Poslovni broj: Pn-248/2015-47

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i savjetnice u ODO Dubrovnik, 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 3.254,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. kolovoza 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.088,21 eura sa zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 12. siječnja 2015. i tijekom postupka tvrdi da je 31. srpnja 2014. oko 3,05 sati u Dubrovnik, na Stradunu, prilikom policijske intervencije kojom je prekoračena policijska ovlast pretrpio ozljede od strane policijskih djelatnika, koji su ga pri tome, pred više osoba na javnom mjestu, ponižavali i narušili mu dostojanstvo i osobnost, uz primjenu nerazmjerno jake sile i kemijskog sredstva suzavac sa neprimjerene udaljenosti, što je dovelo do narušenosti njegovog psihičkog i fizičkog integriteta.

1.2. Slijedom navedenog, tužitelj konačno određenim zahtjevom, nakon provedenog medicinskog vještačenja, zahtijeva naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje u iznosu od 150,00 eura, povrede prava na duševno zdravlje u iznosu od 450,00 eura te povrede časti i ugleda u iznosu od 2.654,50 eura, time ukupnu naknadu neimovinske štete u iznosu od 3.254,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja imovinskog zahtjeva – 29. kolovoza 2014. do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica tvrdi da su navodi tužitelja paušalni i nedokazani radi čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da joj nadoknadi troškove ovog postupka. Tvrdi da je 31. srpnja 2014. oko 3,10 sati došlo do uporabe sredstava prisile koja su bila nužna, opravdana i zakonita od strane policijskih službenika Policijske postaje Dubrovnik nad tužiteljem. Pojašnjava da su policijski službenici, prilikom obilaska Ulice Placa bb, zatekli manju skupinu muških osoba, među njima i tužitelja koji je, odajući dojam da je u alkoholiziranom stanju, ničim izazvan počeo narušavati javni red i mir verbalno vrijeđajući i omalovažavajući policijske službenike, a kada su ga oni tražili osobnu iskaznicu, da je istu odbio pokazati, pri tome nastavljajući vrijeđati i omalovažavati policijske službenike, nakon čega da mu je priopćeno da mora s njima poći u policijsku postaju. Tvrdi da je tužitelj odbio poći s policijskim službenicima te da su oni potom, u cilju svladavanja otpora, uporabili sredstva prisile u skladu sa zakonskim ovlastima, primijenivši zahvat za privođenje te stavljajući tužitelju sredstva za vezivanje, no kako se tužitelj djelomično oslobodio sredstva za vezivanje i nastavio s pružanjem aktivnog otpora, pri tome udaranjem jednog od policijskih službenika, da je policijski službenik potom primijenio raspršivač s nadražujućom tvari radi svladavanja tužiteljevog aktivnog otpora. Nadalje, tvrdi da je tužitelj potom zatvorenom šakom udario i drugog policijskog službenika uz pokušaj udaljenja trčanjem, ali da ga je u tome spriječio policijski službenik koji ga je oborio na tlo i stavio mu sredstva za vezivanje. Tvrdi da je tužitelj, po dolasku u policijsku postaju, izjavio da ima napad, bacio se na pod i tražio vode, čemu je udovoljeno, a da je potom ispitivanjem prisutnosti alkohola u organizmu utvrđeno da tužitelj ima koncentraciju alkohola u organizmu od 1,01 g/kg te je potom u pratnji policijskih službenika odveden u Opću bolnicu Dubrovnik gdje je liječničkim pregledom utvrđeno da ima ozljede u vidu podlijeva na desnoj nadlaktici, otekline glave parijetalno i okcipitalno, crvenilo očiju odnosno bilateralni konjuktivis, sve ocijenjeno kao lake tjelesne ozljede nastale kao posljedica uporabe sredstava prisile odnosno pružanja aktivnog otpora, dok je, radi izjave o kratkom gubitku svijesti, upućen na daljnje pretrage na odjelu neurokirurgije.

2.2. Tuženica ukazuje da je zbog navedenog postupanja tužitelja podnesena kaznena prijava zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela prisile prema službenoj osobi na štetu policijskih službenika, dok tvrdi da je iz prethodno navedenog razvidno da je postupanje policijskih službenika poduzeto isključivo temeljem zakonskih ovlasti, odnosno da je uporaba sredstava prisile od strane policijskih službenika bila nužna, opravdana i zakonita. Osporava odgovornost tuženice kao i samu štetu i visinu štete čiju naknadu tužitelj zahtjeva.

3.1. Na glavnoj raspravi je pročitana prijava štete/prijedlog za izvansudsku nagodbu s povratnicom, liječnički nalazi, otpusna pisma, rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku broj K-DO-298/14 od 6. kolovoza 2014., zapisnik ovog suda u predmetu broj K-565/14 od 7. studenog 2018., očitovanje MUP-a, PU Dubrovačko- neretvanske od 5. kolovoza 2014., kaznenu prijavu od 4. kolovoza 2014., izvješće o uhićenju i dovođenju u pritvorsku policijsku jedinicu od 4. kolovoza 2014., službena bilješka MUP-a, PU Dubrovačko-neretvanske, Policijska postaja Dubrovnik od 31. srpnja 2014. i 5. kolovoza 2014., zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu, prijava Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko- neretvanske županije, spis ovog suda poslovni broj K-565/14, iskazi o saslušanju svjedoka KĐ i BĐČ, saslušani su svjedoci KĐČ, RĐ, i tužitelj osobno te je provedeno medicinsko vještačenje.

3.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, ocjenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28 /13 i 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je zahtjev tužitelj osnovan.

5. Predmet spora je naknada štete koju je tužitelj pretrpio 31. srpnja 2014. zbog postupanja policijskih službenika Policijske postaje Dubrovnik 31. srpnja 2014. i to neimovinske štete uslijed narušavanja zdravlja, časti i ugleda.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj 31. srpnja 2014. u Dubrovniku prilikom policijske intervencije zadobio tjelesne ozljede,

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela prisile prema službenoj osobi na štetu policijskih službenika.

7. Sporno je između stranaka:

- je li do primjene sile prema tužitelju od strane policijskih službenika došlo zbog postupanja tužitelja,

- jesu li policijski službenici prilikom službenog postupanja prema tužitelju prekoračili zakonske ovlasti, odnosno jesu li prema tužitelju primijenili prekomjernu silu,

- postojanje odgovornosti tuženice za nastalu štetu,

- opseg i visina štete koju je tužitelj pretrpio.

8.1. Iz uvjerljivih i životno logičnih iskaza svjedoka RĐ i tužitelja, u dijelu u kojem iskazuju da je do trenutka susreta tužitelja s policijskim službenicima tužitelj bio u noćnom izlasku i druženju s prijateljima, a u vezi sa službenim bilješkama Policijske postaje Dubrovnik te izvješća o uhićenju tužitelja, jasno proizlazi da tužitelj do trenutka legitimacije od strane policijskih službenika nije imao nikakve tjelesne ozljede, dok iz prijave Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. med. Igora Borića, spec. sudske medicine, a čiji nalaz stranke ne osporavaju i ovaj sud prihvaća kao jasan, stručan te u vezi s priloženom medicinskom dokumentacijom, proizlazi da je tužitelj nakon uhićenja od strane policijskih službenika zadobio ozljede u vidu krvnog podljeva gornje vjeđe desnog oka, oteklinu mekog oglavka zatiljno, oguljotinu kože leđa u visini srednjeg dijela prsne kralježnice, jaki podražaj s krvarenjem pod spojnicom oba oka te višestruka natučenja glave i trupa, a što predstavlja lake tjelesne ozljede.

8.2. Stalni sudski vještak medicinske struke nalazi da je krvni podljev gornje vjeđe desnog oka nastao udarcem tupotvrdog sredstva nekim slabijim intenzitetom, oteklina mekog oglavka zatiljno djelovanjem tupotvrdog sredstva nekim slabijim intenzitetom, s tim da u obzir dolazi i pad, oguljotina kože leđa da je nastala kosim- tangencijalnim djelovanjem mehaničkog sredstva nekim slabijim intenzitetom, u obzir dolazi i pad. U pogledu ozljeda očiju, vještak pojašnjava da je ista mogla nastati prskanjem nadražljivim sredstvom poput tzv. pepper spreja koji uzrokuje zatvaranje očiju, privremeno oduzimajući vid, uz osjećaj pečenja i boli, privremene nelagode i peckanja u plućima što uzrokuje kratak dah, uz izazivanje upale sluznica u očima, nosu, grlu i plućima, s učinkom trenutačnog zatvaranja očiju, otežanog disanja, curenja nosa i kašlja, s tim da samo trajanje učinaka ovisi o jačini spreja pa da tako prosječni učinak traje 20 do 90 minuta, ali iritacija oka i crvenilo mogu trajati do 24 sata. Konačno, vještak nalazi da je kod tužitelja došlo i do potresa mozga te da je uslijed istog na odjelu imao mučninu i povraćao što je element blagog potresa mozga, ali sigurno zaključivanje je otežano alkoholiziranošću i djelovanjem tzv. pepper spreja.

9. Svjedokinja KĐČ, liječnica koja je kao dežurni liječnik na odjelu neurologije Opće bolnice Dubrovnik zaprimila tužitelja predmetnog dana, uvjerljivo i životno iskazuje da je tužitelj bio vidno pretučen i krvavih očiju, a da je s njom normalno razgovarao i da nije bio u akutnom opitom stanju već manje alkoholiziran.

10.1. Kada se iskaz svjedokinje RĐČ dovede u vezu s iskazom svjedoka RĐ, koji navodi da je osobno bio prisutan, odnosno vidio okolnosti susreta tužitelja s policijskim službenicima te njegovog privođenja te da tužitelj u trenutku privođenja nije imao ¨ozljeda osim ovog od spreja¨, kao i nespornom činjenicom koja proizlazi iz evidencije uhićenja i bolničkog liječenja tužitelja, zaključak je ovog suda da tužitelj prilikom samog uhićenja, izuzev ozljeda o korištenja tzv. pepper speja, nije dobio druge ozljede te da su sve ostale opisane ozljede tužitelja nastale nakon što su ga policijski službenici vezali sredstvima za vezivanje i preuzeli radi odvođenja u policijsku postaju.

10.2. Naime, policijski službenici niti u jednom izvješću nisu spomenuli da bi prema tužitelju primijenili drugu mjeru osim svladavanja radi vezivanja i korištenja spreja za nadraživanje očiju, a niti da je tužitelj u trenutku uhićenja imao ozljede koje bi zahtijevale hitnu medicinsku skrb, dapače logično je i životno da bi, u situaciji da su same ozljede tužitelja nastale pri svladavanju tužitelja radi privođenja, policijski službenici odmah tužitelja otpratili na hitno medicinsko liječenje, u njihovoj pratnji, a ne u policijsku postaju i tek potom na hitni medicinski prijem.

11. Da je tužitelj pretučen nakon što su ga već svladali i preuzeli policijski službenici proizlazi iz činjenice da je isti po izjavi liječnice koja ga je pregledala bio pretučen, dok iz iskaza svjedoka RĐ, a što je životno i logično obzirom je tužitelj svladan na javnom mjestu u prisutnosti više osoba, proizlazi da tužitelj nije pretučen prilikom uhićenja, pa kako tužitelj ozljede nije imao prije susreta s policijskim službenicima niti tijekom svladavanja i odvođenja od strane policijskih službenika, ovaj sud prihvaća kao životan i logičan iskaz tužitelja da je isti pretučen od strane policijskih službenika i to u službenom vozilu te u policijskoj postaji u kojoj je bio pod nadzorom i u prisutnosti tih istih policijskih službenika.

12.1. Iako tužitelj iskazuje da je on u svom postupanju prema policijskim službenicima bio primjeren i da nije nasrtao na policijske službenike već se samo opirao svladavanju i bježao nakon trećeg puta kada su ga pošpricali suzavcem, zaključak je ovog suda da ovaj dio iskaza tužitelja nije životan, a niti logičan jer je potpuno nevjerojatno da bi policijski službenici bez ikakvog protivljenja osobe koristili tzv. suzavac i sredstva za vezivanje na javnom mjestu u prisutnosti više osoba, a činjenica da i sam tužitelj iskazuje da se ¨samo opirao tome da me svladaju¨ te ¨nakon trećeg puta počeo bježati¨ ukazuje da nije dobrovoljno poštivao nalog policijskih službenika da im pokaže svoju osobnu iskaznicu i da pođe s njima u policijsku postaju, a što je zakonsko ovlaštenje policijskih službenika, već je na njihov zahtjev odgovorio protivljenjem i u konačnici bijegom od njih.

12.2. U vezi sa samim postupanjem tužitelja prema policijskim službenicima, ukazuje se da je ovaj sud vezan pravomoćnom presudom ovog suda u predmetu poslovni broj K-565/14 od 12. lipnja 2020., a kojom je utvrđeno da je tužitelj kriv jer se istom prilikom opirao uhićenju i lakše ozlijedio policijske službenik, odnosno jer je počinio kazneno djelo protiv javnog reda i mira – napadom na službenu osobu.

13. Temeljem prethodno navedenog, zaključak je ovog suda da se u konkretnom slučaju tužitelj opirao legitimiranju i privođenju od strane policijskih službenika, da je u svom postupanju bio agresivan prema policijskim službenicima te da su isti, a obzirom tužitelj nije poštivao njihove naloge, prilikom svladavanja tužitelja radi uhićenja postupili sukladno 84. i 85. Zakon o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" br. 76/09., dalje u tekstu: ZPO).

14.1. Člankom 84. ZPO-a je propisano:

(1) Policijski službenik je ovlašten uporabiti tjelesnu snagu radi:

1. svladavanja otpora osobe koja remeti javni red i mir ili koju treba dovesti, privesti, zadržati ili uhititi,

2. sprječavanja samoozljeđivanja osobe,

3. odbijanja napada na sebe ili drugu osobu ili na objekt ili prostor koji osigurava, 4. sprječavanja samovoljnog udaljavanja osobe s određenog mjesta.

(2) Policijski službenik je ovlašten uporabiti raspršivač s nadražujućom tvari kad su ispunjeni uvjeti za uporabu tjelesne snage, osim u slučajevima svladavanja pasivnog otpora.

(3) Policijski službenik je ovlašten uporabiti palicu, ako je uporaba tjelesne snage ili raspršivača s nadražujućim tvari, bezuspješna ili ne jamči uspjeh.

14.2. Nadalje, čl. 85. ZPO-a je propisano:

Policijski službenik je ovlašten uporabiti sredstva za vezivanje radi sprječavanja:

1. otpora osobe ili odbijanja napada usmjerenog na policijskog službenika,

2. bijega osobe,

3. samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe.

14.3. Konačno, člankom 115. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 34/11., 130/12., dalje u tekstu ZP) je propisano da za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u svezi sa službom odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je šteta posljedica zakonite primjene policijskih ovlasti.

15.3. U konkretnom slučaju, tužitelj je pružao otpor u vidu odbijanja predočavanja osobne iskaznice, odbijanja dobrovoljnog odlaska u policijsku postaju u pratnji policijskih službenika, da bi u konačnici udario policijske službenike i time im nanio lakšu ozljedu. Ocjena ovog suda da je u takvim okolnostima postupanje policijskih službenika u vidu korištenja tjelesne snage i raspršivača s nadražujućom tvari opravdano i zakonito te stoga nema osnove za odgovornost tuženice za štetu koja je nastala zbog korištenja tjelesne snage i raspršivača s nadražujućom tvari pri samom svladavanju tužitelja prije privođenja, odnosno za postupanje na javnom prostoru – Stradunu.

15.4. No, usprkos zaključku da je prethodno opisano postupanje policijskih službenika bilo zakonito, kao i činjenici da je tužitelj pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela protiv javnog reda i mira – napada na službenu osobu, a koji se dogodio istom prilikom, ocjena je ovog suda da postupanje policijskih službenika nakon svladavanja tužitelja i njegovog odvođenja u službeno vozilo predstavlja grubo kršenje temeljnih prava tužitelja kao građanina i to zabrane mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, dostojanstva, zdravlja i osobne sigurnosti.

16.1. Naime, policijski službenici su službene osobe koje štite pravni poredak određene države te su im ovlasti i dane u svrhu pružanja građanima zaštite njihovih temeljnih ustavnih prava i sloboda i zaštitu drugih Ustavom Republike Hrvatske zaštićenih vrijednosti, a da pri tome prava drugih mogu ograničiti jedino sukladno zakonu i to radi zaštite javnog poretka i prava drugih.

16.2. Navedeno pretpostavlja da su policijski službenici ovlašteni u svom postupanju primijeniti i silu no ne arbitrarno već samo pod zakonom propisanim pretpostavkama, a fizičku snagu samo radi svladavanja osobe. Policijski službenici niti zakonom niti Ustavom nisu ovlašteni fizički kažnjavati osobe, dapače zabrana fizičkog kažnjavanja i mučenja je osnovni postulat svih pravnih država te međunarodnih udruženja. Konkretno, nikome, pa ni državnoj vlasti, nije dopušteno druge fizički kažnjavati i/ili mučiti, dok se od službenih osoba zahtijeva zaštita od takvog postupanja.

17.1. U konkretnom slučaju, policijski službenici su, životno vjerojatno isprovocirani postupanjem tužitelja i njegovim nepoštivanjem njihovih ovlasti i službe, postupili nezakonito i nehumano jer su tužitelja fizički ozlijedili u trenutku kada je isti bio vezan sredstvima za vezivanje, u službenom policijskom vozilu i kasnije službenim policijskim prostorijama i to pod nadzorom više policijskih službenika, dakle u okolnostima kada im tužitelj nije predstavljao nikakvu prijetnju, dapače kada je bio ograničen u kretanju i svladan te više nije predstavljao nikakvu opasnost niti za njih niti za treće osobe, a pri tome koristeći svoj službeni položaj i nadmoć nad tužiteljem.

17.2. Činjenica da je netko počinitelj prekršaja ili kaznenog djela ni u kojim okolnostima ne opravdava fizičko kažnjavanje takve osobe te je nužno razlikovati mjere svladavanja od fizičkog kažnjavanja. Udarati uhićenu/svladanu osobu pri obavljanju policijskih poslova predstavlja grubo kršenje policijske službe i grubu povredu temeljnih prava i sloboda građana, a činjenica da tako postupa državni službenik koji je dužan štititi građane predstavlja jedan od najgrubljih vidova povrede obavljanja državne službe.

17.3. Građanin koji se nalazi u policijskom vozilu ili prostoru policijske postaje te je fizički napadnut od strane policijskih službenika, zaposlenika te policijske postaje, ne trpi samo fizičku bol, već iznimni strah jer se nalazi u okolnostima da nasilje trpi od osoba i u prostoru koji služi zaštiti od nasilja odnosno koji postoji radi sprječavanja nasilja pa ne samo da trpi nasilje već se nema kome obratiti za zaštitu jer su osobe koje bi ga trebale štiti osobe od kojih nasilje potiče.

17.4. Niti jedno postupanje počinitelja prekršaja ili kaznenog djela ne može opravdati takvu razinu neprofesionalnosti i kršenja pravila službe, dapače, od profesionalaca, u svim strukama, pa i policijskoj struci, se očekuje i zahtjeva objektivnost i primjerenost u postupanju, poštivanje pravila struke i obavljanje poslova sukladno poslovima pojedine institucije. Činjenica da je tužitelj ometao postupanje policijskih službenika te čak ozlijedio policijske službenike ne opravdava ¨uzvraćanje istom mjerom¨ od strane policijskih službenika, a kojim je primarni posao sprječavanje nasilja i koji svojim postupanjem moraju osigurati poštivanje pravnog poretka, konkretno zabrane nasilja i poduzimanje zakonom propisanih radnji za sankcioniranje počinitelja.

18. Kao što je prethodno navedeno, tužitelj je prema mišljenju liječnice koja ga je pregledala isti dan kada je uhićen bio vidno pretučen, dok iz činjenice da prije uhićenja nije bio pretučen i da je tek po uhićenju, nakon dolaska u policijsku postaju, trebao liječničku pomoć, proizlazi da su tužitelja policijski službenici pretukli u trenutku kada je bio svladan i u službenom vozilu te prostoru policijske službe, kako to sam tužitelj uvjerljivo i životno iskazuje.

19. Obzirom sudski vještak za dio ozljeda ne može isključiti da do istih nije došlo zbog pada tužitelja, ali je primarno mišljenja da je do istih došlo djelovanjem tupotvrdog sredstva nekim slabijim intenzitetom, te da je tužitelj uslijed ozljeđivanja trpio bolove, različitog intenziteta, do ukupno oko 7 dana, kao i strah do 12 dana, bez zaostalih trajnih posljedica i naruženosti, zaključak je ovog suda da u konkretnom slučaju samu neimovinsku štetu u vidu povrede prava na zdravlje treba sagledati u ukupnosti danih okolnosti slučaja, a ne isključivo vezano za pojedinu ozljedu i trajanje kvalifikatornih okolnosti poput bolova, straha i smanjenja životnih aktivnosti.

20.1. Naime, pravo na zdravlje podrazumijeva pravo na duševno i tjelesno zdravlje, a u konkretnom slučaju je po ocjeni ovog suda više narušeno duševno zdravlje jer su same ozljede tužitelja u naravi lake ozljede, odnosno ozljede koje nisu zahtijevale operativne zahvate, bolničko liječenje ili pak ostavile trajne posljedice.

20.2. Ocjena je ovog suda da je, a sukladno uvjerljivom iskazu tužitelja, za istog postupanjem policijskih službenika koji su ga, dok je bio sam i vezan u njihovoj skrbi, udarali i vrijeđali, nastao specifičan strah, uznemirenost i tjeskoba jer se nalazio u potpuno podređenom položaju, nasilje pretrpio od strane osoba kojima je posao zaštita građana, u nemogućnosti traženja pomoći.

20.3. Logično je da je tužitelj, a kako to nalazi stalni sudski vještak, trpio strah i pri samom ozljeđivanju te da je uslijed fizičkih udaraca trpio bolove jakog intenziteta pri samom ozljeđivanju, jedan dan srednjeg intenziteta i potom slabog intenziteta u trajanju od 1 do 2 dana, uz povremene bolove još dodatnih 3-5 dana, kao i strah koji je zasigurno trajao procijenjenih ukupno tjedan dana, u vidu straha zbog posljedica samog ozljeđivanja, no činjenica je da je ovo ozljeđivanje kod tužitelja utjecalo na njegovo duševno zdravlje jer je u trenucima zabavljanja, opuštanja s društvom u slobodno vrijeme, sukob s policijskim službenicima rezultirao fizičkim kažnjavanjem od strane policijskih službenika nakon što je već bio vezan i pod njihovim nadzorom, dapače sam s policijskim službenicima.

20.4 Tužitelj sam iskazuje da zbog navedenog nije izgubio povjerenje u policijske službenike te da je svjestan da je ovakvo postupanje iznimka jer su mu i drugi policijski službenici nakon događaja iskazali žaljenje i protivljenje ovakvom postupanju, a isto tako iskazuje da je nakon ovog događaja imao podršku javnosti te da mu zbog ovog događaja nisu ostale trajne posljedice u svakodnevnom životu, niti poslovno niti privatno, a niti u odnosu sa samom policijskom službom.

21. Opće je načelo obvezno prava da tko drugom prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, ¨Narodne novine¨ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO), s tim da štetu predstavlja umanjenje nečije imovine, sprječavanje povećanja imovine te neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti (čl. 1046. ZOO-a).

22. Člankom 1100. st. 1. i 2. ZOO-a je propisano da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

23. Uzimajući u obzir opisane ozljede tužitelja, strah i bolove koje je isti pretrpio uslijed ozljeđivanja, vrstu i duljinu trajanja liječenja tužitelja, posljedice koje su ove ozljede ostavile na njegove životne aktivnosti, a osobito okolnosti ozljeđivanja, kao i činjenicu da je tužitelj osoba rođena 1977. godine, ocjena je ovog suda, uz primjenu Orijentacijskih kriterija i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., da je u konkretnom slučaju zbog povrede tužiteljeva prava na duševno i tjelesno zdravlje, a osobito čast (dostojanstvo) primjerena pravična naknada neimovinske štete u ukupnom iznosu od 3.254,50 eura, kako to tužitelj zahtijeva.

24. Tuženica je time dužna tužitelju naknaditi štetu u iznosu od 3.254,50 eura, sa zateznom kamatom koja je određena sukladno čl. 1103. ZOO-a, u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

25.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada pravo na nadoknadu troška zastupanja sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (¨Narodne novine¨ br. 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i pravo na nadoknadu troškova plaćenih sudskih pristojbi i vještačenja.

25.2. Slijedom navedenog, tužitelju po osnovi troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada pravo na naknadu troška sastava odštetnog zahtjeva i tužbe u iznosu od 500,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), sastava podnesaka od 12.11.2018. i 7.2.2025. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT- a) te zastupanja na ročištima na kojim se 17.19.2019., 24.10.2019., 1.2.2023., 17.4.2023. i 3.4.2025. raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), što skupa daje trošak zastupanja u iznosu od 2.500,00 eura.

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 7.10.2015. i zastupanja na ročištima od 16.11.2018. i 24.1.2023. jer nije imao navedeni trošak.

25.3. Uz trošak zastupanja, tužitelj ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma medicinskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura i troška pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 188,21 eura.

25.5 Slijedom navedenog, tužitelju je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP- a i čl. 155. ZPP-a dosuđen ukupni trošak od 3.088,21 eura, sa zakonskom zateznom kamatom određenom sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 20. svibnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. ODO Dubrovnik, Građansko-upravni odjel