REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-553/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužiteljice IKD, OIB. 56809193636 iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 29. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Tomislava Džepine, odvjetnika iz Slavonskog Broda i zamjenice punomoćnika tuženika Julijane Jarić, odvjetnice iz Slavonskog Broda i rasprave održane 20. svibnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom točka 1 Ugovora o kreditu od 8. kolovoza 2006. br.918- 50-3604312 na iznos od 32.770.00 CHF, kojom je ugovorena valutna klauzula između tužiteljice IKD iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, te takva odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ČKD iz [adresa] iznos 1.922,64 EUR (slovima: tisućudevetstodvadesetdvaeuraišezdesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje po stopi tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, do isplate kako slijedi:

– od 1.10.2006 na iznos od 1,63 EUR

– od 1.11.2008 na iznos od 1,01 EUR

– od 1.11.2008 na iznos od 17,90 EUR

– od 1.1.2009 na iznos od 23,33 EUR

– od 1.2.2009 na iznos od 27,25 EUR

– od 1.3.2009 na iznos od 29,04 EUR

– od 1.4.2009 na iznos od 23,95 EUR

– od 1.5.2009 na iznos od 24,91 EUR

– od 1.6.2009 na iznos od 17,58 EUR

– od 1.7.2009 na iznos od 12,17 EUR

– od 1.8.2009 na iznos od 13,65 EUR

– od 1.9.2009 na iznos od 16,55 EUR

– od 1.10.2009 na iznos od 16,32 EUR

– od 1.11.2009 na iznos od 13,44 EUR

– od 1.12.2009 na iznos od 18,96 EUR

– od 1.1.2010 na iznos od 23,40 EUR

– od 1.2.2010 na iznos od 29,73 EUR

– od 1.3.2010 na iznos od 28,35 EUR

– od 1.4.2010 na iznos od 36,96 EUR

– od 1.5.2010 na iznos od 35,41 EUR

– od 1.6.2010 na iznos od 38,66 EUR

– od 1.7.2010 na iznos od 66,30 EUR

– od 1.8.2010 na iznos od 60,75 EUR

– od 1.9.2010 na iznos od 78,28 EUR

– od 1.10.2010 na iznos od 72,41 EUR

– od 1.11.2010 na iznos od 62,85 EUR

– od 1.12.2010 na iznos od 83,52 EUR

– od 1.1.2011 na iznos od 109,89 EUR

– od 1.2.2011 na iznos od 91,54 EUR

– od 1.3.2011 na iznos od 98,27 EUR

– od 1.4.2011 na iznos od 90,16 EUR

– od 1.5.2011 na iznos od 91,85 EUR

– od 1.6.2011 na iznos od 127,54 EUR

– od 1.7.2011 na iznos od 131,29 EUR

– od 1.8.2011 na iznos od 161,36 EUR

– od 1.9.2011 na iznos od 146,43 EUR

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ČKD iz [adresa] da naknadi troškove u iznosu od 2.310,73 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, podnesenog u odgovoru na tužbu od 4. rujna 2023. kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu u iznosu od 577,36 eura

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužiteljica 8. kolovoza 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu u broj 918-50-3604312 za kupnju motornog vozila Mazda 3 na iznos od 32.770.00 CHF. U članku 1 Ugovora navedeno je da su stranke suglasne da se isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Valutna klauzula je instrument kojim je banka iznos ugovorene veličine vezala uz tečaj strane valute, što znači da je u ugovoru primljeni iznos sredstava tijekom ugovornog odnosa korigiran za promjenu vrijednosti tečaja strane valute u odnosu na domaću valutu. O navedenom članku ugovora nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o ugovorenoj valutnoj klauzuli. Tužitelj je neuka osoba i u tom trenutku nije mogla znati što znači valutna klauzula, posebno nije mogla predvidjeti da će joj se rata višestruko povećati nakon nekog vremena primjenom ovakve ugovorene odredbe. Tužiteljica je prvu ratu 30. rujna 2006. platila 2.908,00 kn, a zadnju ratu 31. kolovoza 2011. 4.635,00 kn. Kredit je isplaćen u cijelosti. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju govora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ova presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik jednostranom odlukom uslijed sklapanja tipskog ugovora, u kojem je uglavio i odredbu o valutnoj klauzuli oštetio istu, a što je uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu, nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013, od dana 13.06.2014. godine u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Sporna je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao i da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi. Tuženik je, opreza radi, istaknuo i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Zbog svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu. Prema čl. 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora je nadležan sud sjedišta kreditora što je konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu i tuženik je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim. Po ocjeni ovog suda prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora o kreditu je ništetna jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorene strane nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Ta ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama. Kada bi bio nadležan sud u Zagrebu tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa] bi morala putovati u Zagreb što iziskuje troškove i vrijeme i time se ograničava pravo tužiteljice na pristup sudu (čl. 81.st.1. i 2. u svezi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača; NN 96/03)). U svezi navedenog na temelju čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i prema Direktivi Vijeća 93/3/EEZ od 15.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, po ocjeni ovog suda je ugovorna odredba ništetna (pravni stav Suda Europske unije iz presude od 27.lipnja 2000. u spojenim perdmetima C-240/98 i C-244/98) i u svezi navedenog sud je odlučio kao u izreci rješenja i odbio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan kako je to i navedeno pod točk. I. izreke rješenja. Odluka ovog suda je donesena u skladu sa sudskom praksom Županijskog suda u Puli broj Gž-112/22, Županijskog suda u Varaždinu Gž-112/22, Županijskog suda u Sisku Gž-73/22, Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-719/21.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 3. prosinca 2024., nakon nalaza i mišljenja vještaka i predložila da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.922,64 eura.

4. Tužiteljica je povukla tužbu za iznos od 577,36 eura, tuženik je u podnesku od 6. studenog 2024. naveo da se ne protivi povlačenju tužbe te je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja pod točk. II. na temelju čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje –ZPP-a).

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen 8. kolovoza 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora radi kupnje osobnog automobila za iznos od 32.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (str. 5 do 8 spisa). Uvidom u zahtjev za kredit je vidljivo da je tužiteljica isti podnijela tuženiku radi kupovine automobila za iznos kredita 32.770,00 eura u kunskoj protuvrijednosti 8.kolovoza 2006. (str. 29 spisa) prema ponudi Auto Moto Vranić Vukšić d.o.o. od 7.kolovza 2008. (str. 33 spisa). Iz dopisa Porezne uprave je vidljivo da tužiteljica nije imala otvoren obrt (str. 64 spisa) Saslušana je tužiteljica kao stanka u svrhu dokazivanja i vještak Mirjana Radman Funarić je dala nalaz i mišljenje.

5.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je sklopila Ugovor o kreditu s tuženikom za kupnju osobnog automobila. Automobil je korišten za osobne potrebe, nije korišten za poslovne potrebe. Sama je vratila sve rate kredita, uplaćivala je u banci. Ponuđen joj je samo kredit u CHF, nije bilo drugih ponuda. Pročitala je Ugovor prije potpisivanja, ali najvažniji joj je bio iznos kredita i visina rate. Kredit je otplaćen u cijelosti, nikada nije bio u konverziji. Bila je u banci kada su se počele povećavati rate, nije ništa mogla učiniti, nego je morala nastaviti plaćati taj kredit. Nitko ju nije upozorio na rizik porasta rata prilikom sklapanja Ugovor, Ugovor je bio tipski, ona nije mogla utjecati na odredbe Ugovora. Kada je potpisala Ugovor dobila je otplatni plan i navedeno je da će sve rate biti iste, to joj je tada odgovaralo. Kada je došlo do povećanja rata to joj je predstavljalo opterećenje. Nije bila u drugim bankama prije sklapanja Ugovora u RBA banci, jer joj je autokuća gdje je kupila automobil uvjetovala sklapanja Ugovora kod tuženika. Kada je sklopila Ugovor bila je zadovoljna, ali pojam valutne klauzule i kako će se formirati, nije joj bio jasan. Sklopila je Ugovor jer joj je trebao automobil, zato je i uzela kredit. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala obrt niti trgovačko društvo, niti je koristila automobil kao poreznu olakšicu.

5.2. Vještak Mirjana Radman Funarić u nalazu i mišljenju je navela da je vještačenjem utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 1.653,24 EUR i predstavljaju razliku između početne glavnice i redovne kamate po tečaju na dan plaćanja i početne glavnice i redovne kamate po početnom tečaju. Pozitivne mjesečne tečajne razlike iznose 1.922,64 Manje plaćene tečajne razlike iznose 269,40 EUR. Vještačenjem je utvrđeno da pozitivne tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 1.922,64 EUR. Manje plaćene tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 269,40 EUR.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 32.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila,

- je kredit otplaćen,

- kredit nije bio u konverziji.

8. Tijekom postupka je bilo sporno, u svezi istaknutih prigovora tuženika:

- ima li tužiteljica pravo na isplatu radi pretplate radi promjene tečaja tijekom otplate kredita, jer je tužiteljica navela da ima, a tuženik se tome protivi.

9. Tužiteljica je aktivno legitimirana jer je zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom i sama je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potrošač, jer je za kredit kupila automobil koji je koristila za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njezinog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz iste logičan i uvjerljiv, a niti tuženik nije osporio navod tužiteljice.

10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu predmetu broj P-1401/2012 vođen je kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

11. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

12. Tijekom postupka je bilo sporno da li je :

- ništetna odredba ugovora kojom je Ugovorom o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora i radi isplate.

14. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri a niti je tuženik tužiteljici objasnio niti je upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

16. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

18. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba koja podnesena 9. lipnja 2023. prije isteka zastarnog roka.

19. Tužiteljica, iako je otplatila kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

20. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

21. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi ona na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogla , predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti sve povećane rizice kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom kreditora, niti zato što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, je što se tiče valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo (točk. I. izreke presude).

22. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužiteljici dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos naveden je u tužbi (točka II. izreke presude).

23. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

24. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

25. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka jer je tužiteljica uspjela u postupku.

26. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava podneska od 23. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 6. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 5. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 5. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak sastava podneska od 3. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 29. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (tbr. 9.t.3. OT). Pripadajući porez iznosi 375,00 eura. Predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura, pristojba na tužbu je uplaćena u iznosu od 35,73 eura. Ukupno je priznat trošak u iznosu od 2.310,73 eura.

27. Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu za daljnji tijek postupka od 20. svibnja 2023.

28. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužba povučena jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška, a nisu nastali posebni troškovi postupka za tuženika.

Slavonski Brod, 20. svibnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.