Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2761/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić, predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OB, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matić, Feldman & Herman iz Zagreba, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, odlučujući o žalbama tužene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-501/2022-21 od 15. siječnja 2024., rješenja o ispravku navedene presude istog suda poslovni broj P-501/2022-25 od 26. ožujka 2024., te rješenja o ispravku navedenog rješenja istog suda poslovni broj P- 501/2022-27 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-501/2022-21 od 15. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I i III te odluka o parničnom trošku pod točkom IV izreke za iznos od 5.577,96 eur sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2024. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom IV izreke preko iznosa od 5.577,96 eur do iznosa od 6.000,00 eur kn (za iznos od 422,05 eur sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom) i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 422,05 eur sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate kao neosnovan.

II. Usvaja se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačava se rješenje Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-501/2022-21 od 15. siječnja 2024. kojim je ispravljena presuda toga suda poslovni broj P-501/2022-25 od 26. ožujka 2024. i rješava:

Odbija se prijedlog tužitelja od dana 16. veljače 2024. za ispravak presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-501/2022-25 od 26. ožujka 2024. kao neosnovan.

III. Usvaja se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačava se rješenje Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-501/2022-27 od 28. ožujka 2024. kojim je ispravljeno rješenje istog suda poslovni broj P-501/2022-21 od 15. siječnja 2024.i rješava:

Odbija se prijedlog tužitelja od dana 27. ožujka 2024. za ispravak rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-501/2022-25 od 26. ožujka 2024. kao neosnovan

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv prvostupanjske presude.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak žalbe u iznosu od 39,06 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207886692/06 od 22.11.2006. zaključenog između tužene ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužitelja OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog od strane javnog bilježnika Krešimira Copića iz [adresa], pod brojem OU-887/2006 i to:

- odredba članka 2. u dijelu koji glasi:

"… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…., ….., sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.";

- odredba članka 7. u dijelu koji glasi:

" …. u kunskoj protuvrijednosti…. obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.";

- odredba članka 23. P u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora."

II Djelomično se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. ugovora koji glasi:

"…u kunskoj protuvrijednosti od 103.700,00 CHF (slovima:stotritisuće sedamsto švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. …., uz valutnu klauzulu,".., kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju OB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 29.338,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 11,73 eur od 15. studenoga 2007. do isplate

-na iznos od 5,48 eur od 15. prosinca 2007. do isplate

-na iznos od 16,30 eur od 15. siječnja 2008. do isplate

-na iznos od 14,57 eur od 15. veljače 2008. do isplate

-na iznos od 48,27 eur od 15. ožujak 2008. do isplate

-na iznos od 45,97 eur od 15. travnja 2008 do isplate

-na iznos od 32,96 eur od 15. svibnja 2008. do isplate

-na iznos od 37,88 eur od 15. lipnja 2008. do isplate

-na iznos od 34,02 eur od 15. srpnja 2008. do isplate

-na iznos od 33,21 eur od 15. kolovoza 2008. do isplate

-na iznos od 33,07 eur od 15. rujna 2008. do isplate

-na iznos od 47,83 eur od 15. listopada 2008. do isplate

-na iznos od 56,82 eur od 15. studenoga 2008. do isplate

-na iznos od 44,05 eur od 15. prosinca 2008. do isplate

-na iznos od 78,49 eur od 15. siječnja 2009. do isplate

-na iznos od 78,85 eur od 15. veljače 2009. do isplate

-na iznos od 67,28 eur od 15. ožujka 2009. do isplate

-na iznos od 69,94 eur od 15. travnja 2009. do isplate

-na iznos od 70,47 eur od 15. svibnja 2009. do isplate

-na iznos od 65,90 eur od 15. lipnja 2009. do isplate

-na iznos od 66,69 eur od 15. srpnja 2009. do isplate

-na iznos od 81,46 eur od 15. kolovoza 2009. do isplate

-na iznos od 86,52 eur od 15. rujna 2009. do isplate

-na iznos od 80,90 eur od 15. listopada 2009. do isplate

-na iznos od 84,53 eur od 15. studenoga 2009. do isplate

-na iznos od 83,95 eur od 15. prosinca 2009. do isplate

-na iznos od 93,76 eur od 15. siječnja 2010. do isplate

-na iznos od 100,06 eur od 15. veljače 2010. do isplate

-na iznos od 98,69 eur od 15. ožujka 2010. do isplate

-na iznos od 104,95 eur od 15. travnja 2010. do isplate

-na iznos od 116,42 eur od 15. svibnja 2010. do isplate

-na iznos od 118,87 eur od 15. lipnja 2010. do isplate

-na iznos od 132,35 eur od 15. srpnja 2010. do isplate

-na iznos od 131,89 eur od 15. kolovoza 2010. do isplate

-na iznos od 135,95 eur od 15. rujna 2010. do isplate

-na iznos od 143,56 eur od 15. listopada 2010. do isplate

-na iznos od 147,32 eur od 15. studenoga 2010. do isplate

-na iznos od 131,33 eur od 15. prosinca 2010. do isplate

-na iznos od 132,80 eur od 15. siječnja 2011. do isplate

-na iznos od 126,92 eur od 15. veljače 2011. do isplate

-na iznos od 124,51 eur od 15. ožujka 2011. do isplate

-na iznos od 130,67 eur od 15. travnja 2011. do isplate

-na iznos od 141,53 eur od 15. svibnja 2011. do isplate

-na iznos od 164,61 eur od 15. lipnja 2011. do isplate

-na iznos od 190,87 eur od 15. srpnja 2011. do isplate

-na iznos od 207,68 eur od 15. kolovoza 2011. do isplate

-na iznos od 163,35 eur od 15. rujna 2011. do isplate

-na iznos od 148,44 eur od 15. listopada 2011. do isplate

-na iznos od 149,44 eur od 15. studenoga 2011. do isplate

-na iznos od 151,52 eur od 15. prosinca 2011. do isplate

-na iznos od 164,36 eur od 15. siječnja 2012. do isplate

-na iznos od 168,23 eur od 15. veljače 2012. do isplate

-na iznos od 164,01 eur od 15. ožujka 2012. do isplate

-na iznos od 163,38 eur od 15. travnja 2012. do isplate

-na iznos od 165,51 eur od 15. svibnja 2012. do isplate

-na iznos od 169,23 eur od 15. lipnja 2012. do isplate

-na iznos od 164,59 eur od 15. srpnja 2012. do isplate

-na iznos od 163,32 eur od 15. kolovoza 2012. do isplate

-na iznos od 151,95 eur od 15. rujna 2012. do isplate

-na iznos od 161,68 eur od 15. listopada 2012. do isplate

-na iznos od 166,31 eur od 15. studenoga 2012. do isplate

-na iznos od 163,28 eur od 15. prosinca 2012. do isplate

-na iznos od 159,65 eur od 15. siječnja 2013. do isplate

-na iznos od 158,39 eur od 15. veljače 2013. do isplate

-na iznos od 157,10 eur od 15. ožujka 2013. do isplate

-na iznos od 166,15 eur od 15. travnja 2013. do isplate

-na iznos od 152,84 eur od 15. svibnja 2013. do isplate

-na iznos od 150,66 eur od 15. lipnja 2013. do isplate

-na iznos od 151,96 eur od 15. srpnja 2013. do isplate

-na iznos od 150,60 eur od 15. kolovoza 2013. do isplate

-na iznos od 155,46 eur od 15. rujna 2013. do isplate

-na iznos od 159,07 eur od 15. listopada 2013. do isplate

-na iznos od 160,15 eur od 15. studenoga 2013. do isplate

-na iznos od 165,64 eur od 15. prosinca 2013. do isplate

-na iznos od 160,10 eur od 15. siječnja 2014. do isplate

-na iznos od 90,77 eur od 15. veljače 2014. do isplate

-na iznos od 93,69 eur od 15. ožujka 2014. do isplate

-na iznos od 91,15 eur od 15. travnja 2014. do isplate

-na iznos od 87,50 eur od 15. svibnja 2014. do isplate

-na iznos od 88,29 eur od 15. lipnja 2014. do isplate

-na iznos od 90,89 eur od 15. srpnja 2014. do isplate

-na iznos od 92,97 eur od 15. kolovoza 2014. do isplate

-na iznos od 19.994,64 eur od 28. kolovoza 2014. do isplate, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. lipnja 2011., zatim po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,04 eur sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućim od 15. siječnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.2. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-501/2022-25 od 26. ožujka 2024.ispravljena je navedena presuda u dijelu izreke pod točkom III alineja 35 (zadnji redak str.2) na način da umjesto iznosa od 135,95 eur ispravno stoji iznos od 159,84 eur, a u alineji 41 (šesti redak odozgo) na način da umjesto iznosa od 124,51 eur ispravno stoji iznos od 130,38 eur.

1.3. Rješenjem poslovni broj P-501/2022-27 od 28. ožujka 2024.ispravljeno je Rješenje toga suda poslovni broj P-501/2022-25 od 26. ožujka 2024. u četvrtom retku izreke na način da umjesto iznosa od 130,38 eur ispravno stoji iznos od 130,48 eur.

2. Protiv navedene presude pod točkama I, III i IV izreke i navedenih rješenja o ispravku žali se tužena zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115/23 - dalje: ZPP) te predlaže podnesene žalbe usvojiti uz naknadu troška sastava žalbe protiv presude i rješenja od 26. ožujka 2024.

3. Žalba tužene protiv presude je djelomično osnovana.

4. Žalba tužene protiv rješenja od 26. ožujka 2024. i rješenja od 28. ožujka 2024. je osnovana.

5.1. Prije svega valja reći da je odredbom čl. 342. ZPP-a propisano da će pogreške u imenima i brojevima i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude sa izvornikom ispravit će sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

5.2. Dakle, smisao navedene zakonske odredbe jest da sud ispravlja svoje pogreške koje je između ostalog učinio u pisanju svoje odluke, a ne da kroz institut ispravka presude ispravlja greške tužitelja u sastavu podneska kojim specificira tužbeni zahtjeva, što potvrđuje i sam tužitelj u podnesku od 16. veljače 2024., kojim je predlagao ispravak presude.

5.3. U konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za donošenje rješenja o ispravku, na što osnovano u žalbi upire tuženik, pa kako izreka pobijanog rješenja proturječi iznesenim razlozima i stanju samog spisa, prvostupanjski je sud donoseći pobijana rješenja o ispravku presude i rješenja o ispravku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP, a osim toga, taj je sud pogrešno primijenio i materijalno pravo iz odredbe čl. 342. st. 1. i 2. ZPP.

5.4. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika protiv navedenih rješenja o ispravku presude i rješenja o ispravku rješenja o ispravku uvažiti i oba ta prvostupanjsko rješenje preinačiti te odbiti prijedloge tužitelja od za ispravak prvostupanjske presude i za ispravak rješenja o ispravku od 26. ožujka 2024. kao neosnovane (čl. 380. toč. 3. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl. 2., čl. 7. i čl. 23. Odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207886692/06 od 22.11.2006. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.700,00 CHF te zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda pa nije ostvarena bitne povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

9.1. Neosnovano tužena u žalbi ponavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, na taj je prigovor tuženoj dijelom odgovoreno u ukidnom rješenju ovog suda poslovni broj Gž-900/2022-2 od 12. srpnja 2022. da druge osobe obuhvaćene ugovorom o kreditu i to založni dužnik, nisu nužni suparničari s tužiteljem kao korisnikom kredita. U predmetnoj pravnoj stvari. Naime, upravo je tužitelj osoba koja ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti te posljedično ostvariti i sudsku zaštitu od tuženika povratom razlike preplaćenih iznosa u spornom razdoblju, pa je ovaj spor tužitelj valjano pokrenuo bez obuhvaćanja ostalih sudionika ugovora o kreditu na strani tužitelja jer to nije nužno u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a budući sve stranke tog ugovora ne trebaju isticati ništetnost već je dovoljno da ga istakne tužitelj koji je sklopio ugovor kao korisnik kredita i ima primarni interes za vođenje ovog spora pa posljedično tome nije povrijeđena i odredba čl. 109. ZPP-a, jer tužba tužitelja sadrži sve ono što treba sadržavati i po njoj je prvostupanjski sud mogao postupati.

9.2. Nadalje, kraj činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao korisnik kredita, tada nije odlučno i bez utjecaja je, tko je u ime i za račun tužitelja vršio uplate, i je li se eventualno radilo o uplatama treće osobe. Navedeni prigovor tuženik bi mogao isticati jedino da je dokazao da je obveza, pa i pravo po kreditu tužitelja preuzela treća osoba i posljedično tome statusu izvršila i predmetnu obvezu, a što tuženik nije ni tvrdio niti dokazivao.

10. U odnosu na žalbeni prigovor preinake tužbe valja reći da je tužitelj jasno u činjeničnom supstratu tužbe istaknuo kako od tuženika potražuje preplaćene iznose s osnove ništetnosti dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. Tužitelj je konačnu visinu svoje tražbine, kao i točan iznos preplate svakog pojedinog anuiteta s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF saznao tek nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, a na osnovu rezultata vještačenje tužitelj je specificirao visinu, valutu i tijek zakonskih zateznih kamata iako je pri obračunu tražbine u valutu eur dijelom zatražio manje iznose od onih koji bi mu pripadali.

11. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

12. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika u postupku nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. ZPP, budući je sud prvog stupnja pravilno dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a navedeno je i u skladu s odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-4474/19 od 29. ožujka 2022.

13. Jednako tako, u postupku nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1. u vezi odredbe čl. 502. c ZPP koja odredba se, suprotno žalbenim navodima, primjenjuje u ovom postupku.

14. Tijekom postupka sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su važne za odlučivanje i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, koje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje.

15. U žalbenom postupku tuženik iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima.

16. Iz rezultata postupka proizlazi slijedeće:

- da su stranke 22. studenoga 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207886692/06 (kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.700,00 CHF(dalje. Ugovor o kreditu),

- da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata 5,20% godišnje promjenjiva sukladno Odluci o kamatama stopama kreditora, ovdje tuženika, a odredbama čl. 7. i čl. 23. Ugovora o kreditu ugovorena je obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF,

- da je tužitelj potpisao Ugovor o kreditu kao fizička osoba-potrošač, dok iz iskaza tužitelja proizlazi daje svrha kredita bila kupnja i adaptacija kuće u [adresa], u kojoj i danas žive njegove supruga i kćerka kojima dolazi u posjet jer živi i prijavljen je u [adresa], a podmirio je i neke dugove obitelji. Poriče da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora imao obrt ili da je bio osnivač kakvog trgovačkog društva, već je bio u mirovini, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kao i dopunskog očitovanja proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio tuženiku iznos od 221.047,24 kn, dakle i po osnovi povišenja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja valute CHF u odnosu na domaću valutu kunu, od čega na povišenje kamatne stope otpada iznos od 39.926,22 kn, a na promjenu tečaja iznos od 181.121,02 kn.

17. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

18.1. Tijekom postupka, a sada i u žalbi, tuženik prigovara da bi tužitelj imao status potrošača.

18.2. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača). U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je između tužitelja, kao fizičke osobe za kupnju i adaptaciju kuće u [adresa] (i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti), pa tužitelj ima status potrošača, a tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazivao suprotno.

19. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule sud prvog stupnja pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07

20. Iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapani u spornom razdoblju (u kojem razdoblju je i sklopljen predmetni Ugovor o kreditu) koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

21. Isto tako, transparentnost određene odredbe treba se tumačiti s obzirom na prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i koji postupa s pažnjom i razboritošću (O C-26/13). Pored toga, tuženik kao banka ima superiorniji položaj u odnosu na tužitelja jer on ne raspolaže i bankarskim znanjem. Tužitelju su trebali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on može na razumljiv način ocijeniti svoju poziciju. Iz razloga što vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti pravilnost promjene može provjeriti bez egzaktnih kriterija, to dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

22. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502. c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Provedenim postupkom je utvrđeno da razdoblje od sklapanja Ugovora parametri za određivanje promjenjivosti stope redovne kamate nisu bili jasno i razumljivo definirani (referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu /bazno razdoblje i referentno razdoblje/, elementi na temelju kojih je kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope) pa se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati sa tužiteljem.

24. Nadalje, u kolektivnom sporu pravomoćno je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, a posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

25. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) tužitelju prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa ali i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze, a da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

26. Međutim, tuženik na navedene okolnosti nije predlagao izvođenje personalnih dokaza - saslušanjem svoga djelatnika, dok suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja, koji je tvrdio da mu je kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka (CHF) preporučio upravo službenik banke (prezimenom H), kojeg tuženik nije ni predložio saslušati kao svjedoka) koji mu je dao do znanja da se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ali mu je na izričiti upit koji je kredit povoljniji (jer mu je izradio i izračun vezan za valutu EURO) rekao kako se krediti vezani za valutu CHF više sklapaju te da je i izračun u toj valuti tada bio povoljniji. Iako priznaje da je bio svjestan da se stopa zatezne kamate može mijenjati tijekom otplate kredita nije očekivao ovako drastična povišenja, niti je na takav rizik bio upozoren od kreditora.

27. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju o pojedinim odredbama ovog Ugovora nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ugovor ponuđen na sklapanje prema unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču, a što iz samog Ugovora o kredita kao i iskaza tužitelja ne proizlazi.

28. Prema tome, žalbeni navodi tužene nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

29. Zato je pravilan zaključak suda prvog stupnja, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene u smislu odredbe čl. 81. i 82. ZZP/03, jer tužitelju nisu dani na uvid parametri i informacije koje se odnose promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom Banke i na valutu CHF, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o ključnim elementima pravnog posla pa tako i u odnosu na sporne ugovorne odredbe,a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je u smislu odredbe čl. 87. toga Zakona, ništetnost.

30. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

31. Nije osnovan tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje spornog dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/0541/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO/05) kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, pozivajući se pritom na presudu Suda Europske unije donesene 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19.

32. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 i ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

33. Sud Europske unije je doista presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

34. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-III-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

35. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05

36. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom Banke pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo I pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni u vrijeme puštanja kredita.

37. Stoga su, bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

38. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

39. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, te ZOO zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

40. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

41. Naime, sud pravilno zaključuje da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012. (P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope, a 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule, a od pravomoćnosti kojih presuda zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., prema kojem u slučaju individualnog restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog (ništavog) ugovora (odnosno ništetne-ništave odredbe ugovora), tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora ili ništetne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena

42. Budući je tužitelj zahtjev za povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovorene promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF podnio u tužbu 13. lipnja 2019., to je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225 ZOO, a isto bi se odnosi i na preinačeni dio tužbe. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive EU 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda suda EU u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267 EFEU-a).

43. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi ističe kako je sud trebao uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF-a bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog jer se ovdje ne radi o uzajamnim vraćanjima, i to stoga što plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ni primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio.

44. Pritom je potrebno navesti da u slučaja izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., toč. 20.).

45. U odnosu na troškove postupka sud prvog stupnja je tužitelju pravilno temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP priznao troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema označenoj vrijednost predmeta spora i to primjenom Tbr. 7/1 i Tbr. 54. Tarife za sastav tužbe nagrada od 200,00 eur, za pristup na tri ročišta po 500,00 eur primjenom Tbr. 9/1 Tarife, za sastav četiri obrazložena podneska u prvom dijelu prvostupanjskog postupka po 500,00 eur primjenom Tbr. 8/1 Tarife te za sastav jednog podneska u ponovljenom prvostupanjskom postupku od 500,00 eur primjenom Tbr. 8/1 Tarife, a za sastav podneska od 2. siječnja 2023. kojim je tužbeni zahtjev uskladio sa važećom valutom eur priznao primjenom Tbr. 8/4 Tarife iznos od 50,00 eur, što iznosi 4.250,00 eur, a uz PDV sukladno Tbr. 46. Tarife od 25% u iznosu od 1.062,50 eur, iznosi ukupno 5.312,50 eur, kojem trošku zastupanja je pravilno priznat trošak plaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 265,45 eur ili ukupno 5.577,96 eur.

46. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

47. Međutim osnovano tuženik u žalbi osporava odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem su tužitelju kao opravdani trošak priznati sudska pristojba na tužbu i na presudu prema Tar. br. 1/2 i Tar. br. 2/1 Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023) te čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023), te trošak izvansudskog vještačenja koji je obavljen po nalogu suda za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva pod prijetnjom odbačaja tužbe ili presumiranog povlačenja tužbe (rješenje od 7. studenoga 2019.) jer tužitelj nije dostavio u spis dokaz da je navedene sudske pristojbe i vansudskim putem pribavljeno vještačenje platio i da je taj trošak kao takav nastao i to baš u zatraženim iznosima, to je u tom dijelu odluku o parničnom trošku pod točkom IV izreke valjalo preinačiti I odbiti zahtjev tužitelja za naknadu navedenih troškova u iznosu od 422,05 Eur sa zatraženom zateznom kamatom.

48. Iz navedenih razloga pobijana odluka o trošku sadržana u navedenoj prvostupanjskoj presudi pod točkom IV izreke je dijelom za iznos od 422,05 eur sa zatraženom zateznom kamatom preinačena temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP te je riješeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod točkom I izreke.

49. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadom troška žalbe protiv prvostupanjske presude jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, a ne i sa žalbom u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu, a vrijednost predmeta spora računa prema glavnom zahtjevu (arg iz čl. 35. ZPP) te je odlučeno kao u točki IV izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

50. Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe protiv rješenja od 26. ožujka 2024., temeljem Tbr. 10. t. 4. Tarife prema VPS ispravljenog dijela u ukupnom iznosu od 39,06 eur zajedno s PDV (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić