Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-285/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4590/2021-26 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4590/2021-26 od 21. prosinca 2023. pod stavkom I., III., IV., V. te VI. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom II. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužitelj FB sa zahtjevom za isplatu 700,65 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 8. toč. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102817581, od 24. siječnja 2006., koji glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju na ime razlike preplaćenih kamata iznos od 700,65 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke). Nadalje, utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u čl. 7. toč. 3. navedenog Ugovora o kreditu koji glasi: "Povrat obveze iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." (stavak III. izreke), te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.492,50 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak IV. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.496,45 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. do isplate (stavak V. izreke) te se odbija prigovor tužene radi prebijanja tužiteljeve i tražbine tužene u iznosu od 266,71 EUR kao neosnovan (stavak VI. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102817581 kojeg su 24. siječnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor te isplatu s osnova tih ništetnih odredaba, kao i tuženikova protutražbina istaknuta radi prebijanja po osnovi negativne tečajne razlike.

5. Prije razmatranja žalbenih navoda valja istaći da je tužena u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP (pogrešno navedeno st. 7.) naglasila potrebu da se u drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

5.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno-pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod predsjednika ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu utvrđeno je da je u postupku suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužena, ali samo u dijelu u kojem se prvostupanjski sud nije osvrnuo na prigovor tužene da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a koji prigovor tužena ponavlja i u žalbi.

7. No takav nedostatak moguće je otkloniti primjenom odredbe čl. 373.a ZPP.

8. Nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 24. siječnja

2006.

sklopljen

Ugovor

o

kreditu

broj 2402006-1031262160/51404627-5102817581 na iznos od 38.173,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj.

9. Tijekom postupka a i u fazi žalbe prvenstveno je sporno pitanje da li tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

10. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

11. Iz sadržaja samog između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu je razvidno da je tužitelj nastupao isključivo kao fizička osoba, te da je kredit bio namijenjen zatvaranju obveza (iz minusa u plus) a isto proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit iskoristio isključivo za dovršetak nekretnine za stanovanje.

12. Stoga na temelju navedenih dokaza ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača (čl. 373.a st.2. ZPP).

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

14. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koje se odnosi promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

15. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

16. Naravno da navedeno ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena to u provedenom postupku, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazala jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju ugovora njezini zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovornih ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tužena, tj. da su joj spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tužena poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su mu učinili razumljivom i suštinski (objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate), kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, pa su suprotni žalbeni navodi tužene u tome dijelu potpuno neosnovani.

17. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 8. te čl. 7. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 7,990% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

21. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 24. siječnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 24. siječnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

23. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos preplatio tuženoj iznos od 7.492,50 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. to je sud prvog stupnja u odnosu na taj dio pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

27. Međutim, odlučujući o isplati po osnovi promjenjive kamatne stope sud prvoga stupnja pogrešno je primijenio materijalnom pravo.

28. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019., pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 31. svibnja 2021. to je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara slijedom čega je isti valjalo odbiti.

29. U odnosu na žalbene navode tužene da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njezin prigovor radi prebijanja, a koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u razdoblju otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tužene, već je tuženoj izvršio isplatu kako je ona od njega zatražila i obračunala, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tužene, a ne i do prijelaza imovine tužene u imovinu tužitelja za koju ne bi postojao ili bi otpala pravna osnova, to tuženoj ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tužena je ugrozila visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tužene da se na temelju takve odredbe koju je sama unijela u Ugovor o kreditu vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tužena, kao trgovac, koja je kriva za ugovaranje ništetne odredbe, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno njezinoj odluci, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju - tužitelj. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava pod stavkom VI. izreke odbio kao neosnovan prigovor radi prebijanja tužene za iznos od 266,71 EUR.

31. U pogledu odluke o troškovima postupka tužena žalbom ne osporava utvrđenja suda prvoga stupnja o radnjama koje su bile potrebne za vođenje ovoga postupka sukladno odredbi čl. 155. ZPP, ali osporava da bi se u konkretnom slučaju primjenjivale odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa) kojom je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR-a.

32. Međutim, prema odredbi Tbr. 52. st. 2. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a to je upravo Tarifa NN 138/23.

33. Premda je tužena uspjela s dijelom žalbenih navoda, to prema ocjeni ovoga suda nije utjecalo na odluku o trošku postupka.

34. Naime, tužitelj je s osnovom zahtjeva uspio 100% dok je s visinom uspio 91,44% te je uspjeh tužitelja u parnici 95,72%, dok tužena s osnovom nije uspjela dok je s visinom uspjela 8,55% te je uspjeh tužene u sporu 4,27%, što znači da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st.5. ZPP).

35. Slijedom svega navedenoga valjalo je žalbu tužene odbiti kao djelomično neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP te čl. 373.a ZPP presuditi kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu i temeljem odredbe čl.373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

36. Kako je tužena žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić