REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-3482/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Luka Švastec, odvjetnik iz odvjetničkog društva ANDREIS & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva ĆURKOVIĆ I ŠANJUG d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 15. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Luke Švasteca, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Krešimira Ćurkovića, odvjetnika iz Zagreba, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.682,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,60 EUR tekućom od 14.01.2012. do plateža,

- na iznos od 24,51 EUR tekućom od 11.02.2012. do plateža,

- na iznos od 22,84 EUR tekućom od 11.02.2012. do plateža,

- na iznos od 26,10 EUR tekućom od 13.03.2012. do plateža,

- na iznos od 44,44 EUR tekućom od 07.04.2012. do plateža,

- na iznos od 40,27 EUR tekućom od 11.05.2012. do plateža,

- na iznos od 55,93 EUR tekućom od 12.05.2012. do plateža,

- na iznos od 47,66 EUR tekućom od 14.06.2012. do plateža,

- na iznos od 41,45 EUR tekućom od 11.07.2012. do plateža,

- na iznos od 60,35 EUR tekućom od 01.08.2012. do plateža,

- na iznos od 70,88 EUR tekućom od 01.08.2012. do plateža,

- na iznos od 7.247,00 EUR tekućom od 01.08.2012. do plateža,

i to od 14.01.2012. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 19. svibnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12.5.2023. navodi da su stranke dana 6.6.2006. sklopile ugovor o kreditu broj 5140030250-69800010837/2006 temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita. Pozivajući se na stajalište sudske prakse ističe da je tuženik povrijedio prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je ništetnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. U traženju pravne zaštite poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18, odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbe Zakona o obveznim odnosima. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 15.4.2025. predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te osporava sve činjenične navode tužbe, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik iznosi svoja stajališta vezano uz zastaru potraživanja pozivajući se na čl. 241 ZOO-a te smatrajući neprihvatljivim tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz nastup zastare. Iznosi svoja stajališta vezano uz nedostatak pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, izostanak činjenične osnove tužbe i tereta dokaza budući tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu pa tako ne sadrži niti minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne dok tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje iznosi svoje stajalište vezano uz neosnovanost navoda tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora budući smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Nadalje ukazuje na dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF budući je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena. Iznosi razloge za osporavanje visine tužbenog zahtjeva kao i zatraženi tijek kamata. Slijedom izloženog predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u predmetni Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, podneske stranaka, metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., izvršen je vidu u dopunsko pismeno očitovanje vještaka u svezi sa prigovorima tuženika iz podneska od 21.2.2025., dopunsko usmeno očitovanje vještaka te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2006. godine i da se radilo o stambenom kreditu u valuti CHF te da su sredstva ostvarena ovim kreditom iskorištena u namjenu radi koje je kredit podignut i radilo se o stambenom objektu za osobne potrebe odnosno stanovanje. Naveo je da se za valutu CHF odlučio iz razloga što je to bila jedina opcija a pored toga djelatnik banke mu je rekao da je to za njega najpovoljniji kredit točnije povoljniji od kunskog i od kredita u EUR. Naveo je da su nakon određenog vremena rate kredita počele rasti. U razgovorima sa djelatnikom banke prije zaključenja ugovora kao ni prilikom potpisivanja ugovora nije mu rečeno značenje valutne klauzule time da nije znao što znači valutna klauzula. Ugovor je sadržajno priredila banka. U banci mu nije rečeno do kojeg bi iznosa mjesečne rate mogle porasti. Zaključno je naveo i to da kuću radi koje je podignut stambeni kredit nikada nije iznajmljivao time da ju je kasnije morao prodati kako bi zatvorio kredit te je imajući u vidu navedeno kredit u cijelosti zatvoren.

5. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij). Imajući u vidu iskaz tužitelja sud utvrđuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužitelj kao fizička osoba sklopio u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost ili poslovnu djelatnost. Isto tako iskaz tužitelja jasno ukazuje da mu je kredit u CHF nuđen kao jedina opcija te da mu od strane kako djelatnika banke nije ništa objašnjeno vezano uz kredit i njegove odredbe pa tako ni vezano uz valutnu klauzulu. Iskaz tužitelja također ukazuje da se radilo o ugovoru koji je sadržajno priredila banka.

6. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 12.5.2023. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Valja reći i to da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 (čl. 104 st. 1 ZOO-a/91), kako posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tu valja ukazati i na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine prema kojoj ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Spomenuti zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule, a imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak.

9. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 6.6.2006. sklopili Ugovor o kreditu, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

10. Sporno je da li je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP/03 tj. odredba čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja te tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO i to čl. 12 ZOO-a.

11. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

13. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja i reći da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju automobila dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

14. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Točno je da naprijed citirane odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP- a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

16. Visinu dosuđenog iznosa sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. provedenog na okolnost utvrđenja preplaćenih iznosa uslijed ništetne primjene valutne klauzule. Zadatak vještaka bio je upravljen upravo na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vodeći računa o važećem stajalištu sudske prakse vezano uz ništetnost valutne klauzule. S obzirom na istaknute prigovore tuženika na pismeni nalaz i mišljenje vještaka proveden je dokaz dopunskim pismenim i dopunskim usmenim očitovanjem vještaka. Naime tuženik je mišljenja da je nalaz i mišljenje vještaka neodređen i nejasan obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istome te da nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje. Ujedno nalaz i mišljenje vještaka neodređen je i nejasan u potpunosti. U svojem dopunskom pismenom i dopunskom usmenom očitovanju vještak se očitovao na navedene prigovore tuženika te je tako naveo da je u svojem pismenom nalazu i mišljenju koristio pogrešan datum isplate kredita pa zbog toga i pogrešan početni tečaj. Kredit je isplaćen dana 20.6.2006. godine, a ne kako je to navedeno 1.7.2006. Imajući u vidu dostavljenu dokumentaciju točnije isplatni nalog utvrđeno je da je kredit isplaćen dana 20.6.2006. godine te je vještak temeljem toga dostavio ispravak Nalaza (list 332-337 spisa). U svojem dopunskom usmenom očitovanju dodatno je argumentirao i pojasnio svoja utvrđenja iz dopunskog pismenog nalaza te u cijelosti ostao kod istog. Isto tako je naveo da su prilikom izračuna uzete u obzir uplate po datumima plaćanja kako je izvršavao tužitelj u korist banke, a isto tako vještak je iskazao i negativne razlike budući su postojala razdoblja u kojima je tečaj bio manji od početno ugovorenog pa je po toj osnovi i tužitelj manje plaćao, a što je vještak iskazao u točki 2 zaključka. U dopunskom nalazu i mišljenju vještaka te dopunskom usmenom očitovanju vještaka ovaj sud ne nalazi nejasnoća i proturječnosti te nalazu i mišljenju vještaka kao stručnom, objektivnom i obrazloženom u cijelosti poklanja vjeru. Tuženik ne stavlja prigovore na matematički izračun vještaka (ročište 15.4.2025.).

17. Mišljenje je vještaka da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko je vršeno prije dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita iznosi 57.880,43 kn odnosno eurska protuvrijednost 7.682,03 EUR. Navedeni iznos predstavlja iznos u koji su uključeni manje plaćeni iznosi za razdoblje kada je tečaj bio niži. U okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok traje otplata kredita. Pojedini više plaćeni iznosi istaknuti su u tabeli uz pismeni nalaz, na koje iznose se obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od posljednjeg dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude. Valja reći da sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu sa negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita što je i važeće stajalište sudske prakse (Rev 677/23 od 13.2.2024. godine) međutim kako je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom umanjio tužbeni zahtjev sukladno dopunskom očitovanju vještaka te prigovorima tuženika, a vodeći računa o činjenici da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelju je valjalo dosuditi zatraženi, umanjeni iznos.

18. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, ročište 4.7.2024. 100 bodova, podnesak 9.9.2024. 100 bodova, podnesak 15.4.2025. 100 bodova, ročište 15.4.2025. 100 bodova ili ukupno 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.000,00 EUR te 25% PDV-a 250,00 EUR ili ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 63,20 EUR, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.512,28 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 19. svibnja 2025.

Sudac

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.