Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1970/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Buje - Buie, OIB: 19611257971, [adresa], 52460 Buje, kojeg zastupa punomoćnica Zvjezdana Zdjelar Lalović, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buje, poslovni broj P-130/2024-56 od 21. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buje, poslovni broj P-130/2024-56 od 21. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 30.03.2005. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, i ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnog prednika tužitelja Grad Buje-Buie ništetna. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos u visini od 22.767,83 CHF u protuvrijednosti u eurima obračunato po srednjem tečaju pri Addiko bank d.d., Zagreb, važećem na dan isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom II., dok je pod točkom III. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 6.299,71 € sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 30.03.2005. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova promjenjive kamatne stope i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

6. Također, pozivanjem tužitelja na presude iz kolektivnog spora nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog toga isti bio onemogućen u raspravljanju pred prvostupanjskim sudom. Naime, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je stoga sud temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

7. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

8. Tuženik u žalbi prigovara da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer ima pravo na obrazloženu sudsku presudu. Smatra da prvostupanjski sud nije cijenio niti obrazložio je li ugovaranjem promjenjive kamatne stope zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama te da nije obrazložio te nije obrazložio neprovođenje testa transparentnosti.

9. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani, jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije kao i preocjenjivanje izvedenih dokaza na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su prednik tužitelja i prednik tuženika sklopili Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 30.03.2005. kojim je tuženik stavio na raspolaganje predniku tužitelja novčani iznos od 387.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita u svrhu dovršenja kuće;

- da iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je Banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da je u čl.8.st.2. i st.3. ugovoreno pravo na prijevremenu otplatu kredita te tako proizlazi da se korisnik kredita obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz čl. 2. Ugovora, nadoknaditi banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00 °(jedan posto) od odobrenog kredita dok je st. 3. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. Isto tako, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama, a korisnik kredita se obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbine;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka za financije i bankarstvo ĆPN od 29.03.2021. (stranica 524-535), proizlazi da je preplata po osnovi promjene kamate iznosi 16.409,37 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 78.386,16 kn/10.403,63 €[1] te da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 2,0% neotplaćene glavnice što je iznosilo 6.358,46 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 39.417,09 kn/5.231,55 €.

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. te pravni prednik tužitelja nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, slijedom čega sud zaključuje da se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane tuženika pa se u odnosu na isti primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), pa ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio još i dodatni dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Dakle, predmetni Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30.03.2005. unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski te tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ništetan u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika iz čl.6.ugovora.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljiva i jasna, ali da nije lako razumljiva, ali ne na gramatičkoj razini, već u pogledu ekonomskih posljedica njezine primjene za potrošača tj. tužitelja, a isto tako, određivanje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita prepušteno jednoj ugovornoj strani tj. tuženiku, protivno načelu savjesnosti i poštenja pa primjenom odredbe iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača te je stoga odredba predmetnog ugovora iz čl.8. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično tome ništava. Slijedom navedenog, budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu kojom je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke, od pravnog prednika tužitelja naplatio iznos od 16.409,37 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 78.386,16 kn/10.403,63 €, za što nije imao valjanu osnovu, te budući da je prednik tužitelja, kao prethodno pitanje, dokazao da je ugovorna odredba čl.8.st.2. i st.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., nepoštena i posljedično tome ništetna, te da je temeljem takve ništetne ugovorne odredbe tuženik od prednika tužitelja stekao bez osnove iznos od 39.417,09 kn/5.231,55 €, to je tuženik ukupno stekao iznos bez osnove od 22.767,83 CHF u protuvrijednosti u eurima te je prihvaćen tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Isto tako, pobijana presuda sadrži i razloge zašto prvostupanjski sud nije izvodio dokaz saslušanjem javne bilježnice jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka ako isti nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje TP na okolnost dostavljanja članaka Hypo-timesa na adrese klijenata kao i svjedokinje TPN, tako da su žalbeni tuženika u tom smislu paušalni i neosnovani.

17. Osim toga, čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, te činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kreditu, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi da prvostupanjski sud paušalno utvrđuje da bi odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nepoštena i ništetna, tako da su i neosnovana pozivanja tuženika na odluke suda EU posl.br. C- 415/11 (aziz) i C-186/17 od 20. rujna 2017. jer je nepoštenost i ništetnost navedenih ugovornih odredbi već utvrđena u postupku povodom kolektivne zaštite potrošača.

19. Osim toga, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 6. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Naime, razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Naime, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv, a kako je već navedeno.

20. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

21. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4 ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (čl.10. ZOO).

22. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u čl. 6. Ugovora kojim je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika takva, da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena odnosno, ništetna jer odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja tako da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćene kamate povrat danog u izvršenju ugovora, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. i II. izreke.

23. Pri tome, činjenica da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o promjenjivoj kamatnoj stopi) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne budući da je tuženik odredbe o kamatnoj stopi mijenjao po svojoj diskrecijskoj ocjeni prema kriterijima koji ovise samo o odluci banke bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na njihovu visinu.

24. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP, utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza, pri čemu tuženik nije osporavao pisani nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom smislu. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je nejasno zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prijedlog provođenja financijskog vještačenja jer ako je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu pa je bilo jedino ispravnu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za takve (kunske) kredite u predmetnom razdoblju, valja reći da pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio takav prijedlog jer je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, te je isto i prema stavu ovog suda u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine pri čemu je potrebno navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Stoga su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na visinu tužiteljeve tražbine neosnovani.

25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

26. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.).

27. Također, prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare za stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Stoga rok zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope. Kako je tužba podnijeta 4. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužitelja nije zastarjela. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja uostalom je u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

28. Nadalje, u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja reći da je sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate odnosno da se obvezuje naknaditi nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00 % (jedan posto) od odobrenog kredita tako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 8. st. 2. i st. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

29. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za prijevremenu obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Isto tako, u okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). Osim toga, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost koliki su troškovi za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao.

31. Pri tome, valja reći da je odredbom čl. 1024. ZOO propisano da korisnik kredita može raskinuti ugovor i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

32. Iz navedenog proizlazi, da u slučaju raskida ugovora prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita ima obvezu naknaditi štetu davatelju kredita, ako je isti štetu pretrpio. Tuženik se paušalno pozivao da je pretrpio štetu i predložio izvođenje financijskog vještačenja navodeći da je matičnoj banci za to morao plaćati kamatu, a što nije dokazao nikakvima dokazima, a niti precizirao koji su posebni troškovi nastali za radnje i aktivnosti koje mora poduzeti povezano s prijevremenom otplatom kredita. Isto tako, prijevremenom otplatom kredita tuženiku nije nastala šteta u vidu izgubljene kamate, a niti je tuženik na te okolnosti dostavio relevantnu dokumentaciju i eventualne dokaze da je zaista takva šteta njemu nastala.

33. Pritom valja naglasiti da navedeno ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

34. Stoga, u takvim okolnostima, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi članka 1024. ZOO, odnosno je li tuženik imao troškove zbog prijevremenog zatvaranja kredita, pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članka 87. stavka 1. ZZP/03) te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

35. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

36. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

37. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani jer tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

38. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede promjenjive kamatne stope i naknade za prijevremenu otplatu kredita kao pod točkom II. izreke pobijane odluke.

39. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno sve poduzete radnje dosudio prema vrijednosti boda od 15,00 kn/2,00 € odnosno po Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, 37/22 i 126/22) prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kn/2,00 € iako je trebalo dosuditi trošak prema vrijednosti boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje čime je evidentno povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

40. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 11. srpnja 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 15,00 kn/2,00 € te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

41. Također, neosnovani su žalbeni navodi da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu jer je tek čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a pristojba na tužbu je u ovom predmetu koji je pokrenut tužbom od 4. lipnja 2019. plaćena dana upravo dana 4. lipnja 2019. (list 28 spisa)

42. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

43. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić