Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radića 2, Varaždin

Poslovni broj: P-523/2023-34

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice PB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Vladi Sevšeku i Jurici Sevšek, odvjetnicima OD Sevšek & Partneri d.o.o. Varaždin, protiv tuženika Addiko Bank d.d. [adresa], OIB:14036333877, kao pravnom slijedniku Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. [adresa], Podružnica Varaždin, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 28. travnja 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 20. svibnja 2025., kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj br. 136-233/2005 sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, kao kreditora, i NB kao dužnika (korisnik kredita) te tužiteljice PB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i nasljednika dužnika (korisnika kredita), ovjerenog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina dana 18.07.2005. godine pod brojem OU 931/2005-1 dana 18.07.2005. godine, kojom je predviđena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, s tim da protuvrijednost anuiteta iznosi 909,58 CHF, a podmiruje se u kunama,te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužiteljici PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.715,57 EUR, (deset tisuća sedamsto petnaest eura i pedeset sedam centi) i to kako slijedi:

Iznos od 14,42 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.03.2010. pa do isplate

Iznos od 48,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.04.2010. pa do isplate

Iznos od 46,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 04.05.2010. pa do isplate

Iznos od 52,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.06.2010. pa do isplate

Iznos od 90,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.07.2010. pa do isplate

Iznos od 81,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.08.2010. pa do isplate

Iznos od 106,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.09.2010. pa do isplate

Iznos od 97,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2010. pa do isplate

Iznos od 84,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 03.11.2010. pa do isplate

Iznos od 112,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2010. pa do isplate

Iznos od 146,43 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.01.2011. pa do isplate

Iznos od 122,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.02.2011. pa do isplate

Iznos od 132,43 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.03.2011. pa do isplate

Iznos od 121,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.04.2011. pa do isplate

Iznos od 122,88 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 04.05.2011. pa do isplate

Iznos od 171,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.06.2011. pa do isplate

Iznos od 176,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.07.2011. pa do isplate

Iznos od 216,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.08.2011. pa do isplate

Iznos od 195,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.09.2011. pa do isplate

Iznos od 173,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2011. pa do isplate

Iznos od 169,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.11.2011. pa do isplate

Iznos od 167,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2011. pa do isplate

Iznos od 172,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 31.12.2011. pa do isplate

Iznos od 187,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.02.2012. pa do isplate

Iznos od 189,96 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.03.2012. pa do isplate

Iznos od 182,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.04.2012. pa do isplate

Iznos od 186,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.05.2012. pa do isplate

Iznos od 188,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.06.2012. pa do isplate

Iznos od 184,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 30.06.2012. pa do isplate

Iznos od 185,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.08.2012. pa do isplate

Iznos od 183,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.09.2012. pa do isplate

Iznos od 174,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2012. pa do isplate

Iznos od 183,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.11.2012. pa do isplate

Iznos od 186,12 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2012. pa do isplate

Iznos od 183,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.01.2013. pa do isplate

Iznos od 168,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.02.2013. pa do isplate

Iznos od 182,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.03.2013. pa do isplate

Iznos od 182,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.04.2013. pa do isplate

Iznos od 177,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.05.2013. pa do isplate

Iznos od 160,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.06.2013. pa do isplate

Iznos od 160,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 03.07.2013. pa do isplate

Iznos od 164,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.08.2013. pa do isplate

Iznos od 171,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 04.09.2013. pa do isplate

Iznos od 180,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2013. pa do isplate

Iznos od 175,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.11.2013. pa do isplate

Iznos od 178,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2013. pa do isplate

Iznos od 182,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 31.12.2013. pa do isplate

Iznos od 181,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.02.2014. pa do isplate

Iznos od 186,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.03.2014. pa do isplate

Iznos od 185,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.04.2014. pa do isplate

Iznos od 179,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.05.2014. pa do isplate

Iznos od 178,42 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.06.2014. pa do isplate

Iznos od 178,42 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.07.2014. pa do isplate

Iznos od 185,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.08.2014. pa do isplate

Iznos od 190,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.09.2014. pa do isplate

Iznos od 189,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2014. pa do isplate

Iznos od 193,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.11.2014. pa do isplate

Iznos od 197,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2014. pa do isplate

Iznos od 195,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.01.2015. pa do isplate

Iznos od 197,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 16.01.2015. pa do isplate

Iznos od 195,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.03.2015. pa do isplate

Iznos od 195,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.04.2015. pa do isplate

Iznos od 195,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.05.2015. pa do isplate

Iznos od 195,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.06.2015. pa do isplate

Iznos od 195,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.07.2015. pa do isplate

Iznos od 181,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.08.2015. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., [adresa], Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin, OIB: 14036333877, kao pravnom slijedniku Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. [adresa], Podružnica Varaždin da tužiteljici PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 EUR (dvije tisuće šesto dvadeset pet eura), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 20. svibnja 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 331,80 EUR odbija.

III. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba tužiteljice u podnesku od 13. veljače 2025. kojim je postavljen konačni tužbeni zahtjev za isplatu, djelomično povučena za iznos od 1.229,48 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate više plaćenog novčanog iznosa na temelju ugovora o kreditu sklopljenog između njezinog pokojnog supruga NB kao korisnika kredita i tužiteljice kao sudužnika, zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. U tužbi navodi da su Ugovor o kreditu br. 136-233/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključila je Addiko banka d.d. (odnosno pravni prednik iste Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor i NB, kao dužnik te tužiteljica PB kao sudužnik zaključili 18.07.2005. Ugovor o kreditu je solemniziran kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa] dana 18.7.2005. pod brojem OU 931/2005-1. NB, kao dužnik (korisnik kredita), preminuo je 29.12.2018. a tužiteljica je Rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Melanije Duić, poslovni broj O.26/19, UPP-OS- 10/19, od 17.1.2019., koje je pravomoćno 17.1.2019., utvrđena nasljednicom pokojnog NB. Odredbom čl.3. Ugovora o kreditu predviđeno je da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, počev od 31.7.2005. godine, dok je dospijeće svakog idućeg anuiteta svakog posljednjeg u mjesecu. Tuženik nije ukazivao tužiteljici na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz primjenu švicarskog franka nisu bile razumljive i jasne za tužiteljicu, niti je ista upozoravana na potencijalnu opasnost i izglednost promjene tečaja švicarskog franka, pa su samim time takve odredbe i nepoštene, sve u smislu odredbe čl. 81-88 ZZP/03, kasnije čl. 96-102 ZZP, te su njima povrijeđeni interesi potrošača, ovdje tužiteljice. Banka je u odnosu na tužiteljicu, potrošača, u superiornom položaju, a tužiteljici nisu bila transparentno izložena konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih bi tužiteljica mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za nju izaći iz sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica također želi ukazati i na Presudu Suda Europske unije broj C-186/16 donesenu u predmetu Ruxandra FB i dr. c/a Banca Romaneasca SA, a koja je obvezujuća za sve sudove država članica. Sud Europske unije je utvrdio da kada banka odobrava kredit u stranoj valuti, banka mora zajmoprimcu pružiti dovoljno informacija kako bi mu omogućila donošenje razborite i informirane odluke. Sud je utvrdio da se nepoštenost može ispitivati ako odredba nije sastavljena jasno i razumljivo. Podsjeća također da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između toga mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. I drugi sudovi članica Europske unije donosili su slične presude o nepoštenosti valutne klauzule, pa tako i Žalbeni sud Piraeus u Grčkoj u predmetu kolektivne tužbe potrošača protiv Euro banke, Slovenski vrhovni sud u predmetu Združenje Franak iz Slovenije protiv banaka u kolektivnoj tužbi potrošača, Vrhovni sud Španjolske 2015. godine, Vrhovni sud u Njemačkoj 2017. godine u predmetu tužitelja pravne osobe. Također i Visoki trgovački sud RH je 14.06.2018. godine donio Presudu Pž-6632/2017-10 kojom su odbijene žalbe tuženih banaka u pravnoj stvari tužitelja Udruga Franak i odredbe o valutnoj klauzuli su proglašene nepoštenima. Banke su protiv navedene presude izjavile reviziju, a koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine. Tužitelj ističe kako su tužene banke podnijele ustavne tužbe protiv naprijed navedenih presuda Rev 2221/2018-11 i Revt 249/14-2, međutim Ustavni sud RH je odbio i odbacio ustavne tužbe hrvatskih banaka podnesenih protiv presuda Vrhovnog suda RH i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak, a što je navedeno u priopćenju za javnost

Ustavnog suda RH od 03.02.2021. godine. 3 Fiksni tečaj konverzije 7,5345. Nadalje, ističe kako tužitelji-potrošači, osim u kolektivnom sporu, uspijevaju i u pojedinačnim predmetima koji se vode po tužbi tužitelja-potrošača, odnosno korisnika kredita, protiv banke kao kreditora, a radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica navodi presude koje slijede spomenutu sudsku praksu, kao primjerice presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-503/2020-2 od 19.05.2020. godine, presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-681/2017-2 od 22.05.2019. godine te presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 256/2018-2 od 16.5.2019. S obzirom da je banka prikazivala Ugovor o kreditu pristrano jer je isticala isključivo koristi koje bi zajmoprimci mogli imati, a bez spominjanja mogućih rizika i vjerojatnosti njihovog ostvarenja, evidentno je da su odredbe Ugovora o kreditu koje predviđaju valutnu klauzulu nezakonite te tužiteljica predlaže da se tužiteljici vrati iznos koji je previše isplaćen s obzirom na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica je uredno vršila uplate sukladno traženju tuženika. S obzirom na nepoštene i nezakonite, ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je bez osnove stekao iznos od 90.000,00 kuna/11.945,05 EUR koji će tužitelj precizirati nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine potraživanja tužitelja s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te isti tuženik treba vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 10 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika koja je provodila navedene edukacije. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. To iz iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta:

Djelomično rješenje o nasljeđivanju (listovi 6-7 spisa), ugovor o kreditu od 17. srpnja 2005. i akt o solemnizaciji (listovi 8-20 spisa), izvodi po kreditu (list 21-34 spisa), priopćenje za javnost Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 2021. (list 25 spisa) i ostala dokumentacija predana uz tužbu (listovi 40-43 spisa), dokumentacija tuženika predana uz odgovor na tužbu (listovi 55-81 spisa), tablica G1 kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi 82-90 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo PBN, pročitan su Nalaz i mišljenje vještakinje (listovi 139-183 spisa), očitovanje vještakinje o primjedbama na nalaz od 21. ožujka 2025. (listovi 272-273 spisa te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da se izjava NBN, za koju tuženik nije predložio i da se sasluša kao svjedokinja u ovom postupku, dostavljena uz podnesak tuženika, ne može koristiti kao dokaz u postupku, jer se prema odredbama Zakona o parničnom postupku svjedoci moraju saslušati neposredno na sudu, pa stoga ista nije uzeta u obzir, a kad bi se i mogla uzeti u obzir, ista ne predstavlja dokaz da se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo. Napominje se i to da je tuženik nakon što se vještakinja u podnesku od 23. ožujka 2055. pisano očitovala o tuženikovim primjedbama na Nalaz u podnesku od 31. ožujka 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem vještakinje.

4. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 13. veljače 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještakinje kojim su prvotno postavljeni tužbeni zahtjevi za isplatu smanjen za iznos od 1.229,48 EUR, čemu se tuženik nije protivio. Stoga je sud rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio djelomično povlačenje tužbe.

5. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica i njezin pokojni suprug NB s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. sklopili 18. srpnja 2005. Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa] dana 18.7.2005. pod brojem OU 931/2005-1 i to NB, kao korisnik kredita, a tužiteljica kao sudužnik kojim je kao korisniku kredita odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF,

- da su zbog promjene tečaja CHF anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je kredit otplaćen

- da je tuženik pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.

6. Sporno je da da li je tužiteljica aktivno legitimirana, da li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, da li ju se može proglasiti ništetnom s obzirom na to da važeći propisi dopuštaju ugovaranje valutne klauzule, da li se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da li je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, da li tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku više plaćen po osnovu porasta tečaja za valutu CHF te da li je tužiteljeva tražbina u zastari.

7. Tuženik tvrdi da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju budući da je ugovor o kreditu s bankom sklopio njezin pokojni supruga, osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna, smatra da je ta ugovorna odredba koja je kao takva zakonom dopuštena bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa stoga ne može biti podvrgnuta testu poštenja, da je korisnik kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Ističe i kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika koji je dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe. Tvrdi i da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da su korisnici kredita informacije o tome dobivali od educiranih službenika i putem tuženikovih glasila, a i na druge načine. Smatra i da sud u ovom postupku nije vezan pravnim učincima pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Ističe i prigovor zastare tražbine te navodi da tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Sl. SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 58/84, 74/78, 57/89, 20/90, 35/91. i "Narodne novine" broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/23-dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

9. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije se napominje da je iz Rješenja o nasljeđivanju iz pokojnog NB poslovni broj: O-26/19, UPP- OS-155/10/19 od 17. siječnja 2019. razvidno da je tužiteljica supruga pokojnog ostavitelja te da je proglašena nasljednicom njegove ostavinske imovine, pa tako i tražbina prema tuženoj banci. Iako u tom rješenju o nasljeđivanju nije izričito navedeno da tužiteljica nasljeđuje i predmetnu tražbinu, po stavu suda tužiteljica je aktivno legitimirana potraživati od tuženika povrat iznosa za koji smatra da je njezin prednik preplatio tuženiku tijekom otplate predmetnog ugovora o kreditu, jer se prema čl. 4. st. 4. Zakona o nasljeđivanju nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti, pa je slijedom toga predmetna tražbina u tom času po zakonu prešla na nju. Sud nadalje smatra da nema zapreke da se tužiteljici koja je proglašena nasljednicom svog prednika NB dosudi cijeli iznos predmetne tražbine, iako postoje još dva nasljednika. U takvim okolnostima kao u ovom slučaju, kad utužena tražbina nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju niti je proveden ostavinski postupak radi raspoređivnja iste kao naknadno pronađene imovine, tužiteljica koja je u provedenom ostavinskom postupku proglašena jedinom nasljednicom, ima pravo potraživati od tuženika povrat stečenog bez osnova iako predmetna tražbina nije izričito obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju, a ostali nasljednici ako joj bude pravomoćno dosuđena mogu ako to žele svoj nasljedni dio te tražbine potraživati od nje, a ne od tuženika budući da isti ne može biti više puta obvezan na povrat stečenog bez osnove na temelju Ugovora o kreditu koji je s njim sklopio njihov prednik. Tužiteljica je dokazala da ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora, jer to proizlazi iz činjenice da u ugovorima u kreditu ima status sudužnika, što znači da odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od sudužnika, slijedom čega i tužiteljica kao sudužnik u kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF za koje tužiteljica tvrde da su ništetne te povrat stečenog bez osnove na temelju odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez te ništetne odredbe, jer ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Tužitelj je od tuženika primio novčani iznos u kunama te je u obvezi vratiti ugovoreno, odnosno ima pravo na povrat plaćenog preko ugovorenog, a to je iznos koji se potražuje tužbom. Ako bi se protivno tom stavu zbog toga cijeli ugovor trebao utvrditi ništetnim, u tom slučaju bi novčani iznos koji bi tuženik po pravilima o restituciji trebao vratiti tužiteljici nedvojbeno bio znatno veći od utuženog iznosa kojim se potražuje samo ono što je više plaćeno zbog primjene porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, a tužitelju se uvijek može dosuditi manje od onoga na što bi imao pravo.

13. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da ga je tuženik sklopio s tužiteljem kao fizičkom osobom i u kojem se navodi da je riječ o kreditu za kupnju motornog vozila za potrebe tužitelja kao fizičke osobe, pa je dakle tužitelj u tom pravnom poslu potrošač, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (NN 96/2003.). Prema čl. 81. st. 1. tog Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

15. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.

17. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka.

18. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu.

19. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.

20. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude.

21. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. 3. veljače 2021. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021 odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

22. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

23. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove), a po stavu ovog suda ne treba ju tumačiti doslovno, već ju treba primijeniti i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama, zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.)

26. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužbom traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetne ugovorne odredbe kojom je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023. nije nastupila zastara tražbina za podnošenje predmetne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Budući da je ništetnost u ovom slučaju utvrđena i ovom nepravomoćnom presudom, zastarni rok prema tom stavu koji prihvaća i ovaj sud još nije niti počeo teći, pa novčana tražbina tužitelja po osnovu stjecanja bez osnova nedvojbeno niti u jednom svom dijelu nije u zastari. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

27. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 114/22 i 156/22 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Kao što je već rečeno, ugovor koji je predmet ovog postupka je potrošački ugovori. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

29. U odnosu na navode tuženika da je valutna klauzula zakonom dopuštena treba reći da ista ipak može biti utvrđena nepoštenom i slijedom toga ništetnom, ako nije bila transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nije bila transparentna, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

30. Odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF koju je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nije bila transparentna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da nisu bili upozoreni na rizike sklapanja ugovora s tom klauzulom u valuti CHF koju Hrvatska narodna banka za razliku od EUR ne drži pod kontrolom te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

32. Iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao zbog porasta tečaja valute CHF.

33. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Iz Nalaza i mišljenja vještaka je nadalje razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao zbog čega su i znatno porasli i mjesečni anuiteti.

34. Kako je dakle predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovorena klauzula CHF, zbog koje je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, po stavu suda nije potrebno provoditi i druge, personalne dokaze na okolnost da li su ugovorne o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, odnosno na okolnost da li su iste nepoštene i kao takve ništetne, jer je o tome već odlučeno navedenim pravomoćnim presudama kojima je sud vezan.

35. Takav stav je o tom pitanju zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u čijem obrazloženju se glede toga navodi da nižestupanjski sudovi nisu dužni na te okolnosti provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. Još se navodi i to da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te da s obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH nema bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

36. Kako je nakon toga Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III/458/21 od 31. lipnja 2022. prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povrede načela jednakosti oružja te zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom članka 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, provedeni je po tuženiku predloženi dokazi saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja koja je kao sudužnik u kreditu bila prisutna prilikom sklapanja ugovora. Napominje se da tužitelj osim pisane izjave NBN koja nije uzeta u obzir kao što je prethodno obrazloženo nije predložio druge dokaze na okolnost da se o ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je korisnik kredita bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

37. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da su predmetni ugovor s tuženom bankom sklopili njezin pokojni suprug NB kao korisnik kredita i ona u svojstvu sudužnika, da je riječ o stambenom kreditu, da je sredstvima kredita kupljena nekretnine za potrebe njihove obitelji koja je bračna stečevina, da su prije i nakon sklapanja Ugovora bili klijenti tužene banke te su imali apsolutno povjerenje u nju time više što su banke pravne osobe pod kontrolom HNB-a, da su im u banci predmetni Ugovor ponudili kao najpovoljniji za njih, a bio im je prezentiran u takvoj formi da se na sadržaj istog nije moglo utjecati, da im je bilo rečeno kako je to optimalna varijanta za njih pa su prihvatili taj Ugovor koji im je bio prezentiran po principu "uzmi ili ostavi", da su Ugovor pročitali, a pročitao ga je i javni bilježnik prilikom solemnizacije, a nisu tražili dodatna pojašnjenja, jer je u Ugovoru pisalo da je sklopljen na temelju zakonskih propisa, da niti natprosječno inteligentna i obrazovana osoba bez dodatnih pojašnjenja od strane banke ne bi mogla shvatiti da bi uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF moglo doći do tako velikog povećanja anuiteta kredita kao što se dogodilo.

38. Sud je dakle na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan utvrdio da se o sadržaju ugovora o kreditu koji su predmet ovog postupka nije pojedinačno pregovaralo, već su pokojni AB kao korisnik kredita i tužiteljica kao sudužnik potpisali ponuđeni im tipski ugovor o kreditu na čiji sadržaj nisu mogli utjecati, u uvjerenju da im je tužena banka ponudila ono što je za njih najpovoljnije, da nisu bili upozoreni na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF te da im nije pojašnjeno značenje valute CHF čiji tečaj za razliku od tečaja eura država nije štitila.

39. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da odredba nije bila razumljiva korisniku kredita i tužiteljici kao sudužniku kao prosječnim potrošačima niti su oni od strane tuženika bili upozoreni na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, već su ih u banci uvjeravanjem da je riječ o povoljnom ugovorom i nuđenjem povoljnije kamatne stope još i poticali na to da tu ugovornu odredbu prihvate, a iz iskaza tužiteljice kao i drugih provedenih dokaza proizlazi da je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF skoro izjednačen s tečajem EUR, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetna. Sud nadalje smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez te ništetne odredbe, jer ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama.

40. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

41. U svrhu utvrđenja koliko je više plaćeno tuženiku zbog primjene ništetne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti IB. Sud je vještaku dao zadatak utvrditi koliko je više plaćeno tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate, kolika bi bila razlika u svakom mjesečnom anuitetu da je tuženik primijenio početni tečaj CHF ako se iznosi izraze u kunama po tečaju koji je bio na snazi u vrijeme kada je kredit stavljen korisniku kredita na raspolaganje te koji iznos je preplaćen tuženiku s osnova promjena tečaja CHF. Nadalje vještaku je dan zadatak da izradi obračun uzevši u obzir negativne tečajne razlike kao i bez tih negativnih tečajnih razlika odnosno uzimajući u obzir razdoblje kada su anuiteti plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita kao i bez tih razdoblja. Sud je vještaku dao zadatak da u izračunu razlike primjeni početni tečaj CHF, jer je u ugovoru sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, pa je slijedom toga za obračun više plaćenog iznosa po tom osnovu moguće primijeniti samo početni tečaj CHF.

42. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 9. svibnja 2024. proizlazi da je po predmetnom ugovoru o kreditu prema izračunu s uključenim negativnim tečajnim razlikama zbog promjenu tečaja plaćeno više 10.715,57 EUR, a prema izračunu bez uključivanja negativnih razlika više plaćeno 11.200,01 EUR. Vještakinja je utvrđene razlike iskazao i u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

43. Sud je kao mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu prihvatio izračun vještakinje s uključenim negativnim tečajnim razlikama budući da je na temelju tog izračuna postavljen konačni tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 12. veljače 2025., ispravljen u pogledu ukupnog iznosa tražbine na ročištu održanom 24. ožujka 2025. na način da se umjesto omaškom navedenog iznosa od 11.201,01 EUR potražuje iznos od 10.715,57, dakle iznos umanjen za negativne tečajne razlike.

44. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještaka te je u skladu s njim postavila svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznos od 10.715,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

45. Tuženik je u podnesku od 27. prosinca 2024. istaknuo primjedbe na Nalaz vještakinje. U tom podnesku se navodi da se prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer je vještak za sve anuitete koristio tečaj na dan plaćanja, iako je ugovorom određena primjena srednjeg tečaja tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Tuženik je utvrdio da bi ispravno primjenjujući tečaj, razlika iznosila 10.711,14 EUR, odnosno 11.187,37 EUR ukoliko bi se u obzir uzimale isključivo preplate. Osporava i metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Tuženik je već ranije u postupku istaknuo da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, svaki ugovor o kreditu, ovisno je li ugovorena primjena CHF, EUR valutne klauzule ili se radi o kunskom kreditu, sadrži različite visine kamatne stope. Takvim načinom izračuna, primjenjujući iste kamate za istovrsne ugovore o kreditu, štiti se ravnopravnost ugovornih strana na način da tuženik kao kreditna institucija ima pravo plasirati ugovore o kreditu s različitim kamatnim stopama ovisno o vrsti kredita. Stoga tuženik predlaže da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu, a prema podacima iz tablice HNB- a dostavljene uz odgovor na tužbu. Tuženik smatra kako se u obzir se može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike. Smatra da bi se, ukoliko sud utvrdi da bi predmetne promjene tečaja bile ništetne, u obzir morale uzeti i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni.

46. Vještakinja se o primjedbama tuženika očitovala u podnesku od 21. ožujka 2025. u kojem navodi da su više plaćeni iznosi radi promjene tečaja CHF izračunati na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama pri čemu nije bilo potrebno uzimati po kojem je tečaju tužitelj platio obvezu jer je uplata izvršena u kunama. Kako je prema nalogu za vještačenje obveze trebalo iskazati u kunama po tečaju CHF dan isplate. Zadatak nije bio preračunavati uplaćene kune u CHF, u odnosu na dan uplate. Dakle, izračun je izrađen sukladno zadatku suda.

47. Nakon dostavljenog pisanog očitovanja vještakinje tuženik više nije imao primjedbi na računski izračun naveden u nalazu i mišljenju vještaka, ali je ostao kod prigovora na metodologiju koju je vještakinja primijenila prilikom izrade nalaza i mišljenja, kao i kod ostalih prigovora pravne prirode iz podneska od dana 27. prosinca 2024. slijedom čega je odustao od usmenom saslušanja vještakinje.

48. Sud nije prihvatio tuženikove primjedbe na nalaz vještaka. Vještak nije ovlašten utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli poštene te da li uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, budući da su to pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne vještaka. Vještak je preplate izračunao primijenivši početni tečaj CHF na dan isplate kredita budući da je ugovorna odredba o klauzuli CHF također utvrđena ništetnom, glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama, a ne u nekoj drugoj valuti. Prigovor da izračun preplate treba umanjiti za negativne tečajne razlike sud također nije usvojio budući da je takav izračun u Nalazu sadržan, a tužitelj je svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev utemeljio na tom izračunu koji je umanjen za negativne tečajne razlike. Neosnovan je i prijedlog tuženika da se vještačenjem preplata po osnovu promjene tečaja utvrdi primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK, budući da se u ovom slučaju ne potražuje povrat stečenog bez osnove zbog promjene kamatne stope, već po osnovu promjene tečaja CHF, a i kad bi se potraživala, s obzirom na to da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, za izračun preplate po tom osnovu se može primijeniti samo početna kamatna stopa.

49. S obzirom na to da je vještakinja pravilno i po uputi suda izvršila obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita, pri tome je primijenila tečaj za valutu CHF na dan isplate kredita, izradila je prema nalogu suda dva izračuna preplate po osnovu promjene tečaja od koji je usvojio onaj s uključivanjem negativnih tečajnih razlika na kojem se temelju konačno postavljeni tužbeni zahtjev, a primjedbi na matematički izračun nije bilo, sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim te kao takvim podobnim za donošenje odluke u ovom sporu.

50. U odnosu na prigovor tuženika da je zahtjev tužiteljice kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana dospijeća svakog anuiteta, što u suprotnosti s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5.3.2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima treba reći da je neosnovan. U ovom slučaju je riječ o potrošačkom ugovoru za koji vrijede druga pravila nego za ugovor o zajmu, a i pravno shvaćanje na koje se poziva je iz 2004. godine, pa se na ovaj slučaj ne može primijeniti.

51. Dokumentaciju dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

52. Budući da je pravomoćnim sudskim odlukama donesenim u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji kad je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 18. srpnja 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka 18. srpnja 2005. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. godine, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu je razvidno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu u CHF, a iz ostalih provedenih dokaza da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

53. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, zbog čega je utvrđeni iznos od 10.715,57 EUR, koji je više plaćen tuženiku zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez pravne osnove.

54. Stoga je sud nakon što je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o klauzuli u CHF ništetne, konačno postavljeni sređeni tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

55. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

56. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su za svaki pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

57. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao potražuje isplatu iznosa od 10.715,57 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje troškova postupka. Sud je tužiteljici koja je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspjela u parnici, priznao i dosudio trošak postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio joj je samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je troškove tužiteljice za pojedine radnje u postupku utvrdio u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23- u daljnjem tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 12.2.2025., od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 13.2.2024. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 9.4.2024. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 23.5.2024. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 14.1.2025. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 17.2.2025. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 24.3.2025. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1 Tarife i trošak zastupanja na ročištu 28.4.2025. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9/1, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 EUR na temelju Tbr 9/3 Tarife, sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46 Tarife, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 250,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.625,00 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na tužbu, iako je istu platio i trošak pristojbe za presudu, koju tužitelj niti nije platio, jer prema čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. st.1. toč. 20. tog Zakona, a koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023., od obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao što je ovdje slučaj. Napominje se da tužiteljica može podnijeti zahtjev za povrat plaćene pristojbe na tužbu budući da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., dakle nakon što su tužitelji u parnicama kao što je ov već bili oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Svi troškovi koji su dosuđeni tužitelju su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

58. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen je kao neosnovan.

U Varaždinu 20. svibnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćnicima Vladi Sevšeku i Jurici Sevšek, odvjetnicima OD

Sevšek & Partneri d.o.o. Varaždin,

2/ Tuženiku po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu,

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte