REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-10929/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po generalnim punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, na temelju generalne punomoći P485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Hrvoja Karduma, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika PŠG i LŠ, odvjetničkih vježbenika, 20. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.3 Ugovora o kreditu broj: 9013450946 od 28.3.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na temelju neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade na temelju Ugovora o kreditu br. 9013450946 od 28.3.2008. isplati iznos od 398,17 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 10.4.2008. do 30.6.2011.; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9013450946 od 28.3.2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi tuženik.
IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na temelju neosnovano naplaćenih troškova za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 208,35 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 98,36 EUR od 13.1.2011. pa do isplate
- 98,15 EUR od 28.4.2016. pa do isplate
- 11,84 EUR od 23.12.2019. pa do isplate
po stopi od 14% godišnje od 13.1.2011. do 30.6.2011.; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.289,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br.: 9013450946 od 28.3.2008. (dalje: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 84.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao.
1.1. Tužitelj dalje navodi da je na temelju odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 13.3. tuženik, prilikom isplate kredita, naplatio 10.4.2008. od tužitelja iznos od 3.000,00 kn s osnove troška obrade kredita („Ulazna naknada“), kao što je vidljivo iz Knjigovodstvene kartice. Iznos Ulazne naknade od 3.000,00 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 398,17 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da Ulazna naknada iznosi baš 0,50% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi.
1.2. Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz navedenog je vidljivo da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020.) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba, dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i zbog toga je ništetna. Iz svega je stoga vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 13.3. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ona u cijelosti ništetna.
1.3. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ugovorena u čl. 11 Ugovora o kreditu („Izlazna naknada“), propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj treba platiti naknadu sukladno odluci tuženika. Izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima, koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba, koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Na temelju te odredbe Ugovora o kreditu tuženik je, prilikom prijevremene otplate kredita, naplatio od tužitelja 13.1.2011. s osnove troška Izlazne naknade iznos od 741,11 kn, zatim 28.4.2016. iznos od 739,52 kn te 30.12.2019. iznos od 89,30 kn, kao što je vidljivo iz Knjigovodstvene kartice. Iznos Izlazne naknade od 741,11 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 98,36 eura. Iznos Izlazne naknade od 739,52 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 98,15 eura. Iznos Izlazne naknade od 89,30 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 11,81 eura. Izlazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Izlaznoj naknadi.
1.4. Predmetna odredba o izlaznoj naknadi, utvrđena je nepoštenom i ništetnom i mnogim pravomoćnim presudama kao što su presuda Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-1837/14-2, od 5.11.2014., presuda Županijskog suda u Osijeku br.:Gž-1516/19 od 19.11.2020., presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1096/2019 od 26.10.2020. i presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Odredbu o ništetnosti izlazne naknade niti tuženik više ne spori, što je vidljivo iz njegovih današnjih, također tipskih Ugovora o kreditu, koji su na tržištu, a u kojima se više ne pojavljuju odredbe o izlaznoj naknadi. Odredba o pravu tuženika na naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđena je kao ništetna, ukoliko se o istoj nije pregovaralo, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, posl. br. Su IV – 308/2020 od 5. studenog 2020. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o izlaznoj naknadi ugovorena u čl. 11. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ona u cijelosti ništetna. Tužitelj stoga, imajući na umu sve izloženo, predlaže sudu donijeti presudu, kako je to pobliže navedeno u tužbi, podnesku od 9.1.2025. i izreci presude.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 606,49 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik ističe kako su odredbe, kojima se ugovara naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita jasne, razumljive i lako uočljive. Naime, prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, dalje: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
2.1. Nadalje, tuženik ističe kako odredba čl. 98. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Naime, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Štoviše, tuženik napominje kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima, koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koje jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.
2.2. Nadalje, tuženik napominje kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) je naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o bankama (Narodne novine 84/2002, 141/2006). Osim toga, ZZP ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti navedeni Zakon o bankama koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je u čl. 3. navedeno da među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Jednako tako, tuženik napominje kako se ulaznom naknadnom plaćaju troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim strankama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
2.3. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama koje određuju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C-621/17 (BŠ protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Tuženik smatra kako je imajući u vidu okolnosti predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita i odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu - očito da navedene odredbe o naknadama ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 84.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 3.000,00 kuna / 398,17 EUR te iznos od 1.569,59 kuna / 208,32 EUR ne može za tužitelja uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljeva tvrdnja da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi zbog toga te odredbe imale se smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom.
2.4. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik napominje kako su navedenom odredbom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Upravo je stoga, u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u trenutku prijevremene otplate ovisno o tadašnjim okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. U odnosu na štetu, tuženik ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Ako tuženik izvanredno primljeni novac nije bio u mogućnosti plasirati dalje, tada je isti bio u obvezi položiti kod središnje banke i na tako položena sredstva plaćati negativnu kamatu.
Ujedno, tuženik ističe i kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, primljeni novac, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO ), niti ZPK-a.
2.5. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Naime, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornim ugovornim odredbama, te kako su iste tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te kako su bile predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega iste odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se mogu utvrditi nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima.
2.6. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 606,49 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju čl. 13.3. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 10. travnja 2008., a naknada za prijevremenu otplatu kredita na temelju čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 13. siječnja 2011. i 28. travnja 2016., dok je predmetna tužba podnesena 20. prosinca 2023.. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 9013450946 (list 7- 13 i 46-51 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (list 14-32 spisa), presliku pregleda uplata po kreditu na dan 28.2.2022. (ist 33-36 spisa), presliku I. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9013450946 (list 37,38 spisa), presliku otplatne tablice (list 39-43 spisa), presliku II. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9013450946 (list 44,45 spisa), presliku plana otplate (list 52-54 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja s građanima (list 128- 136 spisa), a provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz društva Darfin d.o.o. (list 152-154 spisa) te je saslušan tužitelj (list 164,165 spisa), a pročitana je priložena sudska praksa (list 55-114 spisa). Stranke na ročištu 15.5.2025. nisu imale drugih dokaza, pa je glavna rasprava zaključena.
4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredaba čl. 13.3. i čl.11. Ugovora o kreditu, kojima su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.
6. Među strankama nije sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 28.3.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 9013450946 za iznos 84.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);
- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za EUR važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog desetog (10-tog) u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 216 mjeseci;
- da je čl. 13.3. ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn i koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita;
- da je čl. 11. ugovoreno da korisnik može vratiti kredit i prije roka određenog čl. 7.1.. Ugovora u cijelosti ili djelomično, sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan obavijestiti Banku i u tom slučaju je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.
7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe čl. 13.3. i 11. Ugovora o ugovorenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te prijevremenu otplatu, sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.
8. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl.13.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn i koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te da na tu naknadu nije mogao utjecati i morao ju je podmiriti.
9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužitelja, koja je iskazao da je ugovor prethodno pročitao prije potpisivanja, ali se nije sjećao da je uočio navedene naknade. Kredit je tužitelj uzeo za kupnju stana za svoje stanovanje, a ne ni za kakve poslovne pothvate jer stan nikada nije davan u najam ni zakup. Tužitelj nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva, a ništa mu kod sklapanja ugovora nije pojašnjeno glede naknada koje su mu naplaćene. Izjavio je da nije tražio pojašnjenja jer mu je bilo bitno da dobije kredit. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te tuženik sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveo u sumnju, a ni sud nije uočio postojanje ikakvih naznaka o tome da bi tužitelj nešto lagao ili prešućivao, pa mu i zato vjeruje.
10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je tužitelj morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknade odnose te o naknadama nije moglo pregovarati.
11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".
12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o uvjetima prijevremene otplate kredita kao ni da se za to plaća određena naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadama i da će naknada za obradu kreditnog zahtjeva biti naplaćena iz iznosa kredita, dok o naknadi za prijevremenu otplatu nije navedeno drugo, osim da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz prethodnu obavijest Banci i uz naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora koje sadrže odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn te da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz prethodnu obavijest i naknadu prema uvjetima koje odredi kreditor.
14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 13.3. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,50 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. S druge pak strane odredba o mogućnosti prijevremene otplate kredita ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada, koju je tuženik naplatio tužitelju za prijevremenu otplatu kredita, već se jedino navodi da uvjete prijevremene otplate kredita određuje kreditor svojim aktima, važećim na dan prijevremene otplate.
15. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe čl. 13.3. i 11. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.
16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužitelju je kod prijevremene otplate kredita obračunata naknada, koju nije mogao predvidjeti jer je čl. 11. Ugovora stipuliran na način da jedino određuje da uvjete prijevremene otplate utvrđuje kreditor svojim aktima, koji važe na dan prijevremene otplate.
18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
19. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, a isto vrijedi i za odredbu o uvjetima prijevremene otplate kredita.
20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 13.3. i 11. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 0,50% njegove visine te da prijevremena otplata kredita nosi troškove u visini koja je tužitelju naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
22. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
23. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 13.3. i 11. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita i za prijevremenu otplatu naplatom prema odluci kreditora), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl.13. 3. i 11. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe čl. 13.3. i 11. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti spornih odredbi.
26. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“.
27. Isto tako valja dodati da okolnost je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnoj situaciji s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužitelju na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.
28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknada koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
29. Imajući na umu da je tuženik osporio visinu utuženog zahtjeva s naslova plaćenih naknada sud je po prijedlogu tužitelja izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz društva Darfin d.o.o. Stalni sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju od 20.12.2024., koji je priložen na listovima 152-154 spisa naveo da su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i PŠ kao korisnik kredita zaključili 28.03.2008. Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa) broj: 9013450946 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 84.000,00 EUR po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Člankom 4. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 5,50%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovoreni rok otplate iznosi 216 mjeseci. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan plaćanja. Prema članku 13.3. Ugovora o kreditu (list 11 spisa) korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn. Ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 398,17 EUR, naplaćena 10.04.2008. Prema knjigovodstvena kartica na listu 14-32 spisa po kreditu su izvršene još dvije djelomične prijevremene otplate kredita na dane 13.01.2011. i 28.04.2016. te konačna prijevremena otplata kredita 23.12.2019., prilikom prijevremenih otplata kredita su naplaćeni slijedeći iznosi naknada:
98,36 € (13.1.2011.),
98,15 € (28.4.2016.) i
11,84 € (23.12.2019.), odnosno ukupno naplaćene naknade prilikom prijevremenih otplata kredita iznose 208,35 EUR.
30. Nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovarale, a prihvaća ga i ovaj sud jer je stručan, objektivan, sačinjen na podlozi dokumentacije, koja je priložena spisu i nije baš ničim opovrgnut. Tuženik nije iznosio primjedbe na izračun, već prigovore pravne prirode, koji nisu ni od kakvog utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti nalaza vještaka. Vještak je u svemu stručno i profesionalno postupio prema zadatku suda i nema nikakvih proturječnosti i manjkavosti u njegovu nalazu i mišljenju, a okolnost da stranke nisu imale nikakvih dodatnih pitanja ni prigovora dodatno doprinosi vjerodostojnosti nalaza i mišljenja.
31. Slijedom navedenog, kako je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s osnova jednokratne naknade za obradu kredita isplatio 10.4.2008. iznos 398,17 € i s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 208,35 € odnosno 13.1.2011. iznos od 98,36 €, 28.4.2016. iznos od 98,15 € i 23.12.2019. iznos od 11,84 €. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedene iznose, kako su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka, s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2008., a naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena je 2011., 2016. i 2019., dok je tužba podnesena 2023., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako iz izvedenih dokaza, poglavito nalaza vještaka jasno i nedvojbeno proizlazi da su navedene naknade naplaćene kako je navedeno 2008., 2011., 2016. i 2019. te je tužba nesporno podnesena 2023., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost spornih odredaba, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu utuženih iznosa s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo.
32. Na tako dosuđene iznose tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa svake od naknada do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka, koji nije osporen i sud ga je prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).
33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužitelju, a budući da je u cijelosti uspio u sporu. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 10.1.2024. i 9.1.2025. po 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 19.9.2024. i 15.5.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 1.000,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (250,00 €) te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 13,27 € te uz pristojbu na presudu od 26,54 €, sveukupno iznosi 1.289,81 €. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održano, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP-a.
34. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio.
35. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.
Zagreb, 20. svibnja 2025.
Sudac
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu
- pun. tuženika
