Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1666/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-331/2021-25 od 9. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-331/2021-25 od 9. veljače 2024. pod točkom I. do III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavak 1. točka a. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4377402, sklopljenog dana 13. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. rujna 2007., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-26996/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

- iz članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4377402, sklopljenog dana 13. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. rujna 2007., godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-26996/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 6.314,07 eura/47.574,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.437,23 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom IV. izreke u preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke te zahtjev za isplatu iznosa od 6.314,07 eura/47.574,18 kn sa zateznim kamatama s osnove preplaćene razlike tečaja.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj kao korisnik kredita broj 528-50-4377402, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu dana 13. rujna 2007., na iznos od 31.193,71 CHF, po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 84 mjeseca, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 374,47 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno od početnih od oko 1.600,00 kuna, tijekom otplate su iznosili i do 2.400,00 kuna,

-da je kredit u cijelosti otplaćen,

-da je člankom 502. c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. tog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

-da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007, dalje: ZZP/07) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je člankom 102. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

-da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe,

-da je člankom 322. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo,

-da je člankom 323. stavak 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,

-da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting proizlazi da je na ime tečajne razlike za 2007.manje plaćeno 1.871,62 kune, u 2008. godini je više plaćeno 705,52 kune, u 2009. godini je više plaćeno 2.143,32 kune, u 2010. godini je više plaćeno 3.597,89 kuna, u 2011. godini je više plaćeno 6.258,63 kune, u 2012. godini je više plaćeno 8.143,86 kuna, u 2013. godini je više plaćeno 7.729,55 kuna, i u 2014. godini je više plaćeno 20.867,03 kune, a navedeni iznosi su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama,

-da je tužitelj u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti,

-da su primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, a tuženik nije imao pitanja za vještaka,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. godine podigao kredit u CHF u iznosu od oko 30.000,00 CHF, za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, na rok otplate od 7 godina, da u to vrijeme nije bio vlasnik, niti suvlasnik obrta ili tvrtke, kredit u CHF je podigao iz razloga što su mu u banci predložili da podigne kredit u CHF, jer je to za njega najbolje i nisu mu nudili kredite u nekim drugim valutama, Ugovor o kreditu je bio tipski ugovor unaprijed pripremljen i dali su mu ga u banci da ga pročita, da su mu u banci rekli da je taj kredit za njega najpovoljniji i da ispunjava uvjete samo za kredit u CHF-u, da mu u banci nisu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa i kako se ona mijenja i koliko može porasti, niti je on to pitao, niti su ga upozorili da bi tečaj CHF-a u odnosu na kunu mogao toliko porasti, da nije razumio svrhu valutne klauzule, a taj ugovor je potpisao zato što je imao povjerenja u banku,

-da je svjedok CV u to vrijeme kada je ovjeren Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika bila prisjednik u uredu Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka i konkretnog tužitelja se ne sjeća, u to vrijeme su se stranke upozoravala na osnovne odredbe ugovora u kreditu i to iznos, rok otplate, ugovorenu kamatnu stopu i ovršne odredbe, a cijeli ugovor se nije čitao, da su stranke upozoravali na promjenjivu kamatnu stopu i to da je početna ona koja je navedena u ugovoru i da se tijekom otplate kredita može mijenjati, te nisu objašnjavali parametre, promjene kamatne stope, budući isti nisu ni bili navedeni u ugovoru, a u odnosu na valutnu klauzulu i mogući rast tečaja CHF u odnosu na kunu stranke u to vrijeme nisu upozoravali.

-da je sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, dok nije posebno cijenio iskaz svjedoka CV, budući se ista ne sjeća konkretnog tužitelja, a tuženik je na ročištu od 3. ožujka 2023., odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika tuženika ČVČ i VV,

-da je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, pa je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti,

-da je prigovor zastare neosnovan,

-da iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, da je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao,

-da kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača,

-da kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6. Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 7. stavak 1. točka a. i članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-4377402, sklopljenog dana 13. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, pobliže opisano pod I. izreke presude te polazeći od utvrđenja da je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, stekao određenu nepripadnu korist, utvrdio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 6.314,07 eura/47.574,18 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita.

7. Prvostupanjski sud je pri tome odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan polazeći od utvrđenja da je odredba iz članka 12., Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, nepoštena pa time i ništetna, da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Nadalje navodi da je odredbom članka 48. ZPP-a propisano da za suđenje protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište, a člankom 59. ZPP-a da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a nesporno je da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište, pa je slijedom navedenog na ročištu od 1. lipnja 2022. odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 13. rujna 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009. ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., s tim da odredbe čl. 96., 97., 98. i čl. 102. propisuje identično kao i odredbe čl. 81., 82., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., 46/2007., dalje: ZZP/03), pa okolnost da se prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja djelomično pozivao na odredbe ZZP/03 nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

9. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a). Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Prvostupanjski sud je pravilno, u odnosu na primjenu odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu od 22. rujna 2007. kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke dakle u Zagrebu, prihvatio svoju nadležnost. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

10.1. Na žalbene navode tuženika o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja, valja odgovoriti kako se prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 96. st. 4. ZZP/07 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Prema tumačenju Suda Europske unije, u interpretativnoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga se ex officio ispituje nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

10.2. Slijedom navedenog, a budući da tuženik uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u ugovoru o kreditu, koji je predmet ovog postupka, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 96. alineja 19. ZZP/07 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Članak 102. st. 1. ZZP/07, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 97. alineja 19. ZZP/007, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07. Dakle, prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

10.3. Iz isprava u spisu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u [adresa], gdje tuženik ima svoju poslovnu jedinicu. Odredba čl. 59. ZPP-a nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica ne uvjetuje da je poslovna jedinica pravne osobe upisana u sudski registar, a niti se to može zaključiti iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr1-516/07 od 14. prosinca 2007. na koje ukazuje tuženik pa činjenica da poslovna jedinica (poslovnica) tuženika u [adresa] gdje je i sklopljen ugovor o kreditu nije upisana u sudski registar, nije od značaja za ocjenu pravilne primjene čl. 59. ZPP-a.

10.4. Međutim, neovisno o navedenom, prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan imajući u vidu činjenicu da tužitelj ima prebivalište na području Općinskog suda u Osijeku te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi pravnog interesa tužitelja u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a jer tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima kao zainteresirana osoba pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i bez restitucijskog zahtjeva sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a.

12. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (čl. 355. ZPP-a).

13. Tužitelj se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

15. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sama naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

16. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 102. st. 1.

ZZP/07 te Zakona o obveznim odnosima.

17. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja i svjedoka CV te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka ČVČ i VV na istu okolnost. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze predložene od stranaka koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

19. Neosnovani su i navodi žalbe da je, imajući u vidu prigovor da tužitelj nema status potrošača, prvostupanjska presuda donesena u suprotnosti s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 potrošač je »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kome je sud očito pridao vjeru neposredno ga ocjenjujući. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, predmet ugovora je bilo osobno vozilo, tužitelj je sudjelovao u sklapanju ugovora kao fizička osoba. U odnosu na status potrošača tužitelja prvostupanjski sud nije imao potrebe pribavljati podatak o tome da li je tužitelj kupljeno vozilo unio u imovinu obrta/društva odnosno, koristila kakva prava u svezi poreznih propisa s obzirom da je uvidom u ugovor i saslušanjem tužitelja, na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi (list 136 spisa), jasno utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, čime je pravilno utvrđen i njegov status potrošača. Naime, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što je ovdje bio slučaj. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova valutne klauzule. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (18. ožujka 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

20.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91. Odluke Suda EU na koje se poziva tuženik nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju.

21. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

22. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 6.314,07 eura/47.574,18 kn, sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

23. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

24. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj