Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-420/2024-9

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja KĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 32238 Bokšić zastupane po punomoćniku Martina Alagić, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], 10000 Zagreb, zastupan po odvjetničkom Društvu Mađarić&Lui iz Zagreba, radi Obvezno - ništetnost nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 15. svibnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50- 4360040, zaključen dana 05. rujna 2007. godine između tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisen Bank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], 10000 Zagreb da tužitelju KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 19. svibnja 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu 776,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 15. listopada 2024. tužitelj zahtijeva utvrđenje čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4360040, zaključen dana 05. rujna 2007.

1.1. Tužitelj je kao korisnik kredita sa tuženikom RAIFFEISEN BANK AUSTRIA d.d. kao kreditorom, dana 05. rujna 2007. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 198- 50-4360040, u iznosu od 23.207,01 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseci. navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 3 ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 3.30 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.2. O ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe.

2.1. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.2. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: - ugovor 198-50-4360040 od

5. rujna 2007., iskaz tužiteljice.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim točke 3. ugovora o kreditu br. 198-50-4360040 od 5. rujna 2007. o plaćanju 3,30% naknade tuženiku za obradu kredita.

6. Sporno je među parničnim strankama da li je riječ o nepoštenoj i slijedom toga ništetnoj odredbi i prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno, da su zaključile naprijed navedeni ugovor o kreditu po kojem je tuženik dao tužitelju u zajam iznos od 23.207,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je čl. 3. ugovoreno plaćanje tuženiku naknade od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je namjena kreditnih sredstava bila kupovina osobnog automobila za osobne potrebe, da u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora nije bilo pregovora o naknadi za obradu kredita i nije mu objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita i iz čega proizlazi da bi ona trebala biti u visini od 3,30%. Osim toga sud je utvrdio da je tužiteljici bio nužan kredit za kupovinu osobnog automobila a iz ponašanja banke da je zaključila da neće pristati na zaključenje ugovora bez ugovaranja plaćanja naknade za obradu kredita. U vrijeme realizacije predmetnog kredita tužitelj nije imao obrt, OPG a niti se bavio nekom poslovnom aktivnošću.

8.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila, što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja i uvidom u čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za prijevozom.

9. Odredbom čl. 96. st. 1., 2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. U čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od čak 3,30% od iznosa kredita. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da tužitelj nije upoznat od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita i koje to troškove ona pokriva jer tuženik – banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezane za sklapanje ugovora o kreditu kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja ugovora.

11. Tuženik je kao trgovac bio dužan da upozna tužitelja sa svim naprijed navedenim, a ne da iznosi paušalne ocjene da su tužitelju objašnjene sve ugovorne odredbe jer za takve navode nije pružio nikakve dokaze, a na tuženiku je teret dokaza. Naime, banka naplaćuje navedenu ulaznu naknadu i stoga je ona obvezna dati pojašnjenja klijentu banke.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka uopće ne navodi da naknada zavisi od troškova tuženika prilikom obrade kredita. Od čega se sastoji navedena naknada to iz odredbe čl. 3. ugovora nije jasno i što tužitelj plaća u omjeru od 3,30% od iznosa kredita.

13. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

14. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

15. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

15.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ne proizlazi drugačije, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelju naknada naplaćena od strane banke prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita.

18. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 3. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za kupovinu osobnog automobila.

19. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita.

22. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan.

23. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 1.400,00 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od12.3.2025. iznos od 200,00 eura, ročište 9.4.2025. iznos od 200,00 eura, ročište 15.5..2025. iznos od 200,00 eura, ukupno 800,00 eura, PDV 200,00 eura, ukupno 1.000,00 eura.

Tužitelj kao potrošač po čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama nije obveznik plaćanja pristojbe već tuženik po čl. 13. Zakona o sudskim pristojbama.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 776,54 eura jer isti nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 19. svibnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Martina Alagić

2. Tuženiku po odvjetničkom društvu Mađarić&Lui