Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-412/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Vučinić, odvjetnik u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1456/2022-11 od 29. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1456/2022-11 od 29. studenoga 2023. pod točkom I., pod točkom II. izreke kojom se nalaže tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. da tužitelju ZM isplati iznos od 1.135,57 eura/8.555,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 852,87 eura/6.425,95 kn.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1456/2022- 11 od 29. studenoga 2023. pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 852,87 eura/6.425,95 kn do iznosa od 1.102,04 eura/8.303,32 kn (za iznos od 248,17 eura/1.869,84 kn) i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 248,17 eura/1.869,84 kn.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika, preinačuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1456/2022-11 od 29. studenoga 2023. kojim se utvrđuje vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u visini od 2.462,80 eura/18.555,96 kn i rješava:

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u visini od 1.135,70 eura/8.555,96 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103409326 od 4. svibnja 2007., potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleve posl.br. OU-10449/2007 dana 4. svibnja 2007, koja glasi:„ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita naplatiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. da tužitelju ZM isplati iznos od 1.135,57 eura/8.555,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2007. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom III. izreke (očitom omaškom navedeno je da je točka II. izreke) odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim na iznos od 1.135,57 eura/8.555,96 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. potražuje zakonsku zateznu kamatu koja se obračunava uvećanjem prosječne kamate stope u postotku većem od dosuđenog kao neosnovan.

Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročene troškove postupka u visini od 1.102,04 eura/8.303,32 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. studenog 2023. do isplate, sve uroku od 15 dana.

Prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u visini od 2.462,80 eura/18.555,96 kn.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i IV. izreke i protiv rješenja žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka kao zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), predlaže da se presuda i rješenje preinači, podredno ukine i vrati na ponovni postupak.

3. Žalba tuženika protiv rješenja je osnovana, a žalba protiv presude je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103409326 od 4. svibnja 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatu 1.135,57 eura/8.555,96 kn sa zateznim kamatama.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da su tužitelj i tuženik sklopili 4. svibnja 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 193.600,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 180 mjeseci,

-da je čl. 10 ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan platiti u visini od 1,000 % naknade na iznos kredita minimalno 200,00 kn obračunate s danom plasmana, da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana,

-da tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 10 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te isplatu- povrat naplaćene naknade po čl. 10 Ugovora zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana naplate iste pa do isplate,

-da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., dalje: ZZP/03),

-da je predmetni pravni posao tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, naime radi se o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine prema čl. 3 ugovora,

-da je tuženik prigovor da tužitelj ne bi bio potrošač iznio samo paušalno, ničim nije dokazao da bi se predmetna nekretnina koristila za poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnosti, dakle se ista se koristi za osobne svrhe stanovanje te tužitelj ima pravo na zaštitu kao potrošač,

-da pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju niti zbog toga što je tužitelj kredit otplatio,

-da je iz iskaza tužitelja i svjedokinje CM prvostupanjski sud utvrdio kako se o odredbi čl. 10 ugovora o kreditu nije neposredno pregovaralo s tužiteljem, tužitelj u iskazu izričito navodi kako o toj odredbi ugovora od strane službenice u banci nije upoznat, niti mu je dana na uvid brošura u kojoj je ta naknada bila navedena, svjedok CM se niti ne sjeća tužitelja, a sama navodi kako su ugovori bili tipizirani unaprijed pripremljeni, navedena naknada je bila sastavni dio ugovora o kreditu prilikom razgovora s klijentima na stolu su bile brošure u kojima je bila naznačena naknada za obradu i odobravanje kredita svjedokinja, dakle iz ovakvih iskaza stranaka se ne može zaključiti da je kreditor-banja s tužiteljem-potrošačem neposredno pregovarala o spornoj odredbi ugovora o kreditu,

-da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

-da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati,

-da stoga odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna,

-da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita po mišljenju ovoga suda očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-da s obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, da je tuženik trebao dokazati da se o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a,

-da u samom ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,00 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva I odobravanju kredita,

-da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita,

-da je stoga tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna,

-da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj,

-da je prigovor zastare neosnovan.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dužan vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a iznos naknade koja je naplaćena u visini od 1.135,57 eura/ 8.555,96 kn, koja visina nije sporna među strankama, sa zateznom kamatom od dana njene naplate 16. svibnja 2007. sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, a kako tužitelj za period od 1. kolovoza 2015 do 31. prosinca 2022. neosnovano potražuje za referentno razdoblje uvećanje prosječne kamatne stope za pet postotnih poena, umjesto tri poena, djelomično je odbijen zahtjev tužitelja u tom dijelu.

8. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

10. Pri tom treba nadodati da iz navedene sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11.1. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12.1. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP- a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

13.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

13.2. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovarao, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.

13.3. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

13.4. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13.5. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13.6. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača(u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

13.7. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

13.8. Dakle, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala u čemu se taj trošak sastoji, utvrđeno je da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13.9. Okolnost da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (troškova) i da je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 101/2017.) propisana zabrana naplate naknade (troškova) za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Naime, neovisno o tome, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što ima za posljedicu da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

14. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi pripada pravo i na isplatu zateznih kamata i to od dana kada je platio naknadu tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, u konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

15. Tuženik se neosnovano poziva na odredbu čl. 7. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/2020., 83/2020.)kojom je propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu ovoga Zakona ne teku zatezne kamate jer ovaj Zakon propisuje posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 a u konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u odnosu na koji nisu propisane posebne interventne mjere.

16. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetne odredbe ugovora isplati iznos pobliže označene u izreci.

17. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

18. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

19. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci pod točkom I. presude.

20. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 18.555,96 kn odnosno 2.462,80 eura, s obrazloženjem da je tužitelj na temelju odredbe čl. 37. ZPP-a označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 18.555,96 kn i to na način da deklaratorni zahtjev iz toč I. tužbenog zahtjeva ima vrijednost 10.000,00 kn, a kondemnatorni zahtjev u toč II. iznos isplate od 8.555,96 kn, te da su oba tužbena zahtjeva glavni zahtjevi istaknuti tužbom čija se vrijednost utvrđuje zbrojem vrijednosti svih zahtjeva istaknutih u tužbenom zahtjevu. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednost predmeta spora. Dakle, vrijednost predmeta spora u ovom slučaju je 1.135,70 eura/8.555,96 kn pa je valjalo preinačiti rješenje o određivanju vrijednosti predmeta spora (čl. 380. toč. 3. ZPP-a).

21. Stoga, primjenom pravilno utvrđene vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) za pet neosporenih parničnih radnji za koje je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku tužitelju pripada trošak u iznosu od 746,25 eura (375 bodova x1.99 eura), što sa neosporenim troškom pristojbi iznosi ukupno 852,87 eura, pa je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

22. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj