Poslovni broj: Ps-6/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Zorani Matešić, u parničnom predmetu tužiteljice Republike Hrvatske – Državne nekretnine d.o.o., OIB: 52634238587, zastupana po zastupniku po zakonu Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, protiv tuženice GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi iseljenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 23. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i tuženice osobno, 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske – Državne nekretnine d.o.o., OIB: 52634238587 koji glasi:

" Nalaže se tuženici GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da se iseli iz stana koji se nalazi na adresi [adresa], površine 25,68 m2, na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi kao čk. br. 1100/60 – Neplodno zemljište u Turopolju sa 87625 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] te da isti slobodan od stvari i osoba preda u posjed tužiteljici Republici Hrvatskoj, u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske – Državne nekretnine d.o.o., OIB: 52634238587 za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.100,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 20. svibnja 2025. pa do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, temeljem članka 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj: 145/10 i 70/12), odnosno članka 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ( Narodne novine broj: 94/13) postala vlasnicom stana u [adresa], na adresi [adresa], površine 25,68 m2. Ističe da predmetni stan nije upisan u zemljišnim knjigama niti u knjizi položenih ugovora zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Velikoj Gorici, kao i da se isti nalazi na čk. br. 1100/60 – neplodno zemljište u [adresa] sa 87625 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

1.1. Nadalje, navodi da temeljem Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018., sklopljenog između Ministarstva državne imovine i trgovačkog društva DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o. predmetnim stanom upravlja trgovačko društvo DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o. Tužiteljica ističe da se tuženica u stanu nalazi bez pravne osnove.

1.2. Tužiteljica je, sukladno odredbi članka 186.a stavak 8. Zakona o parničnom postupku, podnijela zahtjev za mirno rješenje spora tuženici, ali se ista nije očitovala na zahtjev u zakonskom roku od tri mjeseca. Predmetni stan bez pravne osnove koristi tuženica oko deset godina, a što je utvrđeno i očevidom na licu mjesta. Dug tuženice s osnove naknade za bespravno korištenje predmetnog stana na dan 2. veljače 2024. godine iznosi 3.578,70 eura ( za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2024. ). Korisnici stana je naknada obračunata u iznosu od 1,99 eura ( 15,00 kuna )/m2 što ukupno iznosi 51,12 eura / 385,20 kuna (1,99 eura /15,00 kuna ) x 25,68 m2), a sve sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine od dana 21. studenog 2000.

1.3. Predlaže da ovaj sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ne spori navode iz tužbe već navodi da nije u mogućnosti izvršiti isplatu iznosa od 4.905,93 eura jer živi od dječjeg doplatka u iznosu od 580,00 eura. Nadalje navodi, da je nezaposlena, te da moli tužiteljicu da joj isplaćuje iznose u maksimalnom iznosu od 100,00 eura mjesečno, da je taj stan jedina nekretnina u kojoj može trenutno boraviti sa svojom obitelji (četvero malodobne djece), poziva se na pravo na dom.

2.1. Posebice ističe da u predmetnom stanu živi od svibnja 2012. da njezina maloljetna djeca idu u školu u selu pored mjesta u kojem se predmetna nekretnina nalazi, da je ona osoba s invaliditetom. Navodi i da je ulagala u predmetni stan odnosno da su uredili pod zbog žohara i zidove te da u stanu nema vode, kao i to da po sudskoj nagodbi plaća naknadu za korištenje predmetnog stana.

3. Raspravnim rješenjem od 13. prosinca 2024. (25 spisa) utvrđeno je da je tužba od 12. lipnja 2024. povučena u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva ( isplata iznosa po osnovi naknade za bespravno korištenje predmetnog stana), te je navedeno rješenje postalo pravomoćno 13. prosinca 2024.

4. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom u presliku zahtjeva za mirno rješenje spora i presliku povratnice (list 3-6), Zapisnik o primopredaji stanova od dana 8. svibnja 2012. (list 7-8 spisa), presliku Zapisnika izvršenom očevidu nekretnine od dana 27. rujna 2023. (list 9-11 spisa), preslike dopisa Državnih nekretnina d.o.o. od dana 5. prosinca 2022. i od 10. listopada 2023. (list 12 i 14), presliku Izvatka otvorenih stavaka Državnih nekretnina d.o.o. od dana 2. veljače 2024. (list 13), karticu partnera (list 15 spisa), zemljišnoknjižni izvadak br. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 16 spisa), izvod iz posjedovnog lista (list 17), potvrdu Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar, Odjel za katastar nekretnina Velika Gorica od 23. veljače 2024. (list 18 spisa), grafički prikaz nekretnine (poleđina lista 18 spisa), nagodbu od dana 20. studenog 2024. (list 27-31 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tuženice kao stranke u postupku (list 25 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14. , 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za iseljenjem tuženice GJ i predajom u posjed stana u vlasništvu tužiteljice.

7. U konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela reivindikacijsku tužbu iz čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje: ZVDSP) kojom kao vlasnik neposjednik traži od tuženice kao posjednika povrat individualno određene stvari.

7.1. Naime, u navedenoj situaciji tužiteljica mora dokazati vlasništvo stvari, faktičnu vlast tuženice te identitet stvari.

8. Nadalje, odredbom članka 162. stavka 1. ZVDSP propisano je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu, a st. 2. istog članka određuje da vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, pa ne može zahtijevati stvari kao što su gotov novac pomiješan s drugim gotovim novcem, vrijednosne papire na donositelja pomiješane s istovrsnima, ako ne postoje okolnosti iz kojih tužitelj ipak može dokazati svoje pravo vlasništva i iz kojih je tuženica morala znati da tu stvar ne smije prisvojiti.

9. Između stranka nije sporan identitet nekretnine, da je tužiteljica vlasnica stana u kojem živi tuženica s obitelji, kao i to da je tuženica u posjedu istog bez valjane pravne osnove, a što je tuženica priznala na ročištu održanom 13. prosinca 2024. (list 25 spisa), kao i to da je tuženica sa svojom obitelji boravi u predmetnom stanu više od 10 godina.

10. Među strankama je sporno mora li tuženica sa svojom obitelji iseliti iz predmetne nekretnine u kojoj se nalazi bez valjane prave osnove te je li osnovan njezin prigovor prava na dom. Odnosno, sporno je da li predmetni stan predstavlja dom tuženice u pogledu dovoljno jake, stvarne i trajne kontinuirane povezanosti tuženice u odnosu na predmetni stan.

11. Čitanjem zemljišnoknjižnog izvatka (list 16 spisa) i posjedovnog lista (list 17 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica upisan kao vlasnica predmetnog stana.

12. Uvidom u Zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine od 27. rujna 2023.(list 9-10 spisa) utvrđeno je da tuženica boravi na adresi u [adresa].

13. Tuženica saslušana kao stranka u bitnom je iskazala da u predmetnom stanu živi ona sa svojim suprugom i četvero maloljetne djece kao i to da je ona osoba s invaliditetom. Ističe da je ona trenutno u postupku traženja novog stana, te da će se iz istog iseliti kada joj prilike dopuste. Ona trenutno nema gdje biti sa suprugom i sa svojom maloljetnom djecom. Nezaposlena je, kao i njezin suprug. Ima četvero maloljetne djece od čega joj najstarije ide u četvrti razred, jedno u drugi razred, te jedno u prvi razred, a najmlađe dijete ima 3,5 godine. Ističe da je ovo jedina nekretnina u kojoj trenutno mogu živjeti, te da ni ona ni suprug nemaju drugih nekretnina. Poziva se na pravo na dom. Istaknula je da je predmetni stan u dosta lošem stanju, tj. isti nema vodu, te oni koriste vodu s hidranta. Oni su taj stan obnovili koliko su mogli financijski. U predmetnom stanu žive od 5. mjeseca 2012. i za to vrijeme od kada žive u tom stanu uredili pod iz razloga što je u stanu bilo žohara, te su uredili zidove stana. Njena djeca idu u školu u selo pored tog naselja u kojem se predmetni stan nalazi. Ukoliko bi bili iseljeni iz predmetnog stana ona, suprug te njihovo četvero malodobne djece ostali bi na cesti te bi time njihova egzistencija kao i egzistencija njihove malodobne djece bila ugrožena. Ona po izvansudskoj nagodbi koju je sklopila s tužiteljicom plaća naknadu za korištenje predmetnog stana, te ima novu izvansudsku nagodbu za korištenje predmetnog stana za 2025. godinu.

14. Iskaz tuženice GJ ovaj sud prihvaća u cijelosti, jer je isti uvjerljiv i životan. Ovaj sud ga posebice prihvaća u dijelu u kojem je ista iskazala da je živjela u stanu sa suprugom i djecom od 2012., da nema druge nekretnine u kojoj bi mogla živjeti s obitelji, da je ista ulagala u predmetnu nekretninu posebice da je uredila pod i zidove kao i da su ona i suprug oboje nezaposleni, te bi im iseljenjem iz predmetne nekretnine bila ugrožena njihova egzistencija.

15. Sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97., 6/99, 8/99, 14/02, i 1/06 dalje Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To „pravo na dom“ u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

16. Stoga, da bi došlo do primjene članaka 8 Konvencije tuženica se čak nije morala neposredno ni pozvati na sadržaj toga članka već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije, a upravo je to ona tijekom postupka i učinila. Za ocjenu je li se predmetni stan može smatrati domom tuženice, valja ukazati na presude Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile.

17. Iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, poglavito analizirajući iskaz tuženice sud smatra da u razdoblju korištenja stana u periodu od 12 godina, a koliko je proteklo od tuženičinog useljenja u predmetni stan pa do tužbe u ovoj pravnoj stvari tuženica je uspjela razviti dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da samo tu nekretninu smatra svojim domom. Navedeno proizlazi iz činjenice da tuženica boravi u predmetnoj nekretnini već 12 godina, da njena djeca idu u školu u selu do mjesta gdje tuženica živi sa svojom obitelji, da tuženica ni njezin suprug nemaju drugu nekretninu u kojoj bi mogli živjeti kao i da je ista ulagala u predmetnu nekretninu. Dakle, radi se o jedinom domu tuženice s kojim je ona osobno, emotivno, kontinuirano i stvarno vezana. Osim navedenog tuženica plaća naknadu za korištenje predmetnog stana i ima novu izvansudsku nagodbu za korištenje predmetnog stana za 2025. godinu.

18. S obzirom na ranija utvrđenja da se predmetna nekretnina može smatrati domom tuženice ovaj sud će u nastavku postupka provesti test razmjernosti sve kako bi utvrdio i to da li je miješanje tužiteljice u tuženičino pravo na dom opravdano, legitimno i razmjerno svrsi koja se iseljenjem želi postići.

19. Dakle, radi ocjene da li bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužiteljice predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u pravo tuženice na dom, potrebno je odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu članka 34. stavak 1. u svezi mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. Ustava Republike Hrvatske te članka 8. stavak 2. Konvencije, bilo u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužiteljice bilo zakonito jer je ista vlasnica predmetnog stana, kao što je to ranije obrazloženo, dok tuženica po ni jednom osnovu nema pravo koje bi je ovlastilo na posjedovanje stana.

20. Nadalje, daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle da li bi miješanje države u smislu prihvaćanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženice bilo provedeno „radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih“. U odnosu na to pitanje valja reći da je po mišljenju suda miješanje u konkretnom slučaju nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja budući da tuženica uredno plaća naknadu za korištenje predmetne nekretnine, a što ukazuje na visok stupanj tuženičine spremnosti na postizanje međusobnog dogovora s tužiteljicom te ne smjera za zlouporabom korištenja predmetne nekretnine. Stoga miješanje države u pravo na dom u ovom konkretnom slučaju ne bi imalo legitiman cilj budući isto nije nužno u demokratskom društvu te legitimni interes države da kontrolira svoje vlasništvo dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravu tuženice na poštivanje njezinog doma.

20.1. Naime, država ima u vlasništvu veći broj nekretnina, a u konkretnom slučaju tužiteljica ni ne ističe zbog čega je važno da se tuženica iseli iz predmetne nekretnine, odnosno ne ukazuje da bi predmetnu nekretninu privela nekoj drugoj namjeni, odnosno da joj je baš predmetna nekretnina prijeko potrebna. S druge strane, u ovom postupku nedvojbeno je utvrđeno da je predmetna nekretnina od egzistencijalne važnosti tuženici i njenoj obitelji te ne postoji drugi način da tuženica trenutno riješi svoje stambeno pitanje. Stoga, prema ocjeni ovog suda iseljenje tuženice iz predmetne nekretnine nije nužno radi zaštite prava vlasništva tužiteljice, posebno imajući u vidu da joj tuženica ni ne osporava to pravo te joj plaća i najamninu za korištenje stana, dakle tužiteljičina imovinska prava su zaštićena.

21. Konačno, pitanje na koje još valja odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenje tuženice bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu članka 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske i članka 8. stavak 2. Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. U konkretnom slučaju, sud smatra da je nerazmjerno miješanje tužiteljice u tuženičino pravo na dom, te da ista nema mogućnosti osigurati sebi i svojoj obitelji drugi dom na zakonom dopušteni način.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je osnovan tuženičin prigovor prava na dom, te da iako je miješanje tužiteljice u pravo na dom utemeljeno na zakonu, iseljenje tuženice i njezine obitelji nije razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, niti je nužno u demokratskom društvu (to znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu članka 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske i članka 8. stavak 2. Konvencije zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

23. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan s obzirom da ista nije uspjela u postupku sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

24. Iako je tuženica uspjela u postupku, naknada troškova parničnog postupka tuženici nije dosuđena s obzirom da ista trošak parničnog postupka nije tražila.

Velika Gorica, 20. svibnja 2025.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.