Poslovni broj: P-4302/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB; 76383276670, zastupan po Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., OIB; 23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 20. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u prigovor radi prijeboja tuženika od 11. travnja 2024. godine.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 5102292645 od dana 17.03.2005.g. koji su sklopili tužitelj UŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermaerkische bank d. d., Jadranski trg br. 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d. d., Jadranski trg br. 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju UŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.613,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose i to;

- na iznos od 3,85 EUR od dana 5.11.2008. do isplate

− na iznos od 5,81EUR od dana 10.1.2009. do isplate

− na iznos od 6,61 EUR od dana 5.2.2009. do isplate

− na iznos od 7,41 EUR od dana 5.3.2009. do isplate

− na iznos od 5,01 EUR od dana 8.4.2009. do isplate

− na iznos od 4,88 EUR od dana 6.5.2009. do isplate

− na iznos od 2,24 EUR od dana 4.6.2009. do isplate

− na iznos od 0,42 EUR od dana 9.8.2009. do isplate

− na iznos od 2,66 EUR od dana 4.9.2009. do isplate

− na iznos od 0,48 EUR od dana 4.10.2009. do isplate

− na iznos od 0,26 EUR od dana 6.11.2009. do isplate

− na iznos od 2,86 EUR od dana 6.12.2009 . do isplate

− na iznos od 4,94 EUR od dana 14.1.2010. do isplate

− na iznos od 7,66 EUR od dana 5.2.2010. do isplate

− na iznos od 7,01 EUR od dana 7.3.2010. do isplate

− na iznos od 11,69 EUR od dana 2.4.2010. do isplate

− na iznos od 10,67 EUR od dana 5.5.2010. do isplate

− na iznos od 11,79 EUR od dana 5.6.2010. do isplate

− na iznos od 24,25 EUR od dana 6.7.2010. do isplate

− na iznos od 21,49 EUR od dana 5.8.2010. do isplate

− na iznos od 31,64 EUR od dana 8.9.2010. do isplate

− na iznos od 26,60 EUR od dana 6.10.2010. do isplate

− na iznos od 22,19 EUR od dana 7.11.2010. do isplate

− na iznos od 35,12 EUR od dana 8.12.2010. do isplate

− na iznos od 41,71 EUR od dana 8.1.2011. do isplate

− na iznos od 36,78 EUR od dana 18.2.2011. do isplate

− na iznos od 38,30 EUR od dana 5.3.2011. do isplate

− na iznos od 34,17 EUR od dana 5.4.2011. do isplate

− na iznos od 34,63 EUR od dana 15.5.2011. do isplate

− na iznos od 47,59 EUR od dana 8.6.2011. do isplate

− na iznos od 49,75 EUR od dana 8.7.2011. do isplate

− na iznos od 64,62 EUR od dana 3.8.2011. do isplate

− na iznos od 62,52 EUR od dana 2.9.2011. do isplate

− na iznos od 50,84 EUR od dana 5.10.2011. do isplate

− na iznos od 50,43 EUR od dana 4.11.2011. do isplate

− na iznos od 49,61 EUR od dana 9.12.2011. do isplate

− na iznos od 52,62 EUR od dana 19.1.2012. do isplate

− na iznos od 812,40 EUR od dana 30.1.2012. do isplate

kao i da mz plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.595,68 eura eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2025. godine do isplate, s time da su kamate do 31.07.2015. godine određene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 5102292645 od dana 17.03.2005.g. na iznos od 21.820,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 17.03.2005. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora za osobne potrebe tužitelja kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 21.820,00 CHF obračunate prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja u tečaj. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 279,37 CHF. U trenutku isplate kredita dana 17.03.2005. godine tečaj CHF prema srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,7818 Kn za 1 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine i odluku Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-221/2018. Poziva se i na odredbu čl. 502. c. ZPP-a. Slijedom navedenog predlaže da su utvrdi ništetenost odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 5102292645 od dana 17.03.2005.g. dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da sud naloži tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.683,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i da mu nadoknadi trošak parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Ističe prigovor zastare. Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor. Smatra da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula. Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koje tuženik pojedinačno navodi u odgovoru na tužbu. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Predlaže da su odbije tužbu tužitelja te istom naloži platiti tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 14-16 spisa), u obavijesti o promjeni uvjeta kredita (list 17-18 spisa),

u Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 19-22 spisa), u karticu prometa (list 23- 30 i 185-193 spisa), u otplatne planove (list 20-31 spisa), u otplatni plan (list 31-33 spisa), u brošure tuženika (list 73-94 spisa), u pisani iskaz JŽ (list 95-96 spisa), u preslike mailova (list 97-100 spisa), u dopis HNB (list 107-117 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 204-210 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 219-220 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 17.03.2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 5102292645 na kreditni iznos od 21.820,00 CHF u protuvrijednosti u kuna na rok otplate od 96 mjeseci. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 279,37 CHF.

5. U odnosu na tužbeni zahtjev, sporno je da li su u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je tužitelj potrošač, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanje. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj u ovom predmetu nije bio u svojstvu potrošača, na tu okolnost sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da je Ugovor sklopio sa svrhom adaptacije obiteljske kuće u kojoj stanuju njegova obitelj i on. U trenutku sklapanja ugovora pa niti sada nema u vlasništvu nikakav obrt niti trgovačko društvo.

8. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja kojem je poklonio vjeru, dok isto proizlazi i iz čl. 3 Ugovora o kreditu a ih kojeg proizlazi da je isti sklopljen za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, a što je u svim iskazu naveo i tužitelj.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je da je prednik tuženika (kao 5-tuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ova presuda u konačnici je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF. S toga je sud na tu okolnost proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da, obzirom je već prije sklapao ugovore o kreditu, znao je što je to valutna klauzula. No nitko od zaposlenika tuženika nije ga upozorio na rizike sklapanja ugovora u CHF. Nije tražio sklapanje ugovora u valutnoj klauzuli CHF već mu je tako bilo ponuđeno od strane tuženika, te je od njih samo i dobio tipski ugovor po načelu uzmi ili ostavi, odnosno nije imao mogućnosti pregovaranja u odnosu na ono što mu je ponuđeno. Nije niti pokušao pregovarati jer je bilo jasno kako se radi o ponudi koju može samo prihvatiti ili ne. Sve rate kredita podmirio je tužitelj. Pročitao je ugovor prije potpisivanja. Svjestan je bio da kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom se mjesečne rate kredita mogu mijenjati no nije bio svjestan, a niti mu je itko od zaposlenika tuženika to objasnio, da se rate kredita mogu tako dramatično mijenjati te da je rizik tako velik.

14. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužiteljicu nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od listopada 2008 do siječnja 2012. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 14. lipnja 2018. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 26. svibnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan obzirom se ovdje radi o petogodišnjem zastarnom roku.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu, pregled prometa, specifikaciju uplata, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio se tečaj mijenjao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, dok je u utuženom razdoblju se mijenjao na više, te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 01.05.2005., a da je posljednji utuženi plaćeni anuitet dospijeva 30.01.2012. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

18. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika s osnova valutne klauzule da je više uplaćen iznosi 1.683,51 eura, dok je s osnova valutne klauzule utvrđen manje plaćeni iznos od 331,55 euro.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok su prigovori tuženika pravne prirode te isti ne predlaže provođenje dokaza saslušanjem vještaka. O iznesenim prigovorima koje iznosi tuženik sud daje svoju ocjenu u ovom obrazloženju. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

20. Dakle, kako stranke na ovakav nalaz i mišljenje stranke nisu istaknule prigovor matematičke prirode niti predložile provođenje dokaza saslušanjem vještaka, to sud nije proveo dokaz saslušanjem vještaka obzirom smatra da bi isto bilo u suprotnosti s načelom ekonomičnosti, a s druge strane, obzirom da stranke nisu isticale prigovor na matematički izračun datog vještva, time je visina tužbenog zahtjeva, a kako ju je postavio vještak, postala nesporna, dok sud ne utvrđuje nesporne činjenice.

21. Tuženik je podneskom od 20. lipnja 2024. godine postavio prigovor radi prijeboja predlažući da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja ukupno iznosi 331,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a koliko konačno tuženik potražuje.

22. Člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

23. Temeljem čl. 154 st. 1 i 5 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 01.12.2023. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 16.09.2024. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 24.10.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 17.12.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 17.04.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 525 bodova, odnosno 1.050,00 eura, a što uvećano za PDV čini iznos od što ukupno iznosi 1.312,50 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 31,18 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.595,68 eura. Kamate na dosuđeni trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 20. svibanj 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku