P-1604/2023-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivi Orliću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 6. ugovora o kreditu broj 3208920824/2007 sklopljenog 8. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tužene ZAGREBAČKE BANKE d. d., kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. ugovora o kreditu broj 3208920824/2007 sklopljenog 8. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tužene ZAGREBAČKE BANKE d. d., kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Zagrebačke banke d.d.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.714,25 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom određenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom na iznos od: 0,70 EUR od 15. 11. 2007., od 3,62 EUR od 15. 1. 2008., 2,51 EUR od 15. 2. 2008., 9,00 EUR od 15. 3. 2008., 7,60 EUR od 15. 4. 2008., 2,66 EUR od 15. 6. 2008., 0,32 EUR od 15. 7. 2008., 8,74 EUR od 15. 10. 2008., 14,21 EUR od 15. 11. 2008., 6,43 EUR od 15. 12. 2008., 27,42 EUR od 15. 1. 2009., 27,64 EUR od 15. 2. 2009., 20,59 EUR od 15. 3. 2009., 22,21 EUR od 15. 4. 2009., 22,53 EUR od 15. 5. 2009., 19,75 EUR od 15. 6. 2009., 20,23 EUR od 15. 7. 2009., 18,34 EUR od 15. 8. 2009., 21,36 EUR od 15. 9. 2009., 18,00 EUR od 15. 10. 2009., 20,17 EUR od 15. 11. 2009., 19,83 EUR od 15. 12. 2009., 25,69 EUR od 15. 2. 2010., 28,63EUR od 15. 3. 2010., 32,37 EUR od 15. 4. 2010., 39,22 EUR od 15. 5. 2010., 40,68 EUR od 15. 6. 2010., 48,73 EUR od 15. 7. 2010., 48,46 EUR od 15. 8. 2010., 65,15 EUR od 15. 9. 2010., 55,43 EUR od 15. 10. 2010., 1,56 EUR od 15. 11. 2010., 55,85 EUR od 16. 11. 2010., 68,23 EUR od 15. 12. 2010., 69,17 EUR od 15. 1. 2011., 12,47 EUR od 15. 2. 2011., 53,80 EUR od 17. 2. 2011., 67,69 EUR od 15. 3. 2011., 67,81 EUR od 15. 4. 2011., 68,39 EUR od 15. 5. 2011., 6,36 EUR od 16. 5. 2011., 89,49 EUR od 15. 6. 2011., 106,27 EUR od 15. 7. 2011., 117,41 EUR od 17. 8. 2011., 94,81 EUR od 16. 9. 2011., 85,94 EUR od 15. 10. 2011., 87,17 EUR od 23. 11. 2011., 87,93 EUR od 15. 12. 2011., 96,33 EUR od 15. 2012., 98,85 EUR od 15. 2. 2012., 96,10 EUR od 15. 3. 2012., 95,69 EUR od 15. 4. 2012., 97,08 EUR od 15. 5. 2012., 99,50 EUR od 15. 6. 2012., 96,48 EUR od 15. 7. 2012., 37,97 EUR od 15. 8. 2012., 57,06 EUR od 18. 08. 2012., 88,83 EUR od 18. 9. 2012., 94,62 EUR od 15. 10. 2012., 97,65 EUR od 16. 11. 2012., 96,67 EUR od 21. 12. 2012., 93,25 EUR od 15. 1. 2013., 92,43 EUR od 15. 2. 2013., 91,59 EUR od 15. 3. 2013., 97,49 EUR od 15. 4. 2012., 87,80 EUR od 17. 5. 2013., 87,29 EUR od 12. 7. 2013., 90,45 EUR od 22. 8. 2013., 186,81 EUR od 12. 10. 2013., 93,06 EUR od 12. 11. 2013., 173,65 EUR od 24. 1. 2014., 76,53 EUR od 10. 2. 2014., 18,28 EUR od 14. 2. 2014., 0,81 EUR od 28. 2. 2014., 97,56 EUR od 17. 3. 2014., 105,66 EUR od 1. 4. 2014. 14,35 EUR od 8. 5. 2014., 74,93 EUR od 16. 5. 2014., 115,11 EUR od 27. 5. 2014., 73,23 EUR od 1. 6. 2014., 23,12 EUR od 11. 8. 2014., sve do isplate"

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.834,10 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom na taj dio.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 11,38 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,18 EUR od 13.06.2007 pa do isplate,

- 2,61 EUR od 15.07.2007 pa do isplate,

- 0,03 EUR od 15.08.2007 pa do isplate,

- 0,05 EUR od 15.09.2007 pa do isplate,

- 4,44 EUR od 15.10.2007 pa do isplate,

- 3,30 EUR od 15.12.2007 pa do isplate,

- 0,33 EUR od 15.05.2008 pa do isplate,

- 0,18 EUR od 15.08.2008 pa do isplate,

- 0,26 EUR od 15.09.2008 pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 840,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim mu je odobren kredit u iznosu od 26.820,07 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Odredbom čl .2. Ugovora da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Navodi da se obvezao vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da su ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 12.03.2025. g. Tužitelj je u navedenom podnesku povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.834,10 eura kojem povlačenju se tuženik protivio.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu te ističe prigovor zastare. Odredba o valutnoj klauzuli da je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te je isključena od primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Odredba o valutnoj klauzuli da je dozvoljena. Navodi da je sve promjene kamate stope izvršio sukladno tada važećim propisima. Deklaratorna zaštita koju tužitelj traži da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Spori da bi na srani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik prouzročio štetu tužitelj usvojim postupanjem. Osporava tijek zakonskih kamata. Ističe prigovor prijeboja za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog te ga konačno precizira u podnesku od 21.03.2025. g.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović Butković iz Rijeke.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan .

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima. Traži i utvrđenje ništavim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Neosnovano tuženik navodi da se učinak kolektivne presude proteže samo na kredita koji su još u otplati.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 08.05.2007. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 26.820,07 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseci.

8. U čl.2.je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 %. U čl.6. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od kunske protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju HNB- a važećem na dan plaćanja dok je u čl. 1. ugovoren iznos kredita od 26.820,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan korištenja.

9. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,450608 HRK.

10. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čl. 1.2. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ). Sporno je i da li je nastupila zastara a sporan je i tijek kamata.

11. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO- a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 13.06.2023. g. to slijedi da utuženi iznos s osnove preplaćenih tečajnih razlika nije u zastari,.

12.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To se odnosi na pravomoćnost odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača a ne na pravomoćnost odluke u ovom postupku.

13. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

15. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

17. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

18. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva treba uzeti u obzir utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli. Treba reći i da činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu da li su pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To je upravo bila obveza tuženika. Tuženik nije predložio niti jednog svjedoka u prilog svojih navoda a tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor bio pripremljen i on nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Ponuđen mu je kredit u valuti CHF jer nije bio sposoban za kredit u valuti Euro; rečeno mu je da je CHF stabilna valuta.

19. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredba u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno dijelovi odredbe čl .2. kao i odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF a to je odredba odnosno dijelovi odredbi čl.1. i 6.predmetnog ugovora o kreditu. Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

20.Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

22.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit za kupnju vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

23. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev djelomično usvojiti jer je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju ( u odnosu na razliku u tečaju ) temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

24. Vještak financijske struke Dijana Butković Tomljanović utvrdila je pretplatu tečaja odnosno pozitivne tečajne razlike kada je tečaj bio veći od početnog u iznosu od 4.714,25 eura; negativne tečajne razlike u iznosu od 11,38 eura a neto pretplatu tečaja kao razliku pozitivnih i negativnih tečajnih razlika u iznosu od 4.702,87 eura.

25. Na nalaz imenovanog vještaka tužitelj nije imao primjedbi i uredio je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka uzimajući u obzir pozitivne tečajne razlike no tuženik se kako je već navedeno protivio povlačenju.

26. Tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka ali je i dalje osporavao osnov. Obje stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka te su se odrekle njegovog saslušanja.

27. Sud je dosudio naknadu sukladno nalazu vještaka koji je od strane suda prihvaćen u cijelosti pa je tužitelju dosuđeni naznačen iznos sukladno nalazu vještaka i zahtjevu tužitelja. U preostalom dijelu za iznos od 1.834,10 eura zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan. Ovo stoga što je po nalazu vještaka preplaćeni iznos 4.714,25 eura koliko je i dosuđeno tužitelju. Tuženik je danom uplate tužiteljia stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

28. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2.Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u sporu u razmjeru od 72 % a tuženik u razmjeru od 28 %. Tužitelju onda pripada trošak u razmjeru od 44 %. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova, sastav podneska od 12.03.2025.. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ),zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 17.09.2024. i 24.05.2025. u visini od po 100 bodova a na ročištu 22.05.2024. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 1.000,00 eura odnosno 44 % iznosi 440 eura. Tome treba pridodati troškove vještačenja priznate u punom iznosu od 400 eura pa je ukupni trošak tužitelja 840 eura.

30. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nije priznat trošak zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 kao niti sastav podneska u kojem prezira tužbeni zahtjev po Tbr.8/1.

U Rijeci, 20.svibnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 40,30 eura

U Rijeci ,20.05.2025.