Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-151/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Tušak Miletić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Tušak Miletić & Partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3100/23-33 od 27. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3100/23-33 od 27. rujna 2023. u dijelu pod točkama I. do III. te točkom V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3209138497, koji su stranke sklopile 10. svibnja 2007. i koji je solemniziran po javnom bilježniku Krešimir Copiću, pod bojem OV-6491/2007 u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 2.849,74 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u čl. 2. istog Ugovora u dijelu kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog točkom I. izreke (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.942,93 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2023. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I. do III. i točkom V. izreke žali se tuženik, ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da troškove parničnog postupka prizna tuženiku ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209138497 od 10. srpnja 2007., koji ugovor je solemniziran 11. svibnja 2007., pod brojem OV-6491/07 od strane javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela (dalje. Ugovor o kreditu) i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa navedenih pod točkom II. izreke pobijane presude, sve u smislu čl. 96. st. 1., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07), odnosno čl. 49., čl. 50., čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) u vezi s čl. čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) te čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

5. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev djelomično prihvatio u bitnome obrazlažući da iz dokumentacije u spisu i iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, da je sud u skladu s čl. 502.c ZPP, u postupcima kakav je predmetni vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.,koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. u vezi koje je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019.), da nije osnovan prigovor zastare i da su dijelovi odredaba o kojima je odlučeno pod točkama I. i III izreke ništetni iz razloga na koje je ukazano u tim pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a kako se radi o ništetnim odredbama da je osnovan i zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze, visina kojeg je utvrđena financijskim vještačenjem s pripadajućima zateznim kamatama.

5.1. Osim na čl. 502.c u vezi s odlukama navedenim u prethodnoj točci, sud prvog stupnja, glede primjene prava, takvu odluku temelji i a čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 41/14., 110/15., 14/19.,) te čl. 3., čl. 4., čl. 29. st. 2., čl. 225., čl. 241., čl. 269., čl. 272., čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO).

6. Ispitujući pobijanu odluku ovaj sud je ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. točke 11. i 12. ZPP-a. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjske presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu propisanog tom odredbom.

6.1 Ocijenjeno je i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni ostale povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. toga Zakona.

7. Glede preinake tužbe, do koje je došlo povećanjem tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik protivio u podnesku od 28. ožujka 2022., na navode žalbe valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je konačnu odluku glede visine donio u skladu s preinačenim zahtjevom i neovisno od protivljenja tuženika istom te je neosnovano i isticanje da bi preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zbog ništetne odredbe o valuti obveze bio u zastari.

7.1. U skladu s čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužiteljici je dopušteno preinačiti tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka ako ju bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U ovom slučaju radi se upravo o takvoj situaciji jer je do preinake došlo nakon što je tužiteljici dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, a sama je preinaka svrhovita jer se radi o tražbini koja proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove kao u tužbi. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske također prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, u skladu s čime su donesene brojne odluke pa bi svako suprotno shvaćanje za posljedicu imalo nejednakost svih pred sudovima i bilo bi protivno legitimnim očekivanjima.

7.2. Također, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio preplatu po osnovi valute, a taj dio zahtjeva nije u zastari, nije osnovan ni prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe glede valute obveze.

7.3. Naime, prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

7.4. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba sa zahtjevom za isplatu zbog ništetne odredbe o valuti obveze je u ovom predmetu podnesena 20. ožujka 2020., to je zahtjeva za isplatu po toj osnovi podnesen izvan zastarnog roka. (čl. 225. ZOO).

7.5. S obzirom na to, jer se preinačeni dio tužbe glede zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze zasniva na istom činjeničnom stanju kao u tužbi to nema mjesta računanju zastare u odnosu na taj dio različito od iznosa naznačenog u tužbi (tako i u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2326/2022-2 od 27. rujna 2022., Gž-483/2024-2 od 9. travnja 2024. i dr.). Svako suprotno tumačenje, kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio NF - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).

