REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-341/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj tužitelja ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vanda Benz, odvjetnica iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kallay & parnteri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-991/2021-25 od 17. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda i rješenje o trošku (točka II. i III.) Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-991/2021-25 od 17. siječnja 2025.

II. Odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan u cijelosti.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 818-50- 3164321 od 29. studenog 2005. potvrđenog (solemniziranog) kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1438/05-1 od 29. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.375,11 eura.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 2,87 eura od 1. studenog 2008.,

- 5,59 eura od 1. siječnja 2009.,

- 7,54 eura od 31. siječnja 2009.,

- 8,43 eura od 1. ožujka 2009.,

- 6,10 eura od 1. travnja 2009.,

- 6,58 eura od 1. svibnja 2009.,

- 2,78 eura od 1. lipnja 2009.,

- 0,74 eura od 1. kolovoza 2009.,

- 2,21 eura od 1. rujna 2009.,

- 2,08 eura od 1. listopada 2009.,

- 0,59 eura od 1. studenog 2009.,

- 3,38 eura od 1. prosinca 2009.,

- 5,62 eura od 1. siječnja 2010.,

- 8,80 eura od 1. veljače 2010.,

- 8,07eura od 1. ožujka 2010.,

- 12,40 eura od 1. travnja 2010.,

- 11,58 eura od 1. svibnja 2010.,

- 13,17 eura od 1. lipnja 2010.,

- 27,00 eura od 1. srpnja 2010.,

- 24,16 eura od 1. kolovoza 2010.,

- 32,85 eura od 1. rujna 2010.,

- 29,85 eura od 1. listopada 2010.,

- 25,02 eura od 1. studenog 2010.,

- 35,21 eura od 1. prosinca 2010.,

- 48,19 eura od 1. siječnja 2011.,

- 38,98 eura od 1. veljače 2011.,

- 42,22 eura od 1. ožujka 2011.,

- 38,13 eura od 1. travnja 2011.,

- 38,86 eura od 1. svibnja 2011.,

- 56,25 eura od 1. lipnja 2011.,

- 57,95 eura od 1. srpnja 2011.,

- 72,34 eura od 1. kolovoza 2011.,

- 64,89 eura od 1. rujna 2011.,

- 56,73 eura od 1. listopada 2011.,

- 55,59 eura od 1. studenog 2011.,

- 54,96 eura od 1. prosinca 2011.,

- 58,83 eura od 1. siječnja 2012.,

- 62,21 eura od 1. veljače 2012.,

- 62,66 eura od 1. ožujka 2012.,

- 60,32 eura od 1. travnja 2012.,

- 61,90 eura od 1. svibnja 2012.,

- 62,98 eura od 1. lipnja 2012.,

- 61,16 eura od 1. srpnja 2012.,

- 61,64 eura od 1. kolovoza 2012.,

- 60,28 eura od 1. rujna 2012.,

- 57,34 eura od 1. listopada 2012.,

- 60,48 eura od 1. studenog 2012.,

- 61,98 eura od 1. prosinca 2012. i

- 61,34 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

po stopi koja do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

1.1.Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 295,58 eura. Točkom II. naloženo je tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.864,53 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2025. do isplate te je u točki III. odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troška postupka u iznosu od 1.625,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude i rješenja o trošku (točka II. i III.) pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) predlažući da se usvoji žalba tuženika i preinači pobijana presuda na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da se ukine pobijana presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje pravilni i zakoniti.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Navedena bitna povreda nije počinjena ni time što zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zakonske zatezne kamate iz točke III. izreke presude ne odgovara ukupno navedenom iznosu u točki II. izreke presude. Naime, zbroj pojedinačnih iznosa iz točke III. iznosi 793,12 EUR, dok je prvostupanjski sud u točki II. naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.375,11 EUR. Međutim, okolnost da je zbroj pojedinačnih iznosa (na koje teče zatezna kamata) manji od ukupno zahtijevanog iznosa ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se presuda ne bi mogla ispitati, jer tužitelj ne mora zahtijevati kamatu na cjelokupan iznos.

7.2. Nadalje, bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije počinjena ni time što je prvostupanjski sud propustio posebnim rješenjem odnosno u izreci rješenja odlučiti o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (čl. 344. ZPP), a budući da je iz obrazloženja pobijane presude razvidno da je prvostupanjski sud odlučio o tom prigovoru te je isti odbio kao neosnovan pa nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik, osporavajući zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti njegovog prigovora mjesne nadležnosti jer je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno odlučio o neosnovanosti ovog njegovog prigovora.

8.1. Naime, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrdi ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te da se tuženiku naloži isplatiti mu razliku više plaćenih anuiteta po kreditu te zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je ove iznose tuženik od njega neosnovano naplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj 818-50 3164321 od 29. studenog 2005.. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu, a kojim je u slučaju spora određena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena u smislu čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. dalje u tekstu: ZZP/03), a posljedično tome i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03). To stoga što se radi o unaprijed formuliranoj odredbi unesenoj u ugovor od strane tuženika, a na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu činjenicu da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a tuženik ima sjedište u [adresa] pa bi tužitelj u slučaju da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, koji je od adrese tužitelja udaljen preko 600 km imao značajno veće troškove (putovanja i smještaja) za razliku od tuženika koji i u Dubrovniku i u Zagrebu posluje te u oba grada ima svoje djelatnike, pa je posljedično tome, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP.

8.2. S tim u vezi valja ukazati na praksu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo o čemu je riječ u konkretnom slučaju te da je uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (više od 600 km u jednom smjeru), što bi za tužitelja kao fizičku osobu izazivalo dodatne visoke troškove dolaska na sud, posebno uzimajući u obzir i visinu zahtjeva (1.375,11 eur) a time i, po stavu ovoga suda, ipak predstavlja znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja da je tužitelj mogao izabrati odvjetnika sa sjedištem ureda u Zagrebu navesti je kako je izbor odvjetnika kao punomoćnika iz područja grada Zagreba za tužitelja je izvjesno znatno zahtjevniji (u vremenu i novcu) u odnosu na izbor onoga iz područja grada Dubrovnika.

8.3. Pri tome, u odnosu na ovakvo pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati da je isto sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom pod poslovnim brojem: Su IV – 308/2020 od 5. studenog 2020., o tome da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, a što je prvostupanjski sud i cijenio prilikom odlučivanja o ovom prigovoru tuženika.

8.4. S druge strane, nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, koje uređuju nadležnost država članica, kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača.

8.5. Ista odredba unesena je i čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., u daljnjem tekstu: ZPK) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz sadržaja i smisla navedene odredbe ne proizlazi da se ona odnosi samo na sporove s međunarodnim elementom. Osim toga, navedena odredba stupila je na snagu 30. rujna 2015., no kako se radi o odredbi koja regulira sudsku nadležnost za njezinu je primjenu neodlučno kada je sklopljen ugovor o kreditu iz kojeg potječe predmetni spor, već trenutak pokretanja sudskog postupka prema kojem se i ocjenjuje nadležnost suda, a prema podacima spisa tužba je podnesena 30. studenog 2021., dakle, nakon što je ta zakonska odredba već niz godina bila na snazi.

8.6. Konačno, primjena odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK u pogledu mjesne nadležnosti suda prema mjestu prebivališta potrošača nije isključena niti po stavku 4. točki 3. tog članka jer ona pretpostavlja postojanje valjanog sporazuma o mjesnoj nadležnosti, a povrh toga i postojanje sporazuma sklopljenog nakon nastanka spora (arg. iz čl. 19.l st. 4. toč. 1. ZPK), što ovdje nije posrijedi. Dakle, suprotno shvaćanju žalitelja u ovom postupku nema mjesta primjeni odredbi o općemjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženika iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, a tužitelj je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja izabrao nadležni sud prema mjestu svog prebivališta, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

9. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenim tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu broj 818-50- 3164321 od 29. studenog 2005. kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja anuiteta, te zahtjev za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi primjene valutne klauzule na otplatu kredita u iznosu od 1.375,11, eura kao i zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete, a koji zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.).

12. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 818-50 3164321 od 29. studenog 2005. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 20.826,38 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit odobren za kupnju novih vozila Škoda, na rok otplate kredita kroz 84 mjeseca s ugovorenom, promjenjivom kamatnom stopom a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje, da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, odnosno da je posljedično tome visina anuiteta vezana za tečaj CHF. Također nije sporno da je kredit otplaćen 31. prosinca 2012.

13. Sporno je, i u ovoj žalbenoj fazi postupka, je li ugovorna odredba, navedenog Ugovora o kreditu kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula (čl.7.st.1.) ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem ništetne odredbi o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

14. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača sukladno čl. 3 st. 1. ZZP/03 jer je iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj taj ugovor sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita za potrebu kupnje automobila za osobne potrebe te da se vozilo ne koristi kao sredstvo obrta ili pravne osobe kao i da je kredit tužitelj osobno vraćao, da iz navoda tužitelja kao stranke proizlazi da je iz autokuće u kojoj je dogovorio kupoprodaju vozila upućen kod tuženika radi kredita koji odgovara cijeni od 90.000,00 kuna, da su u banci već imali pripremljen ugovor i to u valuti CHF kao jedinoj opciji koju su mu nudili, s tim da mu je rečeno da se anuitet računa po tečaju te valute, no bez objašnjenja o čemu taj tečaj ovisi niti je on to znao, da tuženik nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samim ugovorima upozorio tužitelja na valutni rizik u odnosu na CHF, da je sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena i posljedično tome ništetna, budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim odlukama na koje se tužitelj u tužbi poziva, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudi Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jer je navedenim presudama utvrđeno da je između ostalih tuženika i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je posljedično tome učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen, radi čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju novčani iznos od 1,375,11 EUR kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) jer je tuženik nesavjestan stjecatelj budući je tuženik, kao trgovac, odgovoran za sklapanje ugovora koji sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14.1. Pri tome, je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30. studenog 2021. dakle, unutar petogodišnjeg roka za zastaru (čl. 225.ZOO), do zastare nije došlo.

15. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

16. U odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženima u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudi Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula.

16.2. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe kojom je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, pa tako i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP). Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16.3. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi.

16.4. Glede pozivanja žalitelja na odredbu čl. 84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, navesti je kako nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

16.5. Naime, presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 je odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope te rizik i posljedice intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze . Takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da je tužitelj bio upoznat sa rizicima koji proizlaze iz promjene tečaja valute u kojoj je kredit zaključen kada je glavnica kredita vezana uz tečaj CHF, a izostanak takvih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora, pa se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

16.6. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji tuženik nije dokazao, a niti to tvrdi. Naime, tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice kojim određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

17. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku, zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita, ukupan iznos od 1.700,83 EUR od čega je tužitelj zatražio povrat preplaćenog u iznosu od 1.375,11 EUR (jer ukupnu preplatu tužitelj umanjio za iznos negativnih tečajnih razlika u iznosu od 352,72 EUR) to je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

18. Nije u pravu tuženik niti kada tvrdi da je sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju bio nesavjestan stjecatelj posljedično čemu da ga je obvezao na platež zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pod toč. III. izreke do isplate, jer je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da je sporna odredba ništetna već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog razloga navedenih u već spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, pa

19. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, i od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći, a tužitelj je postavio restitucijski zahtjev i pokrenuo postupak u ovoj pravnoj stvari 30. studenog 2021. dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti navedene odluke, to je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Konačno, neosnovana je žalba tuženika i u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. i IV. izreke rješenja, navodeći da je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka djelomično povukao tužbu za isplatu iznosa od 295,58 EUR, pa da je stoga sud bio dužan odlučiti o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP, odnosno čl. 154. st. 2. ZPP.

20.1. Naime, tužitelj je doista podneskom od 28. studenog 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, smanjio tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu radi isplate 295,58 EUR te postavio zahtjev na iznos od 1.375,11 EUR kojem je sud u cijelosti udovoljio. Prema stanju u spisu, na narednoj glavnoj raspravi 3. prosinca 2024., tuženik se usuglasio sa djelomičnim povlačenjem tužbe, međutim tuženik nije određeno zatražio naknadu troška u odnosu na dio za koji je povučena tužba (čl. 164. st.1. 2. i 3. ZPP). Na tom je ročištu zaključena glavna rasprava te je tuženik zatražio naknadu troška sukladno troškovniku kojeg je predao u spis U takvim okolnostima tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a tek u situaciji da se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 295,58 EUR protivio, sud bi presudom trebao odlučiti o tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.670,69 EUR, kada bi o naknadi parničnog troška u primjenu došla odredba čl. 154. st. 2. ZPP. U situaciji da se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio i da je zatražio naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva imao bi pravo na taj trošak u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP. Budući se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe a niti je u odnosu na taj dio koji je povučen tražio naknadu troška to je prvostupanjski sud odluku o trošku pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

21. Imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što je i odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. III. i toč. IV. izreke rješenja utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. t.2. ZPP potvrditi pobijanu presudu i rješenje te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Kako je žalba tuženika neosnovana, to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP), posljedično čemu je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

Pula - Pola, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković