REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-1777/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužiteljice MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa pun. Nicole Kwiatkowski, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa pun. Mateja Vidaković, odvj. u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice u tuženice osobno te punomoćnika tuženika, 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 12.06. 2007. broj Ugovora 041-50-4174771, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja glasi:

'' 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznos kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita......''.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 737,40 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 15. kolovoza 2007. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 9. Ugovora o kreditu od 12.06. 2007. Broj Ugovora 041-50-4174771 , sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor''.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 398,74 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 125,00 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 19. svibnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 12. lipnja 2007. tužitelj i tuženica sklopili su Ugovor o kreditu broj 041-50-4174771, , temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju automobila, u iznosu od 37.978,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 3. predmetnog Ugovora ugovorena je odredba kojom se od tužitelja (korisnika kredita) naplaćuje jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Člankom 9. predmetnog Ugovora ugovorena je odredba kojom je propisano da tužitelj (korisnik kredita) može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

1.1. Tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Navodi kako su takve ugovorne odredbe ništetne jer su neodređene, nepoštene te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim navedene ugovorne odredbe kao i naloži tuženiku naknaditi mu iznos plaćene naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, te troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, kao i da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi i da je tužitelj kao svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik ističe i da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima, a čija primjena je ugovorena čl. 9. ugovora o kreditu. Isto tako, navodi i da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra i da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i da se radi o zabrani manjeg značaja te da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa da se ništetnost ne može isticati.

2.1. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 9. Ugovora navodi da je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje stoga je zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je smjernicama HNB-a propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 7. travnja 2006. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi ističe se da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1. siječnja 2010. godine.

2.2. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, što je ovdje slučaj. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen 13 godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredbe i bile ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost.

2.3. Nadalje, tuženik ističe da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

2.4. Tuženik isto tako ističe i prigovor zastare te navodi da ne prigovora visini tužbenog zahtjeva.

2.5. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te da se naloži tužiteljici da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 7-1), potvrdu tuženika (list 11), promotivne uvjete tuženika važeće za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (list 21-24), te saslušao tužiteljicu.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 069-50-6088365 u dijelu koji glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznos kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita......“ i odredbe čl. 9. istog Ugovora u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 11720/03., 55/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 041-50-4174771 te da je u odredbi čl. 3. Ugovora navedeno: ",30 % (tri zarez trideset posto) od iznos kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita......". Jednako tako, nije sporna da je 14. kolovoza 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 737,40 eura.

7.1. Isto tako nije sporno da je je u odredbi čl. 9. istog Ugovora navedeno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, te da je tužiteljica 29. prosinca 2011. prijevremeno otplatila kredit te joj je tom prilikom tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 398,74 eura.

8. Sporno je da li su navedene odredbe Ugovora u navedenom dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita ništetne, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari.

9. Na ročištu od 14. travnja 2025. tužiteljica je u bitnome navela da je kreditom kupila osobni automobil koji je koristila za osobne potrebe, te joj zaposlenik tuženika glede odredbi o naknadi za obradu kredita i izlaznoj naknadi nije ništa objašnjavao a nije niti znala što time točno plaća. Nije mogla pregovarati u vezi pojedinačnih odredbi, već se radilo o unaprijed pripremljenom tipiziranom ugovoru o kreditu.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njezin iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 14. kolovoza 2007., te naknada za prijevremenu otplatu kredita koja je naplaćena 29. prosinca 2011. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da su sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita i prijevremene otplate kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporne dijelove odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita za obradu kredita, odnosno 2% od iznosa nedospjele glavnice za prijevremenu otplatu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U odnosu na prijevremenu otplatu kredita potrebno je istaknuti slijedeće. Sukladno čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05., - dalje u tekstu: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi.

16.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

16.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

16.3. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

16.4. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

17. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

18. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

19. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.

20. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita, te prijevremene otplate kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu od 03. kolovoza 2012. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 1.136,14 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a koji iznosi su specificirani na ročištu od 14. travnja 2025., a kojoj specifikaciji tuženik nije prigovarao.

23. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, te prilikom prijevremene otplate naplaćena naknada za prijevremenu otplatu, na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

24. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

25.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.136,14 eura) tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 75 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 15. listopada 2024. i 14. travnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 75 bodova, ukupno 150 bodova, trošak sastava podneska od 12. studenog 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) 75 bodova, ukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 600,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 750,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura a koju pristojbu je i platila, pa je tužiteljici valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 776,55 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

27. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) trošak sudske pristojbe kao potrošač nije dužna platiti, niti je pozvana ga platiti.

U Zagrebu 19. svibnja 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

tužiteljica po pun.

tuženik po pun.