8. Neosnovano je i isticanje da tužiteljica nije imala pravni interes za podnošenje tužbe. Pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbenog zahtjeva na utvrđenje proizlazi iz činjenice da je o osnovanosti tog zahtjeva zavisilo i pravo tužiteljice na isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze, a sama činjenica da tužiteljica ne traži isplatu temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je njezino potraživanje u tom dijelu u zastari, ne znači da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti i te ugovorne odredbe. Sama činjenica da je nastupila zastara zahtjeva za isplatu u tom dijelu, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

9. Navodima žalbe u pitanje nije dovedeno niti utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica ima status potrošača. Iz sadržaja ugovornih odredbi ne proizlazi da je namjena kredita bila vezana uz neku djelatnost tužiteljice, a tužiteljica je i sama iskazala da je kredit iskoristila za kupnju automobila za osobne potrebe. Te činjenice i okolnost da tuženik nije ponudio dokaze za suprotno, navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje pa je stoga žalba neosnovana i u ovom dijelu, odnosno žalbu ne čini osnovanim niti pozivanje na odluke Suda Europske unije broj C-497/13, C-630/17, C- 498/16.

10. Točno je da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci, na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. No, isto tako, iz pobijane odluke proizlazi i da se, u odnosu na konkretni ugovor sklopljen s tužiteljicom, ni o jednoj odredbi ugovora, pa ni o spornima, nije pregovarao (iskaz tužiteljice, koji nije doveden u sumnju ni jednim dokazom koji je tuženik priložio), a niti tuženik navodima žalbe u tom smislu ističe da tome ne bi bilo tako i iz kojeg bi točno dokaza proizlazio suprotan zaključak.

10.1. U takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a, kako glede ništetne odredbe o valuti obveze, tako i odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

11. Pri tome nije točno da je dokaz saslušanjem tužiteljice predložen i proveden protivno čl. 299. ZPP-a. Provođenje tog dokaza predloženo je još u tužbi (dokazi navedeni uz točku IV. činjeničnih navoda tužbe), a činjenica da sud nije prije zaključenja prethodnog postupka odredio provođenje tog dokaza, nije takva procesna prepreka zbog koje sud taj, pravovremeno predloženi dokaz, ipak ne bi mogao provesti s obzirom na propisano čl. 220. ZPP-a. Stoga nisu osnovani niti navodi žalbe u ovom dijelu.

12. Nadalje, suprotno navodima žalbe, u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka. Ovo jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile te se u obrazloženju presude sud i pozvao na sve provedene dokaze koje je detaljno analizirao i potom procijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku.

12.1. Naime, pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

13. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je odredbu o valuti obveze, u dijelu u kojem je o istoj odlučio pod točkom I. izreke, sud prvog stupnja pravilno utvrdio ništetnom.

13.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

13.2. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužiteljica kao dužnica svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

13.3. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno.

14. Žalitelju valja odgovoriti i da ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužiteljica bila potrošač koji nije prosječan i da je stoga mogla ili morala razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe. Tuženik za takve svoje tvrdnje nije priložio niti jedan dokaz, a iz iskaza tužiteljice nije se moglo zaključiti da je ona imala ili ima takva znanja o spornim pitanjima da ju se ne može smatrati prosječnim potrošačem, niti se navodima žalbe ukazuje da je to ipak bilo moguće zaključiti iz nekog i točno kojeg provedenog dokaza. Stoga navedene okolnosti, i uz uvažavanje shvaćanja iz odluka Suda Europske unije broj C-630/17 i C-497/13, ne govore ništa drugo nego da se radi o prosječnom potrošaču. U vezi konkretnog ugovora, iz dokaza u spisu proizlazi samo nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu tužiteljice kao potrošača i kao slabije ugovorne strane, ne dajući joj mogućnost da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njezina prava i obveze.

15. Dalje žalitelju valja odgovoriti da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbi koja za posljedicu ima neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

15.1. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, te posljedično tome, takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

16. Vezno uz prigovor koji se odnosi na tzv. „negativne“ razlike u tečaju, što je po shvaćanju tuženika trebalo uračunati u izračun onoga što tužiteljici pripada kao preplata po ništetnim odredbama o valuti obveze valja reći da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koji glasi:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

16.1. Kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke. Slijedom toga, pozivanje na neka suprotna shvaćanja iz drugih odluka na koje se tuženik poziva i koje su donesene prije odluke na koju se poziva ovaj sud, nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

17. Nije osnovano niti pozivanje tuženika na stajalište Suda Europske unije zauzeto u presudi broj C-186/16. Ovo jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. U toj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, a ne o ugovoru o kreditu koji je izrečen u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je ovaj slučaj. Osim toga nije bilo na tužiteljici, već je na tuženiku bio teret dokazati razloge zbog kojih nije mogao znati kako će se kretati valuta obveze i da se stoga ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredi, a pozivanje na shvaćanje iz navedene odluke, samo po sebi, to svakako ne dokazuje.

18. Tuženik u žalbi neosnovano pokušava dovesti u pitanje dopuštenost ocjenjivanja poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i na temelju stajališta iznesenih u predmetu Suda Europske unije broj C-81/19 (SC B. T. S., presuda od 9. srpnja 2020.). To shvaćanje nije primjenjivo u konkretnoj situaciji iz razloga na koje je ukazano u shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/1068/2022 od 8. prosinca 2022., a kako se radi o obvezujućem shvaćanju, iz odluke koja je objavljena Narodnim novinama, to se ovaj sud samo poziva na isto i ujedno upućuje žalitelja na to obvezujuće pravno shvaćanje sadržano pod točkama 33. do 35. obrazloženja te odluke, bez potrebe prepisivanja istog ili odgovaranja na navode žalbe u ovom dijelu izvan navedenog.

19. Također, time što su treće osobe, različite od tužiteljice kao korisnice kredita, otplaćivale neke anuitete, tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila aktivnu legitimaciju u smislu čl. 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove. Te su, treće osobe, u skladu s čl. 161. ZOO platile dug u ime i za račun tužiteljice kao korisnice kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze kao od same korisnice kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj tužiteljice kao korisnice kredita, a interni odnos između nje i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od obveze vraćanja u smislu navedene zakonske odredbe (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/5101/2021 od 7. lipnja 2023.). Slijedom toga, iako sud o ovom prigovoru nije rekao ništa, navodi žalbe ni u ovo dijelu spornu odluku ne čine nezakonitom.

20. Kako je uvodno navedena odredba vezano uz valutu obveze ništetna, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici iznos preplate po osnovi ništetnih odredbi o valuti obveze od dana kada su izvršene uplate (čl. 1111. i 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

21. Neosnovano žalitelj u ovom dijelu osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužiteljici dosuđeni, smatrajući da tužiteljica nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršeno plaćanje. Taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što se zbog nepridržavanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača tuženik smatra nesavjesnim te je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima jer je tuženik nepošteni stjecatelj, jer se prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada. Dakle, tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra se nepoštenim stjecateljem i stoga je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

22. Valja još u ovom dijelu odgovoriti da je točno da pojedinačni iznosi na koje teče zatezna kamatama od ukupno navedenog iznosa glavnice u zbroju odskaču u određenoj mjeri. Međutim, iz nalaza i mišljenja proizlazi da tužiteljica ima pravo na isplatu glavnice u iznosu od 21.471,36 kn, što odgovara protuvrijednosti od 2.849,74 eura, koliko je tužiteljici i dosuđeno i u kojem, računskom dijelu, tuženik nije osporio nalaz i mišljenje niti tijekom postupka pred sudom prvog stupnja niti to čini u žalbi.

22.1. U takvoj situaciji, okolnost da tužiteljica ne traži zateznu kamatu na taj puni iznos, već manji, jer pojedinačno navedeni iznos su iznosi na koje se traži zatezna kamata, (zbroj pojedinih iznosa glavnice iznosi 2.843,88 eura) u konačnici stoga rezultira time da će tuženik platiti zateznu kamatu na manji iznos glavnice od onog na koji tužiteljica ima pravo, što tuženiku nije na štetu. Slijedom toga ni navodima žalbe u ovom dijelu zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

23. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Glede odluke o troškovima postupka prije svega valja odgovoriti na navode žalbe glede vrijednosti predmeta spora u odnosu na što sud polazi od toga (točka 6. obrazloženja) da vrijednost predmeta spora odgovara visini zahtjeva za isplatu.

24.1. Takvo utvrđenje vrijednosti predmeta spora doista nije ispravno, jer je tužiteljica postavila dva nenovčana zahtjeva za utvrđenje, od kojih je jedan (onaj o kojem je odlučeno pod točkom I. izreke), vezan uz zahtjev za isplatu. U takvoj situaciji, jer je zahtjev za utvrđenje iz te točke izreke prethodno pitanje o kojem je ovisila osnovanost zahtjeva za isplatu, taj dio tužbenog zahtjeva ima vrijednost predmeta spora koja je istovjetna visini postavljenog zahtjeva za isplatu. Međutim, zahtjev za utvrđenje o kojem je odlučeno pod točkom III. izreke nije zahtjev uz koji je vezan neki novčani zahtjeva pa vrijednost predmeta spora tog zahtjeva treba cijeniti primjenom čl. 40. st. 5. ZPP-a (6.630,00 eura) jer vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva nije određena ne neki drugi način iz te odredbe ZPP-a. Stoga vrijednost predmeta spora u ovom postupku odgovara zbroju vrijednosti predmeta spora tih zahtjeva ili ukupno 9.479,74 eura.

24.2. No, kako i po toj vrijednosti predmeta spora i po onoj od koje je sud pošao (2.849,74 eura) tužitelju pripada naknada troška za svaku radnju, u punom iznosu, od 100,00 bodova ili 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarife) to ovim navodima žalbe zakonitost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju.

25. Točno je, kako se navodi u žalbi, da je čl. 106.a st. 5. ZPP-a propisana dužnost punomoćnika koji je odvjetnik da podneske, a podneskom se može smatrati i troškovnik, predaju u elektroničkom obliku, a točno je i da punomoćnik tužitelja podneska u kojem je sadržan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka predao sudu neposredno, na ročištu 26. veljače 2024. na kojem ročištu je zaključena glavna rasprava.

25.1. Međutim, sud nije pozvao tužitelja da taj propust ispravi u skladu s čl. 106.a st. 6. ZPP-a, već je pobijanu odluku o zahtjevu tužitelja donio na temelju troškovnika koji je predan neposredno na ročištu. Isto tako ni tuženik na ročištu na kojem je zaključena glavna rsaprava nije prigovorio da se radi o podnesku koji ne bi trebalo prihvatiti jer je predan neposredno na ročištu. Stoga u takvoj situaciji ovaj sud smatra da bi odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka, samo zbog propusta punomoćnika tužitelja da podnesak preda u elektroničkom obliku, predstavljalo pretjerani formalizam, koji bi doveo do povrede prava tužitelja na pristup suda/ pravično suđenje, koje pravo je zaštićeno 29. st. 1. (Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., pročišćeni tekst 8/99., ispravak 14/02. i 13/03.).

26. Postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je 20. ožujka 2020. pa stoga ovaj sud ne pazi više po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a) na općeniti činjenični prigovor nepravilne primjene čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženik je bio dužan određeno naznačiti koji troškovi nisu bili potrebni, a sud ih je dosudio, unatoč tome što za to nije bilo potrebe u smislu navedeno odredbe. Kada je takvo obrazloženje izostalo, ovaj sud više nema obvezu, u smislu primjene prava glede odluke o troškovima postupka, ispitivati prvostupanjsku odluku u tom dijelu po službenoj dužnosti.

27. Žalitelju valja odgovoriti da je žalitelj odlukom sadržanom pod točkom IV. izreke uspio u neznatnom dijelu (onom kojim se traži utvrđenje o ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu glede obveze isplate u jednakim mjesečnim anuitetima - izreka prvostupanjske presude pod točkama I. i IV. izreke u vezi s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom iz podnesak od 5. rujna 2023. i točkom 15. obrazloženja prvostupanjske presude) pa uspjeh u tom dijelu ne utječe na pravilnost odluke o troškovima parničnog postupka.

28. Zaključno, točno je da je žalitelj s ranijom žalbom uspio jer je ranije donesena odluka suda prvog stupnja u ovom postupku ukinuta. Međutim, sud je, nakon što je otklonio povrede na koje mu je ukazano, sudio jednako i ta je odluka sada potvrđena pa tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog mu podnošenjem ranije žalbe u ovom postupku jer njegov uspjeh nije izmijenjen.

29. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove odluke na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

30. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević