REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Obrtnička 2
P-700/2022 - 113
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu tog suda Ines Golešić-Plašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužitelja IE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Krunoslavu Štenglu, odvjetniku iz Zagreba i Siliviji Marasović Bajuk, odvjetnici iz Zagreba, protiv 1. tuženika AE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (ranije [adresa]), zastupanog po punomoćniku Vinku Areliću, odvjetniku iz Zagreba i 2. tuženika ME OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (ranije [adresa]), radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon usmene, glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 03. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Krunoslava Štengla, odvjetnika iz Zagreba, punomoćnika 1. tuženika, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tužitelja Silivije Marasović Bajuk, odvjetnice iz Zagreba i 2. tuženika, dana 19. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je tužitelj IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao pravo vlasništva nekretnina upisanih u Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba, posjedovni list 275 k. o. [katastarska općina], i to:
- kčbr. [katastarska čestica] Vučjak, pašnjak površine 2159 m2, te
- kčbr. [katastarska čestica] Vučjak, pašnjak površine 507 m2,
koje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu odgovaraju dijelu kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], površine 819 čhv.
II. Nalaže se 1. tuženiku AE, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženiku ME iz [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana." , kao neosnovanim.
II. Nalaže se tužitelju IE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi 1. tuženiku AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.562,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. tuženik AE (u daljnjem tekstu: 1. tuženik) nasljednik iza pok. DE (Mate) Dragovića, umrlog **.**.1990., u 1/2 dijela temeljem Rješenja o nasljeđivanju tadašnjeg Općinskog suda u Zagrebu posl. broj O-5016/06 od 21. lipnja 2007. Navedenim Rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno je da ostavinu iza pok. TE sačinjava, između ostalog, izvanknjižno vlasništvo nekretnina upisanih u posjedovni list br. 275 k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] u cijelosti, te su 1. tuženik, kao sin ostavitelja, i ŽE iz [adresa], kao nećakinja (unuka) ostavitelja, proglašeni nasljednicima, svaki u 1/2 dijela. Pok. TE da je do svoje smrti bio isključivi izvanknjižni vlasnik i samostalni posjednik nekretnine upisanih u Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba, posjedovni list br. 275 k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] Vučjak, pašnjak površine 2159 m2 i čkbr. [katastarska čestica] Vučjak, pašnjak površine 507 m2, koje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu odgovaraju dijelu čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Pok. DE (Mato) Dragović da je s Građevinskom radnom organizacijom Viadukt (danas: Viadukt d.d.), Zagreb, Kranjčevićeva 2, imao sklopljen ugovor o naknadi štete od 12. svibnja 1983., a kojim ugovorom je pok. TE obeštećen za korištenje nekretnine upisane u posjedovni list 275 k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] od strane Građevinske radne organizacije Viadukt. Nakon smrti TE, u samostalan posjed predmetnih nekretnina stupio je njegov sin, a brat 1. tuženika UE iz [adresa], koji je živio u zajedničkom kućanstvu s pok. OE, te je Viadukt d.d. do 2004. godine plaćao zakupninu za predmetne nekretnine ČE. Dana 16. travnja 2004. između tužitelja, kao kupca, i ČE, kao prodavatelja, sklopljen je ugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim ugovorom je tužitelj od ČE kupio predmetne nekretnine, te je preuzeo isključivi samostalni posjed istih. Od 2004. godine do danas, tužitelj da ima s Viadukt d.d. sklopljene ugovore o naknadi štete (koji faktično predstavljaju ugovore o zakupu), temeljem kojih Viadukt d.d. koristi predmetne nekretnine i plaća tužitelju zakupninu. 1. tuženik da je u odnosu na predmetne nekretnine utvrđen nasljednikom iza pok. TE u 1/2 dijela iz razloga što je 1. tuženikov brat UE, kojemu je pok. TE oporučno ostavio predmetne nekretnine, umro prije okončanja ostavine iza svog oca pok. TE, što da je vidljivo iz obrazloženja Rješenja o nasljeđivanju br. O-5016/06 od 21. lipnja 2007. u kojem je navedeno: "U odnosu na nekretnine kojima je ostavitelj oporukom raspolagao u korist sina CE isti je prihvatio nasljedstvo dok su VE i ŽE zatražili uručenje nužnih nasljednih dijelova. Taj im zahtjev nije priznao SE navevši kako smatra da su isti u visini nužnih nasljednih dijelova namireni još za života ostavitelja. U nastavku postupka preminuo je, međutim, sin ostavitelja, SE, te su kao njegovi zakonski nasljednici utvrđeni njegov brat VE i nećakinja ŽE. Potom su navedeni nasljednici izjavili da među njima nema spora glede opsega utvrđene ostavinske imovine, te prava na zakonsko i oporučno nasljeđivanje ostavitelja, pri čemu su svoje zakonske nasljedničke dijelove u cijelosti prihvatili.". U odnosu na 1/2 dijela nekretnine za koje je nasljednikom iza pok. DE (Mate) Dragovića proglašena ŽE, ista je dana 15. listopada 2010. sklopila ugovor o kupoprodaji nekretnina s 2. tuženikom ME (u daljnjem tekstu: 2. tuženik), iako ista nikada nije bila u suposjedu predmetnih nekretnina, niti je 2. tuženik stupio u suposjed istih temeljem navedenog ugovora. Tužitelj da se od 2004. do danas, dakle, više od 10 godina, nalazi u neprekidnom samostalnom kvalificiranom posjedu predmetnih nekretnina, a koji je zasnovan na valjanom pravnom temelju - ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 16. travnja 2004., sklopljenog s ČE. Podredno ističe da se zajedno sa svojim prednikom ČE od 1990. godine do danas, dakle više od 20 godina, nalazi u neprekidnom samostalnom poštenom posjedu predmetnih nekretnina. Slijedom navedenog, obzirom da se zajedno sa svojim prednikom više od 20 godina nalazi u samostalnom poštenom posjedu predmetnih nekretnina odnosno, podredno, da se više od 10 godina nalazi u samostalnom kvalificiranom posjedu tih nekretnina, to da je pravo vlasništva stekao dosjelošću, te predlaže temeljem odredbe članka 159 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZVDSP) donijeti odluku na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva nekretnina upisanih u Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba posjedovni list br. 275 k. o. [katastarska općina], i to čkbr. [katastarska čestica] Vučjak, pašnjak površine 2159 m2 i čkbr. [katastarska čestica] Vučjak, pašnjak površine 507 m2, koje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu odgovaraju dijelu čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] površine 819 čhv, kao i da se tuženicima naloži solidarno mu naknaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana.
2. U odgovoru na tužbu, 1. tuženik osporava tužbu i osnovu tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije. Prvenstveno, 1. tuženik da je predmetnu nekretninu stekao temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu posl. broj O-5016/06 iza pok. DE (Mate) Dragovića iz [adresa], kojim je proglašen nasljednikom u 1/2 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u posjedovni list br. 4655 k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica], koje u zemljišnim knjigama odgovaraju dijelu čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], i to oranica Vučak u Vučaku površine 819 čhv upisane kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Novi Zagreb, zajedno s ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koja je proglašena nasljednicom u drugoj 1/2 dijela. Nadalje, njegov brat, pok. UE iz [adresa], preminuo je prije donošenja citiranog Rješenja o nasljeđivanju iza svog pok. oca TE, iz čega slijedi kako on nikada nije naslijedio predmetne nekretnine temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju. U trenutku zaključenja pravnog posla između tužitelja i pok. ČE nije bio proveden ostavinski postupak, dakle, pok. UE nije proglašen nasljednikom temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju, iz čega se izvodi zaključak kako je tužiteljevo pozivanje na oporučno raspolaganje pravno neutemeljeno. Također, tužiteljevo pozivanje na oporučno nasljeđivanje nije potkrijepljeno dokazom u vidu dostavljene oporuke. Neovisno i o oporuci, ista je postala bespredmetna, jer je pok. UE umro tijekom ostavinskog postupka iza pok. DE (Mate) Dragovića kojeg su naslijedili 1. tuženik i ŽE. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je pok. UE prije svoje smrti, bez znanja i suglasnosti 1. tuženika, koji živi i radi u Njemačkoj (od 1970.), bez ikakvog pravnog temelja, nezakonito prije nego što je u odnosu na prijepornu nekretninu provedena ostavinska rasprava iza njihovog oca pok. DE (ŠE) iz [adresa], rođenog **.**.1914., a umrlog **.**.1990., istu otuđio ovdje tužitelju. Pozivanjem na opće načelo prava koje kaže da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, navodi kako je ugovor o kupoprodaji od 16. travnja 2004. zaključen između njegovog brata, sada pok. ČE i tužitelja ništetan, te ne proizvodi pravne učinke. No, sve i da je pok. UE bio suvlasnik predmetne nekretnine, ni tada ne bi mogao raspolagati istom iz razloga što ne bi bio vlasnik 1/1 predmetne nekretnine, nego suvlasnik i određenom omjeru, pa bi u tom slučaju mogao isključivo raspolagati svojim idealnim dijelom, ali i dalje ne bi mogao tužitelju prenijeti vlasništvo predmetne nekretnine na način kako je to učinio navedenim ugovorom. Odredbom članka 36, stavak 1 ZVDSP određeno je da suvlasništvo na stvari postoji kada više osoba ima stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada dio tog prava vlasništva računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva stvari. Dakle, svakom suvlasniku pripada njegov suvlasnički dio, te je svaki suvlasnik potpuni vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu. Stoga, kako je riječ o suvlasništvu, ni jedan od suvlasnika nema cijelo pravo vlasništva stvari, već samo svoj suvlasnički dio. Nadalje, svaki suvlasnik smije samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari odnosno svojim suvlasničkim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikova prava raspolaganja stvarima ako time ne dira u tuđa prava. Stoga, pok. UE nikada nije niti stekao predmetnu nekretninu, niti bio jedan od suvlasnika iste, koju činjenicu dokazuje Rješenje o nasljeđivanju od 21. lipnja 2007. iza pok. TE, što na kraju dovodi do činjenice da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu od nevlasnika, zbog čega nije mogao steći vlasništvo nad istom. Naime, odredba članka 118, stavak 1 i stavak 3 ZVDSP propisuje da tko je u dobroj vjeri stekao samostalni posjed pokretne stvari na temelju naplatnoga pravnog posla sklopljenoga radi stjecanja prava vlasništva s posjednikom kojem ta stvar ne pripada ili koji nije ovlašten njome tako pravno raspolagati, stekao je vlasništvo te stvari (stavak 1). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja posla, a ni u trenutku primanja neposrednoga posjeda nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (stavak 3). Stjecatelj, ovdje tužitelj, nije bio u dobroj vjeri u trenutku zaključenja posla, prvenstveno iz razloga što je imao razloga posumnjati da predmetna nekretnina nije vlasništvo pok. ČE, obzirom da je na njoj upisano društveno vlasništvo, te je kao posjednik naznačen pok. TE. Nadalje, uvidom u članak 8 priloženog ugovora od strane tužitelja, koji je po svom sadržaju tipizirani obrazac ugovora, ugovorne strane su vlastoručno napisale klauzulu da kupac kupuje zemljište pod uvjetom i izrijekom da zemljište nije pod nikakvim opterećenjem i obvezom, što prodavatelj potvrđuje u ugovoru svojim potpisom. U članku 4 citiranog ugovora navedena je tipizirana klauzula da prodavatelj jamči kupcu da su prodane nekretnine njegovo isključivo vlasništvo, te da nisu opterećene nikakvim uknjižbama, niti neuknjiženim teretima, te iz navedenoga nedvojbeno proizlazi kako je kupac, stavljajući takvu uvjetnu klauzulu pored opće tipizirane, u najmanju mjeru i sumnjao odnosno znao da nekretnine nisu u isključivom vlasništvu prodavatelja, te na taj način postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, na strani kupca, ovdje tužitelja, nedvojbeno je postojala svijest i znanje da prijeporne nekretnine nisu u isključivom vlasništvu otuđivatelja. Nadalje, u pogledu predmetne nekretnine, imajući u vidu mjerodavno pravo, ne vrijedi načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga i to ne samo iz razloga što je predmetna nekretnina vanknjižno vlasništvo, već prvenstveno iz razloga što je na njoj upisano društveno vlasništvo. Iz navedenog razloga tužitelj se ne može pozivati na to da je postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige. Navedeno proizlazi i u Presudi Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-930/09; "Ne može se pružiti pravna zaštita kupcu koji prilikom kupnje nije znao koju nekretninu kupuje, niti je u katastru provjerio stanje glede predmetne nekretnine, zbog čega se takvo ponašanje kupca ne može smatrati ponašanjem u dobroj vjeri.". Također, navedeno potvrđuje i Presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 910/09; "Kupac nekretnine nema pravo pozivati se na načelo povjerenja u zemljišne knjige, ukoliko je propustio izvršiti uvid u zemljišne knjige prije sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine, budući da u zemljišnim knjigama u trenutku sklapanja pravnog posla, nije bio upisan prodavatelj nekretnine.". Obzirom na izloženo može se reći da se radi o stjecanju prava od nevlasnika. Stoga, bez obzira na pozivanje tužitelja na načelo povjerenja u zemljišne knjige, u ovom slučaju prednost ima i primjenjuje se načelo da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Također, postupanje pok. ČE protivno je ne samo općem načelu prava, već i načelu savjesnosti i poštenja, promatrajući prijenos vlasništva prijepornih nekretnina i s drugih aspekata općih načela prava s kojima bi takav prijenos u pravnom prometu morao biti sukladan. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj, da je postupao s prosječnom pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva prije zaključenja citiranog ugovora i uvidom u katastar, pri tome imajući u vidu da su prijeporne nekretnine vanknjižno vlasništvo, mogao lako vidjeti i posumnjati u vlasništvo otuđivatelja, tj. svog knjižnog prednika iz razloga što je kao posjednik naznačen pok. TE (otac 1. tuženika i pok. ČE, koji je spornu nekretninu prodao tužitelju). Osim navedenog, takvu spoznaju tužitelj je mogao imati i iz razloga što su nekretnine čitavo vrijeme bile u posjedu Viadukta d.d., Zagreb, što je navedeni subjekt potvrdio svojim dopisom koji je tužitelj priložio uz tužbu. S izloženog gledišta, po općem načelu prava prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što i sam ima, izvodi se zaključak kako tužitelj, obzirom da je citirani ugovor o kupoprodaji ništetan i ne proizvodi pravne učinke, kao nevlasnik nije mogao raspolagati prijepornim nekretninama i prenijeti njihov posjed na Viadukt d.d. temeljem zakupnog odnosa, niti primati zakupninu. Ujedno, zbog navedenog se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-5004/20 vodi postupak radi predaje u posjed i isplate zakupnine, u kojem je ovdje 1. tuženik tužitelj, dok je tuženik Viadukt d.d. Nadalje, pozivanje tužitelja na dosjelost nije osnovano. Tužitelj je nepošten posjednik iz razloga što je ugovor o kupoprodaji nekretnina od 16. travnja 2004. zaključen između njega i pok. ČE ništetan, jer isti kao prodavatelj nije bio vlasnik, niti posjednik predmetne nekretnine (u katastru je kao posjednik bio upisan njegov pok. otac TE), niti je u odnosu na njega doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Stoga se dolazi do zaključka kako tužitelj uopće nema osnovu, kao i zakonom propisane uvjete dosjedanja, povrh činjenice da se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu, gdje su propisani dvostruki rokovi dosjedanja za nekretnine u društvenom vlasništvu. Dakle, kako je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nema valjani pravni osnov za posjedovanje, kao i stjecanje vlasništva predmetne nekretnine, tada niti navod da je temeljem dosjelosti odnosno posjedovanja stekao vlasništvo predmetne nekretnine, ne može biti prihvaćen, jer isti nije imao kvalitetu koja se zahtijeva za stjecanje prava vlasništva nad nekretninom putem izvanrednog dosjedanja - zakonitost posjeda ne proizlazi iz kupoprodajnog ugovora na koji se poziva tužitelj, budući je predmet tog ugovora nekretnina stečena od nevlasnika. Prema odredbi članka 159, stavak 3 ZVDSP samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema stavku 4 iste odredbe proizlazi da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvar u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2 i 3 tog članka. U konkretnom slučaju, budući tužiteljev posjed nije zakonit, jer nema valjani pravni temelj tog posjedovanja (članak 18, stavak 1 ZVDSP), niti je pošten, nema mjesta za njegovo stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga je 1. tuženik vlasnik predmetne nekretnine temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. O-5016/06 iza pok. DE (ŠE) iz [adresa], kojim je proglašen nasljednikom u 1/2 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u posjedovni list br. 4655 k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica], koje u zemljišnim knjigama odgovaraju dijelu čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to oranica Vučak u Vučaku površine 819 čhv, sve u skladu sa ZVDSP. Stoga je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška postupka.
3. U odgovoru na tužbu 2. tuženik priznaje tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Tijekom postupka provođenja dokaza, sud je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Zagrebu posl. br. O-5016/06, u posjedovni list 275 k. o. [katastarska općina], u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u uvjerenje Odjela za katastar zemljišta i nekretnina Novi Zagreb od 24. listopada 2016., u ugovor o naknadi štete od 22. veljače 1982., 12. svibnja 1983., od 28. ožujka 1995., 05. srpnja 2001., od 05. lipnja 2002., od 17. lipnja 2003., od 16. lipnja 2004., od 16. lipnja 2009., od 24. lipnja 2014., u dopis Viadukt d.d. od 12. studenog 2014., u ugovor o kupoprodaji nekretnina od 16. travnja 2004., u smrtni list ČE, u ugovor o kupoprodaji nekretnina od 15. srpnja 2010., u raspravni zapisnik Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1340/15 od 04. rujna 2016., u identifikaciju čestica Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 02. veljače 2023. i identifikaciju čestica od 22. studenog 2022., u dopis Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 29. svibnja 2024., u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina], u tužbu ovdje 1. tuženika AE posl. br. P-267/24, u podnesak BE od 03. veljače 2025., u presliku oporuke ŠE i LE **.**.1972., u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. srpnja 2010. i od 15. lipnja 2020., u zapisnik Zemljišnoknjižnog odjela Novi Zagreb br. Z-260/2023/5800 od 20. listopada 2023. i Z-260/2023/5801 od 22. listopada 2023., u popisni list 102969 k. o. [katastarska općina], saslušao je svjedoke ŽE i BE, te tužitelja i 1. tuženika.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
6. Nesporno je da je 1. tuženik proglašen nasljednikom iza svog oca pok. DE (Mate) Dragovića, umrlog **.**.1990., između ostalog, u 1/2 dijela predmetnih nekretnina, temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. O-5016/06 od 21. lipnja 2007. odnosno čkbr. [katastarska čestica] pašnjak Vučjak od 2159 m2 i čkbr. [katastarska čestica] pašnjak Vučjak od 507 m2, upisane u posjedovnom listu 275 k. o. [katastarska općina], kasnije 4655 k. o. [katastarska općina], koje u zemljišnim knjigama odgovaraju dijelu čkbr. [katastarska čestica] oranica Vučak u Vučaku od 819 čhv, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Isto tako je nesporno da je navedenim Rješenjem o nasljeđivanju ŽE, unuka pok. DE (Mate) Dragovića odnosno nećakinja 1. tuženika, između ostalog, naslijedila drugu 1/2 dijela predmetnih nekretnina, kao i da je iste prodala 2. tuženiku ME, sinu tužitelja, temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. srpnja 2010. Nesporno je i da je pok. DE (Mato) Dragović imao s tadašnjom građevinskom radnom organizacijom Viadukt, Zagreb, Kranjčevićeva 2 (kasnije Viadukt d.d.), sklopljen ugovor o naknadi štete od 22. veljače 1982., 12. svibnja 1983., 28. ožujka 1995., 05. srpnja 2001., 05. lipnja 2002., 17. lipnja 2003. na ime korištenja čkbr. [katastarska čestica] upisane u posjedovni list 275 k. o. [katastarska općina] od strane navedene građevinske radne organizacije, a potom da je tužitelj sklopio takve ugovore o naknadi štete s Viadukt d.d., Zagreb od 16. lipnja 2004., 16. lipnja 2009. i 24. lipnja 2014., po sadržaju ugovore o zakupu. Nesporno je i da je brat 1. tuženika UE iz [adresa], umro dana **.**.2007., tijekom trajanja ostavinskog postupka iza zajedničkog oca DE (ŠE) Dragovića, prije donošenja Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-5016/06 od 21. lipnja 2007. Nesporno je i da je dana 16. travnja 2004. između tužitelja, kao kupca i sada pok. ČE (brata 1. tuženika, a sina pok. DE (Mate) Dragovića), kao prodavatelja, sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnina, čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dakle, u vrijeme kada nije bio okončan ostavinski postupak iza pok. DE (Mate) Dragović), niti je pok. UE bio proglašen nasljednikom iza pok. oca temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju.
7. Nesporno je, konačno, i da je tužitelj predmetne nekretnine čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka prodao trgovačkom društvu ZG Marine d.o.o., Zagreb, temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. lipnja 2020.
8. Sporno je da li je tužitelj stekao predmetnu nekretninu dosjelošću i, konačno, ima li pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka, obzirom je predmetne nekretnine otuđio za vrijeme trajanja ovog postupka.
9. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina od 16. travnja 2004. utvrđeno je da je isti zaključen između ČE, kao prodavatelja i tužitelja, kao kupca, da je tužitelj od ČE kupio čkbr. [katastarska čestica] oranica od 2666 m2 k. o. [katastarska općina], koje odgovaraju dijelu zemljišnoknjižne čestice br. 30/29, za iznos od tadašnjih 75.000,00 kuna, temeljem kojeg tužitelj stupa u posjed kupljenih nekretnina odmah (točka V ugovora), time da je pod točkom VII ugovora navedeno da "kupac kupuje zemljište pod uvjetom i izrijekom da nije opterećeno nikakvim obvezama što prodavatelj potvrđuje svojim potpisom", dok je uvidom u ugovore o naknadi štete od 16. lipnja 2004., 16. lipnja 2009., 24. lipnja 2014. utvrđeno da su isti zaključeni između Viadukt d.d. i tužitelja, kao oštećenog (po sadržaju ugovori o zakupu predmetnih nekretnina), a koje koristi Viadukt d.d. za potrebe instaliranja radničke baze "Projekta Zagreb". Dakle, ugovor o kupoprodaji nekretnina od 16. travnja 2004. zaključen je za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iza pok. oca ČE i ovdje 1. tuženika, koji je umro **.**.1990., dok je UE umro **.**.2007., za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iza zajedničkog pok. oca ČE, a Rješenje o nasljeđivanju iza pok. DE (Mate) Dragovića doneseno je 21. lipnja 2007., (pravomoćno dana 17. srpnja 2007.), kojim su njegovim nasljednicima na temelju oporuke od 27. svibnja 1972. i zakona proglašeni sin AE, ovdje 1. tuženik i unuka ŽE, svaki u 1/2 dijela predmetnih nekretnina. Ostavitelj DE (Mate) Dragović ostavio je dvije oporuke (od 27. svibnja 1972., koje prileže na listu 5 i 21 spisa Općinskog suda u Zagrebu posl. br. O-5016/06), kojima je raspoložio u korist sina ČE, tako da mu ostavlja dvorno mjesto sa svim gospodarskim zgradama i stambenom kućom, ležeće na površini od 146 čhv okućnice, zemlju zvana Špica od 1200 čhv i Klinci pod Kušnjačići od 1200 čhv, a 1. tuženiku ostavlja zemlju zvana Rožmanka od 510 čhv i pod Piklinom od 83 čhv. Međutim, UE nije naslijedio predmetne nekretnine, obzirom je umro prije donošenja Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-5016/06 od 21. lipnja 2007. Iako tužitelj tvrdi da je UE naslijedio predmetnu nekretninu, ex lege temeljem navedene oporuke, valja istaknuti kako su temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-5016/06 od 21. lipnja 2007. nasljednicima iza pok. DE (Mate) Dragovića, proglašeni njegov sin, ovdje 1. tuženik i unuka ŽE, svaki u 1/2 dijela, upravo temeljem oporuke od 27. svibnja 1972. i zakona (točka II. izreke), dok se u obrazloženju istog Rješenja o nasljeđivanju navodi da su kao zakonski nasljednici iza pok. DE (Mate) Dragovića utvrđeni nasljednici prvog nasljednog reda i to sinovi UE, AE i unuka ŽE, da je tijekom postupka utvrđeno kako je ostavitelj za života sačinio dvije pismene oporuke dana 27. svibnja 1972., da je navedenim oporukama pojedinačno opisane nekretnine ostavio svojim sinovima, da su utvrđeni nasljednici priznali navedene oporuke za istinite i pravno valjane, a pri tome je AE izjavio da mu je ostavitelj već za života prenio u vlasništvo nekretnine opisane u oporuci, predloživši da mu se iste ne uručuju u ostavinskom postupku, sa čime su se suglasili i ostali nasljednici. U odnosu na nekretnine kojima je ostavitelj oporukom raspolagao u korist sina ČE, isti je prihvatio nasljedstvo, dok su AE i ŽE zatražili uručenje nužnih nasljednih dijelova, koji zahtjev im nije priznao UE, navodeći kako smatra da su isti u visini nužnih nasljednih dijelova namireni još za života ostavitelja. U nastavku postupka da je preminuo sin ostavitelja UE i kao zakonski nasljednici utvrđeni su njegov brat AE i nećakinja ŽE, koji su izjavili da među njima nema spora glede opsega utvrđene ostavinske imovine, te prava na zakonsko i oporučno nasljeđivanje ostavitelja, pri čemu su svoje zakonske nasljedničke dijelove u cijelosti prihvatili, pa je, stoga, i odlučeno kao pod točkom II. izreke navedenog Rješenja o nasljeđivanju, temeljem odredbe članka 226 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN). Dakle, pok. UE nije proglašen oporučnim nasljednikom iza pok. oca u smislu odredbe članka 226 i 232 ZN. Stoga UE, nasuprot tvrdnji tužitelja, nije temeljem oporuke ex lege stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, pa tako nije niti mogao kupoprodajnim ugovorom od 16. travnja 2004. prenijeti vlasništvo tih nekretnina na tužitelja, time da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Dakle, nasljednici iza pok. DE (Mate) Dragovića su ovdje 1. tuženik i ŽE, te je s tog osnova ŽE i otuđila 1/2 dijela naslijeđene nekretnine ovdje 2. tuženiku, temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. listopada 2010.
10. Nesporno je da su u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i sada pok. ČE od 16. travnja 2004. predmetne nekretnine čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama bile upisane kao društveno vlasništvo, kako je to utvrđeno uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kasnije zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (kao dio čkbr. [katastarska čestica] oranica Vučak u Vučaku od 819 čhv), dok je uvidom u posjedovni list 275 k. o. [katastarska općina], kasnije Lučko, utvrđeno da je kao posjednik evidentiran ĆE (Mato) Dragović, otac 1. tuženika i sada pok. ČE.
11. Iz odredbe članka 115 ZVDSP proizlazi da na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom (stavak 1). Na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu (stavak 2). Pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku (stavak 3). Stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih osoba koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka (stavak 4). Dakle, na temelju pravnog posla vlasništvo nekretnine može se steći samo ako je onaj koji je otuđuje ujedno i vlasnik iste, pri čemu valja ukazati na načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Prodavatelj, sada pok. UE, u trenutku sklapanja ugovora od 16. travnja 2004. s tužiteljem s nije imao pravo vlasništva nekretnine, budući je ista bila društveno vlasništvo, već je u trenutku kupoprodaje bio potencijalni oporučni nasljednik odnosno sunasljednik iza svog oca DE (Mate) Dragovića, evidentiranog kao posjednika predmetne nekretnine. Pri tome valja ukazati da je analizom iskaza tužitelja utvrđeno kako mu je u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato da je u posjedovnom listu bio evidentiran DE ili ĆE (iako navodi i CE, koji evidentno nije bio upisan), da mu nije mogla ostati nepoznata činjenica da je DE (Mato) Dragović umro, jer mu je prodavatelj UE pričao kako je njegov otac razvlastio 1. tuženika i unatoč tome mu je dao dvije parcele, a UE da se jako ljutio na brata, ovdje 1. tuženika. Dakle, bio je upoznat čak s takvim detaljima, pa mu nije moglo ostati nepoznato da je DE (Mato) Dragović umro. Sud nije mogao povjerovati da tužitelj u trenutku kupoprodaje nije znao zemljišnoknjižno stanje, budući je u tom dijelu iskazivao neuvjerljivo i nedosljedno odnosno da mu prodavatelj nije dao na uvid zemljišnoknjižni izvadak, a potom da se iste čestice nisu niti mogle upisati u gruntovnu, jer su bile društveno vlasništvo i da nije išao u gruntovnu provjeravati zemljišnoknjižno stanje, jer je vjerovao prodavatelju, a potom da nije znao tko je upisan u zemljišnim knjigama, da bi poslije iskazao da se upisao u katastar, ali ne i u gruntovnu, kao i da vjerojatno razlikuje termine i značaj posjeda i vlasništva, konačno, da se bavi kupoprodajom nekretnina i da se više od pola nekretnina tako prodaje, a da nisu upisane u zemljišnim knjigama. Dakle, tužitelj je bio upoznat sa zemljišnoknjižnim stanjem odnosno da su nekretnine bile društveno vlasništvo i činjenicom da je DE (Mate) Dragović i nadalje bio evidentiran u posjedovnom listu kao posjednik, te da je isti umro. Stoga sud nalazi da tužitelj u trenutku sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora nije bio pošten, obzirom da mu nije moglo ostati nepoznato da prodavatelj, sada pok. UE nije stekao predmetnu nekretninu, kako je to i vidljivo iz pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-5016/06 od 21. lipnja 2007. iz čega slijedi da je tužitelj kupio istu nekretninu od nevlasnika. Naime, temeljem odredbe članka 118, stavak 1 ZVDSP, proizlazi da tko je u dobroj vjeri stekao samostalni posjed pokretne stvari na temelju naplatnoga pravnog posla sklopljenog radi stjecanja prava vlasništva s posjednikom kojem ta stvar ne pripada ili koji nije ovlašten njome tako pravno raspolagati, stekao je vlasništvo te stvari, dok iz stavka 3 iste odredbe slijedi da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja posla, a ni u trenutku primanja neposrednoga posjeda, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Ocjenom rezultata provedenog dokaznog postupka, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije bio u dobroj vjeri u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji od 16. travnja 2004., jer je znao da predmetna nekretnina nije vlasništvo prodavatelja, sada pok. ČE, jer je ista bila uknjižena kao društveno vlasništvo, a kao posjednik je bio evidentiran tada pok. DE (Mate) Dragović, koje uvjerenje sud temelji ne samo na sadržaju ugovora o kupoprodaji, posebice točke VII, već i iz iskaza tužitelja koji je nedosljedan i neuvjerljiv, jer navodi kako valjda razlikuje vlasništvo i posjed, da bi potom tvrdio da to ne razlikuje, a iz njegovog iskaza je utvrđeno da se bavi prodajom nekretnina. Osim toga, iz točke IV tog kupoprodajnog ugovora, iz kojeg je vidljivo da je tipiziran, i u kojoj se navodi da prodavatelj jamči kupcu da su prodane nekretnine njegovo isključivo vlasništvo i da nisu opterećene nikakvim uknjižbama, ni neuknjiženim teretima, upravo sadržaj pod točkom VII ugovora ukazuje da je tužitelj, kao kupac, barem sumnjao da prodana nekretnina nije u isključivom vlasništvu prodavatelja ČE, jer je znao da isti ima brata, ovdje 1. tuženika, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tužitelj znao odnosno bio svjestan da predmetna nekretnina nije u isključivom vlasništvu prodavatelja. Tužitelj se ne može pozivati na postupanje u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, ne zbog nesporne činjenice da je predmetna nekretnina vanknjižno vlasništvo, već stoga što je na njoj bilo upisano društveno vlasništvo, kako je to i utvrđeno uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što tužitelju također nije moglo ostati nepoznato, budući je pod točkom I ugovora o kupoprodaji nekretnina i navedena čkbr. [katastarska čestica] od 2666 m2, koja površina je i navedena u posjedovnom listu, dok je uz zemljišnoknjižni uložak u točci I ugovora navedena oznaka "D30/29 D30/29" , koja predstavlja dio čkbr. [katastarska čestica], a pod brojevima katastarskih čestica [katastarska čestica] (upisanih u posjedovni list 133) je tužitelj sklopio ugovor o naknadi štete s Viadukt d.d. od 16. lipnja 2004., 16. lipnja 2009. i 24. lipnja 2014. Slijedom navedenog, takvo postupanje tužitelja, kao kupca, ne može se smatrati ponašanjem u dobroj vjeri. Dakle, ovdje se radi o stjecanju prava od nevlasnika, te se primjenjuje načelo da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Stoga tužitelj, kao nevlasnik, nije mogao raspolagati predmetnom nekretninom i prenijeti posjed na Viadukt d.d., niti primati zakupninu, zbog čega se i vodi postupak pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, pod posl. brojem P-5004/20 (ranije P-1340/15 i P-5236/18), po tužbi ovdje 1. tuženika protiv tuženika Viadukt d.d. i umješača, ovdje tužitelja, radi predaje u posjed i isplate zakupnine.
12. Iz iskaza 1. tuženika utvrđeno je da je njegov pok. brat UE prodao i pola svojih i pola njegovih predmetnih nekretnina tužitelju, dok je bio u Njemačkoj, da je na istima Viadukt imao barake za radnike, što im je dao još pok. otac i dobivao novac od Viadukta, da su brat i tužitelj htjeli da „potpiše za I“, da ih prodaje tužitelju, što nije htio, jer bi sve novce „pobrao“ brat, dok je svjedok ŽE iskazala da je predmetnu nekretninu naslijedila iza ujaka (iako je proglašena nasljednicom iza pok. djeda DE (Mate) Dragovića) da je pregovore oko prodaje suvlasnog dijela naslijeđene nekretnine vodila s tužiteljem, ali da je na ovjeru potpisa ugovora o kupoprodaji išla s 2. tuženikom kod javnog bilježnika.
13. Nadalje, tužitelj neosnovano drži da je predmetnu nekretninu stekao dosjelošću, jer da se nalazi u kvalificiranom posjedu, obzirom da njegov posjed nije pošten. Temeljem odredbe članka 159, stavak 1 ZVDSP proizlazi da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, dok iz stavka 2 slijedi da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, time da iz stavka 3 slijedi da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a iz stavka 4 slijedi da je samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2 i 3 tog članka. Nadalje, na osnovi posjeda koji nije i pošten, bez obzira koliko dugo posjed trajao, dosjelošću se ne može steći vlasništvo. Tužitelju, a niti sada pok. ČE nije moglo biti nepoznato da predmetna nekretnina nije u vlasništvu, niti posjedu sada pok. ČE i da je otuđena za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iza pok. DE (Mate) Dragovića. Stoga kao nepošteni (nesavjesni) posjednik nekretnine, nije mogao steći vlasništvo prema odredbi članka 159, stavak 2 i 4 ZVDSP.
14. Slijedom svega gore izloženog, sud nalazi kako tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem pravnog posla odnosno kupoprodajnog ugovora od 16. travnja 2004., niti ih je stekao dosjelošću.
15. Neosnovano tužitelj predlaže donijeti presudu na temelju priznanja u odnosu na 2. tuženika koji je priznao tužbeni zahtjev i koji je s ŽE sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnina od 15. srpnja 2010., a kojim mu je ona prodala predmetnu nekretninu koju mu je ista prodala 1/2 dijela naslijeđene predmetne nekretnine, kako je to utvrđeno iz njenog iskaza. Naime, temeljem odredbe članka 3, stavak 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, dok iz odredbe članka 331, stavak 3 ZPP proizlazi da sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (članak 3, stavak 3 ZPP).
16. Neosnovano tužitelj drži da je sada pok. UE stekao pošten posjed predmetne nekretnine nakon smrti svog oca, jer je znao da nekretnina nije njegova i da ju nije naslijedio iza pok. oca. Stoga tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, jer se ne radi o samostalnom kvalificiranom posjedu nekretnine odnosno o samostalnom poštenom posjedu.
17. Konačno, nedvojbeno je da je tužitelj predmetne nekretnine prodao trgovačkom društvu ZG Marine d.o.o., Zagreb, kako je to i vidljivo iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. lipnja 2020., kao i da je navedeno trgovačko društvo uknjiženo kao vlasnik istih, kako je to vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], oba k. o. [katastarska općina], u postupku obnove zemljišnih knjiga, kako je to i vidljivo iz podataka pribavljenih od strane Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 29. svibnja 2024. Isto tako je nedvojbeno da je ovdje 1. tuženik podnio tužbu protiv tuženih ZG Marine d.o.o., Zagreb, i ovdje tužitelja, radi ispravka u pogledu upisa u k. o. [katastarska općina], Z- 260/2023/5800 u zkčbr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] i Z-260/2023/5801 u zkčbr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] i utvrđenja prava vlasništva, koji postupak se vodi kod ovog suda pod posl. brojem P- 267/2024 i nije pravomoćno okončan.
18. Neosnovano 1. tuženik ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja, jer da isti nema pravni interes za vođenje ovog postupka, budući je predmetne nekretnine, u međuvremenu, otuđio trgovačkom društvu ZG Marine d.o.o., Zagreb, obzirom je takav pravni interes tužitelj imao u vrijeme podnošenja tužbe. Činjenica što je predmetne nekretnine prodao trećoj osobi tijekom trajanja postupka, ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši u smislu odredbe članka 195 stavak 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Isto tako 1. tuženik neosnovano ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, budući je 1. tuženik zakonski nasljednik iza pok. DE (Mate) Dragovića, a 2. tuženik je dio predmetnih nekretnina kupio od ŽE (zakonske nasljednice pok. DE (Mate) Dragovića), temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. srpnja 2010. Neosnovan je i 1. tuženikov prigovor litispendencije, pozivom na predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-1340/2015, sada P-5004/2020, budući se isti vodi po tužbi ovdje 1. tuženika, protiv tuženika Viadukt d.d., Zagreb i umješača na strani istog, ovdje tužitelja, radi predaje predmetnih nekretnina u posjed i isplate.
19. Međutim, kako je to već izloženo, tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću, budući nije pošteni posjednik. Posjed, koliko god trajao, ako nije pošten, ne može se steći. Budući je i UE, kao prednik tužitelja odnosno prodavatelj predmetnih nekretnina, bio u nepoštenom posjedu, to na tužitelja nije mogao prenijeti više prava nego što ga sam ima. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I, obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
20. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka BE, niti njegovu pisanu poruku (list 423 i 424 spisa), budući isti nije iskazao ništa od odlučnog značaja za rješenje ove pravne stvari, kraj svih gornjih utvrđenja.
21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154, stavak 1 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja 1. tuženika na ročištima od 03. rujna 2018., 17. rujna 2019., 11. siječnja 2024., 13. veljače 2025. i 03. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - u daljnjem tekstu: Tarife), sastava žalbe od 11. prosinca 2019. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.10. Tarife), sastava podnesaka od 03. listopada 2023., 30. srpnja 2024., 04. veljače 2025. i 11. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife) ili ukupno 2.050,00 EUR uz 25 % PDV u iznosu od 512,50 EUR ili ukupno 2.562,50 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
U Samoboru 19. svibnja 2025.
Sudac
Ines Golešić-Plašić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. Krunoslav Štengl, odvj.
2. Silvija Marasović Bajuk, odvj.
3. Vinko Arelić, odvj.
4. ME, 2. tuženik
