Poslovni broj: P-3127/2023-19
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Mrkliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB- DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika te punomoćnice tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 20. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 30.601,16 EUR s kamatama koje teku od:
30.09.08. na iznos od 29,17 EUR
31.10.08. na iznos od 0,00 EUR
30.11.08. na iznos od 18,99 EUR
31.12.08. na iznos od 30,96 EUR
31.01.09. na iznos od 31,49 EUR
28.02.09. na iznos od 19,11 EUR
31.03.09. na iznos od 17,43 EUR
30.04.09. na iznos od 17,43 EUR
31.05.09. na iznos od 13,98 EUR
30.06.09. na iznos od 10,02 EUR
31.07.09. na iznos od 12,03 EUR
31.08.09. na iznos od 12,03 EUR
30.09.09. na iznos od 9,15 EUR
31.10.09. na iznos od 13,50 EUR
30.11.09. na iznos od 20,52 EUR
31.12.09. na iznos od 26,15 EUR
31.01.10. na iznos od 33,45 EUR
28.02.10. na iznos od 41,97 EUR
31.03.10. na iznos od 41,97 EUR
30.04.10. na iznos od 86,59 EUR
31.05.10. na iznos od 86,59 EUR
30.06.10. na iznos od 74,35 EUR
31.07.10. na iznos od 112,67 EUR
31.08.10. na iznos od 112,67 EUR
30.09.10. na iznos od 101,05 EUR
31.10.10. na iznos od 98,80 EUR
30.11.10. na iznos od 116,49 EUR
31.12.10. na iznos od 142,39 EUR
31.01.11. na iznos od 127,25 EUR
28.02.11. na iznos od 116,12 EUR
31.03.11. na iznos od 177,78 EUR
30.04.11. na iznos od 178,28 EUR
31.05.11. na iznos od 166,51 EUR
30.06.11. na iznos od 166,51 EUR
31.07.11. na iznos od 166,51 EUR
31.08.11. na iznos od 164,64 EUR
30.09.11. na iznos od 179,99 EUR
31.10.11. na iznos od 179,99 EUR
30.11.11. na iznos od 193,53 EUR
31.12.11. na iznos od 193,53 EUR
31.01.12. na iznos od 193,53 EUR
29.02.12. na iznos od 183,71 EUR
31.03.12. na iznos od 183,71 EUR
30.04.12. na iznos od 183,71 EUR
31.05.12. na iznos od 187,95 EUR
30.06.12. na iznos od 187,95 EUR
31.07.12. na iznos od 178,78 EUR
31.08.12. na iznos od 187,05 EUR
30.09.12. na iznos od 187,83 EUR
31.10.12. na iznos od 182,66 EUR
30.11.12. na iznos od 178,16 EUR
31.12.12. na iznos od 178,16 EUR
31.01.13. na iznos od 178,16 EUR
28.02.13. na iznos od 178,16 EUR
31.03.13. na iznos od 178,44 EUR
30.04.13. na iznos od 166,83 EUR
31.05.13. na iznos od 166,83 EUR
30.06.13. na iznos od 166,83 EUR
31.07.13. na iznos od 166,83 EUR
31.08.13. na iznos od 170,95 EUR
30.09.13. na iznos od 170,95 EUR
31.10.13. na iznos od 179,10 EUR
30.11.13. na iznos od 190,84 EUR
31.12.13. na iznos od 190,84 EUR
31.01.14. na iznos od 190,90 EUR
28.02.14. na iznos od 197,06 EUR
31.03.14. na iznos od 206,50 EUR
30.04.14. na iznos od 206,50 EUR
31.05.14. na iznos od 207,02 EUR
30.06.14. na iznos od 307,07 EUR
31.07.14. na iznos od 325,65 EUR
31.08.14. na iznos od 300,47 EUR
30.09.14. na iznos od 300,47 EUR
31.10.14. na iznos od 300,47 EUR
30.11.14. na iznos od 300,47 EUR
31.12.14. na iznos od 300,47 EUR
31.01.15. na iznos od 300,47 EUR
28.02.15. na iznos od 300,47 EUR
13.03.15. na iznos od 37,83 EUR
13.03.15. na iznos od 19.159,69 EUR,
do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 3.475,00 eura sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na taj trošak teče od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 3.475,00 eura, a do zatraženog iznosa od 3.965,73 eura.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 9010547255, koji kredit nije konvertiran, već je u cijelosti otplaćen. Temeljem tog ugovora tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 119.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Privredne banke Zagreb d.d. važeće na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./ Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH. Kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po jednostranoj odluci banke nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Odredbom čl.1111.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe i prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj u svojoj tužbi da polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 24.09.2015.g, dakle, više od sedam godina prije podnošenja tužbe 10.06.2023.g. Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značaja. Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2005. godine u cijelosti je ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 24.09.2015.g., dakle, više od sedam godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tuženik stoga postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće („Pacta sunt servanda“) i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema praksi VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti odredaba ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren prije podnošenja tužbe tužitelja. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. U postupku je sud izvršio uvid u zahtjev za dostavom dokumentacije( l.s. 6), ugovor o kreditu od 17. svibnja 2005. i dodatak te Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije od 16. prosinca 2015. ( l.s. 7-11), otplatni plan ( l.s. 57-107), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 160-169), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 24. travnja 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika i javnog bilježnika. Tužitelj podneskom od 11. veljače 2025. nije preinačio tužbeni zahtjev jer se radi o predmetu u kojem se tužbeni zahtjev uobičajeno precizno postavlja nakon izvedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kojeg je tužitelj predložio u tužbi. Od stranaka se ne može očekivati da prije podnošenja tužbe sami angažiraju vještaka radi potrebnog izračuna s obzirom da protustranka takav eventualni nalaz i mišljenje ne bi bila u obvezi prihvatiti, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91). Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a/05 kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a/05 kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli te je li nastupila zastara potraživanja.
8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 17. svibnja 2005. proizlazi da su stranke ugovorile da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 119.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 5,35 % godišnje.
9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli.
10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c ZPP-a veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.
11. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U skladu s tim je i iskaz tužitelja dan u ovom postupku iz kojeg proizlazi kako mu od strane tuženika nije bilo objašnjeno što znači valutna klauzula, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj ( korisnik kredita) o tim parametrima ( primjeni valutne klauzule) uopće mogao pregovarati s tuženikom.
12. Člancima 323. i 324. ZOO/05 ( odnosno čl. 104. i 105. ZOO/91) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
13. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a/05 čl. 388. ZOO/91. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Prigovor prekluzije isticanja ništetnosti nije osnovan s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x- 405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim. U ovom slučaju ne radi se o zabrani manjeg značenja ( iz čl. 326. st. 2. ZOO/05) već o pravomoćnom utvrđenju (u postupku radi kolektivne zaštite potrošača) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
14. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
16. Sud je nalaz i mišljenje vještaka mr.sc Ante Mrčele prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da stranke istom nisu prigovarale. Vještak je naveo da je iskazao razlike anuiteta u kojima su sadržane razlike ugovornih kamata, glavnice i tečaja, za razdoblje od 31.7.2005. do 13.3.2015., odnosno do dana otplate navedenog kredita 31.7.2015. godine i to kako slijedi:
1. razlike anuiteta iskazanih u kunama u iznosu od 248.624,80 kune (stupac 11., red ukupno), što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunano po spomenutom fiksnom tečaju konverzije, 32.998,28 € (stupac 11.a, red ukupno).
2. razlike kamata iskazanih u kunama u iznosu od 18.060,75 kuna (stupac 12., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 2.397,12 € (stupac 12.a, red ukupno).
3. razlike samo po osnovi tečaja iskazanih u kunama u iznosu od 230.564,05 kuna (stupac 13., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 30.601,16 € (stupac 13.a, red ukupno).
17. Nakon nalaza i mišljenja vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Mrčeli bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelj proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo kako je kredit ugovorio zbog zatvaranja ranijeg kredita, kao što je i navedeno u predmetnom ugovoru o kreditu. Izvedenim dokazima nije utvrđeno suprotno ponašanje tužitelja. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a/05 i ZOOO/91.
18. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.
19. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).
20. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.
21. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO/05.
22. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 250 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 14. kolovoza 2024. i 11. veljače 2025. vrijednost od po 250 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 29. studenog 2024. i 24. travnja 2025. vrijednost od po 250 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja od 350,00 eura ukupno iznosi 3.475,00 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023).
23. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 20. svibnja 2025.
S u d a c
Tomislav Bago
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA
1. Tužitelju po punomoćniku.
2. Tuženiku po punomoćnicima.
