Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3888/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik iz Labina, protiv tuženika:

Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buie, poslovni broj P-1759/2019-41 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buie, poslovni broj P-1759/2019-41 od 25. travnja 2024. u dijelu pod točkom I izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buie, poslovni broj P-1759/2019-41 od 25. travnja 2024. u dijelu pod točkom II i III izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje .

II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011091338, od dana 18.03.2006., solemniziran kod javnog bilježnika Aleksandra Micelli, posl. br. OU.51/06, na iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, koji je zaključen između tužitelja u svojstvu korisnika kredita, a tuženika kao kreditora kako slijedi:

II.

čl. 4.1. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana...

čl. 4.2. Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita... Kamata se obračunava u CHF...

čl.6. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF...

čl. 7.2. ....plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF... U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju JC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos u visini od 5.308,91 (pettisućatristoosam eura i devedesetjednog centa) eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća:

- na iznos od 22,83 EUR od 11. 7. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 35,15 EUR od 13. 8. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 33,69 EUR od 12. 9. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 34,80 EUR od 13. 10. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 33,32 EUR od 12. 11. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 34,44 EUR od 11. 12. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 35,74 EUR od 14. 1. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 40,71 EUR od 13. 2. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 42,35 EUR od 12. 3. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,53 EUR od 15. 4. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 48,24 EUR od 14. 5. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 52,95 EUR od 12. 6. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 59,17 EUR od 10. 7. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 63,50 EUR od 11. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,10 EUR od 14. 10. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,24 EUR od 13. 11. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,13 EUR od 14. 12. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 67,22 EUR od 14. 12. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 73,06 EUR od 15. 1. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,57 EUR od 15. 3. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 70,58 EUR od 12. 4. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 65,93 EUR od 18. 5. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 75,87 EUR od 17. 6. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,64 EUR od 17. 6. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 90,17 EUR od 19. 8. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 102,22 EUR od 19. 8. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 83,79 EUR od 14. 9. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 75,76 EUR od 13. 10. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 76,44 EUR od 14. 12. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 77,37 EUR od 14. 12. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,62 EUR od 17. 1. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 86,59 EUR od 17. 2. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 83,58 EUR od 18. 4. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,01 EUR od 18. 4. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 86,57 EUR od 18. 5. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 87,06 EUR od 19. 6. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,31 EUR od 19. 7. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 83,60 EUR od 17. 8. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 78,66 EUR od 18. 9. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 83,34 EUR od 17. 11. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 85,89 EUR od 17. 11. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,92 EUR od 19. 12. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 79,25 EUR od 18. 1. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,72 EUR od 19. 2. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,74 EUR od 18. 4. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,61 EUR od 18. 5. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 77,66 EUR od 19. 6. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 77,33 EUR od 18. 7. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 78,02 EUR od 18. 7. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 77,55 EUR od 19. 9. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 80,88 EUR od 19. 10. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 82,49 EUR od 19. 11. 2013. godine do namirenja tužitelja

- na iznos od 82,26 EUR od 19. 11. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 85,49 EUR od 18. 12. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,95 EUR od 18. 1. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,38 EUR od 13. 2. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,02 EUR od 12. 4. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,85 EUR od 14. 5. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,75 EUR od 14. 5. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 65,27 EUR od 14. 6. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,95 EUR od 15. 7. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,15 EUR od 13. 8. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,27 EUR od 14. 9. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,88 EUR od 12. 11. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 70,81 EUR od 12. 12. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,13 EUR od 12. 12. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 70,90 EUR od 14. 1. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 11. 2. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 18. 3. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 19. 5. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 19. 5. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 16. 6. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 18. 7. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 13. 8. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 11. 9. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,66 EUR od 6. 10. 2015. godine do namirenja tužitelja,

uvećavaju i do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju JC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 2.099,54 (dvijetisućedevedesetdevet eura i pedesetčetiri centa) eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude 25. travnja 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači u skladu sa žalbenim navodima tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28713,89/14 i 70/19,80/22,114/22,155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011091338 i to čl. 4.1., čl.4.2., čl.6.i čl.7.2. a kojim odredbama je ugovorena otplata kredita u CHF( valutna klauzula) kao i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora ovdje tuženika te posljedično isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.

6. Između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj 9011091338 od 18. ožujka 2006. na iznos od 47.000,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,75% godišnje te nije sporno da se radi o potrošačkom ugovoru.

6.1. Također nije niti sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu od 4. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj 102/15 -dalje ZID ZPK/15 ) kojim je izvršena konverzija kredita broj 9011091338 od 18. ožujka 2006. u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Međutim ovdje je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana .

8. Također ovdje je sporno da li je zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu od 4. prosinca 2015., a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK /15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 10. ožujka 2006. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužiteljica traži utvrđenje ništenosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužiteljice za isplatom daljnjih iznosa.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03 -dalje ZZP/03 ) i to čl. 81., 82., 90., ZZP/03. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne,ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

10. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4.stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene ,pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

10.1. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).

11. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

12. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kao potrošača stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/03.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez takve odredbe.

14. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

15. Iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća kao vjerodostojnog, suvislog i logičnog proizlazi da je tužiteljici od djelatnika banke upravo ponuđen kredit u CHF kao povoljniji kredit, te joj druge opcije nisu niti ponuđene jer zbog niskih primanja nije bila kreditno sposobna za druge kredite samo joj je rečeno da je kamata povoljnija i pri tome joj nije ništa pojašnjeno da se kamata može mijenjati a u pogledu valute CHF joj je rečeno da se radi o stabilnoj valuti a u bitnome te navode potvrđuje i svjedok ČC( suprug tužiteljice) koji je bio jamac kod podizanja kredita.

15.1. Također iz iskaza svjedokinje GC ( djelatnice banke) proizlazi da nije sudjelovala u konkretnoj obradi kredita tužiteljice već je bila supotpisnik ugovora o kreditu ispred banke a koja u bitnome ističe da su se ugovori izrađivali u banci po šabloni, da nije bilo nekakvih posebnih uputa i procedura klijentima kod podizanja kredita .

16. Prvostupanjski sud je stoga provedenim dokaznim postupkom pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju sa ovdje tužiteljicom kod podizanja kredita nije pojedinačno pregovaralo o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli pa iz toga jasno proizlazi da tužiteljica nije niti mogla utjecati na bitne odredbe ugovora a niti su joj bile pojašnjene odredbe o promjenjivosti kamatne stope a niti rizici zaključivanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli za CHF a posebno u situaciji kada su upravo nuđeni korisnicima kredita kao najpovoljniji krediti u valuti CHF.

17. Prema tome ovdje je teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ,ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Prema tome pravilnim tumačenjem navedenih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/ 03 a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništenosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

21. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla ( čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove ( čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a a u vezi s čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. ZZP/03) stoga zaključeni Dodatak ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužiteljice kao potrošača da zatraži restitucijiskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.

22. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

23. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 18.ožujka 2006. u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga je u tom dijelu valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Naime pogrešno zaključuje tuženik da stranke zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/2015 su isplaćene sve razlike s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način da su iste iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice prema Dodatku a da stoga korisnici kredita nemaju pravni interes za postavljanje kondemnatornih zahtjeva koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

25. Nadalje ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZID ZKP/ 15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

27. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

29. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

30. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.

31. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

32. Međutim u ovom konkretnom predmetu u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev a koji se odnosi na isplatu valjalo je ukinutu pobijanu presudu jer je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

33. Prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je ovdje tužiteljica na ime preplaćenih razlika više platila iznos od 5.803, 66 EUR time da je ovdje tužiteljica ostala kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 5.308, 91 EUR.

34. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao primjedbe jer da vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju ne navodi efekte konverzije na što sud taj prigovor odbija s obrazloženjem da vještak nije niti bio dužan uzimati u obzir efekte konverzije a s obzirom da tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih anuiteta za razdoblje od 11.07.2009. do 06. 10. 2015. što znači za razdoblje koje prethodi konverziji pa da stoga Dodatak Ugovora o kreditu od 4.12. 2015. ne utječe na pravo tužiteljice na isplatu niti je to vještak trebao uzeti u obzir.

35. Ovdje valja reći da postojanje preplate koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta a kako je to ugovoreno na temelju sporazuma o konverziji predstavlja iznos koji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenu nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2006. već se radi o matematičkom izračunu odnosno preračunavanju ( konverzije) kredita iz jedne valute ( CHF) u drugu valutu (EUR) na točno određeni dan u sklopu kojeg zbroj različitih parametara izračuna ( tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno dovodi do postojanja određene novčane razlike ( preplate ili manjka). Međutim iznos preplate koji bi bio utvrđen kao posljedica konverzije ne može se zanemariti kod utvrđivanja iznosa preplate na koju tužitelj kao potrošač ima pravo i koji je posljedica restitucije jer bi takvim postupanjem potrošač stekao isti novčani iznos dva puta i to prvi puta kroz potpunu restituciju a drugi puta kao posljedicu konverzije kojom su umanjeni budući anuiteti konvertiranog ugovora o kreditu a što bi značilo kumulaciju a na što tužitelj nema pravo i na što ukazuje odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1096/2022-2 od 8.studenog 2022. )

36. Prema tome u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno jer u ovom konkretnom slučaju niti nije utvrđeno o kojem iznosu pretplate bi se radilo kao posljedici konverzije dakle nije uzet u obzir efekt konverzije zbog čega je valjalo u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje jer sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u tom dijelu nije niti utvrđivao činjenično stanje.

37. Ovdje je valjalo ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka jer ista ovisi o konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu.

38. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl.368.st.1.i čl.370. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

39. O troškovima žalbenog postupka stranaka odlučiti će se u konačnoj odluci ( čl.166.st. 3. i 4.ZPP-a )

U Zagrebu, 20. svibanj 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević