Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1025/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠDF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Slunjski i Rudnički j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika Uniqa osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13 A, OIB: 75665455333, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Rašica & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj Pn-12/2022-8 od 20. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-12/2022-8 od 20. svibnja 2022. potvrđuje, osim u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 18.836,84 kn za razdoblje od 18. rujna 2016. do 8. studenoga 2016. do isplate.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice na način da se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 18. rujna 2016. do 8. studenog 2016. odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova imovinske štete iznos od 18.836,84 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18. rujna 2016. do isplate, po stopi i za razdoblja kako je to navedeno u izreci, sve u roku od 15 dana. Točkom II izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana, osim u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu imovinske štete na njegovu vozilu iz štetnog događaja od ...

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa sljedeće:

-dana ... u 10,40 sati u mjestu ..., ... ispred kbr. ..., došlo je do prometne nezgode u kojoj je oštećeno vozilo tužitelja reg. oznake [registarska oznaka], marke Volkswagen Polo te osobni automobil reg. oznake [registarska oznaka], marke Audi A6, kojim je upravljao ŠD, koje je policom osiguranja od odgovornosti osigurano kod tuženika,

-od strane Policijske uprave Varaždinske, Policijske postaje Novi Marof donesen je obavezi prekršajni nalog od 4. listopada 2016. kojim je tužitelj oglašen krivim radi počinjenja prekršaja iz čl. 70. st. 3. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od tri mjeseca, ali je po prigovoru ovdje tužitelja prekršajni nalog stavljen izvan snage i proveden redovan prekršajni postupak u kojem je Prekršajni sud u Varaždinu donio presudu poslovni broj PpJ-1600/16-27 od 21. studenoga 2018. kojom je tužitelj oslobođen optužbe za navedeni prekršaj,

-tužitelj se prije pokretanja predmetnog parničnog postupka obraćao tuženiku radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete na vozilu, ali je tuženik otklonio istu naknaditi tužitelju,

-prema nalazu vještaka za cestovni prometni i motorna vozila prof. HD s obzirom na oštećenja vozila na istom je nastala šteta u visini od 18.836,84 kn,

-po istom vještaku provedeno je i vještačenja na okolnost dinamike nastanka tog štetnog događaja, prema kojem je do sudara vozila tužitelja i osiguranika tuženika došlo na način da je vozilo osiguranika tuženika svojim prednjim desnim dijelom udarilo u lijeva vrata vozila tužitelja nakon čega je došlo do silaska tog vozila u lijevo na travnatu površinu, da je brzina vozila u trenutku kontakta bila 81 km/h, a brzina vozila tužitelja u granicama dopuštene, odnosno oko 50 km/h, s obzirom na način skretanja vozila osiguranika tuženika u lijevo siguran je da to vozilo u kontaktu nije bilo uz lijevi rub kolnika, već više desno tako da se kontakt dogodio na desnoj kolničkoj traci po kojoj se kretalo vozilo tužitelja, a vozač Audia mogao je izbjeći nesreću da je nastavio kretanje po lijevoj kolničkoj traci, odnosno da je pretekao vozilo tužitelja.

7. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka i to sadržaj priložene dokumentacije, iskaze svjedoka i tužitelja, uvidom u citirani prekršajni spis Prekršajnog suda u Varaždinu te rezultate provedenog vještačenja utvrđuje da su se osiguranik tuženika i tužitelj kretali u istom smjeru i to iz smjera ... prema ..., s time da su se ispred njega na cesti kretala dva vozila (jedno crveno i tužiteljevo crno) te na većoj udaljenosti kombi vozilo, kada je isti započeo pretjecanje tih vozila. Ne prihvaća tvrdnje ŠD da je on radi pretjecanja prešao na lijevu prometnu traku, skoro do bankine, kada je vozilo kojim je upravljao tužitelj izašlo iz svoje desne prometne trake također u namjeri pretjecanja i da je tada došlo do kontakta njihovih vozila, od čega da je njegovo vozilo bilo odbačeno i sletjelo na livadu pored ceste. Nadalje, ne prihvaća niti iskaz svjedoka ID koji tvrdi da se svojim vozilom kretao iza vozila osiguranika tuženika i vidio kada je ovaj započeo pretjecati tri vozila od koji je prvo bilo kombi, a kada je bilo usporedno s crnim vozilom da je to vozilo počelo pretjecati vozilo ispred sebe te prešlo na lijevu prometnu traku zbog čega da je došlo do sudara ta dva vozila. Navedeno iz razloga što utvrđuje da su navodi ovog svjedoka u suprotnosti sa iskazom ŠD koji je naveo da je između vozila tužitelja i kombija, koji se kretao ispred njega, bilo razmak od preko 100 metara (od 100 – 150 metara) kao i zbog daljnjih nelogičnosti u kojima navodi da su se vozila u koloni kretala dozvoljenom brzinom pa da se je u takvoj situaciji vozilo koje pretječe moralo kretati znatno većom brzinom ukoliko se odlučilo na pretjecanje. Uz to, zaključuje kako su ti navodi u suprotnosti s iskazom tužitelja koji se odnose na dinamiku nastanka štetnog događaja i sraza vozila kao i rezultatima provedenog vještačenja.

8. Prihvaćajući nalaz i mišljenje navedenog vještaka cijeneći ga stručnim i objektivnim utvrđuje da je osiguranik tuženika vršio pretjecanje dva vozila od čega je vozilo tužitelja bilo drugo ispred njega, da je do sudara došlo na način da je vozilo Audi svojim prednjim desnim dijelom udarilo u lijeva vrata vozila tužitelja nakon čega je došlo do skretanja tog vozila u lijevo na travnatu površinu. Prema dostupnim podacima i utvrđenim oštećenjima da se vozilo Audi u trenutku kontakta kretalo brzinom od oko 81 km/h, dok je kretanje vozila tužitelja bilo u granicama dopuštene, odnosno oko 50 km/h koliko je ograničenje na tom dijelu prometnice. S obzirom na način skretanja vozila Audi u lijevo, vještak je mišljenja da to vozilo prilikom kontakta nije bilo uz lijevi rub kolnika već više desno tako da se kontakt dogodio na desnoj kolničkoj traci kojom se kretalo vozilo tužitelja, a da je vozač Audia mogao izbjeći nezgodu da je nastavio kretanje po lijevoj kolničkoj traci, odnosno da je pretekao vozilo tužitelja i nastavio kretanje.

9. S obzirom na opisane rezultate vještačenja prihvaća u cijelosti kao uvjerljiv i logičan iskaz tužitelja o načinu nastanka prometne nezgode u kojem tvrdi da je osiguranik tuženika započeo pretjecanje vozila koje se kretalo iza njegovog vozila, ali je vjerojatno uslijed pogrešne procjene, karakteristika prometnice ili neodgovarajuće brzine, prednjim desnim kotačem udario u bočna vrata njegovog vozila nakon kojeg je bilo odbačeno u desno, ali ga je natrag vratio u traku pa je vozilo Audi još jednom bočno udarilo u njegovo vozilo, a potom sletjelo na travnatu površinu pored ceste.

10. Iz navedenog zaključuje da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom osiguranika tuženika koji je nepropisno vršio pretjecanje vozila ispred sebe i zbog toga je došlo do sraza sa vozilom tužitelja, koji nije ni na koji način doprinio nastanku štetnog događaja jer se pravilno kretao svojom voznom trakom. Stoga ocjenjuje osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete pa pozivajući se na odredbu čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) obvezuje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 18.836,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom od nastanka štetnog događaja do isplate.

11. Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a cijeneći da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove.

12. I u fazi žalbenog postupka prijeporna je osnova kao i visina tužbenog zahtjeva, odnosno odgovornost sudionika štetnog događaja za nastanak istog te posljedično obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa.

13. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Bez osnove su i žalbene tvrdnje tuženika da je donošenjem presude počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je presudu moguće ispitati.

14. Žalbeni navodi tuženika u bitnom se svode na tvrdnje kako unatoč tome što se vještak očitovao na njegove primjedbe te usmeno iznio obrazloženje, nisu otklonjene kontradiktornosti koje dovode u pitanje stručnost i objektivnost tog nalaza pa da zbog toga na istom nije bilo moguće temeljiti utvrđenja vezana uz osnovu tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja o odgovornosti sudionika za taj štetni događaj. Ističe kako je vještak naveo da bi radi izrade nalaza i mišljenja bila potrebna rekonstrukcija na licu mjesta, ali je nalaz i mišljenje konačno dao bez toga. U odnosu na navedeno valja odgovoriti da je vještak kod donošenja mišljenja cijenio priložene dokaze po strankama i to fotografije, zapisnik o očevidu te navoda iz iskaza svjedoka, pa time što nije provedena rekonstrukcija (stranke to nisu niti predlagale) nije dovedena u pitanje stručnost i objektivnost tog nalaza. U situaciji kada na kolniku nije bilo drugih vidljivih tragova tada je osnovano vještak relevantna utvrđenja i zaključke donio analizirajući konfiguraciju prometnice, oštećenja na vozilima koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi kao i iskaze svjedoka. Navodne nejasnoće na koje se tuženik poziva u žalbi (kut od 16 stupnjeva, greška koju je vještak sam potvrdio, a odnosi se na bočno ubrzanje, da sekundarni kontakt nije obradio jer da je bitan primarni, ali da to po zahtjevu suda može) i prema mišljenju ovoga suda ne dovode u pitanje stručnost navedenog nalaza niti rezultate vještačenja. S obzirom na jasno očitovanje vještaka u odnosu na primjedbe tuženika nije bila potrebna daljnja dopuna nalaza vještaka jer zbog navedenog nisu ostale nerazjašnjene odlučne okolnosti i činjenice, niti je bilo potrebno provoditi novo vještačenje.

15. Naime, vještak je osim pismenog očitovanja na primjedbe tuženika bio pozvan i radi usmenog izjašnjenja na glavnu raspravu kada je potvrdio da nikakvih pronađenih tragova na mjestu primarnog sudara, odnosno kontakta nije bilo, zbog čega je pojedina utvrđenja temeljio na iskazima svjedoka kako bi izveo analizu kretanja vozila i njihov sudar. Jedini materijalni trag da je bočno ogledalo vozila tužitelja, ali da to nije dovoljno dobar trag za određivanje mjesta sudara jer može nekontrolirano odskočiti nakon pada tako da se mjesto na kojem je isto pronađeno ne može povezati s mjestom sudara. Međutim, pojasnio je da način skretanja vozila osiguranika tuženika s kolnika na travnati dio pod relativno velikim kutom i s razmaknutim tragovima ukazuje da je to vozilo bilo zanošeno i prije silaska s kolnika što isključuje tvrdnje da bi lijevi bok tog vozila bio uz lijevi rub kolnika u trenutku primarnog kontakta pa je na temelju tih podataka izračunom došao do utvrđenja da se u trenutku sudara vozilo tužitelja nalazilo na svojoj desnoj kolničkoj traci. Stoga je isključio mogućnost da bi do prometne nezgode došlo na način kao što tvrdi osiguranik tuženika, odnosno da bi tužitelj svojim automobilom skrenuo u lijevu prometnu traku, a da ne bi uočio vozilo osiguranika tuženika koje je već započelo pretjecanje, uz tvrdnje da bi to onda značilo kontakt bitno bliže lijevom rubu kolnika što je s obzirom na način skretanja vozila osiguranika tuženika s kolnika pod velikim kutom, isključeno, a kut skretanja je jedini materijalni trag kojim se može utvrditi način kretanja i mjesto kontakta, tako da tehničkim putem može isključiti da bi do kontakta došlo na lijevoj kolničkoj traci. Time je sud prvog stupanja postupio sukladno odredbi čl. 260. ZPP-a pe je neosnovano pozivanje tuženika na odredbu čl. 261. st. 3. ZPP-a jer navedeni nalaz nema proturječnosti ili nedostataka.

16. Pored opisanih rezultata vještačenja te cjelokupnog dokaznog postupka koje u potpunosti kao pravilna prihvaća i ovaj sud, koja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u dvojbu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom osiguranika tuženika koji je vršio pretjecanje vozila ispred sebe protivno odredbama čl. 66. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 149/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15). S druge strane, s obzirom na navedeno nije utvrđeno da bi tužitelj na bilo koji način doprinio nastanku tog štetnog događaja jer proizlazi utvrđenim da se pravilno svojim vozilom kretao prometnom trakom namijenjenom za takvo kretanje i u okviru dozvoljene brzine na tom dijelu prometnice. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1085. ZOO-a kada je tuženik obvezan tužitelju isplatiti navedeni iznos s time da je visina štete na vozilu tužitelja utvrđena vještačenjem po navedenom vještaku, u odnosu na koji je tužitelj početno iznosio primjedbe (dopunsko vještačenje aluminijskih naplataka vozila) kod kojih prigovora i prijedloga nije ustrajao već je zahtjev precizirao po visini sukladno tom nalazu.

17. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je kod tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđenu imovinsku štetu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući istu od štetnog događaja do isplate. Naime, za donošenje te odluke relevantna je odredba čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 – dalje ZOOP) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz dokumentacije priložene po tužitelju proizlazi da isti nije dostavio sudu dokaz o datumu podnošenja odštetnog zahtjeva koji je uputio tuženiku prije podnošenja tužbe, već je u spis priložen odgovor tuženika vezan uz odštetni zahtjev tužitelja od 9. studenog 2016. kojim tužitelja obavještava da otklanja odštetni zahtjev jer je uvidom u dokumentaciju utvrđena isključivo njegova odgovornost. Evidentno je zahtjev podnesen prije toga, ali tužitelj na kojem je teret dokaza nije dostavio dokaz o danu podnošenja odštetnog zahtjeva prije podnošenja tužbe pa je pravilnom primjenom citirane odredbe zahtjev tužitelja za razdoblje od nastanka štetnog događaja do 8. studenog 2016. kao neosnovan valjalo odbiti i u tom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti.

18. Kako na pravilnost primjene materijalnog prava u donošenje odluke o troškovima postupka sud drugog stupnja kod odlučivanja o žalbi ne pazi po službenoj dužnosti već žalbenim navodima stranaka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka iz točke II izreke prvostupanjske presude.

19. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je uspio sa neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak