Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3291/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4194/22-10 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4194/22-10 od 29. travnja 2024. pod točkom I. izreke u cijelosti i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 950,84 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4194/22-10 od 29. travnja 2024., pod točkom II. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja UČ iz [adresa] za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 950,84 eura te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.437,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2024. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za naknadu troška žalbe kao neonsovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 2.939,73 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.388,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženiku ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi ništene odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu, broj 218-50-3858256, koji ugovor je sklopljen između stranaka 28. prosinca 2006., kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, također s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor i da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.861,69 CHF, a da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je ugovorna odredba sadržana u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna jer da su priroda i specifičnost valute švicarski franak bili poznati tuženiku, ali ne i tužitelju kao potrošaču. Smatra da iz rezultata provedenog postupka proizlazi da tužitelj ne raspolaže specifičnim stručnim znanjima po tom pitanju, a da unatoč tome kao potrošač od strane tuženika o tome nije ni na koji način informiran, iako se radilo o odredbi koja je nerazumljiva, unaprijed sastavljena i o njoj se nije pregovaralo. Obrazlaže i da se zapravo radi o kunskom kreditu, koji je samo knjigovodstveno od strane tuženika prikazan kao kredit u CHF. Ovo jer da je tužitelj kreditiran kunama i da mu je sam kredit isplaćen u kunama, za što da tuženik nije imao niti je morao imati ijedan franak, a o tome da tužitelja nije izvijestio, niti ga je upozorio na visoku rizičnost kredita koji je isplatio u kunama, a vraćanje je vezao uz otplatu u valuti CHF. Sud smatra da je takvo postupanje tuženika, protivno načelima ravnopravnosti, savjesnosti i poštenja, kao i načelima zabrane zlouporabe prava, jednake vrijednosti davanja i zabrane prouzrokovanja štete. Zaključuje da je ključna odredba o valutnoj klauzuli stoga upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi i cilju. Također, ističe da je uz ovu odredbu bila ugovorena i mogućnost tuženika da jednostrano mijenja kamatnu stopu i da je otplata ugovorena u anuitetima, što da znači da je prvih godina tuženik zapravo vraćao samo kamatu. Stoga smatra i da je sve to gledano u ukupnosti, također dovelo do povrede načela jednake vrijednosti činidba na štetu tužitelja, zbog čega je ništetna ugovorna odredba koja je predmet spora i to u smislu čl. 81 st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1. toga Zakona (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07), čl. 3., čl. 4., čl. 6., čl. 7., čl. 8., 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

7. Dalje obrazlaže da navedeno ima za posljedicu da je tuženik dužan tužitelju platiti utuženi iznos, visina kojeg nije bila sporna pa nije provođeno financijski vještačenje, i to na temelju čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom tekućom na način propisano čl. 1115. tog Zakona i po stopi određenoj čl. 29. st. 2. istog Zakona, a neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare zahtjeva za isplatu.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj je sud neosnovanim ocijenio pozivanje tužitelja na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe, a u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

9. Donoseći pobijanu odluku sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP. Obrazloženje pobijane odluke sačinjeno je u skladu s propisnim tom odredbom, a nezadovoljstvo tuženika opsegom obrazloženja presude kojim se obrazlaže osnovanosti tužbenog zahtjeva i istovremeno neosnovanost prigovora tuženika ne ukazuje na postojanje ove povrede.

10. Žalitelju dalje valja odgovorit da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma bilo kakvih promjene koji će utjecati na visinu njegove obveze, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

11. Sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, međutim, niti je transparentna na opisani način, niti je dokazano da se o njoj pregovaralo, odnosno da je tuženik tužitelju na bilo koji način pokušao ukazati na realno moguće ekonomske posljedice ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF, a u tom dijelu teret dokaza bio je na tuženiku. Iz rezultata dokaznog postupka koji je proveo sud proizlazi samo da je tužitelju kredit vezan uz tu valutu prikazan kao najpovoljniji (iskaz tužitelja), dok tuženik u žalbi ne navodi iz kojih bi dokaza i zašto proizlazilo suprotno (valja tuženiku ukazati da je s obzirom na propisano čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbi potrebno jasno obrazložiti iz kojih dokaza proizlazi koja po tuženiku bitna činjenica, jer žalbeni sud samo kroz na taj način obrazloženu žalbu može ispitivati je li ili je činjenično stanje (ne)potpuno ili (ne)pravilno utvrđeno, a to je u predmetnoj žalbi izostalo).

12. U takvoj situaciji, ovaj sud, čak i kada se zanemari obrazloženje suda da se ne radi o kreditu u CHF i obrazloženje u vezi promjenjive kamatne stope i otplate u anuitetima, prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da je odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništena u dijelu koji je bitan za odluku u ovom predmetu i na koji se sud referira.

12.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12.2. Činjenica da je tužitelju bio ponuđen promotivni letak, kraj utvrđenog da mu na jasan način nisu objašnjenje ekonomske posljedice ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, kao i činjenica da je tužitelju bilo ponuđeno i sklapanje ugovora u drugim valutama, pri čemu tuženik ne navodi iz kojih dokaza proizlazi da su tužitelji bili objašnjenje ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na različite valute (tužitelj iskazuje da mu je samo rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji), stoga ne dovode u pitanje utvrđenja od kojih je sud pošao ovom predmetu.

13. Suprotno navodima žalbe sud ne tumači pogrešno institut valutne klauzule, neovisno od obrazloženja i zaključka suda prvog stupnja da se zapravo ne radi o ugovoru u CHF.

13.1. U govaranje valutne klauzule je dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbi koja za posljedicu ima neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

13.3. Kako i sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

14. Točno je da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci, na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. No, isto tako, iz pobijane odluke proizlazi i da u odnosu na konkretni ugovor sklopljen s tužiteljem ni o jednoj odredbi ugovora pa ni o spornoj tuženik nije pregovarao (iskaz tužitelja, koji nije doveden u sumnju ni jednim dokazom koji je tuženik priložio), a niti tuženik navodima žalbe u tom smislu ističe da tome ne bi bilo tako i iz kojeg bi točno dokaza proizlazio suprotan zaključak.

14.1. U takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

15. Dalje valja odgovoriti da prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba sa zahtjevom za isplatu zbog ništetne odredbe o valuti obveze je u ovom predmetu podnesena 16. travnja 2021. to je zahtjev za isplatu po toj osnovi podnesen unutar zastarnog roka. (čl. 225. ZOO).

16. Neosnovano žalitelj u ovom dijelu osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužitelju dosuđeni, smatrajući da tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršeno plaćanje. Taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što se zbog nepridržavanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača tuženik smatra nesavjesnim te je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj, jer se prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada. Dakle, tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra se nepoštenim stjecateljem i stoga je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

17. Također, okolnost da je svoju ugovornu obvezu tužitelj ispunio ne isključuje njegovo pravo da u ovom postupku zatraži od tuženika da mu vrati ono što je stekao, a ne pripada. Naime, čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. 102/15.) isključuje primjenu odredbi te glave na kredite u CHF-u koji su do dana stupanja na snagu Zakona bili u potpunosti otplaćeni, ali ta odredba znači da se na otplaćene CHF kredite ne primjenjuje konverzija u eure propisana ZID ZPK-om. Stoga, korisnici CHF kredita koji su svoje kredite u potpunosti otplatili prije 30. rujna 2015. nemaju pravo na naknadnu konverziju ili obeštećenje prema odredbama ZID ZPK-a, ali ta odredba nije od utjecaja na obvezu vraćanja u smislu čl. 1111. ZOO-a u odnosu na kredite koji su otplaćeni i kod kojih nije došlo do konverzije.

18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Pravilno se navodima žalbe ukazuje da je sud pogrešno zbrojio iznose koje je priznao tužitelju s osnova troškova postupka i to jer zbroj priznatih iznosa iznosi 725 bodova, a ne 925 bodova, slijedom čega je tužitelju dosuđen veći iznos troška od onog na koji ima pravo (umjesto 1.450,00 eura + PDV tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.850,00 eura + PDV).

20. Neosnovano, međutim, tuženik osporava vrijednost boda koja je primijenjena prilikom izračuna troškova. S obzirom da je u Tbr. 52/3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 29. travnja 2024., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.

21. Osnovano se navodima žalbe ukazuje na nepravilnost prvostupanjske odluke o troškovima vezano uz naknadu priznatu za sastavljanje podnesaka od 23. srpnja 2021. i 29. studenog 2021., kojima tužitelj predlaže da sud odluči o prigovoru mjesne nenadležnosti. Radi se o podnescima koji su zapravo požurnice i nisu bili potrebni za donošenje odluke(čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa slijedom toga nije bilo biti mjesta priznavanju naknade za svaki od njih u visini koja odgovara vrijednosti 25 bodova za svaki uvećano za PDV. Također, za donošenje odluke nije bio potreban niti podnesak od 18. srpnja 2022. jer se tim podneskom predlaže dostaviti spis sudu koji je određen nadležnim (čl. 155. ZPP-a) slijedom čega za sastavljanje istog nije osnovano bilo priznati naknadu, a osobito ne u visini koja odgovara vrijednosti 100 bodova uvećano za PDV.

22. Podnesak od 10. lipnja 2021. je podnesak kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i za sastav istog tužitelju je pravilno priznata naknada u vrijednosti 100 bodova uvećano za PDV, neovisno što sud, dosita taj podneska nije dostavio tuženiku. Međutim, ta nedostava nije za posljedicu imala povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a jer se tuženik na navode tog podneska vezano uz zastaru, utvrđenja iz parnice pokrenutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i valutnoj klauzuli očitova i u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka.

23. U pravu je i žalitelj da nije bilo potrebe za priznavanje dva podneska kojima se precizira tužbeni zahtjev (29. rujna 2022. i 28. veljače 2023.) i to jer se u istima traži isto, samo s drugačijim poretkom iznosa koji se traže (u prvom su prvo naznačene kn pa euro, a u drugom euri pa kune). Tužitelju je stoga pravilnom primjenom prava trebalo priznati trošak samo jednog od tih podneska u visini vrijednosti 100 bodova uvećano za PDV, a u preostalom dijelu, također za iznos od 100 bodova uvećano za PDV zahtjev za naknadu troška odbiti kao nepotreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

24. Valja odgovoriti da je u pravu tuženik da nije bilo mjesta priznavanju tuženiku troška nastalog podnošenjem žalbe od 30. prosinca 2021. jer s tom žalbom tužitelj nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je slijedom toga sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak za sastavljanje te žalbe u visini vrijednosti 125 bodova uvećano za PDV.

25. Zaključno, tužitelju je pravilno priznat trošak pristupa na ročište za objavu jer se radi o trošku koji je, prema shvaćanju ovog suda, potreban.

26. Zbog navedenog je glede odluke o troškovima postupka odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točka 2. i 3. ZPP-a.

27. Tuženik je uspio sa žalbom samo u manjem dijelu i to samo glede sporednog zahtjeva pa mu stoga trošak žalbe nije priznat (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević