REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1783/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa majka i skrbnica BČ iz [adresa], a nju zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženog Adriatic osiguranja d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1454/2023- 69 od 23. svibnja 2024., u sjednici održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1454/2023-69 od 23. svibnja 2024.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke navedene presude na način da se odbija tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama od 23. svibnja 2024. do isplate, dok se u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.632,31 eura sa zateznim kamatama od 23. svibnja 2024. žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje pobijana odluka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 3.991,63 eura / 30.075,00 kuna sa zateznom kamatom na iznos od 3.931,91 eura / 29.625,00 kuna od dana podnošenja tužbe, 24. veljače 2020., a na iznos od 59,72 eura / 450,00 kuna od 15. studenog 2017. do isplate. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.007,31 eura sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima. Prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) te mu je povrijedio ustavno pravo na pravično suđenje. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio odlučno činjenično stanje glede dinamike prometne nesreće odnosno činjenice je li cestu prelazio pretrčavanjem ili normalnim hodom i je li osiguraniku tuženika pogled bio zaklonjen kombi vozilom. Ističe da je doneseni zaključak o tim činjenicama posljedica i pogrešne ocjene dokaza, protivno članku 8. ZPP-a. Smatra neuvjerljivim zaključak da je promijenio opis događaja u cilju povećanja izgleda za uspjeh u parnici s obzirom na svoje mentalne kapacitete. Navodi da je sud počinio i bitnu povredu odredbe članka 377. stavka 2. ZPP-a, jer nije postupio sukladno uputi iz ukidnog rješenja ovog suda odnosno nije predočio tužitelju zapisnike o ranijim iskazima gdje je opisan drugačiji način prelaska ceste niti je utvrdio koje posljedice po osiguranika tuženika ima otklanjanje odgovornosti. Smatra da postoji obostrana odgovornost za nastanak štetnog događaja u istom omjeru, jer se čak i u slučaju postojanja kombi vozila osiguranik tuženika mogao zaustaviti kočenjem da se kretao brzinom do 37 km/h, a brzinu nije prilagodio sukladno obvezi iz članka 51. u svezi s člankom 38. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15. i 108/17., dalje: ZOSPC). Ističe da je iz skice i fotoelaborata razvidno da se krajnje desnom prometnom trakom ne bi smjela kretati vozila radi označene autobusne stanice i iscrtanih žutih linija pa tužitelj u toj prometnoj traci nije mogao očekivati vozila. U odnosu na odluku o troškovima postupka osporava retroaktivnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa), jer je protivna odredbi članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje: Ustav). Osporava visinu priznate nagrade za sastav podnesaka od 20. svibnja 2021. i 11. srpnja 2023. te zastupanje na ročištu 15. studenoga 2023. Ističe i da je o troškovima postupka trebalo odlučiti u kontekstu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencija), vodeći računa da je tužitelj osoba s umjerenom mentalnom retardacijom, djelomično lišena poslovne sposobnosti te u cijelosti ovisi o financijskog pomoći i skrbi drugih osoba, ne radi i ne ostvaruje novčana primanja te bi nalaganje plaćanja sudskih troškova od više od 3.000,00 eura bilo posebno opterećujuće za njegovu financijsku situaciju, a tužbeni zahtjev nije bio nerazumno visoko postavljen te je tužitelj opravdano očekivao uspjeh u postupku. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno podredno postupiti u skladu s odredbom članka 366.a ZPP-a te dosuditi mu trošak žalbe.

3. Sa žalbom je sud postupio prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, a djelomično je osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je zadobio u prometnoj nesreći 15. studenoga 2017. u večernjim satima, za kišnog vremena, kada je prelazio istočni kolnik Avenije Većeslava Holjevca u Zagrebu, s četiri prometne trake (jedna za skretanje lijevo, dvije za vožnju ravno i jedna za skretanje desno), od zapada prema istoku, prolazeći između zaustavljenih vozila dok je na semaforu bilo crveno svjetlo, a nesreća se dogodila kod stupa javne rasvjete broj 041, 30 do 35 metara južnije od obilježenog pješačkog prijelaza i oko 0,7 do 0,9 metara duboko u krajnje desnoj prometnoj traci, kojom se u smjeru sjevera kretalo vozilo osiguranika tuženika TČ te je prednjim lijevim vrhom došlo u kontakt s iskoračenom desnom nogom tužitelja, uslijed čega je tužitelj zadobio tjelesne ozljede.

6.1. Predmet je drugi put u žalbenom postupku, nakon što je ovaj sud ukinuo raniju presudu i uputio da se u ponovljenom postupku, između ostaloga, ponovno izvedu i ocijene izvedeni dokazi u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, na način da se prilikom saslušanja tužitelja istome predoči iskaz kojega je dao u postupku pred državnim odvjetništvom i ispita te ocijeni razloge drugačijeg iskazivanja o načinu kretanja prilikom prelaženja kolnika u tome i ovom parničnom postupku te da se ispita i snosi li osiguranik tuženika kakve štetne posljedice za slučaj utvrđenja njegove odgovornosti za nastanak štetnog događaja budući da je na toj činjenici bilo utemeljeno neprihvaćanje njegovog iskaza o postojanju kombi vozila u trećoj prometnoj traci koje mu je sprečavalo preglednost.

6.2. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom odbio u cijelosti tužbeni zahtjev, jer je utvrdio da je za nastanak štetnog događaja isključivo odgovoran tužitelj koji je prelazio cestu izvan obilježenog pješačkog prijelaza, dok osiguranik tuženika nije imao mogućnost izbjegavanja sudara.

7. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu proturječni sa sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima koji se nalaze u spisu pa se presuda može ispitati.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

10. Žalbom se ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda, utemeljeno na prihvaćenom iskazu osiguranika tuženika svjedoka TČ, da se on kretao brzinom od oko 40 do 50 km/h, desnom od dvije središnje prometne trake Avenije Većeslava Holjevca u Zagrebu, da bi se neposredno pred nezgodu prestrojio u četvrtu prometnu traku gledajući s lijeva na desno, s namjerom skretanja, kojim je pravcem tužitelj prelazio kolnik na udaljenosti 30 do 35 metara od obilježenog pješačkog prijelaza dok je na semaforima bilo upaljeno crveno svjetlo. Vještačenjem nije bilo moguće utvrditi naletnu brzinu vozila osiguranika tuženika. Nije sporno da je na dijelu prometnice gdje se dogodila prometna nesreća brzina ograničena prometnim znakom na 60 km/h.

11. Među strankama su sporne dvije odlučne činjenice o kojima ovisi zaključak o mogućnosti izbjegavanja predmetne prometne nesreće - je li tužitelj predmetne zgode Aveniju Većeslava Holjevca prelazio pretrčavanjem ili normalnim hodom te je li u trećoj prometnoj traci bilo kombi vozilo koje je osiguraniku tuženika sprečavalo preglednost.

12. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja prometnog vještaka Berislava Šimunovića sud prvog stupnja analizirao je mogućnost izbjegavanja predmetne nesreće ovisno o svakoj od navedenih činjenica te je utvrdio:

- pod pretpostavkom da je tužitelj pretrčavao kolnik i da je u trećoj prometnoj traci bilo kombi vozilo, od trenutka kada je ušao u vidno polje osiguraniku tuženika do mjesta naleta prešao je put od oko 1,5 metara za oko 0,5 sekundi, a u trenutku ulaska u vidno polje osiguraniku tuženika njegovo vozilo se nalazilo na udaljenosti oko 6,3 metara od mjesta naleta pa da je u tom trenutku osiguranik tuženika i poduzeo radnju intenzivnog kočenja ne bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta, jer mu je zaustavni put iznosio 20,8 metara, dok bi na raspoloživom putu od 6,3 metra radnjom intenzivnog kočenja uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta da se kretao brzinom manjom od 20 km/h,

- ako je u uvjetima postojanja kombi vozila tužitelj kolnik prelazio normalnim hodom, put od 1,5 metara prešao bi za oko 1,25 sekundi pa kada je ušao u vidno polje osiguraniku tuženika njegovo vozilo se nalazilo udaljeno oko 15,6 metara od mjesta naleta te ni da je u tom trenutku osiguranik tuženika poduzeo radnju intenzivnog kočenja ne bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta, već bi to uspio učiniti samo da se kretao brzinom manjom od 37 km/h,

- pod pretpostavkom da se u trećoj prometnoj traci nije nalazilo kombi već osobno vozilo i da je tužitelj kolnik pretrčavao, osiguranik tuženika mogao bi vidjeti tužitelja najkasnije kada se tužitelj nalazio oko sredine treće prometne trake, odnosno kada je bio udaljen oko 2,5 metara od mjesta naleta, a za prelazak ovog puta tužitelju je trebalo oko 0,8 sekundi pa u trenutku kada je tužitelj ušao u vidno polje osiguranika tuženika njegovo vozilo se nalazilo udaljeno oko 10 metara od mjesta naleta i da je u tom trenutku poduzeo radnju snažnog kočenja nalet na tužitelja bio bi neizbježan,

- ako je u uvjetima nepostojanja kombi vozila tužitelj kolnik prelazio normalnim hodom, osiguranik tuženika bi za zaustavljanje imao na raspolaganju put od 26,3 metra pa bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta.

13. Sud prvog stupnja je u ponovljenom postupku analizirao iskaz tužitelja dan na ročištu 25. travnja 2022., kada je naveo da je predmetne zgode prelazio kolnik normalnim hodom, u odnosu na sadržaj službene zabilješke policije od 22. studenog 2017. u kojoj je evidentirano da je tužitelj pretrčavao cestu te zapisnik o ispitivanju tužitelja kao oštećenika pred Općinskim državnim odvjetništvom u Novom Zagrebu u predmetu broj K-DO-1180/17 od 16. srpnja 2018. kada je iskazao da je nakon izlaska iz autobusa krenuo trčati prema Konzumu te da prije prelaska ceste nije gledao već je samo trčao. S obzirom na proturječnost danog iskaza sadržaju izjava koje je tužitelj ranije davao, sud prvog stupnja nije mu povjerovao da se kretao normalnim hodom zaključujući da je time htio povećati svoje izglede za uspjeh u ovoj parnici. Pritom sud prvog stupnja navodi da je svjestan određenih mentalnih ograničenja tužitelja, ali je iz razgovora s istim tijekom ove parnice, kao i iz iskaza njegove skrbnice, majke, utvrdio da je tužitelj u velikom stupnju sposoban donositi lakše i srednje teške zaključke te davati smislena očitovanja.

13.1. Ovaj sud prihvaća ocjenu iskaza tužitelja koju je dao sud prvog stupnja, jer se temelji na logičkom i smislenom povezivanju toga dokaza s ostalim izvedenim dokazima kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Neodlučno je što je u dvije presude koje je donio u ovom postupku sud prvog stupnja tužiteljev iskaz ocijenio dijametralno suprotno, kako to žalitelj ističe u žalbi. Naime, u prvoj presudi koja je ukinuta rješenjem ovog suda, sud prvog stupnja uopće nije cijenio iskaz tužitelja u kontekstu ostalih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, a kako je to učinio sada pobijanom odlukom. Ocjenu suda prvog stupnja opravdava i činjenica da je neposredno po događaju, kada se izvjesno svega bolje sjećao, tužitelj iskazivao da je kolnik pretrčavao. U ovom postupku tužitelj je saslušan kada je već bilo provedeno prometno vještačenje kojim je utvrđeno da u slučaju tužiteljevog pretrčavanja kolnika nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta. Svakako je logičnije da je kolnik avenije s četiri trake, u vrijeme kada su vozila zaustavljena jer je na semaforima upaljeno crveno svjetlo, u večernjim satima i po kiši, tužitelj pretrčavao, a ne hodao normalnim hodom. Tužiteljevo iskreno iskazivanje o nepostojanju naruženja nije razlog radi kojega bi kao istinit trebalo prihvatiti iskaz da je hodao normalnim hodom kada je jasno da je tužitelj u opisivanju načina kretanja nedosljedan. Činjenica da je tužitelj zbog svojih zdravstvenih ograničenja lišen poslovne sposobnosti je također neodlučna kraj ocjene suda prvog stupnja, stvorene na temelju neposrednog zapažanja, da je unatoč mentalnoj retardaciji on sposoban donositi lakše i srednje teške zaključke te davati smislena očitovanja. Osim toga, neodlučna je činjenica je li tužitelj u ovom postupku iskazivao drugačije u odnosu na postupak pred državnim odvjetništvom radi ostvarenja bolje pravne pozicije u postupku ili tu njegovu nedosljednost valja pripisati drugim razlozima, pa eventualno i mentalnim ograničenjima, kada okolnosti slučaja opravdavaju zaključak u pretrčavanju kolnika.

13.2. Time što u ponovljenom postupku sud prvog stupnja nije ponovno saslušao tužitelja i predočio mu sadržaj službene zabilješke i iskaza danog u postupku pred državnim odvjetništvom, kako je upućen ukidnim rješenjem ovog suda, nije počinjena bitna povreda iz članka 377. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a. Sud prvog stupnja je očito zaključio da tužiteljev iskaz može ocijeniti i bez ponovnog saslušanja, a tužitelju je eventualno moglo biti u interesu predložiti svoje ponovno saslušanje kako bi pojasnio razloge odstupanja od ranijih tvrdnji, što nije učinio.

13.3. Odredbom članka 8. ZPP-a propisano je da o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pa, budući da je sud prvog stupnja postupio upravo na taj način, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

14. Iz provedenog vještačenja proizlazi da u situaciji tužiteljevog prelaženja kolnika pretrčavanjem osiguranik tuženika ne bi imao mogućnost izbjegavanja naleta neovisno o činjenici je li u traci do njegove bilo kombi vozilo koje mu je sprječavalo preglednost pa je činjenica postojanja toga vozila neodlučna za presuđenje, a time i prigovori koje u vezi s tom činjenicom žalitelj ističe u žalbi. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljeva visina bila odlučna za presuđenje, a nije logično da bi osiguranik tuženika o toj činjenici mogao precizno iskazivati.

15. Žalitelj neosnovano prigovara da osiguranik tuženika nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti ako je vozio brzinom 40 do 50 km/h. Prema odredbi članka 51. stavka 1. ZOSPC-a, na koju se poziva žalitelj, vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Odredbom članka 38. stavka 1. ZOSPC-a propisano je da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, a prema stavku 2. kad prilazi obilježenome pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza. Budući da je na mjestu štetnog događaja brzina ograničena na 60 km/h i da na aveniji s četiri trake za promet u jednom smjeru nipošto nije očekivana pojava pješaka među zaustavljenim vozilima zbog upaljenog crvenog prometnog svjetla na udaljenosti 30 do 35 metara od pješačkog prijelaza, osiguraniku tuženika ne može se pripisati u krivnju što je vozio brzinom 40 do 50 km/h.

16. Neosnovan je i žalbeni navod da tužitelj nije mogao očekivati pojavu vozila u traci kojom se kretao osiguranik tuženika budući da iz fotografija priloženih spisu te nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da se na mjestu štetnog događaja mogu kretati sva vozila, jer se tu ne nalazi žuta linija, a dio kolnika namijenjen vozilima javnog gradskog prijevoza nalazi se dvadesetak metara prije mjesta naleta.

17. Proizlazi stoga pravilnim zaključak suda prvog stupnja da isključiva krivnja za nastanak štetnog događaja leži na tužitelju, koji je nepropisno (članak 130. stavak 1. ZOSPC-a) prelazio kolnik Avenije Većeslava Holjevca u Zagrebu na udaljenosti 30 do 35 metara od obilježenog pješačkog prijelaza, trčeći između automobila koji su bili zaustavljeni na semaforu u prvim trkama svog prijelaza te je istrčao na traku pred vozilo osiguranika tuženika, koji u tom trenutku više nije mogao zaustaviti svoje vozilo i izbjeći nalet s obzirom na to da mu je za zaustavljanje pri njegovoj brzini, a koja je bila unutar dozvoljene, trebalo više vremena i duži zaustavni put. Time je ostvaren ekskulpacijski razlog iz članka 1067. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) za oslobođenje tuženika kao osiguratelja imatelja opasne stvari (motornog vozila u pokretu) od odgovornosti, jer je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

18. Tužbeni zahtjev je stoga pravilno odbijen pa je tužiteljeva žalba protiv odluke o glavnoj stvari neosnovana, posljedično čemu je u tom dijelu potvrđena pobijana presuda na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

19. Odlukom o parničnim troškovima tuženiku su dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu od 3.007,31 eura sa zateznim kamatama od 23. svibnja 2024. do isplate.

19.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odluku o visini troškova zastupanja za sve poduzete parnične radnje utemeljio na odredbi tbr. 54. Odvjetničke tarife, koja je stupila na snagu 25. studenoga 2023. i kojom je određena vrijednost boda od 2,00 eura, neovisno o činjenici što su određene radnje poduzimane i za važenja Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., dalje: Odvjetnička tarifa iz 2012.). Naime, odredbom tbr. 52. stavka 3. Odvjetničke tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tuženik neosnovano prigovara da se radi o retroaktivnoj primjeni podzakonskog propisa protivnoj članku 90. stavku 4. Ustava, budući da se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka prema uspjehu u sporu. Istovjetno pravno shvaćanje u vezi s primjenom Odvjetničke tarife zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju odluka, npr. u rješenju poslovni broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

19.2. Međutim, osnovano tužitelj osporava odluku u dijelu kojim su tužitelju priznati troškovi postupka za sastavljanje podneska od 11. srpnja 2023. u vrijednosti 100 bodova, jer se radi o podnesku iz kategorije „ostalih podnesaka“ za kojega mu pripada 25 bodova prema tbr. 8. toč. 4. Odvjetničke tarife. Za ročište od 15. studenoga 2023. tuženiku je neosnovano priznata nagrada u vrijednosti 100 bodova, jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa mu prema tbr. 9. toč. 5. Odvjetničke tarife pripada 25 bodova. Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje pravilnost dosuđene nagrade za sastavljanje podneska od 20. svibnja 2021., jer se tim podneskom očitovao na nalaz i mišljenje vještaka pa je dosuđena nagrada od 100 bodova sukladna tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife.

19.3. Iz navedenoga proizlazi da je priznatu naknadu parničnih troškova valja umanjiti za vrijednost od 150 bodova ili 375,00 eura i u tom dijelu preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj odluci na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a, dok je za preostalih 2.632,31 eura žalba odbijena i potvrđena pobijana odluka o troškovima postupka, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a.

19.4. Nalog tužitelju, čiji je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, da tuženiku naknadi parnične troškove ne predstavlja nerazmjerno ograničenje njegovog prava na pristup sudu, protivno članku 6. Konvencije. Naime, obvezivanje stranke koja izgubi parnicu (prema pravilu „gubitnik plaća“) na plaćanje troškova zastupanja druge stranke teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih od neutemeljenih parnica. U okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na ishod postupka, činjenicu da je na strani tuženika privatna osoba, da je tužitelj kojega zastupa skrbnica i prije pokretanja ovog postupka raspolagao podacima iz postupka pred državnim odvjetništvom (pa i rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu broj K-DO-1180/17 od 16. listopada 2019. o odbacivanju kaznene prijave protiv osiguranika tuženika zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu) na temelju kojih je bilo moguće izvesti zaključak o dinamici prometne nesreće, cijeneći i visinu troškova, takav nalog ne predstavlja prekomjeran teret za tužitelja.

20. Budući da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom isključivo protiv odluke o parničnim troškovima odnosno sporedne tražbine, ne pripadaju mu troškovi žalbenog postupka (arg. iz članka 35. stavka 1. ZPP-a).

U Puli 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus