Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-143/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-910/2023-19 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-910/2023-19 od 10. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., za naknadom troškova žalbenog postupka.

.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.215,51 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto petnaest eura i pedeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 2,91 EUR od 11.11.2008. godine do isplate

na iznos od 9,57 EUR od 15.1.2009. godine do isplate

na iznos od 10,26 EUR od 14.2.2009. godine do isplate

na iznos od 14,42 EUR od 11.3.2009. godine do isplate

na iznos od 6,41 EUR od 11.4.2009. godine do isplate

na iznos od 7,33 EUR od 13.5.2009. godine do isplate

na iznos od 4,22 EUR od 13.6.2009. godine do isplate

na iznos od 6,49 EUR od 11.7.2009. godine do isplate

na iznos od 3,49 EUR od 13.8.2009. godine do isplate

na iznos od 5,88 EUR od 12.9.2009. godine do isplate

na iznos od 3,57 EUR od 13.10.2009. godine do isplate

na iznos od 4,92 EUR od 12.11.2009. godine do isplate

na iznos od 4,65 EUR od 12.12.2009. godine do isplate

na iznos od 9,25 EUR od 13.1.2010. godine do isplate

na iznos od 11,50 EUR od 12.2.2010. godine do isplate

na iznos od 10,66 EUR od 13.3.2010. godine do isplate

na iznos od 13,44 EUR od 14.4.2010. godine do isplate

na iznos od 18,29 EUR od 15.5.2010. godine do isplate

na iznos od 18,83 EUR od 16.6.2010. godine do isplate

na iznos od 26,22 EUR od 15.7.2010. godine do isplate

na iznos od 21,57 EUR od 13.8.2010. godine do isplate

na iznos od 33,58 EUR od 14.9.2010. godine do isplate

na iznos od 30,37 EUR od 14.10.2010. godine do isplate

na iznos od 30,93 EUR od 16.11.2010. godine do isplate

na iznos od 38,19 EUR od 16.12.2010. godine do isplate

na iznos od 40,71 EUR od 15.1.2011. godine do isplate

na iznos od 38,51 EUR od 28.1.2011. godine do isplate

na iznos od 36,21 EUR od 16.2.2011. godine do isplate

na iznos od 37,76 EUR od 16.3.2011. godine do isplate

na iznos od 38,49 EUR od 16.4.2011. godine do isplate

na iznos od 43,51 EUR od 14.5.2011. godine do isplate

na iznos od 52,71 EUR od 16.6.2011. godine do isplate

na iznos od 63,42 EUR od 16.7.2011. godine do isplate

na iznos od 88,50 EUR od 13.8.2011. godine do isplate

na iznos od 56,91 EUR od 16.9.2011. godine do isplate

na iznos od 50,97 EUR od 15.10.2011. godine do isplate

na iznos od 50,60 EUR od 16.11.2011. godine do isplate

na iznos od 51,94 EUR od 16.12.2011. godine do isplate

na iznos od 56,92 EUR od 14.1.2012. godine do isplate

na iznos od 58,89 EUR od 16.2.2012. godine do isplate

na iznos od 56,89 EUR od 16.3.2012. godine do isplate

na iznos od 56,60 EUR od 14.4.2012. godine do isplate

na iznos od 57,96 EUR od 16.5.2012. godine do isplate

na iznos od 931,02 EUR od 5.5.2012. godine do isplate

s tim da je stopa kamata od dospijeća do 31. srpnja 2015. određena po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, nadoknaditi parnične troškove tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 1.609,69 eura (slovima: tisuću šesto devet eura i šezdeset devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 10. prosinca 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Odbijen je zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.444,41 eura (slovima: tisuću četiristo četrdeset četiri eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 10. prosinca 2024. do isplate.“

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Navodi da sud ne obrazlaže na koji način je utvrdio da se radi o nepoštenoj ili ništetnoj ugovornoj odredbi, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na dopuštenost valutne klauzule, a koja je izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Navodi da Ugovor o kreditu ne predviđa da će se ugovor isplaćivati u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Navodi da valutna klauzula u Republici Hrvatskoj u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju budući klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezervne u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje štediše (potrošač) najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Navodi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je ista formulirana ugovorom, da na sadržaj ugovora ni u kojem trenutku nije prigovorio, a činjenica da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Također da je pogrešan zaključak suda da bi zastara kondamnetornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu, a da navedeni stav ni na koji način sud nije pokušao valjano obrazložiti. Radi se o potraživanju s osnova valuta, pa stoga se ima primijeniti zastarni rok od pet godina te je stoga potraživanje tužitelja u zastari i sud je tužbeni zahtjev, imajući u vidu tuženikov prigovor zastare, bio dužan odbiti kao neosnovan. Tvrdi da podnošenjem tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje pa tako ni predmetno. Navodi da se zastara, a kako je izrijekom definirano u čl. 241. ZOO prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju, takva radnja je poduzeta nakon što je zastara već nastupila, pa je stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredabe o valutnoj klauzuli ugovorene Ugovorom o kreditu broj 9011973626 sklopljenog 28. rujna 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. Iz sadržaja spisa proizlazi:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 28. rujna 2006. ugovor o kreditu broj 9011973626, a prema kojem ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor se obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 18.350,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita,

- da je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje automobila, da je u autokući izabrao vozilo i da su mu u autokući ponudili financiranje preko Privredne banke Zagreb, u autokući ga nisu upozorili na porast tečaja CHF, čuo je za valutnu klauzulu, ali nije znao što ona znači niti mu je objašnjena, već mu je objašnjena samo rata kredita i otplatni plan,

- da je tužitelj automobil kupovao za osobne potrebe, te da stoga ima status potrošača,

- da tuženik nije u odnosu na tužitelja kao potrošača postupako obzirno, savjesno niti pošteno je nije upozoren na rizike koje nosi valutna klauzula te je stoga došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je u suprotnosti s načelom ravnopravnosti sudionika u obveznin odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Branke Lukačević – Gregić proizlazi da je nastala razlika između obračunatih anuiteta po tečaju na dan plaćanja i iznosa obračunatih anuiteta po tečaju na dan korištenja kredita u razdoblju od početka otplate kredita do konačne prijevremene otplate kredita u iznosu od 2.215,51 euro / 16.692,75 kn.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da obzirom tužitelj nije bio informiran o riziku koji sa sobom nosi klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franaka da je odredba ništetna.

10. Naime, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP.

11. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog ugovornih odredaba koje su utvrđene ništetnima, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

12. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja navodi da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti prsude donesene u kolektivnom sporu, tj. od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a ta presuda u odnosu na valutnu klauzulu je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa s obzirom da potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a kako je tužba podnesena 12. veljače 2023., to zastara nije nastupila.

13. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

14. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03 ).

15. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

16. Prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 28. rujna 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

18. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odlukama tog suda Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018.

19. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. veljače 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sukladno čl. 22. ZOO bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule i da takva klauzula djeluje prema svim sudionicima obveznog odnosa valja reći da nije sporno da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali je u konkretnom slučaju sporno je li ta klauzula ugovorena na zakonit način. U ovom postupku je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja zbog čega je takva odredba nepoštena i ništava primjenom čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 usprkos tome što je bankama bilo dopušteno ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

23. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP.

24. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina