1. I članku 155. ZPP, pa budući da je tužiteljica uspjela sa svojim zahtjevima, tuženik joj je dužan naknadite sve troškove potrebne za vođenje parnice. Sud prvog stupnja je pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je pravilno obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23)

24. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić