Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1201/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 05. svibnja 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 3. st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50- 2878390, sklopljenog 08.06.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 10.06.2005. po javnom bilježniku Tajani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-658/2005, u dijelu odredbe koji glasi: „1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ČU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 90,67 € (devedesteura- išezdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.06.2005. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

1.1231,18 € (tisućudvjestotridesetjedaneuriosamnaestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 20. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 62,50 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 08. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-2878390, potvrđenog 10. lipnja 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-658/2005, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 9.588,52 CHF prema srednjem tečaju kreditora - tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,50 % od ukupnog iznosa kredita unaprijed. Tuženik mu je prilikom isplate kredita 14. lipnja 2005. naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 683,12 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 90,67 €.

1.2. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji on kao potrošač nije imao utjecaja. Navodi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO), takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare. Navodi da je predmetni Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. ZOO-a koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.1. Ističe da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i njegovi opći akti, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji njegov propust. Navodi da je prije zaključenja ugovora, tužitelju objasnio svaku odredbu ugovora, a obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.2. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.3. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 27. siječnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio njemu kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”.

3.1. Nadalje, sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra da i troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je od njega naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.2. Kako prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna.

3.3. Ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

3.4. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Predmetni ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno istim je bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora pa nije imao niti mogućnost utjecaja na sadržaj predmetne odredbe.

3.5. Poziva se na odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023., VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024., Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024. te u pogledu zastare na pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te suda EU br. C-485/19 od 22. travnja 2021. i Županijskog suda u Puli br. Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.

3.6. Slijedom svega iznijetoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužitelj na ročištu održanom 4. ožujka 2025. odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Tužitelj ČU, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2005. pronašao automobil u auto kući Lozić u Osijeku te su ga djelatnici auto kuće uputili da podigne kredit kod tuženika jer s tuženikom surađuju. Otišao je u poslovnicu tuženika u Osijeku i pregovarao s djelatnikom tuženika. Inače su mu djelatnici auto kuće rekli da može kupiti automobil na kredit kod tuženika u CHF, a ne u eurima. U banci ga je dočekao gotov ugovor sačinjen po djelatnicima banke i njihovim uvjetima. Nije pregovarao o ulaznoj naknadi niti je mogao utjecati na visinu ulazne naknade jer je to bilo uvjetovano u samom ugovoru. Ugovor je pročitao i odnio ga kod javnog bilježnika na ovjeru, a bilježnik mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora nego ga je samo ovjerio. Kada je vratio ugovore u banku, kredit mu je odobren i banka je novac isplatila auto kući, a on je preuzeo automobil. Automobil je kupio za osobne potrebe kao fizička osoba i nije imao otvoren obrt niti trgovačko društvo. Kredit je uredno otplaćivao svaki mjesec po otplatnom planu u kunama. Rata kredita je iznosila oko 500,00 kn, a poslije se povećala na iznos od 1.000,00 kn. Kredit je isplatio krajem 2012. i dobio je potvrdu o isplaćenom kreditu. Djelatnik banke mu nije objašnjavao što čini ulaznu naknadu od 1,50 %. Nije tražio da visina naknade bude manja jer mu to nije niti nuđeno niti je znao da to može tražiti. Nije imao primjedbi na sadržaj ugovora.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su stranke sklopile 08.06.2005. Ugovor o kreditu br. 528-50-2878390, a potvrđenog 10.06.2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-658/2005;

- da je čl. 3. Ugovora ugovoreno da naknada iznosi 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita;

- da je prilikom isplate kredita 14.06.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 683,12 kn.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetan dio odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora koji glasi: „1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita unaprijed.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju automobila pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

11. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 %.

12. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

14. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

16. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. Zajedničkom presudom Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. presuđeno je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

18. Kako je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 90,67 €, a koja je naplaćena 14.06.2005. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

20. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

21. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22. Tužitelju, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove u iznosu od 1.293,68 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.231,18 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 27.01.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 04.03.2025. i 05.05.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 225,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 900,00 € te iznosa od 53,09 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

22.1. Sud nije priznao trošak tužitelju u iznosu od 62,50 € na ime podneska od 30. travnja 2025. (obavijesti plaćenoj pristojbi na tužbu) po Tbr. 8/3. Tarife jer ga ne smatra nužnim i taj podatak sud provjerava po službenoj dužnosti.

23. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 20. svibnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika