REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-46/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinje Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nedi Brčić, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-793/2023-30 od 26. studenog 2024., na sjednici održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-793/2023-30 od 26. studenog 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog 22. studenog 2002. između tužiteljice i tuženika, sadržana u točki 4. Ugovora, u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, dok je u toč. II. izreke utvrđena ništetnom sadržana u točki 6. istog ugovora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz EUR, te da iste ne proizvode nikakve pravne učinke. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 47,34 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 1. rujna 2014. do 1. veljače 2018.) do isplate, te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 640,45 eura sa zateznim kamatama od 26. studenog 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog svih žalbenih razloga, navodeći da je presuda prije svega nerazumljiva jer iz nje ne proizlazi iz kojeg razloga je sud dopustio preinaku u fazi glavne rasprave, dakle nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, iako se tuženik preinaci protivio. Ukazuje da je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti dijela čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9190569922 sklopljenog između tuženika i tužiteljice s valutnom klauzulom u eurima, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu te da se tužiteljica pritom pozivala na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/2013 donesenu u kolektivnom sporu iniciranom po tužbi Udruge „Potrošač“, u kojem je postupku sudska zaštita tražena isključivo u pogledu ugovora o kreditu kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica. Obzirom da je tužiteljica s tuženikom zaključila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu se koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u eurima, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da bi u ovom slučaju odgovornost za štetu na strani tuženika postojala isključivo u slučaju da je on povrijedio svoju ugovornu obvezu, no obzirom da do povrede ugovorne obveze nije došlo, a kamatna stopa je mijenjana u toku cijelog ugovornog razdoblja sukladno ugovoru, to ne postoje niti pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu. Iz gore navedenoga proizlazi da se presuda na koju se tužiteljica poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj, bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužiteljice, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužiteljica nije dokazala, niti pokušala dokazati, pa unatoč toj nespornoj činjenici, sud izvodi zaključak da bi odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene, odnosno ništetne. Ističe kako je u potpunosti dokazao da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužiteljice koja pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a ne u vrijeme zaključenja, odnosno trajanja ugovora o kreditu, koju argumentaciju neosnovano prihvaća i sud, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužiteljica implicira da tuženik ne bi poštovao kriterije promjene kamatne stope po ugovoru o kreditu, a navedeno nije niti dokazala u toku postupka. Pozivanje na presudu poslovni broj: Pž-7129/2013 nikako ne potkrepljuje navode tužiteljice, upravo iz razloga što niti u toj presudi nije utvrđeno da je tuženik jednostrano mijenjao kamatu stopu bez jasnih parametara, a tvrdnja tužiteljice i utvrđenje suda da odredbe o promjenjivosti kamatne stope ne bi bile jasne, razumljive i lako uočljive, nemaju uporište u samom sadržaju odredbi spornog ugovora o kreditu, obzirom da su u čl. 4.1. i 4.2. jasno navedeni kriteriji koji utječu na promjenu kamatne stope (urednost poslovanja klijenta, broj grupa proizvoda, itd.), a isto je navedeno i u samim Općim uvjetima tuženika na koje se poziva tužiteljica, gdje stoji da kamatne stope u kreditnom poslovanju Banka može mijenjati na temelju ponude i potražnje na financijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutarnih kretanja i drugih makroekonomskih parametara. Jedino većoj ugovornoj kamatnoj stopi od zakonom propisane sud neće pružiti pravnu zaštitu, a da bi na takvom utvrđenju mogao donijeti zakonitu odluku, u konkretnom slučaju, tužbeni je zahtjev apsolutno neosnovan, obzirom da kamata ni u jednom trenutku nije prelazila najvišu zakonom dozvoljenu kamatnu stopu. Obzirom da iz rezultata provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica svojevoljno ušla u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristala na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je ista formulirana ugovorom, da na sadržaj ugovora ni u kom trenutku nije prigovorila, a činjenicu da je upoznata sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdila i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, utvrđenje suda o osnovanosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu u potpunosti je neosnovan, pritom cijeneći i argumentaciju glede propisa koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora i odredbi Direktive 93/13 u smislu isključenja iz ocjene poštenosti odredbi o predmetu i cijeni koje ovise o uvjetima koje ugovorna strana nema pod svojom kontrolom. Ukazuje da se zastara, a kako je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika, ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi, poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. Smatra neosnovanim i pravno neutemeljenim stav koji iznosi tužiteljica, da bi u ovom postupku jedino bilo potrebno provesti financijsko vještačenje kojim će se utvrditi razlika između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih stopa, kao i razliku u tečaju jer bi se takvim postupanjem i eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva koji bi počivao na premisi da je rezultat takvih računskih operacija relevantan u smislu naknade štete ili isplate stečenog bez osnove tužiteljici, zapravo sudskom intervencijom izmijenila narav ugovornog odnosa koji je, povrh svega, prestao postojati. Ističe kako je sud tužiteljici neosnovano dosudio zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa anuiteta u kojem je obračunata kamata, pritom zanemarujući odredbu čl. 1115. ZOO-a prema kojoj se u odnosu na poštenog stjecatelja (a poštenje se presumira, dok tužiteljica u toku postupka tu presumpciju u odnosu na tuženika nije oborila) ima obračunati kamata od dana podnošenja zahtjeva za isplatu, a ne od dana stjecanja, kako to pogrešno implicira kako tužiteljica, tako i sud.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskim sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbenog dijela postupka.

3. Žalba tuženika dostavljena je na odgovor tužiteljici prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je presudom poslovni broj: P-385/2020-23 od 19. travnja 2023. prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženiku da joj isplati iznos od 47,34 eura/356,79 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 1. rujna 2014. do 1. veljače 2018.), pozivajući se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pri čemu je odbio saslušati tužiteljicu i osobnog bankara, smatrajući da nema potrebe u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

5.1. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-737/2023-2 od 17. listopada 2023. prihvaćena je žalba tuženika te je navedena presuda ukinuta i predmet vraća prvostupanjskom sudu na novo suđenje, uz zaključak da su na navedeni postupak primjenjena pravna utvrđenja presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava sukladno čl. 502.c ZPP-a, o čijoj primjeni na ovaj spor, obzirom da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, u obrazloženju pobijane presude uopće nije naveo razloge, a ista presuda zbog toga proturječi sama sebi, stoga ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

6. Tužiteljica je na ročištu 29. listopada 2024. konačno specificirala tužbeni zahtjev na način da istim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 4. i 6. Ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog 22. studenog 2002. između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke i valutna klauzula kojom je glavnica vezana za euro, te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 47,34 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 1. rujna 2014. do 1. veljače 2018.) na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja eura za koji je vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

6.1. Prvostupanjski sud je prihvatio takav tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak da su sporne ugovorne odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su ove odredbe ništetne, radi čega tužiteljici pripadaju preplaćeni iznosi, te da nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Neosnovano tuženik ukazuje da je presuda nerazumljiva jer iz nje ne proizlazi iz kojeg razloga je sud dopustio preinaku u fazi glavne rasprave, iako se tuženik preinaci protivio, obzirom da je preinaka izvršena na ročištu 29. listopada 2024. na kojoj je bila prisutna punomoćnica tuženika i istoj se preinaci nije protivila.

8.1. Osim toga, nisu počinjene ni bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o hipotekarnom kreditu broj: 9190569922 od 22. studenog 2002. (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je prednik tuženika, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 10.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju banke na dan korištenja kredita, te da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

9.1. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i je li posljedično tome osnovan zahtjev tužiteljice za navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove.

10. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) zaključio da su dijelovi ugovornih odredbi čl. 4. i 6. Ugovora o hipotekarnom kreditu broj: 9190569922 od 22. studenog 2002., sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao dio tipskog ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavio tuženik i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, ništetne, budući da se tuženik, kao financijska institucija, čija je jedna o osnovnih djelatnosti upravo ova koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem osporavanih ugovornih odredbi stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj, pa su takve ugovorne odredbe suprotne i načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a). Smatra da je, neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Radi se o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužiteljica doveden u neravnopravan položaj prema tuženiku.

11. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. U odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja, u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije smio svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice temeljiti na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 9.travnja 2015., valja istaknuti da se, i po pravnom shvaćanju ovog suda, učinak navedenih odluka donesene u tim predmetima po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne mogu neposredno primijeniti u ovom predmetu uz primjenu odredbe čl. 502. c ZPP-a, jer je u tim predmetima izraženo pravno shvaćanje o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koju su stranke u tom postupku ugovarale sa korisnicima kredita prema ugovorima o kreditu vezanih za valutu CHF, a što u konkretnom slučaju nije riječ. Međutim, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja valja istaknuti da prvostupanjski sud ovu svoju odluku nije utemeljio na tim pravnim shvaćanjima, već je zahtjev tužiteljice pravilno raspravio uz pravilnu primjenu Zakona o zaštiti potrošača i uz pravilnu ocjenu okolnosti konkretnog slučaja pod kojima je predmetni ugovor sklopljen i pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi, pravilno je i po pravnom shvaćanju ovog suda zaključio o osnovanosti zahtjeva tužiteljice.

13. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 125/07, 79/09, 89/09, dalje: ZZP/07), koji je prvostupanjski sud i primijenio.

13.1. Prema odredbi čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Također, prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

14. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda (čl. 8. ZPP), koje svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu ni sam žalitelj, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su naveden ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne. Naime, iz predmetnog Ugovora, suprotno žalbenim navodima žalitelja, jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da je isti sklopljen prema formuliranom standardnom ugovoru o namjenskom kreditu koji je sastavio tuženik i da se o predmetnim ugovornim odredbama kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo zbog čega tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njihov sadržaj i da su kao takve, obzirom da su za posljedicu imale znatniji rast kamatne stope u odnosno na početnu ugovorenu, na štetu tužiteljice izazvale znatniju neravnotežu u pravima i obvezama iz navedenog Ugovornih, doseg i posljedice kojih, kao prosječni potrošač nije mogao shvatiti u trenutku sklapanja Ugovora.

14.1. Pri tome, u odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da predmetni Ugovor nije sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da se o predmetnim ugovornim odredbama pregovaralo, valja istaknuti da je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/ 07 teret dokaza sa takvu tvrdnju na tuženiku, koji tijekom postupka na te okolnosti nije predlagao nikakve dokaze, pa je prvostupanjski sud, po pravilima o teretu dokazivanja, pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je sastavio tuženik i na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla utjecati te da se o ovim osporenim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo.

14.2. U odnosu na žalbene razloge žalitelja valja nadalje navesti da je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno, naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe od čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Ugovarajući način promjene kamatne stope kako je to navedeno u članku 4. i 6. predmetnog Ugovora, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da je ovakvo ugovaranje promjene ugovorne kamatne stope kako je bilo ono ugovoreno u konkretnom slučaju sasvim potpuno neodređeno glede načina promjene promjenljive kamatne stope i posljedica koje će za tužiteljicu kao potrošača nastupiti i da je to suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita, kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ona ni približno nije mogla ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je i tuženik bilo dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on u konkretnom slučaju nije učinio na valjani način jer se zadovoljio nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, ostala potpuno nerazumljiva. Dakle, kao što je to i prethodno navedeno, kako je spornu odredbu o promjeni kamatne stope unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, smatra se da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je u konkretnom slučaju imala za posljedicu plaćanje većih mjesečnih anuiteta, kao posljedice tako ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik ni u odnosu na ugovorenu valuta euro uz koju je vezana glavnica nije dokazao da je prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao trgovac tužiteljicu - potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Suprotno žalbenim razlozima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o tužiteljičinom zahtjevu za isplatu zatraženih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosim i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

15.1. Naime, suprotno žalbenim razlozima ovog žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), jer je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, obzirom na odredbu čl. 96. ZZP/07, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Pravilna je i odluka o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare, budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47- 2020-2 zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

18. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli- Pola, 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan