Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-1126/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 20. svibnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev iz točke III. tužbe u podneskom od 07. svibnja 2020. godine, u odnosu na utvrđenje ništetnim Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010958032 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 08. prosinca 2015. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010958032 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. siječnja 2006. godine, a koja glasi: "… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana… " te odredba čl. 4.2. Ugovora o kreditu broj 9010958032 pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9010958032 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. siječnja 2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

" … važeće na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 4.2. koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF ... " u odredbi čl. 5.2. koja glasi:

" … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; u odredbi čl. 6.2. koja glasi:

" … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. " te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

"… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja …" pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 4.362,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 3.798,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1126/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po tom osnovu.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 18. siječnja 2006. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9010958032, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.000,00 CHF;

- da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pa obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica stoga predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke;

- da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.000,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;

- da je odredbom čl. 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, a iz koje proizlazi da je mjesečni anuitet tužitelja trebao iznositi 318,30 CHF;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (18. siječnja 2006. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio 4,763442, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu;

- da je anexima/dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima što je za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u euru;

- da se u cilju, da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u eurima valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz euro, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena „preplata“ (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog euro kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita);

- da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc dakle, od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje, a to nadalje znači da u trenutku sklapanja Anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Anexa/Dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u euru;

- da iz svega navedenog razvidno je da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Anexa/Dodatka;

- da su tužitelj i tuženik zaključili Dodatak uz Ugovoru o kreditu broj: 9010958032 dana 08. prosinca 2015. godine, kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima;

- da je u odredbi čl. 3. Dodatka navedeno da nakon konverzije preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.083,79 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 8.269,31 kuna (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. godine koji je iznosio 7,63).

- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila 1.574,32 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora) iznosi 7.499,18 kuna, dakle znatno manja nego što je prikazano u Dodatku ugovora;

- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, da je u dodatku ugovora o kreditu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak Dodatka ugovora, stoga predmetni Aneks ugovoru u cijelosti da je ništetan;

- kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog Dodatka, isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Dodatka ugovora o kreditu.

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, što ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da su sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivniku kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da se prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a što povlači za sobom i ništetnost samog Anexa/Dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za iznos od 50.129,04 kuna i na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja da mu pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.2. Slijedom prednjih navoda u tužbi se predlaže utvrditi ništetnim dijelove odredbi iz ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope sadržane u čl. 4.1 i čl. 4.2 i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u čl. 1., čl. 4.2, čl. 5.2, čl. 6.2 i čl. 7.2 te utvrditi ništetnim sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu od 08. prosinca 2015. godine uz restitucijski zahtjev isplate iznosa od 50.129,04 kuna. Od zahtjeva utvrđenja ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu tužitelj odustaje već preciziranjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 07. svibnja 2020. godine (list 111-118) da bi i kondemnatorni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju uskladio prema nalazu vještaka podneskom od 20. veljače 2025. godine (list 333-337) u ukupnom iznosu 4.362,09 eura.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 06. ožujka 2020. godine (list 48-62) osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva uz prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 08. prosinca 2015. godine kreditni odnos između stranaka izmijenjen, odnosno da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što uključuje i kamate, a time početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti pa nakon što je konvertiran u EUR po tom kreditu u CHF da ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva;

- da je Dodatak ugovora o kreditu sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je jasno i detaljno odredio način na koji se vrši konverzija pa ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati;

- da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretira se kao umanjenje glavnice te se ista može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- da iz navedenog Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata;

- da niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF;

- da sukladno odredbama ZZP interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. toga Zakona, postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti;

- da se izrekom toč. IV. presude VTSRH Pž-7129/13 tuženiku nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostavnim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće;

- da je pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude VTSRH Pž-7129/13 promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao;

- da obzirom u trenutku podizanja tužbe povrede nema, da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te da se stoga tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika više ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo;

- da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša;

- da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu kao i da sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa "lex specialis" - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetne poslovno pravne odnose banke i korisnika;

- da se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, a u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio;

- da su u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF dakle, kune, nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svojem dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja;

- da je sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu;

- da nema nikakvih uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. ZOO ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno da upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO i to neovisno o valuti uz koju je vezala otplatna glavnica kredita;

- da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, jer smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom a ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO;

- da ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odreda jedini smjer u kojemu sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati;

- da je jedna od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju donesena presudom Vs-Rev 1990/91, a koja utvrđuje: "kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute";

- da valja istaknuti i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. godine u kojoj se navodi: "zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1997. godine, te navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO);

- da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, čak da štoviše u okviru svojih zakonskih ovlasti HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve;

- da ni Vlada RH nije podržala izmjenu/brisanje odredbe čl. 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule;

- da je stoga jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, te s obzirom na regulatorne propise HNB gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti;

- da tuženik ukazuje kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, pa obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa bi zahtjev za utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora bio neosnovan;

- da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva objašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, te da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara;

- da se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora;

- da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijenit da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio;

- da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, a isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnik prilikom solemnizacije;

- da je tužitelj svakako pogrešno protumačio citiranu presudu VTSRH obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji načinu ne proizlazi;

- da sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi pa stoga, da je spornom presudom utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju;

- da je i sama HNB kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u RH u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navela kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke;

- da kamata koja bi se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope;

- da tuženik do stupanja na snagu ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tužena u cijelosti i udovoljila;

- da ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promijene su sadržani u općim uvjetima s kojima je tužitelj kao klijent prethodno upoznat, što da proizlazi iz odredbe čl. 12.8. Ugovora;

- da iz odredbe čl. 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF;

- da je sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banaka ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nedopuštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi;

- da je prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj, pa kako je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promijeni kamatne stope, nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene;

- da je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN/96/03 - ZPP) gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji obuhvaća i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i efektivnu kamatnu stopu i pretpostavka pod kojim se ona može promijeniti;

- da se tužbeni zahtjev odnosi na vrijeme kada su na snazi bili Opći uvjeti poslovanja od 01. studenog 2004. godine do 14. srpnja 2009. godine a sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama a tek kasnije Zakonom o kreditnim institucijama, a isti su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i bili dostupni u svim poslovnicama istoga;

- da su u navedeno vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile na snazi odredbe "starog" ZZP kao i Zakona o bankama, te je tuženik u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa objavio kriterije o promjenjivosti kamatne stope, pa tako u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji kako pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente slijedom zakonskih propisa;

- da je tuženik o uvjetima promjenjivati kamatne stope sukladno odredbi čl. 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načelima promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke, te je tuženik od stupanja na snagu ZOKI tužitelja 15 dana prije primjene izmijenjene stope uz obavijest istome dostavio izmijenjeni otplatni pa sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI;

- da prije stupanja na snagu ZOKI nije bilo izričito propisano odredbama Zakona o bankama osobno obavijestiti klijente o promjeni kamatnih stopa pa je i sam HNB bio stava da se obavještavanjem putem sredstava javnog priopćavanja imalo smatrati urednim, da je tuženik potrošačima dostavljao personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta;

- da je nesporno da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupiti sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio;

- da ugovorna odredba kojom se tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za stjecanje tuženog zahtjeva ovakvog sadržaja;

- da je kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1. i 2. ZOO i čl. 49. ZZP predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka;

- da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika predviđeno odredbom Direktive 93/13 o izvješću od ocjene poštenosti;

- da su kriteriji promjene kamatne stope odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja banke pa tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope samostalno i bez adekvatnih kriterija, pa tako ni u jednoj banci nije poslovni interes povećavanjem kamatne stope povećati i rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak;

- da je notorno da cijena kredita odnosno parametri koji na tu cijenu utječu određuju i visinu kamatne stope, pa svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima;

- da na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava a domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizici klijenta;

- da veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB kroz obaveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke te obavezni upis blagajničkih zapisa

- na 1 godinu s prinosom 0%;

- da je HNB, kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB-u po 0%, te su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran povisiti kredite kako ne bi ugrozio financiranje - depozit klijenata i obveze po inozemnim kreditima;

- da je u listopadu 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem studenog 2009. godine mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa pa navedene otpuštene mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se nije krajem 2008. godine rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS;

- da su za sva financiranja banke morale plaćati visoke premije CDS koji je izvore financiranja na petogodišnjoj razini podigao između 3-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB;

- da je slučaj LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima tijekom 2004. godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. godine porastao na 3,30%, te da su svi elementi koju su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima;

- da tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupan iznos povećanja troškova financiranja, pa svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarivanju ugovornih prava i obveza kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno povećana cijena troškova financiranja;

- da je nedvojbeno da je tužbeni zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku kamata, razliku tečaja CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta;

- da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13 kao i svaku ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, pa je svaka takva ugovorna odredba nepoštena, a što ne proizlazi ni iz presude niti iz odredbi ZZP i direktive EU 93/13 prema kojima klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osobe koje pružaju financijske usluge, banke i da li ona sebi uzima pravo da u opravdanim slučajevima mijenja bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor;

- da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost mijenjanja kamatne stope;

- da ukoliko bi sud odredio provesti financijsko vještačenje, tužena ukazuje na potrebu da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita preračunata kao da je kredit početno bio u EUR uključivši kamate, a sve zato što je zakonodavac ZID ZPK detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, a niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno odredbama ZPK, a time da niti je vještacima dopušteno vještačenje na način koji odudara od spomenutog propisa;

- da su člankom 19.c ZPK vrlo detaljno definirani i mjerodavni tečajevi i mjerodavna kamatna stopa koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod izračunavanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja;

- da se vezano za prigovor zastare ukazuje kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme, a ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, da bi bilo riječi o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO;

- da obzirom ne postoje posebne zakonske odredbe koje izričito uređuju prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, da su u primjeni odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava iz čl. 240.-246. ZOO;

- da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava stoga da niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO;

- da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetu.

2.1. Slijedom svega naprijed navedenog predlaže se odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tužene podneskom od 22. listopada 2019. godine (list 80-93), u bitnome navodeći da je sud vezan za utvrđenje iz kolektivnih presuda na koje se tužitelj poziva i da iste imaju direktan učinak i za sudove u posebnim postupcima koji se vode radi ostvarenja prava potrošača za naknadu koji se mogu pozvati na ta utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojima je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbu iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Kondemnatorni tužbeni zahtjev da se temelji na institutu ništetnosti i obvezi kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Konverzijom da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja, a činjenica da je sklopljen Dodatak ugovoru nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a sve kako konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba ne mogu konvalidirati. Tužitelj se poziva na brojne odluke nacionalnih sudova, ali i na presude suda EU i to konkretno na predmet broj C-118/17 u predmetu Dunai protiv Erste bank Hungary, u kojoj se izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Također se ukazuje da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti što da je moglo utjecati i na samu konverziju koja je provedena prije toga, imajući u vidu da je banka u obračun uzela i sve promjene kamatnih stopa a koje su bile donesene jednostrano od strane banke, na koji način banka ponovno ne uvažava interese potrošača i ponovno ne postupa kao svjestan gospodarstvenik. Tužitelj ukazuje na sve propuste tuženice prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kada nije prenijela tužiteljici kao potrošaču sve bitne informacije da bi ona mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz njega mogu proizići odnosno nije ukazala na dodatne rizike kod valutne klauzule u švicarskim francima, a sve kako su banke znale i bile svjesne koji su specifični rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF. Konačno, da se kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji na institutu ništetnosti i obvezi restitucije, pa radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. U odnosu na prigovor zastare ukazuje se na neosnovanost istog pozivom na odredbu čl. 215. i 323. ZOO te u nastavku podneska određeno postavlja visinu tužbenog zahtjeva kako je prethodno tužena dostavila potrebnu dokumentaciju.

4. Podneskom od 06. studenoga 2019. godine (list 96-102) tuženica se očitovala na navode iz podneska tužitelja od 22. listopada 2019. godine, u bitnome očitujući se na prigovor zastare i s tim u svezi njegova stava da podnošenjem tzv. kolektivne tužbe ne dolazi do prekida zastare za konkretno potraživanje jer da to ne proizlazi niti iz jednog propisa. Naime, da prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju tek sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozivati te će se takvom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. Nadalje, cijeneći da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita, da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Narednim podneskom od 10. travnja 2020. godine (list 107-110) tuženica se poziva na rješenje broj Gos-1/2019-36 u kojem je Vrhovni sud RH u odnosu na sklopljene sporazume o konverziji kakav je i predmetni Dodatak osnovnog Ugovora o kreditu dao više neko jasan odgovor da imaju pravne učinke i valjani su u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga da, osim što tuženica ponavlja kako tužitelj nema pravni interes za ovu tražbinu zbog činjenice da je provedena konverzija ugovora, ukazuje se i na činjenicu da je tuženica eventualni višak raspodijelila kao preplatu koju je onda koristila za namirenje budućih anuiteta pa da je tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem Dodatka već ispunjena to se predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

6. Tužitelj se očitovao na navode tužene iz podneska od 10. travnja 2020. godine, podneskom od 07. svibnja 2020. godine (list 111-118) gdje ukazuje da se tužena pogrešno poziva na odluku VS RH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos- 1/2019, a sve kako u navedenom postupku se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane da su uredile svoj odnos pro futuro odnosno da tek od sklapanja Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom. Pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s euro valutom da je Vrhovni sud RH raspravio u odluci broj Rev 2868/18 od 12. veljače 2019. godine, kojom odlukom je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZPK zaključili dodatak ugovora o kreditu, a kojim su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Tužitelj opetovano ukazuje i na praksu iz presuda EU suda, prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju odnosno na presudu suda EU u predmetu Dunai protiv Erste bank Hungary broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine koja se kao jedan izvor prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Naime, sud EU u toj odluci izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima, iz čega proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno je pravo svakog potrošača, koje pravo mu se ne smije umanjiti, ograničit niti oduzeti. Navodi tuženika da potrošači konvertiranih kredita žele ostvariti dvostruku korist tužitelj osporava kao neosnovanim jer isti ovim postupkom želi ostvariti obeštećenje po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te o valutnoj klauzuli u CHF valuti, što da nije uzeto u obzir prilikom konverzije. Dakle, da se ovdje ne radi o stjecanju dvostruke koristi, već o realizaciji prava na potpunu restituciju na koju tužitelj ima pravo uslijed ništetnosti. Kada se tužiteljima konvertiranih kredita ne bi priznalo pravo na potpunu restituciju tada da bi se stvorila neravnoteža u odnosu na korisnike koji svoj kredit otplaćuju u CHF valuti. Radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa ukazuje se da treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te srednji tečaj CHF koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tužitelj smatra da je predmetni kredit pretplatio za iznos 50.129,04 kuna, a na svaki pojedinačno utvrđen iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nadalje, da je u čl. 3. Dodatka navedeno da je nakon konverzije preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 1.083,79 eura odnosno 8.269,31 kuna prema srednjem tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. godine (7,63). No, s obzirom na ništetne ugovorne odredbe koje djeluju ex tunc na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala glavnica kredita da je iznosila 1.574,32 CHF odnosno 7.499,18 kuna primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora. Stoga da na dan 30. rujna 2015. godine razlika između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu je iznosila 770,13 kuna, iz čega se ima zaključiti da sklapanjem Dodatka tužitelj nije u cijelosti obeštećen glede preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, stoga i kod konverzije da dolazi do razlike u glavnici.

6.1. U tom podnesku tužitelja od 07. svibnja 2020. godine isti povlači zahtjev iz točke III. tužbe koji se odnosi na utvrđenje ništetnim Dodatak ugovora o kreditu od 08. prosinca 2015. godine kojim se provela konverzija kredita, a ovo povlačenje uslijedilo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, kojemu se nije usprotivio, pa je u odnosu na isto odlučeno kao u izreci ovoga rješenja primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP smatrajući da je tuženik pristao na povlačenje.

7. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu (list 8-12);

- uvidom u otplatni plan (list 13-15, 30-33);

- čitanjem Dodatka ugovora o kreditu (list 16-18);

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 19-27);

- uvidom u pregled uplata (list 28-29);

- čitanjem pisanog nalaza i dopune nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. (list 152-224 i 323-326);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 23. studenoga 2022. godine (list 142-143),

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 09. travnja 2025. godine (list 396-397).

8. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 18. siječnja 2006. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te restitucijskog zahtjeva isplate po osnovi tih ništetnih odredbi.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br. 9010958032 dana 18. siječnja 2006. godina za izgradnju i dovršetak stambenog objekta i refinanciranje stambenog kredita u drugoj banci (namjenski kredit) za iznos kredita u protuvrijednosti kuna od 31.000,00 CHF-a s rokom otplate 120 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,30% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu (4,30%) u više navrata;

- da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu br. 9010958032 dana 08. prosinca 2015. godine, kojim je tužitelj prihvatio ponuđenu konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka od 08. prosinca 2015. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon sklopljenog Dodatka i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju;

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019. godine zaključak je ovog suda da za restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

12. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

12.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

12.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

12.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

13. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 18. siječnja 2006. godine.

15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 18. siječnja 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. U čl. 4. (toč. 4.1. i toč. 4.2.) Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Štoviše, sadržaj ove odredbe je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za odluku banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a nejasno se pominje kao kriterij "broj grupe proizvoda i urednost poslovanja korisnika kredita", što zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

24. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja (list 142-143) kada isti opisuje okolnosti u kojima je zaključio predmetni ugovor o kreditu radi dovršetka stambenog objekta u Balama gdje tvrdi da i danas stanuje sa svojom obitelji na prijavljenom prebivalištu. Kredit u CHF da je uzeo kod banke tužene gdje je već primao plaću poslodavca Uljanik d.d. Pula, smatrajući je bankom od povjerenja, gdje mu je ponuđen taj kredit kao najpovoljniji rekavši mu da ima najbolju kamatu. Ništa da se nije govorilo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valuti CHF, a niti je on znao što pitati jer mu ta valuta nije bila poznata od prije. Jedino kreditno iskustvo prije ovoga imao je sa kreditom u valuti DEM, tako da mu se ovaj u valuti CHF nije predočavao ništa rizičnim, a niti se predočilo da bi se kamatna stopa mogla mijenjati i o čemu to ovisi. Ugovor da je vidio prvi puta kod javnog bilježnika gdje je i potpisan. Tužitelj navodi da saznanja koja sada ima o kreditu u CHF tada nije imao niti mu se objasnilo prije uzimanja kredita o bilo kakvom riziku, a drugim bankama se nije obraćao raspitujući se o uvjetima jer je ovdje imao svoj račun i povjerenja u svoju banku. Tužitelj osporava da bi uz Ugovor primio i opće uvjete poslovanja banke, a niti znade na što se potpisom Ugovora obvezao kada su u pitanju opći uvjeti. Konačno navodi da mu je bilo poznato da je kredit bio vezan za valutu CHF, ali vjerujući u svoju banku nije računao na to da bi rata mogla narasti za 50% i više, jer da je to znao kredit u CHF nikada ne bi uzeo.

25. Dakle, iz navedenog proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

26. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

27. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

28. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

29. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

30. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i čl. 100. ZZP/07).

31. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

32. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,30%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

33. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

34. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorne odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

35. Nadalje, ocjenjujući čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

36. Za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP i ZZP postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP.

37. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

38. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

39. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

40. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1. čl. 4.2., čl. 5.2., čl. 6.2. i čl. 7.2. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a i potvrđuje neučinjeno glede informiranosti potrošača, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

41. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, tim više što je odustala od predloženog saslušanja osobnog bankara.

42. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

43. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

44. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Naime, ništetnost tih utvrđenih pojedinih dijelova odredbi ugovora ne povlače ništetnost i samog osnovnog ugovora kako on može opstati bez tih dijelom utvrđenih ništetnih odredbi. Dakle, konverzijom odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 05. prosinca 2015. godine (solemniziran 08. prosinca 2015. godine) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

45. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

46. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

47. Vještak Tomislav Prpić dostavio je pisani nalaz i mišljenje dana 09. srpnja 2024. godine (list 155-224) postupajući po naloženom zadatku suda iz rješenja od

13. siječnja 2023. godine, to utvrdio:

- da je u tijeku otplate kredita banka devet puta povisila kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu od 4,30%, i to na 4,35% od 01. prosinca 2006. godine, na 5,35% od 01. srpnja 2007. godine, na 6,10% od 01. siječnja 2008. godine, na 5,95% od 01. lipnja 2008. godine, na 6,10% od 01. prosinca 2009. godine, na 5,95% od 01. siječnja 2010. godine, na 5,60% od 01. studenoga 2010. godine, na 5,35% od 01. svibnja 2011. godine, na 5,10% od 01. kolovoza 2011. godine i konačno posljednja izmjena na 3,23% od 01. siječnja 2014. godine učinjena sukladno ZIDZPK (NN 143/13) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF;

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu 4,30% te zakonska kamatna stopa od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine) do konverzije kredita više uplatio iznos od 1.098,47 eura, kako je to prikazano u tablici 7 nalaza (list 164-165);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.748081 HRK za 1 CHF), više uplatio iznos od 3.995,40 eura, kako je to prikazano u tablici 5 nalaza (list 161-162);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 115,03 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 8 nalaza vještaka (list 166);

- da zakonske zatezne kamate na preplatu po valuti i kamati na dan sklapanja Ugovora o konverziji od 08. prosinca 2015. godine iznosi 2.066,42 eura, a izračun prikazan u prilogu izračuna (list 172-224).

48. U podnesku od 27. kolovoza 2024. godine (list 230-241) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti pri čemu analizira izračune vještaka iz pisanog nalaza to sukladno izračunu iz tablice 7 pregleda vise plaćenih kamata na dan plaćana, usklađuje točku III. tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu 1.098,47 eura uz pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačno utvrđeni mjesečnih iznos preplate iz tog pregleda tablice 7, od prikaza dospijeća pa do isplate. Nadalje, prema pregledu iz tablice 5 pozitivnih tečajnih razlika usklađuje kondemnatorni zahtjev iz točke IV. tužbe u ukupnom iznosu od 3.995,40 eura uz zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do isplate i konačno u točki V. kondemnatornog dijela zahtjev a potražio je i isplatu iznosa od 115,03 eura na ime razlike glavnice prema prikazu tablice 8 pisanog nalaza vještaka.

49. Podneskom od 05. rujna 2024. godine (list 286-287) tužena se očitovala na podnesak tužiteljice od 27. kolovoza 2024. godine protiveći se tome zahtjevu s obzirom da isti nije uzeo u obzir iznos preplate koji je utvrđen i priznat u postupku konverzije od 2.905,02 eura za koji da treba umanjiti dobivene iznose više plaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po Ugovoru o kreditu pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala i pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak. Ukoliko se zahtjev tužitelja za taj iznos ne bi umanjio da bi se radilo o dvostrukom obeštećenju.

50. Podneskom od 10. rujna 2024. godine (list 289) tužitelj se očitovao na navode tužene glede iznosa preplate utvrđene u konverziji za koji tvrdi da zapravo predstavlja novac od tužitelja jer je isti svaki mjesec u periodu od zaključenja Ugovora pa do zaključenja Dodatka mjesečni anuitet kredita plaćao više nego što je trebao. Dakle, da je u pitanju novac koji banka tužitelju nije niti dala niti posudila, a navedenim iznosom da je tužitelj podmirivao buduće mjesečne anuitete. Obzirom da navedeni iznos preplate u bit predstavlja novac koji je vlasništvo tužitelja, isti smatra neosnovanim navode tuženika da je iznosom preplate iz konverzije trebao umanjiti preplatu tužitelja utvrđenu provedenim vještačenjem. No, ukoliko tuženik smatra da je potrebno uzeti u obzir i pretplatu iz konverzije tužitelj ukazuje da je postupak uračunavanja izričito propisan Zakonom o obveznim odnosima u odredbama čl. 171. i čl. 172. a koje određuju redoslijed na način da se prilikom uračunavanja najprije namiruj troškovi, zatim kamata te u konačnici glavnica. Obzirom na redoslijed uračunavanja, znači da bi vještak najprije trebao izračunati zateznu kamatu na svaki utvrđeni preplaćeni iznos i tablice 5. i 7. nalaza vještaka, te od dobivenog izračuna zateznih kamata oduzeti iznos preplate iz konverzije, kakav redoslijed uračunavanja preplate iz konverzije tužitelj vidi kao jedini ispravan. Slijedom se predlaže sudu da se od vještaka zatraži dopuna izračuna na način da od ukupnog iznosa zateznih kamata koje teku na utvrđenu preplatu po oba osnova ništetnih odredbi od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana provođenja konverzije (30. rujna 2015. godine) oduzme iznos preplate utvrđene Dodatkom u konverziji.

51. Sud je odlučio naložiti vještaku dopunu izračuna upravo redoslijedom naprijed opisanog uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a rješenjem od 10. listopada 2024. godine (list 318) koju pisanu dopunu je vještak dostavio dana 17. veljače 1025. (list 323-326).

51.1. Nastavno naloženom zadatku vještaku iz rješenja od 10. listopada 2024. godine uz prethodne zaključke isti je u konačnosti utvrdio:

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu 4,30% te zakonska kamatna stopa od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine) do konverzije kredita više uplatio iznos od 1.098,47 eura, kako je to prikazano u tablici 7 nalaza (list 164-165);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.748081 HRK za 1 CHF), više uplatio iznos od 3.995,40 eura, kako je to prikazano u tablici 5 nalaza (list 161-162);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 115,03 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 8 nalaza vještaka (list 166);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 2.834,85 EUR na dan 30. rujna 2015. godine;

- da u rekapitulaciji, nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po o snovi kamatne stope 1.098,47 eura i po osnovi samo pozitivnih tečajnih razlika u iznosu od 3.995,40 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (razlike glavnice i priznate preplate u konverziji) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 4.362,09 eura s time da cijeli taj iznos predstavlja glavnicu-preplatu po valuti, kamati i razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamata od 01. listopada 2015. godine do isplate, te 0,00 eura kao preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. godine;

- da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR, na dan 30. rujna 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR;

- da su u obzir uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti, u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba s kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose sukladno rekapitulaciji.

52. Podneskom od 20. veljače 2025. godine tužitelj se očitovao na dopunu nalaza vještaka prihvaćajući je u cijelosti, a poglavito metodologiju uračunavanja priznate preplate u konverziji, to je upravo sukladno uračunavanju preplate iz prethodno izračunate zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne preplate po oba osnova ništetnosti Ugovora i uskladio tužbeni zahtjev sada u jedinoj točki III. tužbe s ukupnim iznosom od 4.362,09 eura koji predstavlja upravo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine prema rekapitulaciji vještaka iz tablice 10 i konačnog mišljenja točke 5 njegove dopune nalaza.

53. Podneskom od 13. ožujka 2025. godine (list 389-393) tužena se konkretno i nije očitovala na dopunu nalaza vještaka već u bitnome ponavlja ranije iznesene pravne stavove da je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa po ništetnim odredbama prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita odnosno da su svi zahtjevi tužitelja te eventualne nepoštene odnose stranke anulirale sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru koji je uspostavio pravičan i jednak položaj ugovornih strana. Ponavlja nespornu činjenicu da je tužitelju iznos preplate već utvrđen u konverziji stoga da je njegov zahtjev u cijelosti neosnovan jer priznata preplata ne predstavlja tražbinu tuženika već se radi o činjenici da je tuženik tužitelju priznao umanjenje obveze po ugovoru o kreditu upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i promjenjive kamatne stope.

54. O pisanom nalazu i dopuni nalaza vještaka raspravilo se na ročištu od 09. travnja 2025. godine, kada je isti potvrdio da bi tužitelj tužbeni zahtjev iz podneska od 20. veljače 2025. godine uskladio upravo prema dopuni nalaza prema tablici 10 rekapitulacije stanja na dan 30. rujna 2015. godine, ili prema točki 5 mišljenja u dopuni, u ukupnom iznosu od 4.362,09 eura, a ovo stanje proizlazi iz obračuna preplate po tečaju u iznosu od 3.995,40 eura i kamate u iznosu od 1.098,47 eura, te razlike glavnice u iznosu od 115,03 eura na koje preplate je obračunata zatezna kamata do dana provedbe konverzije, a ista iznosi 1.988,04 eura sa kojim iznosom je izvršen prijeboj s preplatom priznatom u postupku konverzije od strane tužene u iznosu od 2.834,85 eura, te preostalo potraživanje odnosno ostatak priznate preplate iznosi 846,81 eura koji iznos se dalje prebija s ranije utvrđenom preplatom po kamati i valuti i razlikom glavnice te nakon prijeboja potraživanje tužitelja iznosi upravo utuženi iznos. U odnosu na podnesak tužene od 13. ožujka 2025. godine vještak je ukazao da zapravo iz sadržaja tog podneska ne proizlazi da bi tuženik imao primjedbi na matematički izračun iz njegove dopune nalaza i da se u suštini radi o pravnim pitanjima kojima se osporava osnov tužiteljeve tražbine.

55. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, prema naloženom zadatku suda te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koja se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.

55.1. Naime, vještak je odgovorio na naloženi zadatak suda iz rješenja od 10. listopada 2024. godine, a tužitelj uskladio tužbeni zahtjev prihvaćajući metodologiju da se u rekapitulaciji eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, utvrđene preplate i pri tome najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, primjenjujući pravila uračunavanja iz čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.

56. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

57. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tužena na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

58. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

59. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi.

60. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, uzevši u obzir sve efekte provedene konverzije.

61. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

62. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

63. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanje u ukupnom iznosu od 2.350,00 eura sastojeći od: nagrade odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova - 200,00 eura), zastupanja na ročišta od: 25. rujna 2020. godine, 30. rujna 2022. godine, 23. studenoga 2022. godine i 09. travnja 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka prema Tar. br. 8.1. od: 24. listopada 2019. godine, 27. kolovoza 2024. godine i 20. veljače 2025. godine (svaki po 100 bodova - 200,00 eura), za sastav ostalih podneska prema Tar. br. 8.3. od 27. siječnja 2020. godine, 07. svibnja 2020. godine i 10. rujna 2024. godine ( svako po 50 bodova - 100,00 eura) te za sastav podneska prema Tar. br. 8.4. od 12. siječnja 2023. godine (25 bodova - 50,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 25% (587,50 eura). Nadalje, sud je priznao trošak financijskog vještačenja u iznosu od 607,75 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 112,95 eura, dok u odnosu na presudu takva obveza više ne postoji s obzirom da je u međuvremenu stupila na snagu izmjena članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23), kojim je propisano da potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi. Konačno, tužitelj potražuje trošak i za izbivanje iz pisarnice radi pristupa na četiri održana ročišta i to za svako po 2 sata ili ukupno 200 bodova, te materijalne troškove korištenja osobnog automobila za pristup na 4 održana ročišta, prevaljene kilometraže od 70 kilometara za svako dolaženje relacije [adresa] ili ukupnog iznosa od 140,00 eura (280 km x 0,5 eura). Dakle, ukupno potražuje iznos od 3.798,20 eura.

63.1. Sud je priznao sve tražene troškove ocijenivši ih osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice te ih u cjelokupnosti dosudio kao u točki IV. izreke ove presude u ukupnom iznosu od c eura, a primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7.1., 8.1., 8.3., 8.4., 9.1., 9.3., 39., 46., 49., 50. st. 3. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 20. svibnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije odnosno, u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.