REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-325/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja BP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa opunomoćenik Teo Ranić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Teo Ranić i Ivo Matić, Užarska 17, Rijeka, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave požeško-slavonske, Službe zajedničkih i upravnih poslova, Josipa Runjanina 1, Požega, OIB: 36162371878, radi ukidanja dozvole za boravak i rad, 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave požeško-slavonske, Službe zajedničkih i upravnih poslova KLASA: UP/I-216-02/25-23/3585, URBROJ: 511-22-04-25-2 od 14. ožujka 2025.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 60 dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

i

r i j e š i o  j e

Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave požeško-slavonske, Službe zajedničkih i upravnih poslova KLASA: UP/I-216-02/25-23/3585, URBROJ: 511-22-04-25-2 od 14. ožujka 2025. do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/25-23/3585, URBROJ: 511-22-04-25-2 od 14. ožujka 2025. pod točkom 1. ukida se dozvola tužitelju za boravak i rad broj: UP/I-216-02/24-09/98036, 511-22-04-1 od 11. lipnja 2024. s rokom važenja od 12. lipnja 2024. do 11. lipnja 2025. Tužitelj je dužan napustiti područje EGP-a u roku od 7 dana, računajući od dana izvršnosti rješenja (točka 2.), uz obvezu predaje ovog rješenja prilikom napuštanja Republike Hrvatske te pod prijetnjom prisilnog udaljenja (točke 3. i 4.). Riješeno je i da je tužitelj dužan vratiti dozvolu boravka serijski broj: [serijski broj] izdanu 11. lipnja 2024.

2. Tužitelj u tužbi osporava da je 11. lipnja 2024. ali i u razdoblju nakon, ušao na prostor Republike Hrvatske, niti je na istom boravio, a pogotovo da bi takav boravak bio suprotan propisima o radu te zdravstvenom i mirovinskom osiguranju. Navodi da je 5. ožujka 2025. prijavio boravak na teritoriju Republike Hrvatske što je i razvidno i iz potvrde o prijavi boravka (obrazac 16a) te je istog dana Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Služba za državljanstvo i statusna pitanja stranaca tužitelju izdalo potvrdu URBROJ: 511-22-04-24-3 iz koje je razvidno da je 10. lipnja 2024. podnesen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, a u svrhu prijave Područnoj službi Zavoda za zdravstveno osiguranje. Istoga dana je stekao status i pravo u obveznom zdravstvenom osiguranju, a što je razvidno iz prijave osiguranika Hrvatskom Zavodu za zdravstveno osiguranje te status osiguranika u sustavu mirovinskog osiguranja kako to proizlazi iz prijave o početku osiguranja, podnesenoj kao obrazac eM-1P Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje 2.1. Poziva se na propisano člankom 94. stavkom 1. točkom 7. Zakona o strancima te tvrdi da je obrazloženje pobijanog rješenja u proturječnosti s izrekom, sastoji se od svega dvije rečenice, s paušalnim pozivanjem na odredbe Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o strancima. Navodi kako u obrazloženju se ne navodi na koji način je postupak proveden, koji su dokazi izvedeni, kao ni kojim činjenicama je dan odlučujući značaj. Navodi i da je tužitelju 4. listopada 2024. izdana dozvola za boravak i rad na teritoriju Republike Hrvatske, pri čemu Zakonom o strancima nije propisan rok u kojem je stranac, odnosno državljanin treće države obvezan pristupiti teritoriju na koje se dozvola odnosi. Dakle, navodi da je ta dozvola izdana na vrijeme trajanja od jedne godine, pri čemu ostaje valjana čak i ako stranac ne uđe na teritorij Republike Hrvatske odmah nakon izdavanja iste te da je tužitelj u skladu s Zakonom o strancima ishodio prijavu boravišta te prijavu u sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.

2.2. Osporava kao neosnovan i paušalan zaključak tuženika utemeljen na pretpostavci da je tužitelj u konkretnom slučaju nezakonito boravio na teritoriju RH te da za vrijeme od kad je izdana dozvola za boravak i rad pa do vremena donošenja pobijanog rješenja, nisu podmirena javna davanja s naslova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, jer obveza podmirivanja istih nije nastupila prije ožujka 2025. kada je tužitelj zasnovao radni odnos te se prijavio u sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.

2.3. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz vraćanje na ponovni postupak te odrediti odgodni učinak tužbe do pravomoćnog okončanja upravnog spora. Isti obrazlaže na način da bi izvršenjem pobijanog rješenja za tužitelja nastala nenadoknadiva šteta protjerivanjem iz Republike hrvatske u kojoj je zaposlen, ugrozilo bi njegovu materijalnu egzistenciju i budućnost, jer je podigao kredit te u slučaju uspjeha u sporu ne bi imao financijske mogućnosti za povratak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje doneseno na temelju službenih evidencija o strancima za državljane trećih zemalja kojima su izdane dozvole za boravak i rad te koji imaju prijavljene adrese boravka te na temelju evidencija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Navodi da je iz dostupnih podataka razvidno da je tužitelj ušao u Republiku Hrvatsku 11. travnja 2024. u 23,46 sati te nije zabilježen njegov izlazak pa da proizlazi da nije prijavio svoj boravak do 5. ožujka 2025., a iskaznica dozvole boravka preuzeta je 20. kolovoza 2024. kako je u tužbi navedeno. U vezi statusa osiguranika, osporava tvrdnje tužitelja te navodi da je uvidom u Tiskanicu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje vidljivo da je tužitelj stekao status osiguranika 18. listopada 2024., te prema obrascu eM-1P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje status osiguranika također 18. listopada 2024. Navodi i da tužitelj netočno tvrdi da mu je 4. listopada 2024. izdana dozvola za boravak i rad već 11. lipnja 2024.

3.1. Ali, tuženik priznaje da nije u potpunosti utvrdio činjenice da tužitelj ili poslodavca nisu poštivali propise o radu, obveznom zdravstvenom osiguranju i mirovinskom osiguranju pa su pogrešno primijenjene odredbe članka 94. stavka 1, točke 7. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.) te članak 130. stavak 1. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). Stoga, prema odredbi članka 98. stavka 1. točki 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS) ne traži održavanje rasprave u predmetnom sporu.

4. Tužitelj se podneskom od 7. svibnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu, navodeći da s obzirom da tuženik priznaje da je rješenje nezakonito i predlaže postupanje Suda prema članku 98. stavku 1. točki 6. ZUS-a, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i odrediti odgodni učinak tužbe do pravomoćnosti u presude u ovom sporu. Traži i naknadu troška za sastav tužbe i podneska od po 1.000,00 eura, uz pripadajući iznos PDV-a.

5. Tuženik, iako izričito nije priznao tužbeni zahtjev je u odgovoru na tužbu priznao da su u osporavanom rješenju pogrešno primijenjene odredbe članka 94. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima, te predložio Sudu postupanje u skladu s člankom 98. stavkom 1. točkom 6. ZUS-a. Prema navedenoj odredbi Sud može spor riješiti bez rasprave ako na temelju stanja spisa utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu ne traži održavanje rasprave i ne predlaže izvođenje dokaza.

5.1. Imajući u vidu navode tuženika i priznanje o pogrešno primijenjenoj odredbi članka 94. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima, Sud je riješio predmetni spor bez održavanja rasprave u skladu s člankom 98. stavkom 1. točkom 6. i člankom 114. stavkom 3. ZUS-a.

5.2. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Člankom 94. stavkom 1. točkom 7. Zakona o strancima (Narodne novine, broj (Narodne novine, broj 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) propisano je da će Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem ukinuti dozvolu za boravak i rad ako državljanin treće zemlje ili poslodavac ne poštuje propise o radu, zaštiti na radu, obveznom zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te druge propise u skladu s kojima se djelatnost mora obavljati.

6.1. Prema predviđenom člankom 98. stavkom 5. ZUP-a, obrazloženje rješenja sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar.

7. Osporavano rješenje ne sadrži nikakvo obrazloženje, odnosno istim nisu dani razlozi za primjenu članka 94. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima te su povrijeđene odredbe članka 98. stavkom 5. ZUP-a. Pri tome navodi iz odgovora na tužbu u vezi činjeničnog stanja koje se odnosi na radni odnos i obvezne prijave tužitelja na osiguranja, koje osporavano rješenje ne sadrži ne može zamijeniti nedostatak istoga u osporavanom rješenju. K tome, tuženik je i sam u odgovoru na tužbu priznao pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8. Stoga je Sud usvojio tužbeni zahtjev i u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

9. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

9.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga mu pripadaju i troškovi spora. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se u skladu s Tbr. 27. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - dalje: Tarifa) priznaje nagrada od 500 bodova za sastav tužbe, prema Tbr. 27. točki 1. Tarife, dok prema Tbr. 54 bod iznosi 2,00 eura, što iznosi 1.000,00 eura, na koji iznos se obračunava PDV od 25 % u skladu s Tbr. 46, što sveukupno iznosi 1.250,00 eura.

9.2. Tužitelju nije priznat kao opravdan trošak sastava podneska od 7. svibnja 2025. koji ne sadrži nikakva pravna niti činjenična razlaganja, niti je isti bio nužan za daljnje postupanje Suda. Stoga je u tom dijelu zahtjev za naknadom troška odbijen.

9.3. Slijedom navedenoga, o zatraženom trošku je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

10. Člankom 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano (stavak 1.). Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

10.1. S obzirom da u je konkretnom slučaju tuženik priznao pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je Sud osporavano rješenje utvrdio nezakonitim, opravdano je predloženo određivanje odgodnog učinka tužbe radi mogućeg nastanka nepopravljive štete za tužitelja i obveze napuštanja Republike Hrvatske. Stoga je Sud primjenom odredbe članka 42. stavka 2. ZUS-a u vezi s člankom 125. stavkom 1. ZUS-a, odlučio kao u izreci rješenja.

U Osijeku 20. svibnja 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku