Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1888/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marijani Mastelić Jašić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-612/2022-28 od 20. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-612/2022-28 od 20. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. te pod točkom III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-612/2022-28 od 20. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, kao i pod točkom II. kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.130,82 € kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2025. do isplate.

II. Preinačuje se rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-612/2022-28 od 20. siječnja 2025. u dijelu izreke pod točkom II. kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.130,82 € do iznosa od 2.305,13 € (za iznos od 174,31 €) s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 174,31 € s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50- 2912182 od dana 27. lipnja 2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, potvrđenog od strane Javnog bilježnika Boško Jurišić dana 30.06.2005., u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od CHF 33.541,48 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. tog ugovora u kojem je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 2.936,22 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je pobliže navedeno u izreci pobijane odluke, dok je pod točkom III. izreke utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika naspram tužitelja u iznosu od 336,42 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

1.2. Rješenjem istog suda u točki I. izreke odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tog suda, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.305,13 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-2912182 od 27. lipnja 2005., koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP jer da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari te pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti, neosnovani su u cijelosti.

7. Naime, u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika takva da tužitelj, na kojeg se kao potrošača primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužitelja iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda čine odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) nepoštenom, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove, a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je Ugovor bio već unaprijed pripremljen, on ga je pročitao, nije tražio dodatna pojašnjenja, ali isto tako nije niti mogao pregovarati o odredbama ugovora.

8. Slijedom navedenog, kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP te je navedena odredba ništetna, to je pitanje mjesne nadležnosti trebalo odrediti imajući u vidu odredbe iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, odnosno odredbu iz čl. 59. ZPP.

9. Naime, odredbom iz čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Prema odredbi iz čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi.

10. Stoga, upravo podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Splitu, na kojem području i nadležnosti suda u [adresa], tužitelj ima prebivalište ([adresa]), kako to proizlazi iz osobne iskaznice koju je priložio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je postupio sukladno odredbi čl. 59. ZPP izabravši sud u [adresa] kao nadležan sud za postupanje u predmetnom postupku budući da je Ugovor, kao i sve poslove u vezi toga obrađivala poslovnica (Podružnica) u [adresa], dok su suprotni navodi tuženika neosnovani te je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

11. Prema tome, kako je predmetni spor nastao u povodu djelatnosti plasmana kredita po podružnici (poslovnoj jedinici) u [adresa] (Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u [adresa]), te kako se nadležnost može zasnovati prema odredbi članka 59. ZPP-a i kad poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice i za svoju odluku u bitnome dao jasne razloge.

12. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

13. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

14. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-2912182 od dana 27. lipnja 2005. kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 33.541.48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (toč. 1.) na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje osobnog automobila marke Hyundai;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupna razlika između iznosa anuiteta o datumima izvršenih uplata kojeg je tužitelj uplatio više na ime promjene tečaja CHF-a u odnosu na početni tečaj iznosi 2.963,22 €;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio već unaprijed pripremljen i da ga je pročitao, ali nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te ga službenik banke nije upozorio na posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF. Zatim, proizlazi da u trenutku realizacije kredita nije mu bio jasan pojam valutne klauzule, ali jedini izbor mu je bio podići kredit u valuti CHF, želio je u kunama, ali to nije bilo moguće te mu prilikom sklapanja o ugovora o kreditu nisu mu bili objašnjeni rizici uzimanja kredita sa valutnom klauzulom CHF. Isto tako je naveo da kada je sklopio ugovor o kreditu da nije razumio da će iznos rate mijenjati prema tečaju CHF.

15. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13) te se tako prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, a posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom, a i prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da se pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP, prvostupanjski sud zaključuje da je vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te nije bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018) te kako tužitelj ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici, prvostupanjski sud smatra da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, te ju je stoga utvrdio ništetnim, kao pod točkom I. izreke.

16. Isto tako, kako tužitelj temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno 1115. ZOO) odnosno kako je prethodno utvrđeno da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora, to je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli te odlučio kao pod točkom II. izreke.

17. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

18. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika te je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli protivna načelu savjesnosti i poštenja. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda, a nije ni od utjecaja činjenica da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

22. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

23. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Isto tako, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

25. U tom smislu neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika jer odredba predmetnog ugovora, koja promjenu valutne klauzula čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga valja zaključiti da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

26. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

27. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

28. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

29. U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Direktive 93/13 EEZ, žalitelju valja reći da što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo budu djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12), slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

30. Isto tako, na žalbene navode tuženika da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. zbog vremenskog važenja zakona te zbog činjenice što se konkretni postupak nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove, valja reći da u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07

- koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

32. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u Ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. i II. izreke.

33. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

34. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima te s time u vezi prihvatiti istaknuti prigovor radi prebijanja kojeg je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Naime, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku.

35. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

36. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

37. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

38. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 14. veljače 2022., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

39. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22).

40. Međutim, osnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja dosudio tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 174,31 € iako tužitelj nije dokazao da je sudska pristojba plaćena. Naime, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, a niti je istu platio, slijedom čega mu nije nastao trošak potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP tako da je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika za iznos parničnog troška od 174,31 € (koji se odnosi na sudsku pristojbu na tužbu) i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom II. izreke rješenja (toč. II. izreke).

41. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. kao i u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 2.130,82 € sa pripadajućim zateznim kamatama.

42. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke rješenja.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić